ARHIVA

03.12.2006.

Kod Glava�eve gomile
Kratka pri�a s dugoga puta
(ulomak)

Branimiro in vinculis duci

Kod Augusta �enoe pri�a obi�no po�inje na Gri�u, negdje blizu Banskih dvora, i to u velja�i, mo�da na dan sv. Agate djevice i mu�enice. Ova ovdje po�inje na dan Svih svetih �ivih i mrtvih, jo� teku�e godine Gospodnje 2006., ali tamo daleko od Gri�a i sudbonosnih Banskih dvora, u topografskom smislu posve blizu Glava�eve gomile, upravo na Bartulovoj zemlji, Bartulu�i, velikom mjesnom groblju u Drinovcima. I na�a se pri�a ovih dana naizgled nastavlja, ali tek kao jedna prijetvorni�ka farsa zakrabuljenih, negdje u blizini Kamenitih vrata i Trga sv. Marka, u podzemnim tunelima ispod Gri�a i Kaptola, doista sli�no kao i kod �enoe i Marije Juri�-Zagorke. Ipak, prijetvornici ne pi�u ovu pri�u nego - svojim �ivotom - odlu�ni i dosljedni ....

Od djetinjstva nisam bio na tom mjestu toga dana, gdje se i moji pokapaju, jer sam u to vrijeme uvijek bio daleko po bijelome svijetu ili zbog studija ili zbog rada pa sam na Bartulu�u obi�no dolazio ljeti, u prolazu i u osami. Ove godine na 1. studenoga po�ao sam stoga na Bartulu�u ne�to ranije, a misa je po starom obi�aju toga dana bila na groblju a ne u crkvi u 11 sati (communio sanctorum, simboli�ko zajedni�tvo svih svetih �ivih i mrtvih). No ve� u 10 sati na prostranom novoure�enom prilazu ispred groblja i kod velikoga kri�a i spomenika palima iz oba rata zatekao sam mno�tvo automobila raznih registracijskih oznaka, ali i veoma veliki broj ljudi koji su na taj dan iz svih pravaca do�li pohoditi grobove svojih milih i pomoliti se za njih i sve nas. More cvije�a i svije�a svjetlucalo je obla�noga prijepodneva na horizontu izme�u ure�enih obiteljskih grobnica, po�to je Bartulu�a markantna uzvisina koja dominira iznad samoga sela, nipo�to tzv. lost landscape (izgubljeni krajolik), kako bi se to za groblja �esto moglo re�i. Odavde se kao na dlanu vidi skoro �itavo Imotsko-bekijsko polje (oko 6000 hektara) i mjesta oko toga polja: Runovi�i, Prolo�ac, Zmijavci, Imotski, Crveno jezero, Vinjani, Gorica, Sovi�i, Gornje Grude, Bla�evi�i itd., do�im se na sjevernomu horizontu od Gruda pa iznad Sovi�a ukoso gubi nova cesta prema Posu�ju, iza koje se kroz oblake vide vrhovi tek naizgled malenih planina Zavelima, �abulje, �vrsnice i Vrana, do�im je Biokovo na ju�noj strani Bartulu�e i Imotskoga polja tako blizu da se iz ove podbiokovske perspektive �ini kako daleko vi�e str�i u nebo nego li je to u stvarnosti slu�aj.

