...bio je hit krajem 60-tih godina prošlog stolje�a. Na tisu�e gledalaca je na koncertima u�ivalo u pjesmama kao što su „Ako si sama", „Ljubav ti više nije va�na", „Dijana" vokalnog sastava „MI".

Jedan od �lanova benda dr. Mirko Vukši� danas je ugledni psihijatar. Razgovarali smo u njegovoj  ku�i u Coldreriu i rado mi je pri�ao o svom �ivotu, svjetonazoru, s ponosom pokazivao fotografije s koncerata i po�utjele kritike iz novina.  

Zašto ste i kada došli u Švicarsku?
Švicarsa je uvijek bila obe�ana zemlja. Došao sam ovamo 1975. budu�i da sam, s jedne strane uvijek vjerovao u sebe, i s druge strane, jer sam htio da moj rad bude �imbenik moga �ivotnog stila i standarda. Budu�i da u onom našem re�imu ako si radio kao konj ili nisi radio ništa, uvijek si imao istu pla�u, otišao sam na zapad, zahvaljuju�i jednom prijatelju koji mi je uspio na�i mjesto. Ve� kao student 1970. godine bio sam u Lausanni, na sta�u, vidio za Švicarsku da je to zemlja reda. No, rekao sam: „Nikad više u Švicarsku!", s obzirom na poteško�e u kontaktu s ljudima, jer su bili dosta zatvoreni. „Ako bih došao, došao bih u Ticino radi latinskog temperamenta“. I to mi se ispunilo. Sedam godina radio sam u jednoj privatnoj klinici u Intragni, a 1982. sam došao ovdje u Mendrisio, u Kantonalnu psihijatrijsku bolnicu. I ostao sve do 30. januara ove godine (2006.!). Zbog tri by-passa otišao sam u privremenu penziju i otvorio privatni psihijatrijski studio.

Zadovoljni ste?
Više nego zadovoljan. Ma ja sam uvijek zadovoljan!

Zna�i, to je stvar Vašeg karaktera?
Filozofije! Smatram da sve �ivotne probleme koje �ovjek ima mo�e filozofijom riješiti, a ne nekim materijalnim dostignu�ima, jer ako �emo materijalno gledati - uvijek fali, a ako si u filozofskom pogledu zadovoljan, uvijek imaš i previše.

Biste li nešto rekli o djeci, obitelji?
Imamo troje djece, tri cure, sada ve� �ene, prva ro�ena 1974. druga 1976. i tre�a 1977. Najstarija �ivi u Baselu, završila je farmaciju, radi u Hofmann -La Rocheu, najprije kao medical manager, a onda product manager, udala se i �eka bebu i sad ka�e da ho�e biti samo mama. Izvukla se iz posla.

Druga je završila public relations, ve� je godinu dana u Londonu, po�ela je raditi za banku Goldmann-Sachs, uvijek misli vratiti se u Ticino, mada joj je Ticino malo pretijesan.
Tre�a je završila medicinu u Vareseu i sada radi u Mendrisiju, a nakon toga ide u Lugano, Clinica Moncucco, k Vašem suprugu. Nakon godinu i pol dana bi htjela specijalizirati dermatologiju.

Sa suprugom sam od svoje petnaeste godine, njene trinaeste, deset godina smo hodali, a sad smo ve� u braku trideset i šest godina. Smatram da je velika prednost imati sre�u i �ivjeti dugo s jednim partnerom, jer se ljubav pretvara u osje�aj zahvalnosti prema osobi koja te je „trpila“ na neki na�in cijeli �ivot, odnosno koja je imala sposobnost da prebrodi sve krize koje se u �ovjeku normalno stvaraju u okviru �elje za individualizmom. Danas 45 posto brakova propada zbog toga jer se osobe ponašaju kao dvije individue, bore�i se da bi dokazale tko je „u pravu“, ne rade�i na tome da se pribli�e jedna drugoj i tijekom vremena stope se u jedno. U tom pogledu je moja supruga perfektna.

Profesionalni �ivotopis?
Medicinu sam diplomirao 1971. u Zagrebu i isto tamo 1984. specijalizirao psihijatriju. 1990. sam postao švicarski dr�avljanin tako da sam mogao 1991. u Zürichu ponovno polagati ispite i diplomirati medicinu, a 1994. u Lausanni sam napravio postdiplomski i specijalizirao (FMH) psihijatriju i psihoterapiju. Sve sam duplo napravio. �ak i voza�ku dozvolu za brod.

