Dr. sc. Vini Raki�,
Zagreb, 15. rujna 2011.

Uredni�tvo portala www.arhiva.croatia.ch
Glavnom uredniku

Po�tovani, obra�am se sa zamolbom da objavite ovo pismo svjedo�enja jedne muke i zahvale onima koji su je pomogli nositi iz razdoblja Domovinskog rata, a povodom 20 godina od opisanog doga�aja. O svemu napisanom postoji provjerljiva dokumentacija.

Dr�im da Hrvatska ne smije prihvatiti obrazac proizvodnje zaborava i relativiziranog pam�enja vezanog posebice za Domovinski rat, pri �emu mediji imaju nezaobilazan zna�aj.

Zahvaljujem na uvr�tenju, s po�tovanjem, VR

Dvadeset godina poslije:
ni hendikepirani u ratu protiv Hrvatske nisu bili po�te�eni

Uspomena na dolazak u Split prognanika Vrli�kog zavoda za mentalno retardirane osobe

Pripadam poslijeratnoj generaciji koja je �ivjela u uvjerenju da se, barem ne u srcu Europe, više ne mo�e dogoditi rat. A dogodio se. Bio je to homocid, kulturocid, urbocid, napad na jedan suvereni narod i njegovu novoostvarenu dr�avnost i slobodu. I nitko nije bio pošte�en.

Ovdje se prisje�am sudjelovanja onih koji nisu nosili oru�je. Nisu bili branitelji, ali ipak jesu. Vlado Gotovac na velikom skupu 1991. godine u Zagrebu obratio se �enama i majkama okupljenima u Bedemu ljubavi, pokretu za mir tada rije�ima:
Ja vas volim i ja se s vama ponosim! I kad bih trebao birati da li �u s vama umrijeti, ili s ovim strašilima �ivjeti, izabrao bih smrt. …I neka snaga vaše ljubavi i neka ta hrabrost vode Hrvatsku, onu naoru�anu i ovu nenaoru�anu, jer mi koji nismo naoru�ani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oru�je, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svoga dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne mo�emo kao ljudi �ivjeti.

            U vrelini kolovoza 2011., vra�aju mi se slike dolaska u Split prognanog vrli�kog zavoda s njegova 303 šti�enika, djece i odraslih s mentalnom retardacijom. To�no prije dvadeset godina, protjerani iz Vrlike, gradi�a blizu Splita u kojem je djelovao Zavod za smještaj mentalno retardiranih osoba, ku�u spasa našli su u Centru za odgoj i obrazovanje „Juraj Bona�i“ u Splitu, kojemu sam upravo u to vrijeme postala ravnateljicom.

            Vrli�ani su došli u Split pred mrak 24. kolovoza 1991. godine, autobusima u dje�je odmaralište Hrvatskog Crvenog kri�a iz Osijeka na Ba�vicama, krajnje iscrpljeni i u teškom stanju.
Iznureni, �edni, uglavnom inkontinentni. Izmu�eni putem i teškim uvjetima �ivljenja u posljednjih nekoliko mjeseci u Zavodu u Vrlici, jer su im okupatorske postrojbe/�etnici, još prije progonstva prekinuli dotok vode, izlazili su iz autobusa na razli�ite na�ine. Neki su mogli iza�i sami, ve�ina uz pomo�, a nekoliko ih je izneseno u plahtama jer su putem izdahnuli. 

            Zrak te poznate splitske šetnice u kojem se udisao miris mora i borova u trenu je zamijenio  te�ak zrak ustajalih ljudskih izlu�evina. Postao je nijemim svjedokom ljudske boli, nemo�i i istovremeno ljudske surovosti onih koji su ove nesretne i nedu�ne prognane ljude doveli u stanje o�ajnog poni�enja i najve�e muke. 
 
            Obli�nji elegantni hotel Park završavao je s radom, ali je osoblje suo�ivši se neo�ekivano sa strašnom zbiljom koja je doprla i do njihova elegantnog hotela i spokojnog susjedstva spremno  pomoglo. U velikim su loncima donosili nam �aj i kruh s nekim namazima kojih se više ne sje�am. Teška no� bila je pred nama. Tada još nismo ni slutili da su to po�etci prljavog rata protiv Hrvatske i njezinog naroda.

            Op�i mete�, grozni�ava tra�enja rješenja, konzultacije s kriznim sto�erom grada, zabrinutost, strah i hrabrost, suze i odlu�nost, sve se to miješalo u svima nama koji smo se tu zatekli.

Tu su nezaobilazna ratna splitska heroina, glavna sestra Klini�ke bolnice Firule Marija �upanovi�, moja prva i dragocjena suradnica Biserka Botteri, Jakov Kova� ravnatelj splitskog  Crvenog kri�a sa suradnicom �.s. Servacijom od Slu�avki maloga Isusa i djelatnikom Crvenog Kri�a Split Jakšom Krstini�em, don Marko �ubeli� direktor splitskog Caritasa, pro�elnik ureda za socijalnu skrb dr. Joško Kalili� i drugi �ijih se imena ne sje�am ili ih nisam niti tada znala. 

