ARHIVA

22.03.2007.

�UNDRO - pripovijetka iz knjige Stjepana Stipe �orluki�a

Ju�er smo objavili na kakav �udesni na�in su prona�eni knji�evni i pjesni�ki zapisi Stjepana Stipe �orluki�a, a danas donosimo knji�evnu ocjenu tih zapisa i jednu od dvije zapisane pripovijetke koje su, kako smo to u ju�er objavljenom predgovoru knjige vidjeli, u knjizi "U sjeni Teferi� brda" objavili Stipini sinovi Filip i Anto.

Stjepan Stipo �orluku�

U SJENI TEFERI� BRDA

Knji�evna ocjena

Stjepan Stipo �orluku�, pisao je podjednako uspje�no prozu i stihove. U ovoj su knjizi objavljene dvije njegove pripovijetke. Prva ima naslov �undro, a druga: U sjeni Teferi� brda. Pripovijetke su razli�ite tematike. U prvoj je ispri�ana zanimljiva ljubavna pri�a, a u drugoj je te�i�te stavljeno u sociolo�ki okvir i prikaz je odnosa neukih priprostih seljaka i umi�ljene provincijalne gospode, dobro potko�ene na re�iskim jaslama. Sve u svemu, bila bi to tanka proza s poznatim motivima, da se pisac nije pokazao sposobnim do�arati najprofinjenije niti ljudskih karaktera, razmotati nakane, interese i porive pojedinih sredina i dru�tvenih slojeva, i oslikati bogatim bojama vanjske i unutra�nje �imbenike koji te osobe, te odnose i te prilike okru�uju. Drugim rije�ima, dodao im je onaj stvarala�ki oblak, aureolu, odnosno ozra�je, koje ih �ini iznova �ivima. U tom je postupku pokazao da vlada umije�em kazivanja i pisanja, te da posjeduje stvarala�ki dar koji je rijedak, ali i tako krhak da te�ko pre�ivi i u mnogo sretnijim uvjetima od onih u kojima je pisac pre�ivljavao i stvarao.

Ponajprije uo�ava se bogat izri�aj i pronicljivo zapa�anje do najsitnijih i najskrivenijih pojedinosti. Opisi krajolika, a posebno prirode, uskrsavaju pred o�ima �itatelja u svoj svojoj izvornosti, raznovrsnosti i ljepoti, a likovi dobivaju uvjerljivost i osobnost, koje svakome od njih daju posebnu notu. Tako je knji�evna partitura, koju imamo pred sobom, ure�ena rasko�em i bogatstvom na notnom stanu, �ije se akusti�ne, vizualne, pa i mirisne dionice izmjenjuju slijede�i prirodan �ivotni ritam. Pi��ev jezik poja�avaju jo� zvu�nost i pe�at lokalnoga govora kojim pisac, uz ostala sredstva, �itatelju uspje�no prenosi mentalitet i �ud ljudi svojega vremena. Iz svega navedenoga, pa i iz onoga �to autor ovih redaka nije spomenuo, proizlazi da je pisac zabilje�io, ali i obilje�io svoje vrijeme.

U svojim stihovima, �to je tako�er velika rijetkost, Stjepan Stipo �orluki�, nimalo ne zaostaje za prozom. �tovi�e, kao da dokazuje da je ovako raspjevanu prozu i mogao napisati samo pjesnik. Ritam njegovih stihova, svje�inu i bogatstvo slika, rime i melodioznost, osje�aj za skladno i lijepo, ali i za izbor onoga pravoga i sretnoga izri�aja koji autora izdvaja iz mora prosje�nosti, sve to nalazimo na jednome mjestu. Da bi re�eno bilo i posvjedo�eno dovoljno je pogledati njegovu pjesmu Svibanjsko jutro na selu

Vrlo je zanimljivo da se Stjepan Stipo �orluki�, vjerojatno spontano, ali ne bez unutra�njeg razloga, oku�ao i kao vrstan pisac pjesama za djecu. I opet, �ak i na tome polju, on ne zaostaje u stvarala�koj iskrenosti, snazi i dometu , te unosi i u te pjesme svu dubinu svoga bi�a, svu �irinu svoje du�e, svoje znanje i �ivotno iskustvo i svu darovitost svoga knji�evnoga umije�a. Zato se i po po�tenju autorskog pristupa, ali po kona�nome uradku, pjesme za djecu mogu jednako nositi s njegovim stihovima za odrasle. Razlikuje ih tek izbor teme i izraza, koji su prilago�eni dje�ijem uzrastu. I to je lahko dokazati na primjeru njegovih pjesama: Rundinov san i Macin san!

No, Stjepan Stipo �orluki� se ni ovdje ne zaustavlja, ve� nam otkriva da mo�e i ho�e vi�e i bolje. Njegovo promi�ljanje o ljudskom karakteru i pona�anju, jednako se osje�a doma�e u stihu i u prozi. To je posebno vidljivo u pjesmi Dvoboj.

