30.10.2008.
Jesu li Hrvati optere�eni vi�kom povijesti ?
Stalni suradnik Revije, novinar i publicist Gojko Bori� zamislio se nad pojmom vi�ka povijesti. Prilog koji slijedi tekst je predavanja odr�anog na 37. susretu Hrvatskog akademskog saveza 13-16. svibnja 2005. u mjestu Marienheide u Njema�koj.
Prije nego �to u�emo u meritum stvari, nastojat �emo definirati neke pojmove kako bismo se mogli bolje sporazumjeti o sadr�aju o kojem �e biti rije�i. Ponajprije potrebno je naglasiti da historiografija ili hrvatski re�eno povjesnica nije egzaktna znanost kao, recimo, matematika, fizika ili kemija. To valja re�i i zbog toga �to neki povjesni�ari u Hrvatskoj, o�ito jo� uvijek pod utjecajem historijskog materijalizma Marxa i Engelsa misle, govore i pi�u da su samo oni u posjedu jedine istine ne samo o pro�losti nego i o sada�njosti i budu�nosti. Historiografija nije ni�ta drugo nego "pisanje povijesti", a kako je povijest izgledala o tome se mo�e razli�ito govoriti i pisati, i kad je rije� o istim zbivanjima. Povjesni�ari svakako moraju uva�avati primarne izvore, dokumente, kao i svjedo�enja suvremenika o pro�lim zbivanjima, ali doga�a se da su dokumenti krivotvoreni, a svjedo�enja previ�e subjektivna. U nekim slu�ajevima nikad ne�emo saznati punu istinu o nekim pro�lim doga�ajima, pa stoga svako opisivanje pro�losti moramo �itati s odre�enom dozom skepse, posebice ako je rije� o povijesnim doga�ajima u koje je umije�ana politika. I ovo moje izlaganje ne trebate shvatiti kao "sveto pismo", ve� kao moje osobno mi�ljenje i kao podlogu za diskusiju.
�to je to vi�ak povijesti? Prona�ao sam ga u njema�kim izvje��ima o tzv. jugoslavenskim nasljednim ratovima koji su na Zapadu krivo ozna�avani kao "gra�anski rat", a mi Hrvati na� dio tih ratova nazivamo Domovinskim ratom, koji mi tako�er ne izgleda prihvatljivim, jer se oslanja na sovjetski naziv za rat protiv nacisti�ke Njema�ke, �to glasi Velikaja ote�enstvenaja vojna. No termin Domovinski rat se uvrije�io i moramo ga prihvatiti, premda u inozemstvu nije prihva�en, osim u podrugljivom spominjanju kao tzv. Domovinski rat, koji sam �uo u izvje��u WDR-a o nagradi za pomirenje me�u narodima koju je na Leipci�kom sajmu knjiga dobila Slavenka Drakuli�, a ona je, kao �to je poznato, stalno agitirala protiv svega onoga �to Hrvati podrazumijevaju pod pojmom Domovinski rat.
Njema�ki izvjestitelji o Domovinskom ratu o�ito su preuzeli pojam vi�ak povijesti iz Churchillovih ratnih sje�anja u kojima se govori o vi�ku povijesti na Balkanu, a to zna�i da narodi na tom nemirnom podru�ju nisu zaboravili svoju povijest, �to ne bi bilo lo�e da je ne koriste u krive svrhe u suvremenim me�usobnim obra�unima. To, me�utim, nije bila samo "ideologija" opravdavanja vlastitih pozicija u ratovima na Balkanu nego i u drugim dijelovima Europe i svijeta. No poku�ajmo objasniti pojam vi�ka povijesti na konkretnim primjerima. Srbi su, opravdavaju�i svoju agresiju na Hrvate i Muslimane-Bo�njake u posljednjem postjugoslavenskom ratu, govorili o Hrvatima kao "genocidnom narodu" spominju�i pri tome ne samo hrvatska zlodjela u vrijeme NDH nego i kroz cijelo vrijeme dodirivanja dvaju naroda u pro�losti staroj barem pet stolje�a, a Muslimane su klevetali kao "vjekovne neprijatelje" od vremena kad su na Balkan prodrli Osmanlije pa do povezivanja Hrvata i Muslimana u Drugome svjetskom ratu.
