ARHIVA

06.02.2007.

Hrvatska knji�evna revija Maruli� je jedno od rijetkih katoli�kih glasila koje je redovito izlazilo u Zagrebu u vrijeme komunizma. �asopis crpi svoje nadahnu�e iz "katoli�koga pokreta" kojega su u Francuskoj �inili veliki i poznati duhovi. U broju 5 od pro�le godine (2006.) pojavio se jedan neobi�an �lanak jednoga katoli�koga intelektualca i povijesnika, Marijana Krmpoti�a, kojega je pok. Franjo Tu�man zaposlio na Instituta za radni�ki pokret. U ovom su �lanku sadr�ane brojne dileme (ljudske, vjerske, moralne i eti�ke) s kojima se nacionalno svjesni vjernik u Hrvatskoj suo�avao u zadnjih 40-ak godina. Na�im �itateljima ne �elimo uskratiti ovaj poticaj na promi�ljanje.

* Na izri�it zahtjev autora, tekst nismo lektorski uskla�ivali s jezi�nim standardom i pravopisnom normom. (Ur.)

�etnja u �utnji

Nakon smrti moje starice majke, �ena i ja imasmo opet vremena i za �etnje. Subotom ili nedjeljom po podne za liepih dana put bi nas vodil perivojem preko Kre�imirca, pa Stani�i�evom. Netom u Zvonimirovoj, �etnja bi dobila svoju pravu svrhu. Naime, �ena je voljela brstiti po izlozima, i po�astiti se sladoledom iz slasti�arne na vrhu Juri�i�eve. Nu, kad tog dana po�osmo od ku�e, ni po �emu nismo mogli naslutiti da �emo se zbog nenadana susreta sa skorom smrti, u sumra�je, iz �etnje vratiti ku�i poti�teni, u �utnji. U Zvonimirovoj �ena bi me primila za ruku da joj ne zbri�em. �ivciralo me je to �tentanje pred izlozima. Htjel sam doma do Dnevnika. Ve� su zla�ane zrake sunca babljeg ljeta lieno lazile po gornjim katovima ku�a oko D�amije kad smo zakro�ili na Trg hrvatskih velikana. Malne istog trena iz Zvonimirove dopre do nas bruj motorbicikala. Zastadosmo. Dva redarstvenika na motorima zakrenu�e oko D�amije. Iza njih bez sirene ambulantna kola i crna limuzina. Iz bolnice u Dubravi, pomislih. Grlo mi se stegnulo. Na �enin upitan pogled, kimnuh glavom. Nedjelja je po podne. Na Trgu kano da nema nikoga izim nas dvoje nemu�tih svjedoka jednoga zloslutnog prizora. Bruj motora tonul je u Zeleni val. Nazo�im li ja to izpra�aju �ovjeka uz kojeg me ve�u uspomene koje se lahko ne zaboravljaju. �ena i ja stajasmo jo� tren kano na zadnji pozdrav. Trgom hrvatskih velikana, mimo nama, upravo je bil pro�al, te�ko bolan, jedan od najve�ih. Pro�aptah kano da smo u crkvi na tihoj misi:

- Umriet �e nam Francek.

Na Institut u Opati�koj 10 primljen sam 1. 1. 1965. za suradnika u Znanstveno-iztra�iva�kom sektoru, Odjel socialisti�ke izgradnje. Izpo�etka �util sam se uljezom. Naime, 4. sie�nja 1965. brzoglasom me na red pozvala drugarica Hilda iz Kadrovskoga. Za�to niste do�li na posal, dru�e Krmpoti�u? Drug je u stresu. Oprostite, nisam, jerbo obaviest nis primil.