Na granitnom spomeniku uz hrvatski grb a ispod velikoga kri�a opet more svije�a. U sami grb su urezana imana palih i ubijenih iz Drinovaca za onoga rata i pora�a (preko 200), i ovoga, Domovinskoga (12). Malo koja ku�a da nije izgubila koga u svjetskomu ratu. Ipak, najve�i broj je ubijen poslije rata, na raznim kri�nim putevima i u samomu mjestu od narodne vlasti. Tu je primjerice urezano ime i Dragice Glava� (Lugi�eve) koju su antifa�isti strjeljali trudnu ispod crkve u Drinovcima poslije nedjeljne mise, i to dvije godine nakon rata, jer su sada bili sigurni da joj je mu� bio �iv a nije se predavao. Mno�tvo je tu popisanih civila i vojnika: Maji�a, Tomasa, Glava�a, Aleri�a, �imi�a, Majstorovi�a, Pand�i�a itd., a, ako se ne varam, i sedam Buconji�a Jamberovi�a iz jedne ku�e pogubljenih. Od �rtava iz Domovinskoga rata zapisano je i troje mojih bliskih Pand�i�a ali i jedan u moje �kolsko vrijeme mali dje�a�i� Majstorovi�, �ija je mama Pand�u�a i kojega sam tako�er poznavao. Lijevo od ulaza u danas pro�ireno groblje je posve nova kapela s oltarskim predvorjem i suvremeno ure�enom mrtva�nicom u pozadini.

Na�a nova obiteljska grobnica je jo� uvijek prazna pa ja idem na staru veliku kamenu u koju se �ak istovremeno moglo polo�iti nekoliko sanduka, u kojoj po�ivaju svi na�i Pand�i�i, djed i baka tako�er. Polo�iv�i cvije�e zapalio sam s ocem svije�e kao i svi, pomolio se za na�e mrtve i sve �ive. Uz samu grobnicu sam zatekao mnoge ro�ake koje odavno nisam bio vidio. Neki su do�li iz Be�a, drugi iz Zagreba, tre�i iz Splita, Dubrovnika i Hvara, no ipak najve�i broj njih bio je iz samoga sela. Mama, koja se nije osje�ala dobro pa nije po�la na groblje, dala nam je svije�e da ih zapalimo i na grobu njenih roditelja. Glava�eve grobnice su u redu odmah iza Pand�i�evih, stara zajedni�ka i nove obiteljske koje su izgradili. Tu zatekosmo ujaka Sre�ka iz Splita i mnogobrojne Glava�e Kugi�e. Najbrojniji su Tomislavovi, nekoliko sinova, nevjesta i ve� unuci, pa njegovi danas �uvaju vatru kod Kugi�a. On sam je bio jedinac koji oca nije vidio jer je pao brane�i �iroki Brig prije nego se Tomislav rodio. Odgojila ga sama mater mu Ljuba uz velika odricanja. Na njihovim grobnicama sva sila ukrasa i svije�a koje su zbog obla�noga dana svijetlile naizgled jo� jasnije. Tik do Glava�a Kugi�a u svojoj grobnici le�e i stari Glava�i Joski�i, Martin, Andrija, Mate i Ante s obiteljima kao i njihovi bli�i ro�aci. I na njihovoj grobnici svije�e iako Joski�a vi�e nema u Drinovcima, odselili su davno u obe�anu zemlju, Slavoniju. Ante, zvali su ga Antuka, bio je djed Branimirov, i kako veli Iko Markijin koji ga se dobro sije�a, i izgledom je Branimir Antuki veoma sli�an. Antuka je o�enio Jaku od na�ih Pand�i�a Jurinovaca, a imali su petoro djece: Stipu, Rudu, Juru zvanoga Milko, Ljubu i k�er Katu. Svi su odselili, pa i Kata koja se udala u obli�nja Ploca.