Hrvati su optu�ivali Srbe za sve svoje neda�e od stvaranja prve Jugoslavije do sloma druge, komunisti�ke Jugoslavije, premda su mnogobrojni hrvatski ideolozi i politi�ari bili glavni kreatori tzv. jugoslavenskog jedinstva, o �emu op�irnije ne�to kasnije. Muslimani-Bo�njaci vidjeli su u Srbima i Hrvatima "kri�are" koji im rade o glavi od vremena slabljenja Osmanlijskog Carstva pa sve do danas, �esto se pona�aju�i u Bosni i Hercegovini onako kako su se Srbi pona�ali u objema Jugoslavijama.
To vra�anje u pro�lost kao opravdanje za dana�nje postupke, njema�ki su promatra�i ozna�ili "vi�kom povijesti". No taj vi�ak povijesti stvarno je postojao i donekle jo� postoji, ne�to vi�e kod Srba i Bo�njaka nego u Hrvata, a djelomi�no je i opravdan, jer ti narodi jo� nisu svladali pro�lost na na�in da ona vi�e ne diktira njihovu dana�njicu, a za to nisu uvijek krivi samo oni. U svakom slu�aju vi�ak povijesti postat �e suvi�an kad Hrvati, Bo�njaci i Srbi na�u modus vivendi u me�usobnom po�tivanju, priznanju granica i mirnom su�ivotu, tako da vi�e ne�e biti potrebno sazivati pro�lost da bi se opravdavali neki postupci u dana�njici. No jo� smo daleko od toga, posebice �to se ti�e srpsko-hrvatskih i bo�nja�ko-hrvatskih odnosa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Vi�ak povijesti na�ao je svoju najizrazitiju realizaciju u srpskom kosovskom mitu, a u Hrvata u oznaci da su oni bili antimurale christianitatis - predzi�e kr��anstva. Pravoslavni Srbijanci su poraz na Kosovu gotovo pretvorili u pobjedu, hvale�i se da su "nebeski narod", premda su se na Kosovu, uz Srbe, borili i pripadnici drugih kr��anskih naroda, a u turskoj historiografiji bitka na Kosovu sporedan je doga�aj, jer su Osmanlije razbili kr��anske dr�ave na Balkanu prije, u boju na bugarskoj rijeci Marici. Nakon toga Osmanlije nisu nailazili na ve�i otpor, a �to se ti�e Bosne i Hercegovine, koja je tada bila prete�ito katoli�ka s ne�to malo tzv. bogumila i pravoslavaca, ona nije "�aptom pala", kako se obi�no govori na na�im i susjednim prostorima, nego je otpor Turcima trajao desetlje�ima. O problematici Bosne i Hercegovine poslije ne�to vi�e.
Srbijanci, dakle, ne bi za sve svoje ru�ne postupke nakon bitke na Kosovu trebali opravdavati tim svojim porazom, a Muslimani-Bo�njaci trebali bi odustati od stvaranja svoje "bolje pro�losti" koja je bila mnogo banalnija i time prirodnija nego �to je prikazuju sada�nji njihovi povjesni�ari, koji �esto svojataju li�nosti i pojave iz tu�ih pro�losti kako bi opravdali suvremeno stvaranje svoje nacije. Za Hrvate se mo�e re�i da su, kako se njema�ki ka�e, Versp�tete Nation - zaka�njela nacija, a to u jo� ve�oj mjeri vrijedi za Muslimane-Bo�njake, no to nije nikakva mana, nego rezultat spleta povijesnih okolnosti, a krivnju za to nije potrebno tra�iti ni u sebi, a jo� manje kod susjeda. Srbijanci su pak preko autofekalne Pravoslavne crkve i zahvaljuju�i nagloj propasti Otomanskoga Carstva prije uspjeli presko�iti granicu od naroda prema naciji nego ostali ju�noslavenski narodi, no i to je tek djelomi�no njihova vlastita zasluga. Na tome trebaju najvi�e zahvaliti Osmanlijama.