Koji dan nakon dolazka u Institut, pozval me direktor da me upozna. Pokucah i pomalo uzbu�en u�oh u direktorovu sobu �im sam otvoril vrata, nao�it mu�karac uzgorita dr�anja, odprilike moje visine, visoka �ela i blago valovite tamne kose ustal se od pisa�eg stola. Tog sam dana u sie�nju 1965. prvi put vidil Franju Tu�mana. Usliedil je kratak pozdrav. Stisak ruke. Kako ste? lzvolite! Sjednite! Pokazal mi je rukom na ko�nu garnituru. Odakle ste? Dr�al sam se mal�ice usiljeno. Pazil �to �u re�i. Ta, prvi put u �ivotu razgovaram s partizanskim politi�kim komesarom, pa�e generalom. Razgovarali smo prvo o mojem naddiplomskom studiju na Institutu europskih znanosti u �enevi. Dok mi je tuma�il za�to me ho�e na Institutu, znal se upiljiti u moje o�i kano da u njima ho�e vidjeti jesam li pojmil va�nost njegovih rie�i. Vidite, Europa vi�e nije centar svieta. Izgubila je kolonije. Moramo pozomo motriti kako se prestrojava i u �to. Za Hrvatsku je to va�no, kojim �e putem po�i Europa. A u Zagrebu nema mnogo ljudi va�e naobrazbe. Iznenadila me politi�ki dalekovidno rasu�ivanje jednoga partizanskoga oficira. Najmlaj�ega Titina generala, k tomu! Zlobni jezici njegovih protivnika nisu propustili i na ra�un toga opanjkati ga. Pri�ali su Francek je stalno salietal Tita kako u JNA nema dosta generala Hrvata. Kad je Titi dojadil, ovaj mu je rekal neka onda i on bude genjeral! Upitah se stoga, govori li to iz tog �ovjeka pronicljiv duh prakti�na politi�ara koji razmi�lja zrelo �to bi se moglo u doglednoj budu�nosti zbiti s Hrvatskom, ili drug genjeral strjepi za sudbinu Titine Jugoslavije? Drago mi je �to u lnstitutu imam jednog Senjanina, rekal mi je na raztanku i ustal. Rukovali smo se. Nakon tog razgovora ni po �emu nisam jo� mogal razaznati da sam zboril s budu�im burevjesnikom hrvatske poviesti, a kamoli doku�iti da �e taj partizanski general sru�iti dogmu versailleskoga jugoslavenskoga dr�avnoga ustroja. Ne, nije me ostavil ravnodu�nim! Moram pro�itati sve �to je taj �ovjek napisal, pomislih odlu�no. Dojmila me se njegova na�itanost. Eto, Franjo Tu�man znal je tko je Denis de Rougemont. Svejedno, za mene odvjetka prozapadno nabrijane katoli�ke obitelji, fa�izam i komunizam bijahu su�ta suprotnost svemu onom �emu su me u�ili moji roditelji. Jugobolj�evizam je za me bil lo�a imitacija jednog r�avog staljinizma, kako pro�itah u Bogdana Radice. Tito je bil za me bezdu�an diktator koji je diktaturu proleterijata zamienil diktaturom srbizirana jugokomunisti�koga nacionalizma i licumjerno nam ga prodaval pod parolom bratstva i jedinstva. Ni u snu mi nije palo na pamet da �u ikada za kruh morati zara�ivati u Institutu Centralnog komiteta Titine Komunisti�ke partije u kojoj se nije znalo gdje zavr�ava partizanija, a gdje po�inje �etni�tvo. I svojim predrasudama unato�, po�oh �ivotnom stazom koju mi je prst sudbine pokazal. Nu, kasnije, za pokoru morat �u krotko sam samcat tom stazom kro�iti u poniznoj �utnji.

Kano stipendist Denisa de Rougemonta u �enevi sam zavr�il naddiplomski studij na Institute d'etudes europeennes. U ljeto 1964. vratil sam se doma sit tu�ine, ali sa zebnjom u srdcu. Ho�e li u Zagrebu za me biti posla? Do�la je i kasna jesen, a ja sam jo� blagoval kruh sa stola otca svojega.

Zdvajal sam i odlu�il zgrabiti prvo �to mi do�e pod ruku. Jo�a Gobac me naputil. Poslal sam molbu na Institut. za historiju radni�koga pokreta Hrvatske, Opati�ka 10. Jo�a je znal Franju Tu�mana odprije. Vidil je u njem vrsna poviestnika, ugledna znanstvenika i budu�eg akademika. Vjerojatno me on Tu�manu i preporu�il. Jerbo, nisam bil �lan Partije. Zbilo se tako da sam se uz Franju Tu�mana na�al u politi�kom vrtlogu za koji nisam bil spreman. Najve�u krivinju za to snose francuski komunisti. Prevedite nam ovo, molim vas. Hitno nam je. Materijali su stigli jutros iz Pariza od CK KPF. �ekamo. Po�urite! S direktorom u sobi bil je i stasit mu� okrugle velike glave, profesorVaso Bogdanov-Vasek. Bil sam mu predstavljen. Prievod je bil lagan. Niz politi�kih izpraznih odtrcanih frazetina kojih valjda svi komunisti diljem svieta imaju puna usta. Kazival sam ga tipka�ici ravno u pisa�i stroj. Profesor Bogdanov bil je odu�evljen mojim prievodom i jo� vi�e mojim hrvatskim. Boljeg prievoda nikada nije �ital. Pohvalil me Franji. Te�ko je prosuditi je l' mi profesor Bogdanov time u�inil medve�u uslugu. Svakako, uvalil me Franceku. Odtada me je Francek, kako smo ga mi u na�em Odjelu zvali od milja, pozival skoro svaki dan radi jezi�nih savjeta. Budno je pazil da mu hrvatski jezik bude uzorit, �ist od metajezika beogradske partijske birokratizacije. Izim kad bi se uzrnjal ili planul. Onda bi mu znal izletjeti pokoji srbizam. Tako, za Francekov hrvatski ja snosim najve�i dio krivnje. Za srboslave u Zagrebu njegov je hrvatski bil arhai�nim, a za beogradsku �ar�iju novogovorom. Bil sam Franceku i prevoditeljem. Jednom va�nom gostu iz Amerike odlu�il je pokazati Kumrovec i Ku�u muzej. Povel me sa sobom. �im zakoraknusmo preko praga Ku�e, u o�i nam upade preko ciela suprotna zida uve�ana fotografija Franceka u generalskoj odori uz bok mar�alu Titu. Providno uprili�en prizor sa znakovitom nakanom. Pomislih zlo�esto! Nek Amer vidi s kim ima �ast. A jaopet nisam mogal shvatiti �to Francek zapravo vidi u tom Josipu Brozu? Mo�da je u tom zagorskom selja�i�u izraslu u lukava politi�ara koji Washingtonu skupo u dolarima napla�uje �to Moskvi vadi mast, Franjo Tu�man vidil svoj uzor?