Niste mogli po jezeru voziti s hrvatskom dozvolom?
Kad sam ovima ovdje u šali rekao „Pa zašto bih ja polagao i vo�nju broda!?", rekli su mi da neka samo napravim, pa sam vidio da je na jezeru šest puta te�e voziti brod nego kod nas na moru, jer su tu tako mali prostori, vodene struje, pa je teško uparkirati brod a da ne takneš drugi. Na moru imaš prostora.

Na profesionalnom planu mislim da sad mogu dati maksimum, jer druga�ije gledam na psihološki aspekt �ovjeka. Smatram da je psihijatrija u jednom svom pogledu dosta rigidna, jer se još uvijek slu�i etiketama. �ovjeka poga�a kad se ka�e da je shizofreni�ar ili psihoti�ar. Smatram da je to nepotrebna etiketa jer ne vidimo nikome na �elu da li je shizofreni�ar ili psihoti�ar, ali vidimo sigurno da li pati ili ne. Smatram da je patnja onaj movens koji ga šalje k lije�niku . Osoba koja ne pati, ne tra�i pomo�. Mnogo studiram i bavim se afektivnim aspektom �ovjeka, njegovim osje�ajima i emocijama. Naša europska kultura malo pola�e pa�nje tom dijelu �ovje�je psihe; uvijek ka�em da nas u školi u�e puno toga, znamo masu stvari, a s emocijama smo u kamenom dobu. Ne znamo kako se ponašati prema strahu, zavisti, ljubomori, bijesu, itd. I zbog toga imamo jako mnogo problema.

A što je s onim slu�ajevima koji pate, a ne �ele da im se pru�i pomo�?
Takve osobe, ne da ne �ele pomo�, nego ih je te pomo�i strah. Znaju da bi morali preuzeti odgovornost za neke svoje odluke i reakcije, a za to se ne osje�aju dovoljno spremne. Zbog toga se ne �ele promijeniti, misle da se svi drugi oko njih moraju mijenjati a ne oni sami. Umije�e i sposobnost lije�nika je uvesti pacijenta u ciklus lije�enja, i polako ga voditi da elaborira tu bol, strah, tragediju ili sli�no.

Koje su naj�eš�e patnje Švicaraca?
To je sigurno gubitak na akcijama! Ha, ha, ha! Ovisi o kulturi, jer Švicarska je multinacionalna i multilingvalna zemlja. Dosta se loše govori o Švicarcima, a ja smatram da su veliki narod, jer skoro svaki njen �etvrti ili peti stanovnik nije autohtoni Švicarac, a tolerancija me�u ljudima je na visokom nivou. Mnogi ka�u da su Švicarci ksenofobi, mene to ljuti, jer Švicarsku smatram svojom novom domovinom. To što su oni meni dali, nije mi dala moja vlastita zemlja. Barem ne ona „prijašnja“. Pored svih poteško�a koje sam imao, smatram da ovu zemlju treba respektirati. Koji put ka�em da smo mi „stranci-Švicarci" puno ve�i Švicarci nego oni koji su tu ro�eni, jer imamo osje�aj zahvalnosti za ono što nam se pru�ilo. Me�u emigrantima postoje dva tipa ljudi. Postoji jedna studija o tome. To su ili avanturisti ili ljudi koji vjeruju u sebe. Oni izme�u, iz sredine, ne izlaze van iz domovine. Pa i Amerika je nastala na emigrantima koji su vjerovali i htjeli nešto posti�i u �ivotu. I svi su oni Amerikanci iako su svi stranci. Pa je bio i takav filtar: mogao je do�i samo onaj tko je htio raditi. Tako dugo dok je i u Švicarskoj postojao filtar za emigrante, dolazili su ljudi koji su se htjeli dokazati. Kad pogledamo hrvatsku emigraciju od prije 10 -15 godina prije rata, to je bila masa lije�nika, zdravstvenog osoblja, in�enjera, pa i puno prije, to su bili naši nobelovci koji su to postali u Švicarskoj, dakle vjerovali su u sebe i zdušno se prihvatili posla i dobro platili svoju naturalizaciju. Pa ako smo došli ovamo, moramo se i dokazati i odu�iti za to. Dakle, naše ponašanje mora bit na visini akta koji nam je bio omogu�en. Jako me smeta kad �ujem „pravog" Švicarca loše govoriti o svojoj zemlji. Takvi je ljudi na�alost polako uništavaju. Švicarska je zemlja koja je od svih dr�ava, barem do sada, znala najbolje riješiti pitanje i odnos izme�u slobode individuuma i odgovornosti i obaveze prema društvu. Do koje granice mo�e i�i moja sloboda i gdje po�inje interes društva?