Promotrimo li moralno-eti�ku pozadinu ove proze, primjetit �emo nepostojanje "zle krvi", mr�nje, osvete, pa �ak i osude druk�ijega pogleda i mi�ljenja. Ako pak pisac izla�e osudi pojedine stavove ili pona�anje, onda ta osuda proizlazi vi�e iz konteksta i iz situacije, nego li iz autorovih stavova ili sugestija. Sve su karte na stolu i ne postoji ni�ta �to se �eli doturiti �itatelju ispod stola, odnosno izme�u redova. A ipak njegova je proza do�ivljena i sna�na, a �itatelju je ostavljeno pravo na vlastiti prosudbu. Kao �to je poznato, to zaista uspijeva tek vrlo darovitim piscima i dobronamjernim ljudima.

Bo�idar Prosenjak

A evo i prve pri�e iz knjige Stjepana Stipe �orluki�a:

� U N D R O

Grad sa tri tisu�e raznolikih obitelji i isto toliko najraznovrstnijih pripovijedaka, koje se nikada ne�e napisati i nigdje objaviti - rasko�no je odsijevao pod zlatnim pla�tem jesenjeg predpodnevnog sunca.

U jednoj mirnijoj ulici pu�ila se je Hasanagina ku�a, iz �ijih se prizemnih odaja, poput pastirske frule, �ula umilna djevoja�ka pjesma. To je agina ljepotica Esma, sjede�i kraj otvorenog "d�amli pend�era" (ostakljeni prozor), premda iza tvrde re�etkaste zavjese, vezu�i sitni vezak, kroz sla�anu davoriju, iznosila najnje�nije osje�aje, svoje mladena�ke du�e. ...

Komu je ta nje�na sevdah-pjesma (ljubavna) bila namijenjena, to je samo Esma znala, dok joj je zabrinuta mati, koja ju je sjede�i i pu�e�i pod kro�njastim dudom slu�ala, mogla samo naga�ati. I ba� u �asu, kad je Esma do vrhunca uztreptale du�e, izvodila onu:

Ni Bajrami vi�e nisu, kao �to su nekad bili.

Nema vi�e stare �esme, ni oraha kraj �ardaka...

Zveknu halka (zvekir) na kapiji i �u se tihi glas starog age. To tr�e aginicu iz te�kih misli, koja brzo pokri lice, te pomalo huk�u�i pri�e kapid�iku (mala dvori�na vrata), skide kuku i otvori agi, u �udu se �ude�i:

-Uh, aga, jadna ja, ... a moj ru�ak, ni za sahat ne �e biti zgotovljen!

-Ne mari! - nehajno odgovori aga, odmahnuv�i lahko rukom, te jo� ti�e i ozbiljno, kao da je u samoj d�amiji, nastavi:

-Po meni valah nek ne bude gotov ni do e�indije (ve�ernja molitva), pa i dalje...

-Zar je podne, dragi aga?! - upade mu, onako umilno, u rije� aginica.

-Nije, nije podne, nego sam onako ne�to neharan (neveseo), pa sam stoga malo prije du�an zatvorio - odgovori on, u�av u dvori�te.

-Aaah ... da ti aga nisi �togod slab, ne dao Allah!? - zabrinuto �e ona.

-Ba� da sam bolestan, nisam, ve� sam onako, nekako, k o satrven.

-Ki�a �e, sigurno! ... te�to, neka si do�'o... nego, bi li ti dobru kahvu popio, kad ve� ne mari� za ru�ak? - upita aginica i kao da je znala �ta �e on odgovoriti i ne �ekaju�i, po�e s njegove ruke uzimati ogrta� i iz druge suncobran.

-Ho�u kahvu popit, ho�u ... i to ovdje pod dudom.

-Pa ja gdje bi, ve� tu na havi (zraku) - slo�i se ona, pa glasno zovnu: Esmo, ��eri! Prostri der ocu pod dudom! - a onda se jo� jednom obrati agi s obe�anjem, da �e kahva odmah biti i nestade je u ku�i.

U isti �as istr�a Esma iz ku�e, nose�i �ilim i dva jastuka. Sva se je zadihala od �urbe; da babo ne bi na nju �ekao. "Ne�to je danas mrk" - mislila je ona - "pa bi moglo sva�ta biti..."

Aga skide kundure (cipele), kraj prostrtog �ilima i sjede na nj ala-turke, a da pri tome ne progovori k�erci ni bijele, ni crne. Odmah se vidjelo, da je ba� zbog nje postao neharan (neraspolo�en)...

Ostav�i sam pred ku�om, pogled mu, kao nekako sam od sebe, po�e visokim zidom, koji je poput tvr�ave opasivao prostranu avliju (dvori�te), sa lijepom, premda starinskom jednokatnicom u sredini, okru�enom mnogim gospodarskim zgradama, kao da je provjeravao: je li zid i sad toliko visok, da se preko njega ne mo�e lahko prije�i, te je li jo� uvijek cijeli i bez pukotina, da nasigurno sprije�ava prodiranje ma �ijeg pogleda u ovaj sveti obiteljski krug. ...