Nu, tiekom vrjemena, �to sam se vi�e s njim dru�il, moje katoli�ke i malogra�anske predrasude prema partizanskom politi�kom komesaru i generalu Franji Tu�manu po�e�e bledjeti. Ko�enja popu�tati. Razglabanja o prievodima i moji jezi�ni savjeti doveli su nas postupno u ne�to poput prijateljskoga odnosa. A, da Franju Tu�mana bolje upoznam, nisam moral dugo �ekati. Naime, �im sam bil imenovan asistentom doktorantom i on mojim mentorom, redovito sam dolazil k njemu na konzultacije. Govoril je uglavnom on, a ja sam slu�al i u�il. O Star�evi�u i Strossmayeru, Radi�u, Ma�eku i Titinoj muslimanskoj naciji. Kano sudionik NOB-a, protuma�il mi je, mogal je samo znanstvenim radovima pobijati krivotvorbe o NOB-u u Hrvatskoj. Velikosrbska beogradska �ar�ija nakon osude njezine �etni�ke ideologije zbog suradnje s nacistima, re�e mi ho�e pod crvenom zastavom Partije sku�iti hrvatski identitet NOB-a u partizansko-komunisti�kim uvjetima. Vidite, velikosrbski jasenova�ki mit s deseterostrukim i jo� ve�im brojem srbskih �rtava nasilje je nad poviestnom istinom, obi�an trik psiholo�koga protuhrvatskoga ratovanja. Ho�e nam usaditi kompleks krivnje i tako zadobiti utjecaj nad nama. Gospodovati nad nama. Zato izpravno vrjednovanje uloge i zna�enja NOP-a u Hrvatskoj, po njegovu mi�ljenju, bje�e od presudne va�nosti za Hrvatsku. Nu, tek kad sam razabral da njegova borba za hrvatski identitet proizlazi iz hrvatskoga dr�avotvornoga naslie�a, postal sam mu sumi�ljenikom. Naime, razni svetosavski du�ebri�nici probijali su mi u�i osvadama o Francekovoj izpraznoj ta�tini, �astohlepju, o sklonosti plagijatorstvu i kompilatorstvu u znanstvenim radovima. Neki srboslavi iz Partije, primjerice Stanko Pekec, uze�e me �ak podbadati kako Franjo Tu�man prepisuje i moje znanstvene radove, premda ja dotada jo� ni jednoga nisam bil napisal. I tako rie� po rie�, u na�im razgovorima Franjo Tu�man se jednog dana spotaknul i o razlog svojega odlazka iz Beograda. A ba� o tom dielu �ivota Franje Tu�mana njegovi politi�ki protivnici naklapahu kojekakve podle potvore. Kako je iz Beograda bil otjeran. Kako je ne�astno bil odpu�ten iz Armije zbog bolestnih ambicija. Po tim smutnjama prosudih da srboslavima nije bilo po �udi da se u Zagrebu pro�uje istina za�to se Franjo Tu�man odlu�il oti�i iz Beograda. Pa ba� zato, jedva do�ekah prigodu �uti �to �e mi on osobno o tome re�i. Vidite, nisam oti�al samo ja, re�e mi. Iz sli�nih je razloga oti�al i general-podpukovnik Makedonac Mihajlo Apostolski. Zar je zaista, me�u inim, zbog rasisti�koga pritiska srbijanskih oficira u General�tabu JNA na generale nesrbske narodnosti, skinul generalsku odoru i vratil se u Zagreb? Nu, kako sam ja bil navikal komunistima svaku ne vjerovati, to sam sa .zrncem soli uzimal i sve ono �to mi je Franjo Tu�man govoril o sebi. Mo�da je ipak zatajil ne�to. Zato sam, tako re�i Franji Tu�manu iza le�a, i�al provjeriti je li to�no �to mi je rekal o sebi i generalu Apostolskom. Naime, Mihajlo Apostolski bil je osobni prijatelj mojega otca. Prvom zgodom kada je bil u Zagrebu i do�al nas obi�i, tada ve� akademik, �lan Makedonske akademije, na moje je izravno pitanje potvrdil da Franjo Tu�man govori istinu. Potom, kako sam i ja u svojoj domovini bil gra�aninom drugoga reda jerbo sam pripadal hrvatskoj nacionalnoj struji, poviestna znanstvena iztra�ivanja Franje Tu�mana dobila su sasvim drugu protegu u mojim o�ima. Iskra njegove �vrstenacionalne sviesti razplamsala je i moje rodoljublje. Upal sam u krug Francekovih prijatelja i istomi�ljenika. Sastajali smo se popodnevima do kasno u no� u njegovu domu u Nazorovoj 10. Tamo sam upoznal i Antu Todori�a, lvicu Ga�ija i Fredija Kramera. Tamo sam srel i Ve�eslava Holjevca. Sje�am se i danas njegova zanosa dok nam je govoril kako �e s novcem na�ih izseljenika ponovno osnovati Prvu hrvatsku �tedionu. A Francek je u svojem domu u Nazorovoj 10 bil su�ta suprotnost Franji Tu�manu, u�togljenom i strogom direktoru Institita u Opati�koj 10. U Nazorovoj bil je srda�an ku�edoma�in, ugodan i dru�tven, rie�ju drag �ovjek. Nismo uviek samo ozbiljno razpravljali. Pr�tale su tu i po�alice. �ul se i gromak smieh. Na Francekov ro�endan smo i zapjevali. Nu, Franceku pjevanje nije ba� i�lo. Toliko smo se razgalamili da je netko odjednom zapsikal. Psst! Ti�e! U susjedstvu stanuje udba�ki glavonja. - Glave�ina, izpravih. - �ut �e nas! - Ah, odmahnul je Francek rukom. Nije on opasan. Dobar je on! Jedino Fric tamo nije dolazil kad i ja. Knjem se i�lo. Bil sam jur asistentom u Institutu i tajnikom Odjela kad bih, po�to bi odkucalo podne, bacil pogled kroz prozor. Pa, ako pred Institutom vi�e nije bilo Francekova tamnozelenoga peugeota 404, rekal bih: Francek je oti�al k Fricu, idemo i mi doma. Nu, za mojega tajnikovanja u Odjelu socialisti�ke izgradnje, za vrat mi pado�e dva nemila dogo�aja. Prvo, Daniel Ivin, mla�i brat Slavka Goldsteina, u Zadru je u svezi s disidentom Mihajlom Mihajlovskim u�inil sramotnu pubertetsku politi�ku spa�ku Franji Tu�manu, koji ga je zato pod hitno odstranil iz Instituta. Slu�aj Brune Bu�i�a bil je posve drugi par postola. Bruno mi je bil prijatelj. Po�to mu je Vrhovni sud uvjetnu presudu iz 1965. preina�il u bezuvjetnu kaznu zatvora, on bje�i u Austriju. Uskoro meni doma sti�e list iz Be�a. Pi�e mi Bruno. Bo, za me je siguran, veli, da �u list predati Franceku u ruke. U njem obja�njava kako je uslied spleta okolnosti pravedan stradal. Francek vu�e sve konce da se Bruno vrati. I�lo se u CK i do Savke. Francek �alje po Brunu u Be� knji�evnika I�ana Ramljaka. Bruno se vra�a u Zagreb s diplomatskom putovnicom SIavka Komarice.

