Libra - interview

Što �ini domovinu?

„A odakle ste vi?“ pita me prijateljski i znati�eljno moj sugovornik. Malo sam se zbunila. Jer na to jednostavno pitanje nemam kratak odgovor, ve� pri�u. Svatko tko iz bilo kojeg razloga napusti svoju domovinu da bi se ukorijenio u nekoj stranoj zemlji, me�u stranim ljudima, ima vlastitu pri�u. Moj osobni odgovor na pitanje o podrijetlu glasi: Konstanz. Ali ponekad osje�am potrebu ispri�ati i više od toga, upravo samo svoju pri�u. Ro�ena sam u Rijeci, ali sam se kao �etverogodišnjakinja odselila s roditeljima i s bakom u Njema�ku. Odrasla sam u Konstanzu, studirala u Zürichu, ovdje sam kod ku�e. Ali, i kod mene postoji to ali. Ne �elim da me smatraju samo Njemicom jer se usprkos putovnici tako ne osje�am. Ne osje�am se ni kao Hrvatica jer sam ro�ena u Jugoslaviji i kod ku�e smo govorili srpskohrvatski, talijanski ili njema�ki, sve pomiješano. Baka je pri�ala o svom �ivotu za vrijeme višenacionalne Austro-Ugarske Monarhije. O svojoj majci �ehinji i svekrvi Ma�arici, a obje su se zvale Josefine. Moj otac je volio cigansku glazbu, a ja sam plakala slušaju�i bosanski sevdah. Na izletima smo svi pjevali „La mula di Parenzo“. Bio je to vlastiti, raznoliki i tolerantan svijet. Taj svijet je utjecao na mene i zato sam se udala za Arapina. Putujem mnogo i rado, rijetko se osje�am strano. Ali nedavno sam ustanovila da sam, ugledavši švicarski kri� na repu aviona, osjetila topao osje�aj doma.

Razgovarala sam o domovini s više ljudi...

Sonja Göldlin von Tiefenau, 45 godina, �ivi u Luzernu

Na njema�kom jeziku domovina postoji samo u jednini, na hrvatskom naprotiv i u mno�ini, što bolje odgovara stvarnosti. „Hrvatska je moja domovina, a u Švicarskoj sam kod ku�e”, ka�e Sonja Göldlin von Tiefenau iz Luzerna. Za nju je domovina mjesto stjecanja prvih odlu�uju�ih socijalnih kontakata. I nakon mnogo godina provedenih u Švicarskoj, osje�a se „doma�e” kad govori hrvatski, a tada i lakše sklapa kontakte. Sonja je udana za Švicarca i ima dvije k�erke koje ne govore hrvatski. Središte njenog �ivota je Švicarska. A razlog da je usprkos tomu stvorila u Švicarskoj krug hrvatskih prijatelja koji joj je jako va�an, po njenom mišljenju ponovo je jezik. „To što se mo�eš bolje izraziti, stvara bliskost. Kad govorim svoj jezik, i sama sam nekako druga�ija, mo�da nešto opuštenija. Moje k�erke to primje�uju, ali to je za njih sasvim normalno.”

Djeca iz mješovitih brakova odrastaju s razli�itim kulturama i jezicima, što postaje dio njihove vlastite biografije. Do�ivljavaju li to kao pozitivno, ovisi o okolini. Za neke je mu�no stalno se boriti s predrasudama i stereotipovima koje u Švicarskoj �esto susre�u oni �ije prezime završava na -i�.