Kad vidje, da je zaista sve tako, onda posebnim pogledom omjeri kapid�ik, koji se, kao i obi�no, nalazio uz veliku, uvijek zabravljenu kapiju, s desne strane samoga duda. Uvjerio se, da je i tu sve kako treba, o�i mu, opet, same od sebe, skrenu�e na kut zidne ograde - tamo, desetak metara iza kapid�ika - gdje je pred svojom drvenom ku�icom potrbu�ke le�ao, u cijeloj �ar�iji (gradu) poznati, ljuti pas �undro. Koliko je �undro ljut i opasan, toliko je i za oko stra�an. Velik je kao krupna ovca, a i dlaka mu je gusta, duga i kovrd�asta, poput ov�ijeg runa. Boja mu je tamno-sme�a, kao prepr�ena kava. O�i kao dvije �eravice. Aga se je s njim ponosio, jer nije toga bilo, koji bi smio poviriti kroz kapid�ik, ako je �undro u blizini. Sad je prednje noge ispru�io i glavu na njih polo�io, te tako hladuju�i o�ekivao svoj podnevni obrok. Mirno je le�ao, izuzev one rje�e trenutke, kada bi mahnito �kljocnuo svojim stra�nim zubima, hvataju�i u zraku kakvu nevidljivu muhu. Ovo bi, opet, svaki puta izazvalo zveket lanca i jo� vi�e debele sjajne �ice, nategnute izme�u ku�ice i kapid�ika, da bi �uvar mogao nadzirati ovaj jedini ulaz u avliju. Me�utim, tim pro�irenim carstvom, vladao je samo no�u, dok je danju bio sku�en, na tek mali prostor ispred svoje ku�ice.

Gledaju�i nabusitog �undru, agine o�i nekako �ivnu�e, a prosijedom bradom obraslo mu lice, razvu�e se u bla�en osmijeh.

"Hm, tako!" - re�e aginica, spustiv pred agu ove�i, sjajni bakreni ibrik, na �utome, kao dukat sjajnome mjedenom pladnju, a iz ibrika se �irio ugodni miris kave, zbog �ega je aga, duboko udi�u�i, �irio ionako �iroke nozdrve svoga aginskoga nosa. Dok je aginica nalijevala i sladila dva fild�ana (mala �alica bez dr�ke) na pladnju, dotle je aga savio sebi smotku, od finoga i skupoga duhana i stavio je u dugi, srebrom ure�eni �ibuk, s oma�nom �ilibarskom kru�kom na vrhu. Po tom je i duhan i papiri�e tisnuo pred aginicu, da i ona sebi savije. Tad je potihano uzeo s �ilima �igicu i pripalio sebi, povla�e�i i cmokaju�i prve dimove s tolikim u�itkom, da je �ak i �undro u svome kutu, po�eo kao zavidno glavom vrtjeti i repom mahati. Pripalio je sebi, pripalio je tom istom �igicom i aginici. Poslije prvih dimova srknu�e po dva, tri puta, svako iz svoga fild�ana, spusti�e ih na pladanj i onda se jedno, ne ba� dugo vrijeme �ulo samo povla�enje i ispu�tanje dimova. Nema razgovora, kod prvih dimova...

- Dobra ti je kahva! - re�e napokon Hasanaga, uzimaju�i ponovo svoj fild�an, da opet jednom, ili dva put srkne, pa da ga iznovice spusti preda se, predaju�i se poslije toga, opet jedno kra�e vrijeme samo pu�enju.

- Plaho (veoma) je dobra - rado potvrdi aginica, pridi�u�i svoj fild�an ustima, da i ona samo jednom, ili dva put srkne, pa da ga opet spusti na pladanj i nastavi, kao i aga, s odbijanjem gustih dimova. Poslije kra�e stanke aginica nastavi:

- Ova �e kahva - ako Alah da - biti pravi ilad� (lijek) za tvoju neharu...

- Nema meni ilad�a, dok mi se ono pa��e ne odbije od ku�e! - tiho odgovori aga, odmjeravaju�i svaku rije�

- Ah! ... Po toj brizi more� mirno spavati ... onaj bezobraznik se je ve� odbio. ... Od toga tvog rusvaja aga, nije se Nitkovi� vi�e pribli�avao na�em kapid�iku, ve� ... - po�e aginica umirivati agu, ali je on prekide mahanjem lijeve ruke, dok je desnom dr�ao �ibuk, iz kojega je, ba� u taj �as �ivo povla�io, pa odpuhivao silni dim - pa progovori:

- Jest se dodu�e odbio od ku�e, to je ta�no, ali se nije odbio od �esme; nije ni od cijeloga ovog na�eg sokaka, nego se provla�i ko pravo pseto i svud tra�i priliku, da se sretne s ovim na�im djetetom. To ja dobro znam!