Objava Deklaracije o nazivu i polo�aju hrvatskoga jezika 1967. bje�e prekretnica ne samo u Franecekovu nego i u mojem �ivotu. Po onom �to su mene po gradu pitali, neupu�enima je izgledalo da je Franjo Tu�man izba�en iz Instituta samo zbog Deklaracije. Naime, neko vrieme prije Deklaracije ve� sam osjetil kako se zloguk oblak kovitla iznad Francekove glave. Bojal sam se Beograd �e Franju Tu�mana zatrti bez milosti prvom zgodom. Ne �e mu oprostiti �to je prvi svojom intelektualnom razsudbom na znanstvenoj podlozi na�el partijsko pravovjerje na kojem je po�ivalo jugounitaristi�ko tkivo. Naime, po mojoj prosudbi, Francek se odvi�e ufal u Partiju, mo�da �ak i u Tita da �e podupreti njegove znanstvene istine. Nu, s druge opet strane mi�ljah, Francek valjda zna do koje se granice smije zaklanjati iza svojeg generalskoga �injela. On je Partijac. On je unutra. On je njihov. On ih pozna! On druga�ije rasu�uje od mene koji sam u du�i ostal uztrtarena Reakcija. Mo�da se ja varam. Nu, na �alost, nisam se varal. Hajka�i iz Beograda udari�e u hajku na Franju Tu�mana i Tu�manov Institut kano izvori�te hrvatskoga nacionalizma. Zagreba�ki srboslavi iz CK, SUBNORA, UDBE, Srbskoga kultumoga dru�tva PROSVJETE i njihovi janji�ari u SABORU, tako�er jedva do�eka�e da pomo�u Deklaracije Franju Tu�mana gurnu u grobnu jamu koju su mu po�eli kopati jo� od njegovih prvih kriti�kih primjedaba na beogradski Pregled istorije SKJ. Mo�ni predsjednik CKSKH, Vlado Bakari�, priklanja se srboslavima, te o�tro osu�uje Franju Tu�mana zbog bur�oasko-nacionalisti�koga skretanja s linije slu�bene partijske historiografije. Iz Beograda hitno zove u Zagreb partijskoga pravovjernika, re�imskoga parahistorika i svojega podrepa�a Du�ana Biland�i�a, ter ga imenuje na mjesto Franje Tu�mana za direktora Instituta da "po�isti palubu" od tu�manovaca. Savka i Mika �ute. �utnja je zlato.