Ovdje valja napomenuti da u hrvatskoj znanosti �esto nema razlike izme�u dvaju razli�itih pojmova kao �to su narod i nacija, jer se nerijetko smatraju istovjetnima. Narod bismo mogli definirati kao etni�ku zajednicu koja posjeduje zajedni�ku povijest, kulturu, jezik, folklor itd., a nacija je narod koji posjeduje dr�avu ili te�i stvaranju vlastite dr�ave. Njema�ki povjesni�ar Hans-Wolf Behschnitt, koji je napisao studiju o nacionalizmu Srba i Hrvata, ali samo do god. 1918, prona�ao je vi�e od sto definicija �to je nacija. Na podru�ju biv�e Jugoslavije o�ito su neki narodi postali prije, a neki poslije posebne nacije. Klasi�an primjer za zaka�njele nacije su Makedonci i Muslimani-Bo�njaci. O problemima Bosne i Hercegovine re�i �emo poslije ne�to vi�e.
Hrvati se hvale Papinom "titulom" da su bili predzi�e kr��anstva, �to je djelomi�no istina, ali pape su naziv antimurale christianitatis davali i drugim narodima koji su se borili protiv Osmanlija, primjerice Rumunjima. To ih nije ni�ta stajalo. Hrvatska je u�la u zajednicu s Ma�arima i poslije Austrijancima u prvom redu da se obrani od navale Turaka, i u tome je bila uspje�na, jer Osmanlije su bili osvojili gr�ke, bugarske, rumunjske, srbijanske, bosanskohercegova�ke, te djelomi�no ma�arske i hrvatske prostore, ali dok se u Budimpe�ti vihorio Prorokov barjak s polumjesecom, Zagreb nikada nije pao pod osvaja�ko tursko kopito, ali su od Hrvatske ostali samo "ostaci ostataka nekad slavnog kraljevstva", a sada�nji oblik na�e Republike u obliku bumeranga svjedo�i da su Hrvati najve�i gubitnici u borbi protiv osmanlijske najezde. Unato� silnim gubicima u borbi protiv Osmanlija, Europa nam na tome nije zahvalila, ba� obratno, carski je Be� i predugo dr�ao pod svojom komandom Vojnu krajinu u kojoj su doseljeni Srbi �esto igrali ulogu corpusa separatuma, koji se nastojao izdvojiti iz, i onako tanka, hrvatskog teritorija uo�i osnivanja Banovine Hrvatske 1939, dok je za vrijeme rata srbijanski komunisti�ki rukovoditelj Mo�a Pijade, prema �ilasovim sje�anjima, predlo�io da se na tlu tzv. Krajine osnuje srpska autonomna oblast, �to je odbio �ak i Aleksandar Rankovi�, dobro znaju�i da �e Srbi u Hrvatskoj biti progla�eni konstitutivnom nacijom �ime je hrvatski suverenitet bio podijeljen, a to nije bio slu�aj u ostalim republikama federativne Jugoslavije.
Mi smo u �koli u�ili da su Hrvati sklopili najprije personalnu i poslije stvarnu uniju s Ma�arskom, no u ma�arskoj historiografiji pi�e da su Ugri "osvojili i pokorili" Hrvatsku, priklju�iv�i je zemljama Krune sv. Stjepana, u �emu su ma�arski povjesni�ari samo djelomi�no u pravu, jer postoje dokumenti koji ih opovrgavaju, ali da nije bilo ugarsko-hrvatske zajednice veliko je pitanje ne bi li se neki hrvatski krajevi uspje�no obranili od Turske. U krajnjoj liniji ipak su stoljetna hrvatsko-ma�arska trvenja bila na �tetu Hrvatske, a od kad smo neovisni, odnosi su odli�ni, da ne mogu biti bolji, �to je jo� jedan dokaz da samo neovisnost susjednih naroda i jasno povu�ene granice mogu biti jamstva za dobrosusjedsku suradnju.