- Nek on sokakom hoda koliko god ho�e, samo nek' mi ne proviruje amo!... Ti si svoje rek'o, a i ja svoje; pa to je svejedno, k'o da im je sam sultan muhabetio (govorio). Vi�ega nema. �irpo (odrpanac) �e se morati opametit, a na�e dijete �e se sigurno pokoriti na�oj volji. - odgovori aginica nadolijevaju�i oba fild�ana; �to opet ponuka agu, da pravi novu smotku (pogledaju�i, pri tome, sve �e��e na �undru, glavnu uzdanicu svoju) i da pripaljuje o onu ve� ispu�enu. Poslije njega, isto u�ini i aginica. I sad tek nadoveza aga:

- Ne mo�e mi biti svejedno, da li hoda, ili ne hoda, jer i svijet ima o�i, pa �e se po�eti pitati: "�to li onaj kahved�ija, toliko obilazi oko Hasanagine ku�e?!" ... I, zamisli sad! - ovdje aga povisi malo svoj glas i stavi ka�iprst desne ruke na oznojeno �elo - Hasanaga, komu cijela �ar�ija metani�e (klanja se) i odrpani kahved�ija, s kraja �ar�ije, kao da se time stavljaju u istu suru (red, dru�tveni stupanj)!!! Ovako ti do�e, jer nije te�ko pogoditi, radi �ega on ovamo navija. ... A da se Hasanaga srodi s jednim ciganinom, to nikada, nikada, ne mo�e biti; dok je neba i svijeta! Tu je u pitanju �ast, a prije dajem i �ivot, nego �ast! Razlika je me�u nama, k'o izme�u neba i zemlje! Nepremostiva! I samo tak'a pomisao, pa makar to bilo i kod jednog jedinog �eljadeta (osoba), u ovoj na�oj �ar�iji udara na moju �ast i moj ugled, tu najosjetljiviju �icu moga ponosa, u koju se je eto taj Nitkovi� usudio darnuti....".

- Uh, uh, uh! ... Ne dao nam Alah sramote! ... Sve je tako aga, k'o da si iz Kur'ana �it'o! ... Nisam jadna o tome, pravo ni razmi�ljala... uh, uh, uh! ... Sadaka (milostinja) nas o�uvala! Ne dao nam Allah sramote!

Poslije ovoga stra�nog saznaja i huk�anja, aginica je za�utjela i predala se svojim mislima, a za�utio je i aga, pa je ti�inu, koja je nastala, remetilo samo povremeno srkanje kave i agino cmokotanje �ilibarske kru�ke, i agini�ino pijukanje goru�e smotke.

Po dovr�enoj kavi, aginica je sa su�em oti�la u ku�u, dok je aga i dalje ostao na istome mjestu.

Kada Hasanaga ne bi bio toliko uznemiren, on bi se sada, poslije kahve i onako usamljen, izvrnuo koliko je dug i �irok, pa bi stavio glavu na mekane jastuke, dugo se zabavljao i sehirio (u�ivao u lijepom vidiku). Gledao bi vragoljaste pti�ice, kako se igraju, veselo skaku�u�i po ve� na�utjelim granama; divio bi se azurnoj vedrini rujanskoga neba, �ije bi djeli�e pronalazio kroz, ina�e, gustu kro�nju staroga duda, dok, tako odmaraju�i se, ne bi zadrijemao i utonuo u sladki san. Al', ovoga dana, od svega toga ne bi ni�ta, premda je i taj puta dugo ostao pod dudom. �ak nije ni legao, nego je onako sjede�i pu�io, pripaljuju�i sve jednu o drugu, �estio se, odmahivao rukama i potiho sam sa sobom razgovarao, dok oko e�indije nije osjetio i glad i zamorenost zajedno. U �elji da pobjegne od tih stra�nih misli, a bome i da poptra�i �togod za prigrist, oti�ao je u kuhinju, gdje je �to�ta izabrao i bez ikakva teka uta�io glad, a onda oti�ao u gornje odaje, te u hladovitoj i prozra�noj sobi za dnevni boravak, legao na du�ek, u namjeri da �to vi�e prospava.

No, iako je, pa makar i bez volje jeo, s uspavljivanjem, kao i sa samim spavanjem, i�lo je mnogo te�e, jer mu san nije htio na o�i. Dugo se je ljulju�kao, i brojao - Bog zna koliko puta - od jedan do pedeset, da bi tako izbjegao uznemiruju�e misli, dok kona�no ipak nije zaspao. Ali, ako je prije sna uspijevao odgoniti te�ke misli, u snu je bome, morao biti podlo�an najfantasti�nijim snima. ... Tako mu se je prisnilo, da je Esma i bez njegove privole oti�la za nikoga drugoga, nego za za Sejdu kahved�iju. Vidio je svatove, u kojima je, kao i on sudjelovao; vidio zatim bitku, u kojoj on Hasanaga ubija Sejdu iz svoje dvocijevke. Sve uzbudljivija slika od uzbudljivije.! Pa stoga nije ni �udo, �to je za vrijeme toga sna, izgledao kao van sebe. Kme�ao je, mrmljao osorne rije�i, branio se od ne�ega, prijetio, dok nakon jednog sata, vi�e mu�enja, nego spavanja i odmaranja, nije uspio da se probudi.