Dan-dva nakon toga, u Zlatnoj dvorani stolice su uredno poredane. Po�inje otvoreni partijski sastanak. Svi smo morali do�i. Francek se mora izbaciti iz Partije i potom iz Instituta. Na sastanku je nazo�an i drug Duje Kati� iz Savkina CK. Sjedim u zadnjem redu. Do�al je i Jo�a. Ti �komi, ina�e bu� nahrdal! Bile su mu prve rie�i, �im je sjel do mene. Francek s govornice svoje stavove opravdava poviestnom istinom. Iz�itava pohvale koje je Tito svojom rukom zapisal uz rub nekih njegovih rukopisa. �to mu to vriedi? Partija i istina! Toga nema. Kako ti svojom glavom misle�i intelektualci ne mogu shvatiti da u Partiji izim partijske istine, droge istine nema. Milosti nema za one koje jednom Partija odbaci. Nama nepartijcima to je jasno od prvoga dana. Francek se uzalud ponizuje. Na kraju mu prigovaraju �to je u Institut primil Brunu Bu�i�a. Brunu mi je preporu�ila Savka! Odvra�a im Francek. �lan sam Radni�koga savjeta. Zlatna dvorana je dubkom puna. Do�li su i Srbi koje je Francek svojedobno izabral za vanjske �lanove. Nikad prije nisam ih vidil u Institiutu. Sada sjede du� stola zajedno snama. Slu�aj Tu�man jedina je to�ka Dnevnog reda. Predsjedava Zlatko �epo. Uz njega, nasuprot meni posjel se Rade Bulat. Fedora Bikar i ja jedini ne podigosmo ruku da se Franjo Tu�man izbaci iz Instituta. Tko je ovaj? Pita Rade �epu? �ujem preko stola.