            Gdje s prognanom djecom i odraslima Zavoda Vrlika?
Rješenje je palo na Centar „Juraj Bona�i”, u �ije prostorije ve� sutradan je izvršeno njihovo preseljenje. Prilika je zahvaliti se mojim najbli�im suradnicama s kojima sam tijekom Domovinskog rata dijelila i muke i radosti, umor i stvaralaštvo, �ele�i slu�iti profesiji i Domovini. Hvala Jadranki Barti�evi�, Nadi Kusi�, Danijeli Jeli�, Katici Rodi�, Jeleni Karuza, Ivi Škrobo, Zdenki Njegovan, Vinki Roš�i�, Mariji �ulo, Ivanu Krišti, Milanu Cerani�u, Iliji Maduni�u, osoblju kuhinje … Hvala i drugim zaslu�nima u Centru Juraj Bona�i. Nenaoru�ani, štitili smo one koji se ne mogu sami. Snagom ljubavi i predanosti prema �ovjeku, zanosa prema hrvatskoj slobodi i zahvalnosti prema braniteljima radili smo bez radnog vremena.

U tom je trenutku Centar imao oko 350 svojih polaznika sni�enih intelektualnih sposobnosti, mahom na stupnju umjerene mentalne retardacije, polaznika osnovne i ni�e strukovne škole s radnim osposobljavanjem i korisnika stacionara s kapacitetom od sedamdesetak spava�ih mjesta.

            Vrli�ana je bilo 303!
Da bi se ubla�ila nemogu�a situacija dio ih je odmah premješteno u Centar za odgoj djece i mladih  smještenom na podru�ju Gradskog kotara Brda. 260 ih je ostalo u Centru Juraj Bona�i. U�ionice Centra su pretvorene u spavaonice, a 120 inkontinentnih korisnika, na stupnju te�e i teške mentalne retardacije je smješteno u gimnasti�koj dvorani ustanove. Dr�ali smo to rješenjima za prvu pomo�, dok se ne na�u primjerenija.

Me�utim, u gimnasti�koj dvorani su ostali skoro tri godine, a ukupno u Centru Juraj Bona�i punih šest! Fotografije koje su svjedo�ile uvjete njihova �ivljenja obišle su svijet. Zahvaljuju�i dr. Jelki Škerjanc, Slovenija je prihvatila 30 najte�ih stanovnika iz dvorane u ustanovu Ig blizu Ljubljane.

            Nismo imali kreveta, posteljine, pelena, a zalihe hrane su se brzo istopile.
Hrvatski radio Split brzo je reagirao akcijom �istim srcem protiv prljavog rata i zapo�eo prikupljati pomo� za Vrli�ane i njihove doma�ine. Sje�am se jedne zagreba�ke obitelji, koja se �ekaju�i avion za Zagreb, nakon prekinutog ljetovanja, �uvši radio-apel vratila iz zra�ne luke u Centar ponuditi svoju pomo�. Nisam im znala imena, nismo se tih dana niti pitali za imena, ve� �urno dogovarali što �e tko uraditi. Centar je pokrenuo humanitarnu akciju I dok je srca bit �e i Kroacije koja je trajala do kraja Domovinskog rata, a od svake pristigle pomo�i odvajali smo dio kojeg smo dijelili drugim potrebitima. Najviše Klubu Vukovaraca. Moli, primi i pru�i bio je naš zavjet.

            Po�ela se doga�ati ljudska solidarnost, pomo� na djelu, suosje�ajno zajedništvo.
Plakali smo i radili istovremeno. Nije bilo teoretiziranja niti filozofiranja u stilu uvijek omiljene sveprisutne trebalogije: Moglo bi se, trebalo bi, kad bi bilo. Samo djela, spremnost posvetiti se onome u potrebi. Biti �ovjek.

            Pozivima za pomo� odazvala se doslovce rijeka ljudi, naših sugra�ana, koji su donosili hranu, odje�u, obu�u, igra�ke, darivaju�i i novac.

            Tadašnja �.s. Bernardica, je sa skupinom �asnih sestara preuzela prvu skrb nad higijenom šti�enika koji su bili u gimnasti�koj dvorani, u kojoj se �ivjelo pod krajnje teškim uvjetima. Caritas splitske nadbiskupije uz Crveni kri�, prvi su sustavno donosili pomo�. Vrlo brzo kontinuirano pomaganje došlo je iz Italije zahvaljuju�i gospo�i Lu�i Coco koja nas je povezala s don Renzzom Scapolom i don Anninom Ronchinijem, iz Lavene ponte Trese (Como) i njihovim volonterima.  Posredovao je i kontinuirano nas pomagao tadašnji �upnik u Hvaru, don Joško Šanti�.