Izgledao je kao da je u vru�ici. Drhtao je, mu�io se i odjednom je s prepunom mjerom srd�be i cinizma, glasno zapitao nenazo�nog Sejdu: "Pa ba� tako, Sejdaga!? Ba� tako ti meni ni u snu ne da� mira!? Ba� tako se ti zaigrao s mojim aginskim ugledom!? Ah! Prohtjelo ti se aginske ��eri - je li? Htio bi koljenovi�ku? Ah! Je li lolo? Namislio si, valjda, ostavit svoje kahvenjake i sudopere, pa zasjesti u Hasanaginom du�anu? Ah!? E, ne �e� Goljo i po sto puta ne �e�! To dobro upamti! Ne �e�, brade mi i aginske �asti! Ne �e� sada, pa taman si i aginskog soja, a ne kahved�ija, jer si mi toliko izi�ao iz hatora! U ciganluk Firaune, jer tamo je tvoje dru�tvo i tvoja bula.

- Di je firaun i paskovi� jedan, ... da mu ja poka�em! - planu u tome trenutku aginica, naglo otvaraju�i vrata agine sobe, koja je �uv�i galamu, kao bez du�e, dotr�ala odozdo ispod duda. I ona je sva treptila. Mislila je da je Sejdo, nekako kri�om, gore upao. No, ne malo se iznenadi, kad prikrivenog lica (da je Sejdo ne bi vidio) upade u sobu i kad razgledav�i po njoj, ne vidje nikoga, osim age. - Aaah! ... �ta je to!? ... Ti si aga sam!?

- Ni�ta me ne pitaj, nego mi pohiti s kahvom! - odgovori usplahireni aga, otiru�i rubcem svoje oznojeno lice.

Kratko vrijeme iza toga, sjedili su aga i aginica na skupocijenome perzijskom �ilimu, kraj otvorenog prozora i pili kavu, dok ih je ve�ernji suton, pomije�an s isprepletenim kolutima duhanskog dima, sve vi�e obavijao, kao da ih je pripremao za no�ni po�inak. Razgovora, uz ovu ak�am-kahvu (kava koja se pije u sumrak), gotovo nije ni bilo, jer je aga bio neobi�no zle volje, pa je aginica, znaju�i njegovu �ud, bila suzdr�ljiva u zapitkivanju. Jest je, dodu�e, crv �enske znati�elje jo� jednom naveo da se onako izokola navrati na pitanje: S kim se sva�ao? Na �to joj je on samo kratko odrezao da je ru�no sanjao.

- Uh, uuuh, sadaka (milostinja) nas o�uvala! - odvratila je ona, zagledavaju�i se sve �e��e ispitiva�kim pogledom (onako ispod oka) na agine mutne o�i.

Pri kraju posljednjeg fild�ana spomenu ona ve�eru, na �ta joj on samo odmahnu rukom, a po tom tu�no procijedi:

- Pro�lo je vrijeme, kada sam ja ve�eravao! ... Ni�ta ne �u, nego �u samo lonac kiselog mlijeka popiti, pa kad po�e� spavat, ponesi! I onda jo� ne�to. ... Svojom rukom zakuki kapid�ik i pusti psa s lanca!

- Uh, jadna! ... Zar posve pu��at?! ... Ne dao Alah! ... pa nikad ga nismo pu��ali! ... Mog'o bi nesre�u napravit! - sa zaprepa�tenjem odvrati ona, gledaju�ui pravo u agine o�i.

- Samo ti njega pusti, kad ti ja velim! A, ako me 'ko potreba, zvat �e s kapije, ako je po�ten, a ako nije, pa se htjedne kriomice prebacit u avliju ... neka mu bude �to je tra�io!

- Uh, uh, uh, ... neka nas Alah o�uva! - zavapi ona odlaze�i iz sobe i kre�u�i sumni�avo glavom.

Iza toga je aga jo� dugo sjedio kraj otvorenog prozora, s kojega je i re�etku skinuo. Pu�e�i i sehabe�i (razmi�ljaju�i) promatrao je (iz mra�ne sobe) prolaznike, koji su, prili�no rasvjetljenom ulicom �etali, ili se nekuda �urili. Sve je redom razgledao, a posebno mladi�e, od kojih mu se svaki pri�injao, kao da je glavom Sejdo. Htio se je uvjeriti, da li �e i ove ve�eri, taj mrski Nitkovi� nai�i tim njegovim sokakom. "Ako ne nai�e" - mislio je po ne�emu on - "to bi mogao biti dobar znak".

Napokon o�uti, kako �undro laju�i krupno i promuklo, po�e oko ku�e obtrkivati, �to je zna�ilo da je bio pu�ten, a odmah za tim, odpo�e i agini�ino tupkanje uz stepenice. Du�om mu se razli ugodan osje�aj, zbog pove�ane sigurnosti, ali hanumi (supruga, gospo�a) ni�ta o tome ne re�e, kad s mlijekom stupi u sobu, nego samo preuze lonac, iz kojega se dobro napi, a potom ga stavi na prozor i nastavi s pu�enjem. Aginici je bilo jasno, da je aga jo� "preljut" i da stoga ne �eli da mu se bilo s �ime dosa�uje, pa je i ona sebi privukla jednu stolicu i sjela na nju, tamo kraj drugoga prozora, s kojega je kavalir-aga tako�er bio re�etku skinuo. Vjerojatno za to, da ona tamo sjedne, bez njegove posebne zapovijedi.