A sad malo o muzi�kom �ivotu?
Po�eo sam svirati s devet godina bisernicu u tamburaškom orkestru, pa violinu tri godine u muzi�koj školi, i u sedmom razredu osnovne škole sklopili smo prvi bend. 1964. godine, a Vi još tada niste bili ni ro�eni, sam otišao u Zagreb na studij medicine. Dvije godine nakon toga došli su u Zagreb svi moji pajdaši, „Miovci“, i ve� 1966. imali u Zagrebu veliki koncert. U tom periodu djeluju i ostali bendovi kao „Roboti“, „Grupa 220“, „Bijele strijele“. Na koncertima je tada bilo po tisu�u, dvije gledalaca. Bila su to jako dobra vremena i bili smo stvarno popularni. Snimili smo par plo�a, to je u ono vrijeme bio pojam, a ne kao danas, svatko mo�e snimiti plo�u. Svi smo imali muzi�ku kulturu, potekli iz šibenske muzi�ke škole ili gradske glazbe. U po�etku smo svirali jazz, to nam je bila baza, najviše smo kopirali stvari; zatim rhytm and blues, soul, Reya Charlesa...

Grupa MI

Bam, bam, babalu bam?
To je bio naš hit koji se još i danas vrti, �ak ga i drugi sastavi izvode. Kad sam završio medicinu, prestao sam svirati.

Da li ste ostali u muzi�kom svijetu aktivni nakon raspada benda?
Ne. Ali smo se prije dvije godine sastali opet u Zagrebu, u „Tvornici“, nakon trideset i tri godine. Naš basist Siniša Škarica, koji je bio jedan od direktora „Croatia Recordsa“, napisao je knjigu „Kad je rock bio mlad“ u kojoj je spomenuo sve jugoslavenske sastave. Prilikom promocije knjige sakupi nekadašnje sastave pa organizira u svakom ve�em gradu koncert. Dosad smo svirali u Puli, Šibeniku, Osijeku, bit �e još u Zadru, Splitu, Dubrovniku i 6.12. u Zagrebu.

Ja bih tako trebala u svom zboru muških glasova.
Sad mi je �ivotni moto biti bez obaveza. Razbolio sam se zbog stresa. Osigurati egzistenciju petero nas u obitelji zna�ilo je raditi duplo da bih bio prihva�en kao drugi. To znate i sami. A i moj karakter je takav da sam uvijek bio perfekcionist i htio da sve funkcionira. Na�alost, u dr�avnoj bolnici odnos ljudi prema radu je nešto druga�iji nego u privatnim klinikama gdje sam „ispekao zanat“ i bio nau�en da je posao ispred tvojih osobnih interesa; ne mo�ete postati primarijus ako niste kvalitetan. Što me koštalo i zdravlja.

Igrate li na balotu?
Ne. Kao mlad sam se bavio plivanjem. Uvijek ka�em: sve u svoje vrijeme. Kad sam bio mlad, bavio sam se sportom i svirao sam, bio sam vrlo aktivan. U srednjoj dobi sam se predao poslu, a sad napokon mogu raditi ono što mi se svi�a: brikola�, odr�avam sam ku�u, vrt. To me relaksira. Onda imam svoje pacijente, pa malo putujemo.

Kamo najradije?
Do rata nismo puno putovali, imali smo vikendicu u Šibeniku i stalno smo išli dolje, pa su djeca govorila: „Ajme, stalno dolje!". Onda smo u vrijeme rata to prodali, a djeca su rekla:
„Ajme, što nam je sad �ao!".  Pa smo onda po�eli putovati posvuda. Jedino nismo bili u Africi, to me ne zanima.