            U Švicarskoj je ugledni Hrvatski humanitarni forum iz Badena s neumornim predsjednikom   Zvonimirom Mitrom, a zahvaljuju�i supru�nicima Ivanki i Mati Ivaniševi� postao naš najve�i  i najdugotrajniji skrbnik, zagovornik potreba naše ustanove i neumorni sakuplja� vrijednih donacija.  Brojni Švicarci sudjelovali su u prikupljanju pomo�i za Centar, a mi smo im zauzvrat odgovarali pedantnom dokumentacijom o raspodjeli pomo�i koju su nam upu�ivali. Zadovoljni uvidima na licu mjesta u na�ine raspolaganje njihovim donacijama, kao simboli�no priznanje svoju su stotu jubilarnu pomo�, upu�enu Hrvatskoj, namijenili baš Centru Juraj Bona�i i Vukovaru.

            Nisu nas darivali milijunaši, ve� obi�ni ljudi koje �esto nepravedno nazivamo „obi�nim malim ljudima.” Pomo�i su nam donosili naj�eš�e u vlastitoj organizaciji, s volonterima, preko vikenda, jer su preko tjedna radili na svojim redovitim poslovima.

            Pamtim predstavnice udruge Hrvatske �ene iz Thuna, malog mjesta u Švicarskoj, koje su  godinu dana nedjeljom pekle kola�e i prodavale ih poslije mise ispred crkve, kako bi Centru kupile kombi! I uspjele su, a mi smo na �uti kombi napisali zahvalu s njihovim imenima. Mislim da je kombi još �iv i u funkciji. Skupina djelatnika Lu�ke kapetanije u Splitu upla�ivala nam je mjese�nu pomo�.
Dr. Gabrijela Kocijan Suchy s prijateljima u Londonu organizirala je humanitarni koncert s Londonskom filharmonijom, od kojeg su uplatili izradu tkala�kih stanova za radionice Centra.

            Mnogo se ljudske solidarnosti, sloge, zajedništva i zanosa izmjenjivalo tih dana, mjeseci i godina. 

            Sje�am se jednog velikog kao gora mladi�a i sitne djevojke, u uniformama Hrvatskih oru�anih snaga/HOS-a, koji su tako�er me�u prvima došli ponuditi svoju pomo�.

            Jesu li �ivi, �esto se pitam, pa i danas, nakon dvadeset godina? Ili je mo�da baš taj mladi� onaj junak o kojem mi je pri�ao dr. Kratofil, lije�nik i svjedok pada Vukovara, koji mu je s crijevima u rukama ispred vukovarske bolnice vikao Doktore, ne�u u bolnicu, još se mogu boriti .

Pamtim i posjetu gardista s obli�njih bojišnica kojima smo odnosili prikupljeni higijenski materijal, a koji su nam uzvratili paštetama koje su štedjeli za donaciju korisnicima Centra.

Je li �iva starica koja nam je  drš�u�i, poduprta štapom donijela kilogram ri�e?

            �itavu galeriju likova znanih i neznanih pamtim, i gesta koje izazivaju nje�nost, poštovanje i svijest o neuništivosti ljudskoga. Pri�am zapravo o iskustvima koja su ostavila neizbrisiv trag na svakog pojedinca koji je bio sudionik ili pošten svjedok toga vremena sa �eljom da se otmu zaboravu ponašanja na koja trebamo biti ponosni. Kao pojedinci i narod. 

Bio je to po�etak strašnog višegodišnjeg rata protiv Hrvatske, �ega u tim po�ecima nismo bili niti svjesni.

�uvanje uspomene na stradalništvo nedu�nih ljudi, pa i tako i junaka ove pri�e, ljudi s mentalnom retardacijom, uz izra�avanje najdublje zahvalnosti svim spomenutim i nespomenutim sudionicima koji su nam pomagali dr�im svojom du�nosti.

Danas, 20 godina poslije, da se istina otme zaboravu, podsje�am kako u ratu protiv Hrvatske niti hendikepirane osobe nisu bile pošte�ene.   

Za portal: Dr.sc. Vini Raki�

*****

Dr. sc. Vini Raki�,
tadašnja ravnateljica Centra za odgoj i obrazovanje „Juraj Bona�i“ Split,
danas je ravnateljica Uprave za nacionalni kurikulum
pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

PS:
Dr. Vini Raki� u svom osvrtu na teške godine Centra „Juraj Bona�i“ iz razdoblja agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinskog rata spominje i Hrvatski humanitarni forum iz Švicarske kao najve�eg i najdugotrajnijeg skrbnika Centra, a kako je upravo na današnji dan, na dan objavljivanja ovog priloga, i Dan 20. obljetnice Hrvatskog humanitarnog foruma, u drugom današnjem portalovom prilogu osvrnut �emo se na humanitarne transporte HHF-a Centru „Juraj Bona�i“ s posebnim osvrtom na vrlo vrijedni i ujedno i najsimpati�niji transport Hrvatskog humanitarnog foruma.