Strastveno pu�enje i bezkrajna pjesma cvr�aka, koja, ili uspavljuje, ili navodi na sentimentalno razmi�ljanje, nadokna�ivali su im uobi�ajeni ve�ernji razgovor. ... No, kako na�im neraspolo�enim sehird�ijama nije bilo ni do pjesme, ni do spavanja, tra�ili su, svako za sebe, neke druge zabave. Kako ve� znamo, aga ju je prona�ao u motrenju i "re�etanju" uli�nih prolaznika, �ime je bio toliko zauzet, da je posve zaboravio na susjedni prozor, uz koji je sjedila aginica, ve� do kraja zabrinuta, zbog tolike agine poti�tenosti. Mislila je, mislila i nikako nije nalazila izlaza iz toga �orsokaka. Tada po�e sa�aljevati agu. "Jadna ja!" - zavapi ona, uz bolni uzdah u svojim prenapregnutim mislima - "Ni�ta kriv, ni du�an tom bezdu�niku, pa koliko ipak zbog njega trpi! Eto cijeli dan nit' �ta jede ni pije!". U tom trenutku uze aga lonac i iskapi mlijeko do dna, kao da je znao o �emo ona toga �asa misli.

"A kakvo mu je tek spavanje!" - nastavi ona u mislima - "Ono dana�nje bi, k'o da je jadnik u ognju ... ne dao nam Alah zla! Pa i ova njegova �utnja? ... Mog'o bi �o'jek, ne dao nam Bog, i umom �enuti u ovolikoj muci!?" ... - Kod ove misli, pogled joj sam od sebe poletje aginom prozoru, s kojeg je on, ba� u tom trenutku, opazio jednoga mladi�a, sli�noga Sejdi, zbog �ega se je toliko uznemirio, da se je kao zgranut, po�eo dizati i naginjati kroz prozor...

"Uh, uh, uh!" - tiho je zahuk�ala ona i u�asnuto zavrtjela glavom, misle�i da je aga ve� po�eo luditi. No, kako onaj mladi� nije bio Sejdo, nego neki drugi obje�enjak, aga je ponovo sjeo na svoju stolicu i zauzeo opet isti polo�aj, na �to se ona umirila, te �esto pogledaju�i na susjedni prozor, nastavila svoje razmi�ljanje:

"A samo da taj 'Droljo' odustane od svoje lude namjere (o Alahu, prosvijetli mu um!) da se �eni... Uh, smrt ga o�enila, daj Bo�e!" - ne mo�e aginica ni u mislima "prebacit preko jezika", da bi se Sejdo o�enio njihovom k�erkom, nego sama sebe prekide ondje, gdje je trebalo pomisliti - 'na�om ��eri' - i umjesto toga ubaci kletvu, a onda nastavi:

- Eto, da se on toga okani, u na�u bi se ku�u, tim �asom povratio mir i na� dosada�nji rahatluk (bezbri�nost), i sve bi bilo kao i prije. Aga bi cijelu no� mirno prospavao, a kako ne bi im'o pote�ko�e s tim �ejtanom (vragom) i san bi mu bio lijep i veseo. U jutro bi ustao odmoren i lahak, poput 'ti�ice, te bi sa zadovoljstvom, uz kahvu i duhan pod dudom proseirio, a po tom bi vedra �ela, k'o i do jako do sada), krenuo niz �ar�iju u du�an, merhabe�i (pozdravljaju�i se pozdravom: "merhaba") se lijevo i desno s dobrim ahbabima (prijateljima). Jest, sve bi tako bilo, samo kad bi nas onaj prostak ostavio na miru, kao �to i mi njega ne diramo.

Meki i razvu�eni mujezinov glas, koji se u tom trenutku razlije�e s obli�nje d�amije, tr�e aginicu iz njezinih ovozemaljkskih razmi�ljanja, kao i ve� klonulog agu, iz jalovog lova (jer mu Sejdo ne nai�e na ni�an), te oboje, gotovo u jedan glas reko�e: "jacija" (oko 21 sat, posljednja od pet dnevnih molitava) i bez daljnjega se razgovora povuko�e svako u svoj kut, na molitvu.

No, iako se Sejdo te ve�eri nije pojavljivao u Hasanaginoj ulici, to ipak ne zna�i, da nije ni�ta ni poduzimao za postignu�e svoga cilja. Ba� naprotiv! Upravo u te ve�ernje sate, dok su aga i aginica, tako pomno svoje sablje o�trili protiv Esmina "a�ika nekoljenovi�a", u njegovoj ku�ici, tamo na kraju grada, zasjedalo je, kao neko malo ratno vije�e, �iji je organizator i predsjednik bio sam ku�ni doma�in. Tu se iza zatvorenih vrata vije�alo o jednoj jedinoj to�ci: "Osvajanje aginih bedema i izbavljanje iz njih lijepe Esme", - �ije je srce ve� odavno Sejdo bio osvojio.

