Hrvatski kulturni klub Švicarske ve� niz godina izdaje vrlo kvalitetan �asopis Libra, u po�etku 4 broja, a unazad nekoliko godina 2 broja godišnje. U lipnju 2014. iza�i �e Libra broj 35. S obzirom da dio �itatelja portala ne poznaje taj �asopis, Libru �emo predstaviti s nekoliko još uvijek aktualnih �lanaka iz prethodnih brojeva. Nastavljamo s �lancima iz Libre broj 23 iz 2008. godine - danas s prilogom Dragice Raj�i�:

�itaonica

Moj mali kutak Amerike

Dragi �itaoci Libre, u �itaonici �u vam pri�ati kako sobom �itamo svijet. Ja to u�im kao dijete koje zna abecedu ali ne zna kako sastaviti slova da se pojavi prava slika onog što slovka. Tek kad izi�emo iz svojih soba, iz svog prostora i jezika oboru�ani „znanjem“ �itanja, shvatimo da smo slabo i skoro nikako u stanju pro�itati svijet oko sebe ako se ne poslu�imo nao�alama abecede koju smo nau�ili na drugom mjestu. Ja sjedim - doslovno - iza zatvorenih vrata svoje sobe i pokušavam se ovdje u Lexingtonu osloboditi straha od krivog �itanja SAD. �im izi�em na ulicu, moj mozak po�ne vrednovati, uspore�ivati i procjenjivati vi�eno, spopadnu me slike svih filmova koje sam vidjela, iako znam da svi ameri�ki filmovi nisu ameri�ka stvarnost, ali odahnem kad prepoznam isje�ak prizora koji sam vidjela. Kad pišem pisma prijateljima, vidim da pisanje o tome kako je ovdje usmjeravam ne samo prema osobnosti osobe s kojom se dopisujem ve� i prema njenom porijeklu, pa se desi da u jednom danu napišem o istoj stvarnosti, zavisi od primatelja (Hrvat ili Švicarac), dva sasvim razli�ita opisa takozvane moje slike stvarnosti. Nikad mi do sada nije postalo do sr�i toliko jasno da nisam u stanju ništa vidjeti bez usporedbe, bez procjene što je tipi�no, a što je po mom sudu iznimka. Normalno, dobro mi do�e svaka sugestija stranaca kakvi su „u biti“ Amerikanci i kakvi su na van. Dok pri�am sa svojim ameri�kim prijateljima i oni u sporednoj re�enici ubace „ma takvi smo ti mi“, dr�im se tih procjena skoro kao robot, jer su ih oni sami o sebi rekli. Kao da itko od nas zna kad ka�e nešto o sebi da je to istina. Sad me pitajte kakve su SAD? Nakon par mjeseci sam pronašla malo te�u strategiju da utišam koliko mogu evropskog suca (hrvatskog, švicarskog) u sebi da ne postavljam op�u tezu o „cijeloj“ Americi, o politi�kim zlima koja „normalno“ svatko koga sretnem na ulici prouzrokuje i treba biti odgovoran za sve? Skidanje nao�ala podrazumijeva i osje�aj nemo�i, jer sigurno je da uvjeti �ivota i na�in nisu u svakoj dr�avi isti, ali smo skloni iako to i ne vidimo sve generalizirati i mjeriti istom mjerom svog odgoja, svjetonazora i vi�enja. Sad kad se moje vrijeme ovdje pribli�ava kraju, kad sam nau�ila brisati umjesto pisati, što vam mogu ispri�ati da ne pomutim stakla kad vi do�ete s još jednom slikom. Ispri�at �u vam zato ono �ega nema na televiziji i na filmu, ono što se doga�a iza zatvorenih vrata jednog malog restorana Common Grounds, High Street, 212 Lexington.