Antuka je umro relativno mlad, jo� uo�i rata kada mu je sin Ljupko bio u vojsci. Na�li su ga mrtva na strmom pje�a�kom putu izme�u Glava�evih ograda i Pand�i�a ku�a (1500 m udaljenosti i 200 m razlike u nadmorskoj visini), skoro na istom mjestu gdje su pred kraj rata partizani iz zasjede ubili Lukana Glava�a. Udarila ga kap, reko�e. Joski�i su iznijeli skale (ljestve) i odnijeli Antuku, pokopan je na Bartulu�i po obi�aju sutradan. Sin mu Ljubomir (r. 1921.), zvani Ljupko, otac je na�ega generala i uznika Branimira. Po�etkom rata bio je u domobranstvu, ali je uskoro mobiliziran u njema�ku vojsku. �ene su govorile da je uzet u "vra�iju diviziju". Bit �e ipak to�nije da je bio pripadnik Wehrmacht-a, unutar ju�noeuropske borbene grupe E kojom je zapovijedao general L�hr. (Taj je koncem rata izvukao svoju vojsku iz Gr�ke preko Srbije i Hrvatske u Austriju. Kasnije se dragovoljno vratio da mu sude u Beogradu, �ime je sprije�io izru�enje i smrt svojih �asnika u titovini. Osudili su ga i pogubili zbog bombardiranja Beograda, ali je tim �inom spasio �ivote mnogih svojih �asnika i vojnika). Ljupko je rat pre�ivio, i, �to je jo� bitnije, nije bio pogubljen kada se vratio. Mo�da je iz Austrije i zarobljeni�tva ponio neki ameri�ki papir na kojemu je stajalo "displaced person" (izmje�tena osoba), pa je uz mnogobrojne partizanske �igove i propusnice pro�ao od Austrije do Drinovaca. Mo�da je pre�ivio i zbog toga �to se vratio negdje 1946., kada je prvi val pogubljenja narodna vlast ve� bila temeljito obavila. Da se Ljupko vratio saznali su svi Glava�i jedne ve�eri jer su se i djeca koja su ve� bila spavala probudila. Glasno je plakao Ljupko na�av�i zatvorena ku�na vrata i bez svjetla u ku�i. Odmah je znao da ni mame vi�e nije bilo. Ona bi ga sigurno bila do�ekala, zborio je jecaju�i, budna uz uljnu svije�u lu�erdu (lucerna, petroleja jo� nije bilo). Brat mu Milko, jo� jedini u ku�i, oti�ao je spavati kod ro�aka Ikare u njegovu ku�u. I doista, mamu Jaku su pokopali samo tri dana prije nego se Ljupko iz rata vratio. Kasnije je i on o�enio, kako se to eto �esto doga�alo kod Glava�a, jednu Pand�u�u, Zoru Grginu od Pand�i�a Martinovaca iz Bovana i oti�li u Slavoniju kao i svi Joski�i.

Slavonija je kod nas oduvijek bila obe�ana zemlja, najkasnije od gladnih godina 1916. i 1917., kada je fra Didak Bunti� odveo mnogu djecu tamo da ne umru od podhranjenosti. Kasnije su na�i tamo i�li "u kukuruz", tj. u berbu kukuruza i p�enice kada jo� nije bilo kombajna i vr�alica modernoga tipa. Obi�no su odlazili oni koji nisu imali dovoljno �ita i bra�na za svoju brojnu obitelj, pa su za pla�u dobivali, ve� prema dogovoru, kukuruz ili p�enicu. Joski�i su imali malo zemlje u polju, dosta manje od Kugi�a, pa su redovitio i�li u Slavoniju. Za kriznih godina, poglavito onda kada je plivalo Imotsko polje pa prave sjetve nije moglo ni biti, u najboljem slu�aju moglo je uspjeti proso, u Slavoniju se i�lo masovno.