Me�utim, vratimo se jo� za trenutak agi i aginici, koji su poslije klanjanja, sa stanovitim olak�anjem u du�i, po�li na po�inak. Vrijeme je bilo dobro poodmaklo, a ulica opstjela. Nedavno iza�li krnjasti mjesec, osvjetljavao je, kroz dva otvorena prozora, aginu spavaonu, koja se nalazila u dvori�noj strani ku�e. �ivo tupkanje �undrino ispod ta dva pend�era (a agi jo� i neprola�enje Sejdino ulicom), ulijevali je podosta nade u miran i spokojan no�ni odmor. Obuzeti tim ugodnim �uvstvom, a uz to i preko svake mjere izmoreni (napose aga), kao rijetko kada, za�elje�e da �to prije usniju. A da bi to postgli i da bi se uz to jo� i za�titili od ru�noga sanjanja, izbjegavali su i najmanju pomisao na napastnika Sejdu i na sve �to je u svezi s njim.

Oko poldrug sata kasnije, kad se je iz agine sobe moglo �uti samo ujedna�enio i duboko dihanje, otvorio se je batal-kapid�ik (tro�na vrata) na jednoj da��anoj avliji na kraju grada, kroz koji je izi�ao Sejdo, sa jo� dvojicom pobratima: Kikom Bukvom i Osmanom Frtutmom.

Kiko je bio neobi�no visokog stasa, a uz to jo� jak i veoma spretan momak, zbog �ega su ga prozvali Bedevijom. Da je i Osmo bio izvanrednih tjelesnih sposobnosti, premda ne�to ni�i od Bedevije, dokazuje i to, �to se i on nalazi me�u prvima u osvajanju Hasanaginih bedema.

Kad su ove delije, pre�li malu Sejdinu uli�icu i za�li u susjedni sokak, krenula je za njima druga skupina "�eta�a", koju su sa�injavali: Ismet, stariji brat Sejdin sa suprugom Mel�om i Red�o, najmla�i im brat, sa sestrom Fatom. �enske su, naravno, bile pokrivene. Obje skupine pomicale su se laganim, pravim �etnim korakom, neupadno probiru�i pokrajne mrtve sokake.

U po�etku dvanaestog sata stigli su na ugao, odakle se odvaja kratka Hasanagina ulica, a tu mu je, u blizini i ku�a. Nigdje �ive du�e. Prava je zgoda. Sjena stare lipe za�ti�avala ih je od pogleda slu�ajnih nahodnika.

Blizina cilja, kojeg je, me�utim, jo� trebalo i osvojiti, pokretala je jo� �ivlji rad srdaca, koja su od uzbu�enja pone�to i podrhtavala, a osobito, sevdahom prepunjeno srce �enika Sejde, ... jer je ovaj njegov smioni poduhvat, bio posljednji adut, s kojim je mogao iza�i, u ovoj odsudnoj igri s razigranim Hasanagom. Te no�i, a mo�da i toga sata, trebala je pasti kona�na odluka. Stoga su svi bili u krizi i strahu. Svi su vru�e �eljeli, da se odavde povrate kao veseli svatovi, a ne kao raspr�eni i osramo�eni kradljivci. ... Tihim �apatom zazivali su Alahovu pomo�, kad je Sejdo razvio svoj omot i stao pripremati "ilad�", za glavnu prepreku - �undru. Taj ilad� (lijek) su ve� nekoliko puta isprobavali nad Sejdinim Zelom i uvijek sa uspjehom, ali opet, ... "�avo ne spava" - mislili su oni. Ukratko: opet su se bojali neuspjeha.

U oma�nu zdjelu, napunjenu krupnim zalogajima svje�ega pekarskog kruha, dobro natopljenom mirisnim mesnim umakom, Sejdo je izlio ve�u koi�inu jakoga ruma. Nakon toga je razgledao i jednu i drugu ulicu, pa kad se uvjerio da je "hava �ista", od�uljao se je sjenom drvoreda, do njemu dobro poznate kapije i preko zida prebacio jedan komadi� iz zdjele...

Hap, hap, hap - �ulo se s druge strane zida, kada je �undro zgrabio i halapljivo po�derao, tu neuobi�ajenu meku, koja je trebala vi�e omogu�iti, nego namamiti, da se ulovi netko drugi, a ne on, koji je meku zagrizao. To ve�eranje s tekom, Sejdo je radosno slu�ao, jer se je sve do toga �asa pobojavao, da mo�da razma�eni aginski pas, ne �e htjeti takoga kruha jesti. A onda bi trebalo pisati: "propalo!".

Potom su komadi�i nastavili letjeti preko zida, pa je za kratko vrijeme zdjela bila prazna, a trbu�ina �undrina toliko prepuna, da je sve pucala od sitosti.

Vrativ se me�u dru�tvo, Sejdo je, �apu�u�i im o onome �to je postigao, otvorio jo� jedan satljik * (fla�ica od 1/4 l) s rumom i ponudio dru�ini, da bi se "malo zagrijali", prije nego �to p�u u prosce ... na �to je �aljivi Bedevija zamijetio, da ne bi valjalo, kad bi trijezni svatovi pro�li kraj pijanog aginog stra�ara.

U gluho pono�no doba, "kad pijevac ne pjeva", �uljali su se sjenom drvoreda: Sejdo, Ismet, Bedevija i Frtutma na odigravanje posljednjeg �ina ove �undrijade.