Miro Künzle, 24 godine, �ivi u Bernu

Neki uop�e ne �ele govoriti hrvatski, iako ga razumiju. Neki se, naprotiv, poigravaju jezikom. „Odgovor ovisi o tome tko me to pita. Mogu dati više odgovora! Trgovcu u Istanbulu ka�em da dolazim iz Hrvatske, odnosno Bosne, jer se tada mogu bolje cjenkati. U pizzeriji ili u modnom du�anu u Rimu sam naravno Talijan ili iz Istre, kod poreznog savjetnika i u kontaktima s institucijama ostajem radije Švicarac“, ka�e Miro Künzle iz Berna koji mo�e le�erno razgovarati na pet razli�itih jezika. Njegovi roditelji imaju švicarsko-hrvatske i švicarsko-talijanske korijene. U njegovoj se obitelji s jezicima postupalo jako odgovorno, pa su Miro i njegov brat jezi�no nadareni. Tako mijenjaju razli�ite uloge da bi se zabavljali i da bi provocirali. U vlaku najprije govore „balkanslang“, a onda se oproste od svojih suputnika na „mattenenglischu“ (bernskom njema�kom). „Šalu na stranu, rekao bih da sam Švicarac hrvatsko-talijanskih korijena, a moja domovina je tamo gdje mi je dobro i gdje okolnosti najbolje odgovaraju mojim �eljama. Osje�aj doma mogu kod mene izazivati najrazli�itije stvari: npr. alpski rog, stari švicarski vagon-restoran, miris pe�enih �evap�i�a ili pjesma na venecijanskom jeziku.“ Miro ima, kao i mnogi mladi u Švicarskoj, „patchwork-domovinu“. Pojam domovine za njega nije �vrsto vezan za neko odre�eno mjesto. Sve što mu je blisko, komadi� je domovine. Uzima je sa sobom i nosi posvud.

Marko Sauer, 36 godina, �ivi u Wilu

To �ine i svi iseljenici, uzimaju staru domovinu sa sobom i s njom upoznaju svoju djecu koja odrastaju u novoj zemlji. Ta djeca �ive u dvama svjetovima. Kod ku�e se govori hrvatski, jede hrvatski, pri�aju se mnoge pri�e iz stare domovine i o rodbini. Kad napuste ku�u, ulaze u druga�iji svijet kojemu tako�er pripadaju. „U mladosti sam se uvijek veselio kad su Švicarska ili Njema�ka igrale protiv Hrvatske jer sam mogao samo pobijediti”, ka�e Marko Sauer iz Wila koji svoje prezime zahvaljuje o�evoj obitelji njema�kog podrijetla. Kao �etverogodišnjak došao je s roditeljima i bra�om u Švicarsku, Hrvatsku je upoznao samo za vrijeme praznika. „Moja jedina sje�anja na Zagreb su miris tvornice Plive u �ijoj smo blizini �ivjeli i zvuk bravarije.” Usprkos tomu Marko ka�e da je Švicarac hrvatskih korijena. Ku�ni je mikrosvijet utjecao na njega. „Dugo su godina moji roditelji i rodbina bili jedina veza s Hrvatskom. Nakon odvajanja od roditelja, oslabjela je i ta veza. Dok sam odrastao, imao sam osje�aj da me Švicarci bolje razumiju.“ Kad odrasteš, izgradiš svoj vlastiti �ivot. Švicarska postaje domovinom, ali ostaje svijest da podrijetlo vu�eš iz druge zemlje. „Danas osje�am potrebu samostalno upoznati i prihvatiti zemlju i kulturu koju poznajem samo iz perspektive svojih roditelja“. Marko je po zanimanju arhitekt i �elio bi, rade�i na nekom projektu u Hrvatskoj, skupljati vlastita iskustva.

Ne postoji op�eva�e�a definicija za domovinu, ali znanstvenici se sla�u da su za nastajanje domovinskih osje�aja neophodne socijalne veze, zajedni�ka na�ela i vrijednosti. Domovina zna�i osje�ati pripadnost, povezanost i bliskost. Govoriti zajedni�ki jezik. Stoga mo�eš imati i više domovina. S prvobitnom domovinom postoji do�ivotna veza. I kad se radi samo o sje�anjima na djetinjstvo ili na pripovijedanje roditelja, i onda kad ta domovina više i ne postoji, ostaje ona uvijek dio nas. Mjesto i socijalno okru�enje u kojem �ivimo postaje nam s vremenom nova domovina.

„Kad sam prvi put rekla idemo ku�i i pri tome mislila na Luzern, znala sam da sam prigrlila Švicarsku”, ka�e Sonja Göldlin von Tiefenau.