Za razliku od susjednih naroda na istoku Hrvatske, Hrvati ipak ne boluju toliko od "vi�ka povijesti", jer su do�ivjeli renesansu i prosvjetiteljstvo, imali su sve do 1918. djelomi�no "nadnacionalno" plemstvo, a hrvatski su povjesni�ari ipak vi�e pazili na konkretne povijesne dokumente nego na legende i narodnu predaju. No to vi�e vrijedi za obrazovani sloj hrvatskog pu�anstva, koji je bio vrlo tanak. Obi�ni puk o na�oj je povijesti saznavao iz pjesmarice Andrije Ka�i�a Mio�i�a Ugodni razgovor naroda slovinskoga nego iz u�enih knjiga, koje nije posjedovao.
"Vi�ak povijesti" u Hrvata o�itovao se u polemikama oko nerije�enih povijesnih pitanja, koje traju do danas, posebice kad je rije� o zbivanjima u 19. i 20. stolje�u. U posljednja dva stolje�a hrvatski je politi�ki �ivot bio obilje�en dvama suprotstavljenim idejama: hrvatstvom i jugoslavenstvom. Star�evi� je govorio: "Ni Pe�ta ni Be�", proglasiv�i sve ju�ne Slavene Hrvatima, �to je bilo samo reagiranje na poznatu imperijalisti�ku izreku Vuka Stefanovi�a Kara�i�a: "Srbi, svi i svuda". S druge pak strane, biskup Strossmayer je zagovarao "ju�noslavensko zajedni�tvo", pri �emu je i Bugare uvr�tavao u tu zajednicu, �to su oni odbili. Neki srpski znanstvenici vidjeli su u Star�evi�u "Jugoslavena", dok je Strossmayer svojim mecenatstvom stekao velike zasluge za afirmiranje hrvatske kulture.
Jugoslavenstvo je bolovalo od �injenice da je tada kad je izmi�ljeno bilo prekasno za stvaranje "ju�noslavenske nacije", jer su ve� postojale slovenska, hrvatska, srpska i bugarska, a razlike me�u ju�nim Slavenima bile su u vjerskom, kulturnom i civilizacijskom pogledu ve�e nego sli�nosti. U vrijeme klijanja jugoslavenstva jo� se nije znalo kako �e se opredijeliti Muslimani, Makedonci i Crnogorci, koji su tek pod komunizmom stekli potpunu nacionalnu afirmaciju.
Sudbina gotovo svih hrvatskih "Jugoslavena" bila je tragi�na. Tako srpska vlada nije dopustila biskupu Strossmayeru da posje�uje svoju pastvu u Kne�evini Srbiji, premda je nakon Be�koga kongresa zagovarao ideju da Srbija zauzme Bosnu i Hercegovinu, namjesto Austro-Ugarske, �to bi zavr�ilo katastrofalno za tamo�nje Muslimane, ali i Hrvate. Za Ljudevita Gaja se tvrdilo da je za svoj politi�ki rad dobivao novac iz blagajne dinastije Obrenovi�a. Frana Supila prevario je srbijanski premijer Nikola Pa�i� gotovo u svemu, pa je taj veliki hrvatski politi�ar zavr�io u Londonu umrijev�i pomra�ena uma. Ante Trumbi� morao je kao jugoslavenski ministar vanjskih poslova potpisati Mirovni ugovor kojim je Hrvatske izgubila Istru, Zadar i neke otoke. Na�i naivni i glupi politi�ari s Antom Paveli�em (zubarom) oti�li su 1918. u Beograd kao "guske u maglu", kako im se narugao Stjepan Radi�, predav�i prijestolonasljedniku Aleksandru Kara�or�evi�u "tri hrvatske krune" kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Svi hrvatski politi�ari koji su slu�ili kralju diktatoru Aleksandru bili su izdajice ili obi�ni karijeristi, s iznimkom kratkog slu�bovanja Stjepana Radi�a u Beogradu, gdje je taj veliki narodni tribun izgubio �ivot s jo� nekoliko narodnih zastupnika HSS-a, navodno rekav�i: "Nikad vi�e u Beograd".