�etvrtkom se sre�emo u grupi Poezija koju je osnovala Katarina Stojkova, koja nakon deset godina rada kao in�enjer studira poeziju. Za stolom ve�inom oko desetak ljudi raznih zanimanja, boje ko�e, porijekla i starosti. Ritual je uvijek isti, najprije �itamo poeziju iz knjige koju netko preporu�i, svatko po jednu pjesmu, a kasnije svatko pro�ita po jednu svoju i postavlja pitanja kao i sluša kritiku. Ako ho�ete saznati istinu o ljudskoj duši, slušajte što im duša pjeva. U mom mozaiku polako se sklapa slika koja mi je poklonjena u svojem šarenilu sudbina, pitanja, boli, sre�e i smijeha ljudi koje sam imala sre�u upoznati u njihovoj biti ili kroz njihove rije�i kojima govore o sebi samima. Lekcija koju ne�u nikada zaboraviti, lekcija koju ne smijem zaboraviti ni kad se udaljim iz ove sobe. Ne postoji Amerika – postoji usamljen tragaju�i za ljubavlju i razumijevanjem �edan �ovjek, ranjen politikom, �e�njom, jak srcem i gledanjem bez predrasuda. Prevela sam jednu kratku proznu skicu kao jednu od ameri�kih i sveljudskih patnji, do�ivljaj o onom što bi nam trebalo biti jako blisko a o �emu se i ne usu�ujemo misliti - ovdje ne mislim samo na svoja dva ratom obilje�ena brata, hrvatska vojnika.

Dean Crawford

Moj mali kutak rata 1
            Bog je umro u Vijetnamu usred d�ungle u pono�. Neprijateljska vatra ga je ubila. On i njegov pratilac su upali u zasjedu. Njegov duh se raspadao kad je uvidio grešku. Onda je umro. Moj �ivot je po�eo u Vijetnamu kad sam vidio kako se moje vjerovanje u prvo vrijeme zgušnjava. Gledao sam smrt i destrukciju svuda oko sebe i �udio se kako je Bog izabrao baš mene i moju obitelj. Ako je on odabrao ovaj rat, onda je imao lice �avla. Nisam ga htio na svojoj strani. Umro je pored mene. Nisam više mario za Boga. Rekao sam mu neka ide u pakao, ali nigdje nije bilo pakla kakav je bio ovdje. Zvona su zvonila svima, svima bez izuzetka. Ništa nas nije �ekalo osim mraka. Lijepa depresija, znao sam to, ali bio je rat - iako samo moj mali kutak rata.

Moj mali kutak rata 2
            Vozio sam bolni�ko vozilo po svom malom kutku rata. Pedeset prva Medicinska Kompanija bila je smještena otprilike devet milja zapadno od obalnog grada Qui Nhon i pripadala je sedamdesetoj medicinskoj kompaniji. Sedamdeseta je bila u velikoj dolini za opskrbu trupa.
            Vozio sam bolesnike na prvu pomo� u Qui Nhon. Pomagao sam transportirati bolesnike izme�u bolni�kih odjela i izme�u bolnica. Vozio sam bolesnike u zra�nu luku i iz nje.
            Izlazio sam na autoput br.1 u pola no�i skupiti �rtve saobra�ajnih nesre�a. Skupio sam i donio toliko ranjenih vojnika u Vijetnamu da mi se majica na prsima nikad ne�e osušiti kad se vratim u stvarni svijet. Nisam je mogao skinuti od te�ine odjebanih.
            Bio sam i na stra�i za sedamdesetu medicinsku kompaniju. Uvijek sam tra�io tre�u smjenu na stra�i tako da mogu gledati film prije nego opet idem van na svoj poštu. Gledao sam mnogo filmova i �itao mnogo knjiga, stavljao ih u svoju dušu u Vijetnamu – toliko koliko je moglo stati.