Od Bartulu�e sam ovaj put produ�io do Glava�eve gomile, ispod koje su, u Krkinu docu, Glava�eve ku�e. Gomila je zapravo ilirska i markirala je granicu po austrijskom katastru (Markung) izme�u Drinovaca i Tihaljine. Tuda je prolazila austrijska makadamska cesta prema Imotskom koju su po�etkom sedamdesetih doma�i ljudi asfaltirali vlastitim novcem. Radove je izvela, nimalo �udno, gra�evna tvrtka, �ini mi se da se zvala "Gradnja", iz Osijeka u kojoj su radili mnogi podrijetlom iz na�ega sela, tako i Borko moj ro�ak i gra�evinski in�enjer. Pored gomile, koja je danas obrasla u makiju jer vi�e nema ni ovaca ni koza, je autobusna stanica pa sam tu �esto kao �kolarac �ekao autobus za Split nakon �to bih pje�ke snio te�ki kofer. Istim putem pored Glava�evih ku�a su silazili i mnogi na�i pretci ilegalno na le�ima nose�i rezani duhan preko Slivna i Kozice prema Makarskoj, Hvaru i Bra�u. Kod Glava�a su navra�ali i zano�ivali mnogi iz okolnih sela koji su na magarcima i konjima nosili �ito u mlinicu u Pe�-Mline, tamo gdje ponornica Vrlika iz Imotskoga polja ponovno izvire kao Trebi�at i gdje je nedavno sagra�ena hidrocentrala. Tuda, ju�nije od Glava�a i nove ceste, kroz duboku usjeklinu je prolazila i danas vidljiva cesta rimskoga namjesnika Dollabelle, koji je vodio legije od Narone do Salone. Tu se u novije vrijeme kri�ao i pje�a�ki put hodo�asnika koji je vodio preko Biokova sve do sv. Vice u Podgori.

Danas su to�no kod gomile autima jedan za drugim skre�ali mnogi Glava�i, a razgovor se nakon ru�ka vodio, kao i neko� ispod legendarne kostile izme�u ku�a, ali danas posebno o Branimirovoj �rtvi za sve nas. Neke kojih nije bilo na groblju tu sam sreo nakon mnogo godina. Ujak je obnovio staru zajedni�ku ku�u, a neke plo�ama pokrivene staje su se me�utim ve� uru�ile. Uru�ila se i stara zajedni�ka ku�a Joski�evih. Od njihovih jedino je Pe�a, Ljupkov ro�ak, sagradio novu ku�u u svojoj ogradi uz cestu nasuprot same gomile, kada se pred kraj �ivota bio povratio iz Osijeka. Reko�e mi da je i Branimir tu navratio prije dvadesetak dana, o�ito je slutio �to mu se sprema. Njega nikada osobno nisam upoznao. Kako je ro�en i odrastao u Osijeku kao dijete nije navra�ao kod Glava�eve gomile, ili ga ja tada nisam sreo. Upoznao sam mu ipak oca Ljupka, i to jedne nedjelje po�etkom osamdesetih u Freiburgu im Breisgau, u Njema�koj, gdje sam studirao. Te nedjelje do�ao je vlakom iz Rheinfeldena u Schwarzwaldu na misu u crkvu Srca Isusova u Freiburg. On je ve� po�etkom �esdesetih oti�ao u Njema�ku za poslom. I kako je to obi�no bivalo u ono vrijeme, "gastarbeiteri" postado�e potencijalni narodni neprijatelji i kontrarevolucionari. Za Ljupka su se narodne vlasti ve� u Osijeku zanimale, saznale su i za njegovu ratnu pro�lost, a kada je oti�ao u Njema�ku postao je posve sumnjiv. Obitelj u Osijeku je ve� od po�etka osjetila udba�ke metode, a i Ljupko sam dugo godina nije mogao u Osijek. Jo� 1. kolovoza 1989. bio je na posebnoj potjernici SSUP-a "Neprijatelji SFR Jugoslavije", kako se mo�e pro�itati u knjizi Hrvati i drugi neprijatelji SFR Jugoslavije, Split 2000 (Laus), str. 202. Predvi�ene mjere "podnosioca predloga" (SDS Osijek) su bile "nadzor i kontrola lica". Sli�no stoji i za mene osobno na str. 450, pa mi nije te�ko razumjeti u kakvoj se situaciji nalazila njegova obitelj u Osijeku. Umro je kratko nakon �to je obranjen Osijek i hrvatska sloboda, i Branimiru budi hvala ... Pozdrave u biljeg zahvalnosti i solidarnosti mu uputi�e toga dana svi Glava�i i Pand�i�i i svi Drinov�ani koje sam sreo. Pi�i mu, reko�e mi, na Tebi je red, neka zna da smo svi uz njega kao i prije petnaest godina ...

(nastavak slijedi)

Zvonko Pand�i