Tiho, sasvim tiho, prihvatio je Sejdo za ru�ku od kapid�ika i, na najve�u svoju radost, na�e da je kuka s unutarnje strane skinuta. "�u�ur (hvala) Alahu!" - �apnu on sebi u njedra, dok u du�i osjeti silno olak�anje, �to ne samo zbog kuke, koja ga je "plaho" zabrinjavala, nego i jo� vi�e zbog toga, da ne bi aga, ili aginica, �to god zamijetili kad Esma u kasno doba no�i bude skidala tu kuku. Time bi se otkrio �itav poduhvat, koji je za ovu no�, s toliko pote�ko�a pripremljen, a poslije toga - Bog zna �to bi bilo. "Ali eto, hvala Bogu; sad su i te brige minule" - mislio je tada on.

Odmah za tim, osjeti on jo� jednu veliku radost, jer je privirio kroz od�krinuti kapid�ik, opazio �undru, kako na oboru (prostor ispred ku�e) nepomi�no le�i. "Divota! Dvije najve�e zaprjeke su uklonjene! Stra�ar spava, a vrata na bedemima otvorena! Sada naprijed!" - pomislio je Sejdo u�av�i u avliju i odlaze�i (na prstima) do poznatog mu pend�era, tamo na pro�elju ku�e, gdje je uz ostalo i unaprijed dogovoreno, bio najsigurniji od agina oka. I�ao je ne�ujno, poput ma�ke lovice. Istoga trenutka, kada je stao ispod pend�era, za�uo je lahko �u�tanje s druge strane d�ama (stakla), a odmah se za tim i prozor tiho otvorio. Sve je bilo tiho, samo su dva srca prepla�eno kucala. Tada se �uo tihi Esmin �apat: "Sejdo, jesi li ti?" - pa i ne �ekaju�i odgovora, kao da ga je po ne�emu, u onoj sjeni prepoznala, nastavi:

- Odmah �u biti gotova . ... Pazi da bude ti�ina pred ku�om! ...".

- Ne boj se! - �apnu joj Sejdo, ali se i ne ma�e ispod pend�era, kao da je bio prikovan za nj.

Uto blagi vjetri� duhnu ispod duda i nanese odnekle miris dunje i bosioka. Li��e je na granama zatreperilo i lagano pro�ap�alo. Negdje u uspavanoj mahali za�uo se lave� uznemirenog pseta, a odmah za tim provijala je ulicom pjesma nekog pijanice.

Uskoro opet za�u�ti kraj prozora, kroz koji se istovremeno spusti�e dva oma�na sve�nja na Sejdine ruke, a odmah za tim �u se i tihi Esmin �apat: "Sad pazi! ... Polazim! ... Idi ku�nim vratima! - samo �to ti�e!".

I on, naravno, po�e odmah. No, �im u�ini nekoliko koraka i za�e pod �iroku dudovu kro�nju, nai�e na ne malo iznena�uju�i prizor: Vidio je, da su ba� u tome trenutku, Bedevija i Frtutma silazili sa stabla! "�ta li je sad to, Bo�e dragi!? Pa jo� u ovako te�koj situaciji!?" - u �udu se zapita Sejdo, ali, kako su ga u tome �asu ku�na vrata vi�e zanimala i s ve�om silom privla�ila, ne na�e vremena za zastajanje i zapitkivanje, nego ode kud je po�ao. ...

Esma je tiho izi�la, zave�ljaje su preuzeli djeverovi, pa su svi, bez i jedne rije�i, tiho i na prstima, krernuli u nove Esmine dvore.

U osvit zore, kada su prvi rumeni traci provirili kroz uspavane pend�ere, a pijevci iz cijele mahale slo�ili, kao u neku zbornu kajdu, probudio se je i na� Hasanaga, te odmah po�urio pod dud, na svoj omiljeli sehir. Ali jao! �im otvori ku�na vrata, pred o�ima mu se, u jedan hip, odkri sva tajna te jesenske burne no�i. ... Iz na�utjele dudove kro�nje, tu�no i promuklo, zalajao je mahmurni �undro, kao da je time htio svome zaprepa�tenome gazdi, prije svega nazvati: "Dobro jutro!" i u isto vrijeme mu se potu�iti na podlu ljudsku prijevaru...

Oma�na agina kotarica, u kojoj su sve do ju�e, pod strehom nedalekog hambara, miroljubive koke jaja nosile, visjela je sada pri vrhu duda i ljulju�kaju�i se pod te�inom osramo�enog �undre, pripopvijedala agi o njegovu porazu...

Kona�no i iznena�eni aga "do�e k sebi", pa kao poga�aju�i, �to se je te no�i dogodilo u njegovoj ku�i, bolno uzdahnuv�i zavapi: "Ne �udim se toliko onoj ludoj glavi, �to je oti�la za kahved�iju, koliko se �udim tomu, kako je mogao taj �ejtan (vrag) ovakvoga ljutoga psa podi�i na drvo!"...

Vrhovi, srpnja 1953. Stjepan �orluki�

S dopu�tenjem Filipa �orluki�a, sina Stjepana Stipe �orluki�a, za portal pripremio Zvonimir Mitar