Ipak novi predsjednik HSS-a Vladko Ma�ek odlazi u Beograd, gdje s Dragi�om Cvetkovi�em, koji je bio vi�e predstavnik Dvora nego cjelokupnog Srpstva, sklapa Sporazum o Banovini Hrvatskoj, toj prili�no nesavr�enoj tvorevini koja je ipak zna�ila korak naprijed u rje�avanju hrvatskog pitanja, ali u okvirima Jugoslavije. Prilikom uspostavljanja Banovine nisu bili uzeti u obzir interesi Muslimana, �ija je elita ipak bila sklona hrvatstvu. Ma�ek je do kraja �ivota u egzilu ostao "Jugoslavenom", no to nije smetalo sada�njem hrvatskom predsjedniku Mesi�u da mu postumno dodijeli nekakvo hrvatsko odli�je. Predsjednik Mesi� odlikovao je i knji�evnika Predraga Matvejevi�a, ideologa jugoslavenstva, koji je tijekom Domovinskog rata rovario protiv Hrvatske u inozemstvu, a nedavno je izjavio da su hrvatski i srpski - jedan jezik! Jo� i danas �itamo u splitskom tjedniku Feral Tribune da su svi "pravi" Hrvati bili Jugoslaveni, a u Jutarnjem listu stalni kolumnist tvrdi da se u komunisti�koj Jugoslaviji �ivjelo bolje i sretnije nego u samostalnoj Hrvatskoj. Takvih primjera mogao bih citirati na stotine. Tako je u anketi tjednika Nacional Josip Broz - Tito, pod �ijim su vodstvom po�injeni brojni zlo�ini, bio progla�en najva�nijim Hrvatom 20. stolje�a! Predsjednik Tu�man jednom je rekao kako u nekim slojevima hrvatskog dru�tva, oko 20 posto ljudi ne prihva�a Hrvatsku. Mo�da je postotak manji, ali oni su dobro raspore�eni u intelektualnim krugovima, medijima, politici, znanosti i nevladinim organizacijama koje �esto dobivaju novac iz inozemstva.
�to se dogodilo da je jugoslavenstvo u Hrvatskoj moglo pre�ivjeti �ak i nakon srpskih zlo�ina u Domovinskom ratu? Predsjednik Tu�man bio je proklamirao "hrvatsku pomirbu", to jest pomirenje hrvatskih partizana i usta�a i njihovih potomaka. Ta ideja bila je dobra, ali prakti�no suvi�na jer je pomirba uslijedila spontano tijekom Domovinskog rata. No tzv. jugonostalgi�ari, koji su se neko vrijeme pritajili, ponovno su podigli glave, napadaju�i "tu�manizam" za po�injene i nepo�injene grijehe. U Hrvatskoj, na�alost, nije izvr�ena nu�na ilustracija, odnosno �i��enje javnog �ivota od ostataka jugoslavenstva i komunizma, jer je za vrijeme Domovinskog rata to bilo opasno, a nakon njega prekasno. U Hrvatskoj i danas, 60 godina nakon Drugoga svjetskog rata, mnogi povjesni�ari i politi�ari �ele dokazati da se hrvatski antifa�izam mora odijeliti od komunizmna, premda su oni bili dvije strane jedne jugokomunisti�ke medalje. Ono �to su za pojedince i manje skupine u hrvatskoj politi�koj klasi u 19. i 20. stolje�u bili Be�, Budimpe�ta i Beograd, danas je Bruxelles i Hag. Podlo�ni�ki i sluganski mentalitet osobine su vladaju�ih u Hrvatskoj s vremenom trajanja sve do danas. Tek kad se hrvatska politi�ka klasa oslobodi kompleksa manje vrijednosti, mo�i �e provesti Hrvatsku u Europsku uniju kao ravnopravnu dr�avu.
Sad dolazimo do pitanja: je li se Hrvatima moralo sve dogoditi �to se dogodilo od 1918. do ulaska u 21. stolje�e? Kada sam ovo predavanje odr�ao u sije�nju ove godine u Koblenzu, na nj se osvrnuo gosp. Ivica Ko�ek koji mi je, me�u ostalim, pisao: "Ve� sa stanovi�ta konkretne historiografije nije dopustivo spekuliranje sa opcijama."