Kako dani prolaze, sve se rje�e mi najvjerniji sastajasmo u Nazorovoj 10. U zimu tih dana, general Nikola Kaji�-Kole i ja svjedoci smo Franceku na Ob�inskom sudu u Zagrebu. Redovita potvora u montiranu procesu Partije za izmi�ljenu pronevjeru. Stara iztrugana plo�a licumjerstva komunisti�ke Partije koja puca po �avovima od moralne izopa�enosti. Za godi�njeg odmora 1969. u Pore�u Ankica, Francek i ja zadnji put zajedno ve�eramo. Do�ite, imam za vas novo pro�ireno izdanje knjige "Velike ideje i mali narodi". Jedina od svih njegovih knjiga koju imam s posvetom. Po povratku u Zagreb javljam se na Zavod. Di�em sindikalnu pomo� za nezaposlene. Nu, meni se poviest opetuje. Dogo�aj iz 1958., kada slu�ajno susretoh lvu, kolegu sa studija. Gdje radi�? Pita me Ivo. - Idem u sviet. Za me u Zagrebu kruha nema. Odvratih malodu�no. - �to je tebi? Ne da se Ivo. Ti ide� sa mnom na Radio Zagreb. Mi u Zagrebu moramo napraviti Televiziju - prije Beograda! Dogo�aj se opetuje ujesen 1969. Ivo je tad ve� generalni direktor RTZ-a. Sve zna! Uzima me opet na TV kano i 1958. U to se vrieme moje sveze s obitelji Tu�man svedo�e na moje posjete Ankici Tu�man dok je bila �efica na�e Knji�nice u Juri�i�evoj 4. S Francekom sam se zadnji put vidil koji mjesec dana prije Kara�or�eva. Susret slu�ajan, vrlo kratak, ali srda�an. Na Ili�kom placu, izlazil je svojim peugeotom iz dvori�ta zgrade gdje je bila trgovina bojama. Zaustavil je na tren auto. Li�imo doma, pa sam do�al kupiti boje. Kako ste? Morate se upisati u Maticu! Nisam se upisal.

- Pali smo oba nakon Kara�or�eva. Oba, maspokovac Ivo i ja njegov prijatelj tu�manovac, okusismo svu gor�inu svrgnu�a. Dodu�e, nisam bil pometen kano 1969. Samo su mi uzeli polo�aj. U�inili mi medve�u uslugu. Jerbo, Zavod za zapo�ljavanje bil bi za me manje tegoban od onoga �to me �eka�e na poslu u De�manovoj 6. Naime, po ob�em pravilu Hrvat je u Jugi mogal do�i na polo�aj samo ako se izkazal kano progonitelj Hrvata koji smeta velikosrbskoj hegemonisti�koj politici. Poni�avali su me i zlostavljali partijci, kolege inakih du�a, nadaju�i se da �e tu�manovac, njihovom zaslugom, sam oti�i. Nisam oti�al. Trpil sam. Mislil sam na na�e koji te�i kri� nose. Koje iz Matice odvedo�e u lisi�inama. Francek i dru�tvo zavr�it �e na robiji. Sud je bil farsa. Sve su osude za njih unapried u slovo sro�ene do�le iz Beograda. Re�e mi to Ivo trideset godina kasnije. Fric se, navodno, za Franceka zauzel kod Tita. Poslovi�nom postade ona Titova: Tu�manu ne pakovati! A ostalima?

Beograd nam je na RTZ za direktore i urednike nametnul svoju primitivnu komesarsku �eljad. Prola�ah tako jednog dana hodnikom u De�manovoj 6. Sretoh redateljicu Vi�nju Lastu, divno i plemenito stvorenje. Marijane, �to je ovo? Sve sami klipani! Zaprepa�teno �e Vi�nja. Stiskal sam zube. Izdr�at �u klipane. Uzpravno. �ul sam �ak da su �enskice u Koordinaciji tv programa zaklju�ile: Marijan se izvrsno dr�i. Uzoholil sam se zbog te svoje stekli�ke stamenosti. Ali, za Svevi�njeg oholost je smrtni grieh. I kaznil me je, izlo�iv�i me te�koj ku�nji. Naime, �esto sam vi�al gospo�u Ankicu Tu�man kako se kroz De�manov prolaz spu�ta u Ilicu. Uviek bismo se pozdravili. Nu, jednog dana pri�la mi je izpred zgrade u De�manovoj 6. Tiho mi re�e: Francek je doma. Vratil se. Sam je. Nitko mu ne dolazi. Do�ite! Bit �e mu drago. Ne, nije to bila molba. Bil je to podsjetnik �to mi je du�nost u�initi za prijatelja. Najvi�e me ganul pogled njezinih skrbnih o�iju. I obe�al sam ko iz topa: Do�i �u. Do�i �u. Svakako! Ali nisam. Nisam do�al. Ni sutra, ni prekosutra, nikada vi�e moja noga nije kro�ila preko praga doma obitelji Tu�man u Nazorovoj 10. �to mi bi? Za�to mu okrenuh le�a? Za�to ne izpunih obe�anje skrbnoj �eni? Iz straha? Prepade li me Angelova upozorba da me motre? Da me prate? I odem li gore u Nazorovu, Udba �e ucjenama od mene htjeti iznuditi dou�ni�tvo. Kako bilo da bilo, odrekal sam se Franje Tu�mana kad me je trebal. Prevladal je glas razuma, a ne srdca. Poslije, mu�ila me gri�nja savjesti. Za�to barem jedanput nisam oti�al? Razmi�ljal sam, kako to okajati, izkupiti se za tu svoju ljudsku slabost. Ni biblijska pri�a o Petru, pievcu i Isusu nije mi doniela utjehe. Kako sam se u du�i sramil tog svojega kukavi�koga pokleknu�a, odlu�il sam ga skriti duboko pod pla�t �utnje. I nikada ga nikome nisam spomenul. A od sramote, Tu�manovima se stoga vi�e nisam usudil pred o�i. Je li zlato i ona �utnja kojom skrivamo svoju sramotu?