Novo vjerovanje
            Bio sam srame�ljivi krš�anski dje�ak prije odlaska na studij i poziva u vojsku. Ja sam bio krš�anin kao kad lakomislen pojede izvrsnu ribu i svidi se sam sebi. Onda su slijedile godine i godine agnosticizma. Bio sam indiferentan prema OCU, SINU i DUHU Svetome. Prokleti pakao. Bilo je moje objašnjenje za sve sranje u Vijetnamu i moje sranje je padalo više puta, �ovje�e.
            Moj mali kutak rata bio je prepun straha koji me je pratio. Nisam trebao znati koju je ulogu John Wayne igrao u mom malom kutu rata.
            Imao sam dovoljno vremena za razmišljanje u Vijetnamu. Nekad sam provodio dane u svojoj ambulanti i razmišljao o ratu i miru. I o stvarnom svijetu. Mislio sam o knjigama koje sam pro�itao. U stra�arskoj ku�ici pono�i u ratu ne znam da li je najbolje mjesto za razmišljanje o vjeri. Odlu�io sam da �u ljubav prema bli�njemu staviti u djela koja �inim drugima da oni u�ine isto za mene. Samo to sam postavio kao temelj svog novog vjerovanja.
            U�io sam �ivjeti samo u sadašnjosti jednog dana u svom malom ratnom kutu.
            Svaki dan sam precrtavao na kalendaru �ekaju�i veliku srebrenu pticu koja �e me odnijeti mojoj ku�i. Vrijeme je le�alo u minskim poljima, u svakoj paljbi i eksploziji i svaki je dan mogao biti moj zadnji dan. Ovdje mi se �ivot �inio stvarniji i �ivotniji nego ikad prije.
            Samo sadašnjost i upravo sada je bilo sve za što sam bio siguran da postoji. Nije mi trebao nikakav Rambo shit. Nisam imao �elju skakati po pampi s oru�jem nose�i šezdeset kilograma i izvode�i trikove pod kišom metaka i ostalih opasnih akcija. Oni momci koji su poginuli bili su hrabri, ali ja nisam htio ubiti nikoga i nisam. Nisam htio postati heroj i nisam postao. Ja sam samo radio svoj posao u tom vremenu najbolje kako sam znao.

Sve što ljudi vjeruju je u redu
            Ljudi su mi pri�ali u mom malom kutku rata. Pri�ali su mi što vjeruju i ja sam slušao kao diplomirani klini�ki socijalni radnik. U biti, sve što su ljudi vjerovali meni je zvu�alo dobro. Neki su imali ideje s kojima sam se lakše sprijateljavao. Neke od tih ideja sam pokušavao ušiti u svoje osobno vjerovanje. Neke sam okretao i razgledao, stavljao ih u sebe dok ih nakon tjedana ili mjeseci ne bih opet izvadio iz sebe.
            Mnogi ljudi ne poznaju svoje vjerovanje ve� ga miješaju s egoizmom. U starom vremenu njima je ta religija bila dobra. Bili su bez strasti, bez saznanja i bez hrabrosti. Ti ljudi nisu imali du�eg utjecaja na mene. Nisu voljeli moja pitanja. Nisu ni �eljeli razmišljati o svom vjerovanju. Nisu vjerovali da se mogu promijeniti. Zapravo nisu htjeli razmišljati ni o �emu.

Povratak ku�i
            Kad me moja velika srebrena ptica vratila u stvarni svijet, osje�ao sam na usnama najve�u slast, kao da su me poljubile najsla�e usne. Osje�ao sam kako se moja koljena, ruke i prsti šire da dotaknu nebo. Ja se vra�am i ja sam �iv. Ja sam �iv. Hvatao sam se za svoju drugu šansu �ivota, da iscijedim iz nje cijeli �ivot koji mi je preostao. Glavom su mi prolazila pitanja kao tamni oblaci: što ako sam se previše udaljio od onih koji su ostali kod ku�e. Što ako me moja obitelj i prijatelji ne prihvate s mojim novim vjerovanjem?
            Neka moja obitelj i prijatelji zadr�e svoje vjerovanje ako im se ne svidi moje. Ja sam svoje zaradio. Samo da me snovi ne probude po no�i kad vi�em. Zar nisam stalno okretao svoje vjerovanje da bude svje�e i aktualno, okretao vjerovanje i sebe da bude pravo i mlado. Dobro, ja nisam uzak ni su�en. Idem naprijed kao strijela. Netko mi je rekao da kad pro�em Rhode Island 78, više ništa ne�e biti teško. Ali to je bila pri�a za neki drugi dan.

Prijevod s engleskog
Dragica Raj�i�

Dean Crowford, vijetnamski veteran, �etrdeset godina nije pri�ao o ratu – ovaj tekst je pro�itao na sastanku grupe Poezija u Lexingtonu, KY, SAD

Tekst: Dragica Raj�i�

Preuzeto iz Libre broj 23 (2008), �asopisa Hrvatskog kulturnog kluba u Švicarskoj