Vaša povezanost s Hrvatima u Ticinu?
Prije smo imali veliko društvo, na�alost 80 posto ih je umrlo, Lukini� Ivo, Baranovi� Nikica, Valenta Velimir- naš olimpijski prvak. Kao veliki domoljubi, ne nacionalisti, svi su puno pomagali u vrijeme rata.

Povratak u Hrvatsku?
U Hrvatskoj sam stalno. Mi smo svi na privremenom boravku u inozemstvu, mada realni status je da nisi ni tu, ni tamo. Kad si dolje, neki te gledaju krivo jer si vani, ovdje te neki gledaju krivo jer nisi njihov, i to je �alost emigranta. Imamo stan u Šibeniku i Dubrovniku i ljetujemo u Dubrovniku, gdje uz more u�ivamo i u kulturi u svakom pogledu. Moj je cilj proboraviti po par mjeseci dolje, a ostatak ovdje, naro�ito zbog zdravstvene njege. Teško je vratiti se potpuno, jer nismo više nau�eni na nered, u smislu neorganiziranosti, a kod nas u Hrvatskoj na�alost ima puno nereda.

I postao je „Divlji zapad". Malo, malo pa se ubijaju po klubovima.
Pa došlo je i u Švicarsku, a komoli ne�e u Hrvatsku. Stan u Dubrovniku su nam provalili, šest mjeseci je krov bio otvoren kroz koji je lopov ušao, nitko se nije usudio reagirati niti nam javiti, iako su �uli kako netko iznosi namještaj. Uhapsili su jednog narkomana, i na kraju su mi rekli da su kod njega našli jednu fotelju, ali nemaju dokaze da je on ukrao i druge stvari. Nismo ga niti tu�ili jer smo �uli da je porazbijao i policijsku postaju te da je sin nekog lokalnog bossa.

Svi�a li Vam se zamisao ulaska Hrvatske u Europsku uniju?
Ne! Nisam za ovakvu Europu. Nisam protiv koncepta Europe. Danas je ona zamišljena na centralisti�kom principu, a mi, koji smo u takvom sistemu �ivjeli, znamo kako funkcionira centralizam. Taj koncept te�i birokratizaciji, sistem je zastarjeli i spor, podlo�an korupciji. Ja sam za Europu na federalnom principu kao što je SAD, ili konfederalnom kao Švicarska, gdje svaki narod ima pravo na svoj identitet i zajedni�ki rad. I nitko u Bruxellesu nema pravo re�i Talijanu da ne smije pe�i pizzu na drva ili koliko posto soli treba imati npr. dalmatinski sir ili pršut – kao što �e nama re�i! U�i nas �ivot i povijest da svi ljudi nikada ne�e imati zajedni�ku ideju. Po statistici �e uvijek 50 posto biti za jednu ideju, 50 posto za drugu. Na primjer: ako sam ja za smrtnu kaznu a Vi niste, Vi imate isto tako pravo �ivjeti u sredini koja je protiv te kazne. U Americi postoje dr�ave koje imaju smrtnu kaznu, ima ih koje je nemaju. Pa onda birate dr�avu u kojoj �elite �ivjeti. Ljudi moraju imati mogu�nost izbora, �ivjeti kako �ele.
Švicarska je genijalna zemlja baš u tom pogledu. Mi u op�ini odre�ujemo što ho�emo, tu dobivam sve dokumente, dozvole. Po Napoleonovom sistemu.

A „da su mi one godine i ova pamet“?
Nikada se ne bih vratio nazad. Da se rodim ponovno, ništa ne bih mijenjao. �ak niti zdravlje.

�ak niti zdravlje?
Svatko mora u svom �ivotu nešto s ne�im platiti za �ivot koji ima. Tri by-passa su bila moja cijena. Kad slušamo u �ivotu „tragedije“ drugih ljudi, vidimo da svakog nešto pogodi, i to je ta cijena. Smatram da sam relativno jeftino prošao. U okviru one moje �ivotne filozofije: uvijek sam zadovoljan.

Optimist?
Ne! Veliki realist! Jer uvijek mo�e u �ivotu biti gore, pa zašto onda ne biti zadovoljan s onim
što imaš?!

Razgovor vodila (u ljeto 2006.)
Vesna Kuš�er �isar

Preuzeto iz Libre broj 16, �asopisa Hrvatskog kulturnog kluba u Švicarskoj