Vrieme je najbolji vidar za sve rane. Do prvih demokratskih izbora na savjestimi ne ostade ni o�iljak. Nakon izbora zrak ve� pomalo vonja�e po svje�e posje�enim balvanima. Na Televiziji 19. 6. 1990. skupina hadezeovaca pozvala me na svoj sastanak. Nas 37 podpisasmo se na komadi� papira. Netko �itljivo, netko ne�itljivo. Neki nikako. Me�u nama ima i dou�nika. Najstariji sam i kano primus inter pares zadu�en sazvati Zbor radnika. Bil je to najve�i Zbor odkada je Televizije. Tra�ili smo smjenu ciele komunisti�ke uprave RTZ-a i ostavke novinara i urednika koje je postavila Ideolo�ka komisija CKSKH. Htjeli smo RTZ o�istiti od udbovaca i �to prije neprijatelju iz ruku izbitl to najmo�nije promi�beno sredstvo. Uz gromoglasan pljesak, svi su na�i priedlozi prihva�eni. Novi direktor Hrvoje Hitrec nudi mi da zajedno oti�emo k Franji Tu�manu. Pristajem! Nikamo mi nismo oti�li. Predpostavljam, nije nas htjel primiti! Zaklju�ci Zbora proslie�eni su Saboru i predsjedniku HDZ-a. Zbor je do�al i pro�al. Udbovci su ostali. Nisu ni �asa �asili. Zbor je odr�an 27. lipnja, a ve� 25. srpnja u Slobodnom tjedniku �lanovi "bund�ijske Grupe 37" progla�eni su neradnicima i smutljivcima. Poneseni slobodom, naivno��u i nesmotreno��u na�om, pogrje�an korak u�inismo. Zasko�i�e nas, a na� poku�aj bje�e zata�kan kano nevriedan spomena. Jerbo, tih dana dok smo mi htjeli RTZ o�istiti od udbovaca, Predsjednik Vlade RH bil je udba�ki Glavonja iz Francekova susjedstva. Nije dal svoje. Zna se za�to. Neki su jo� i danas tamo na Prisavlju. Po�to je pro�ital zaklju�ke Zbora, predsjednik HDZ-a, reko�e nam, odbacil je na�e zaklju�ke i odrie�itim rie�ima poru�il nam da ne �e nikakvih prevrata na TV, jer mi nismo slobodu dobili revolucijom nego slobodnim demokratskim izborima. Tih dana zove me doma brzoglasom gospodin Ton�i Vrdoljak. Za�to vi na Televiziji vodite hadezeovsku politiku na svoju ruku? Ja nisam hadezeovac! Odpovrgnuh mu... Klik! Nazval me je i moj prijatelj maspokovac Ivo odmah poslije izbora, pa me logi�no pita: Jesi li se javil Tu�manu? -Za�to? Pitam ja njega. -Mo�da te treba. Odgovara Ivo. -Zna on gdje me mo�e na�i, ako me treba, pa neka me zove.

Nije me zval. Predosje�al sam i da ne �e. Jednom me je zval kad me trebal, a ja se nisam odazval. Za�to onda da me zove jo� jedanput? Nakon Zbora �utnja je progutala Skupinu 37. Nekoliko mjeseci kasnije Ministarstvo inozemnih poslova, Sektor za kadrove, Visoka 22, u novinama tiska "Poziv svim gra�anima Hrvatske zainteresiranima za rad u diplomatskim predstavni�tvima Republike". Poslal sam molbu. Navel sam ga za preporuku. Odbili su me. Vjerojatno sam pogrie�il �to sam navel njegovo ime, a jo� najvjerojatnije: Franjo Tu�man nije ni znal za tu moju molbu i odbijenicu Ministarstva u Visokoj 22. Svejedno, nakon svega mislil sam da bolje nisam ni zaslu�il. Prihvatil sam to kano izkupljenje i oslobodih se kompleksa krivnje zvanog Franjo Tu�man. Kako je vrieme prolazilo, u svezi s Franjom Tu�manom spomenut sam jo� samo dvaput. Prvi put, Zvonko Lisinski-Baja i ja sreli smo tih dana u Gunduli�evoj knji�evnika i na�ega biv�ega kolegu s Francekova Instituta I�ana Ramljaka. Rekal nam je sav ozaren: Bil sam kod Franceka. Pital je za vas. Dal vas je sve pozdravit. Znal sam da nam la�e. Drugi put je to bilo koju godinu kasnije. Vra�al sam se doma oko podneva. Na Trgu hrvatskih velikana izprjed paviljona gospoda u crnim odielima. Na dnu stuba stoji moj znanac s TV jo� iz dana Pjesme Eurovizije, mladi gospodin Tihomir Vinkovi�, tajnik za odno�aje s javno��u u Uredu Predsjednika Republike. Bog, kaj dela� tu? Pitam ga. - Dolazi Predsjednik na otvorenje izlo�be. �ekamo ga. - Pozdravi ga puno, rekoh. - Ve� sam Vas ja njemu jednom spomenul. "A �to radi Marijan?" Pital je. "U mirovini je." Rekoh mu. "Zar ve�?" Za�udil se kao. Bilo je to zacielo zadnji put da je Franjo Tu�man �ul moje ime.

I kad sam ve� bil siguran da se vi�e nikada ne �emo �uti, a kamoli vidjeti, umalo da se slu�ajno ne sretosmo zahvaljuju�i Bruni Bu�i�u. Bilo je to kad je do�al u Ilirsku dvoranu odati zadnju po�ast Bruni. Ja sam upravo bil iza�al na ulicu me�u mno�tvo okupljeno oko ulaza. Netko je podviknul: dolazi Predsjednik! Svjetina se uzkome�ala. Svi su se gurali naprijed da ga bolje vide.Gurnuli su me ukraj. Propel sam se na no�ne prste i u prolazu iznad svih glava zadnji put ugledal na tren odbljesak lica Franje Tu�mana. Naru�en stra�nom bole��u Predsjednik vi�e ni bil nalik Franji Tu�manu iz Opati�ke 10. Okrenul sam se brzo. Ganut onim �to sam vidil, po�al sam niz Opati�ku do broja 10. Tu sam stal pred prekrasnim dverima. Pogled mi je pobjegal u lievo krilo zgrade. Gore na drugi kat u dva prva prozora sobe u kojoj smo Bruno i ja sjedili zajedno vi�e od godinu dana. Sitne tople suze mutile su mi vid sve do Kamenitih vrata.

Ka�u o mrtvima sve najbolje. U suprotnom ostaje samo �utnja. Nu, nije lako zboriti ni o onima koji za sobom ostavi�e osebujan trag svojim velikim djelima. Tolko velikim da se izprjed njih si�u�nima �utimo i ostajemo bez rie�i u �utnji. Nisam mu do�al u sprovod. Na grobu sam mu bil samo jednom. Do�al sam obi�nim danom dopodne. Mirogoj je bil pust i tih. Za zadnji put on i ja bijasmo opet sarni nakon mnogo ljeta kano i prvi put onoga dopodneva u sie�nju 1965. u Institutu, u njegovoj sobi, kada sam mu se do�al predstaviti. I nisam bil do�al kano pokajnik. Nisam bil do�al ni oprost tra�iti. Do�al sam pokloniti mu se. Re�i mu hvala za sve �to je u�inil za moju Domovinu Hrvatsku. Dok sam buljil u one vele crne mramome plo�e, bilo mi je neprili�no da mu pred njima velim: Francek, lahka ti bila na�a hrvatska gruda. Umjesto toga, posve nesviestno po�el sam �aputati stihove pjesnika Usko�kih elegija: "Nije velik tko se velik rodi / Ve� je velik tko se malen rodi / A kad umre golem grob mu treba."

Gospo�u Ankicu Tu�man srel sam dvadesetak godina nakon onoga na�ega susreta u De�manovoj. 'Bilo je to 4. travnja 2001. uve�er u Gornjogradskoj vie�nici na predstavljanju knjige akademika Josipa Pe�ari�a "Za hrvatsku Hrvatsku". Pri�al sam joj, pozdraviti ju. Sje�ate li se Vi mene, gospo�o Ankice? upitah ju. - Vi ste Marijan Krmpoti�! Kako vas se ne bih sje�ala, Marijane? ona �e gotovo razdragano. Tko zna, upitah se, ho�e li se i Francek sjetiti mojega imena ako se sretnemo u �etnji Rajskim Poljanama? lli �emo se mimoi�i u �utnji.

Marijan Krmpoti