Naime, ja sam pri kraju svojega predavanja rekao da osim osvrta na stvarna zbivanja valja govoriti i o onima koja se nisu dogodila, a mogla su se dogoditi, da smo bili pametniji, politi�ki zreliji, odlu�niji i tomu sli�no. Samo dva mjeseca nakon zanimljive razmjene faksova s gosp. Ko�akom, koji se zauzima samo za raspravu o konkretnim doga�ajima, ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung (19. o�ujka) objavio je cjelostrani�ni intervju s velikim engleskim povjesni�arom Ianom Kershawom pod naslovom: "Was w�re gewesen, wenn?", u kojem se najvi�e govorilo o tome �to bi se dogodilo u Njema�koj i Europi da Winston Churchill nije bio protivnik Adolfa Hitlera: Dakle, potpuno je legitimno govoriti i o mogu�im zbivanjima koja smo propustili, a mogla su se dogoditi, jer upravo iz propu�tenih prilika mo�emo nau�iti kako bi se trebali pona�ati ako ih ponovno susretnemo u skoroj ili dalekoj budu�nosti.
Zastupam tezu da se sve �to se u Hrvatskoj i Jugoslaviji dogodilo tijekom 20. stolje�a moralo dogoditi, ali ne ba� u stopostotnoj verziji, da smo neke negativne doga�aje mogli izbje�i, ali krupna kretanja nikako. Iz toga mo�emo nau�iti ono �to Nijemci nazivaju Vergangenheitbew�ltigung - svladavanje pro�losti - premda dr�im da je ta sintagma nerealna, jer se pro�lost ne mo�e svladati budu�i da je nepromjenjiva. Mo�emo svladati samo posljedice pro�losti koje se o�ituju u dana�njici.
Mislim da se ono �to �elim re�i najbolje mo�e objasniti konkretnim primjerima. Evo ih nekoliko. Je li Hrvatima trebala Jugoslavija, i ako nije, �to bi se s njima dogodilo nakon 1918? O tome mo�emo, dakako, samo naga�ati, ali se isplati. Hrvati su se nakon sloma Austro-Ugarske, koji je bio neizbje�iv jer Ma�ari nikako nisu htjeli pristati na trijalizam, na�li u taboru pobije�enih premda su ve�inski bili raspolo�eni protiv Dvojne Monarhije. Srbija kao pobjednica imala je dva scenarija: stvaranje Velike Srbije ili, ako to ne bude i�lo, pro�irene Srbije s ostalim ju�noslavenskim narodima pod kasnijim imenom Jugoslavije. Da se ostvario prvi plan, Srbija bi prigrabila Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu te velike dijelove Hrvatske do linije Karlobag, Karlovac, Virovitica, pri �emu bi Talijani dobili ve�i dio, ako ne i cijelu Dalmaciju, dakako i Istru. Hrvatsku bi se u tom slu�aju stvarno moglo vidjeti s tornja zagreba�ke katedrale. Mogli bismo zamisliti da bi Srbijanci izbacili iz Bosne ve�inu Muslimana, a u hrvatskim dijelovima Velike Srbije vjerojatno bi prote�irali tzv. katoli�ke Srbe.
Dakle, koliko je god osnivanje Jugoslavije, sveukupno gledaju�i, bilo pogrje�no, ono je imalo i pozitivnu stranu jer se u njoj na�la golema ve�ina hrvatskog naroda, a udio Srba u Jugoslaviji bio je manji nego �to bi bio da se stvorila Velika Srbija. Prema mi�ljenju hrvatskog povjesni�ara iz Marburga dr. Aleksandra Jakira, kona�an trijumf hrvatstva u Dalmaciji dogodio se tek nakon izborne pobjede HSS-a u toj hrvatskoj pokrajini, koja je zbog straha od talijanskih presezanja bila pro�eta jugoslavenstvom, koje je ponovno o�ivjelo u Drugome svjetskom ratu, da bi kona�no nestalo u Domovinskome ratu. Nakon Drugoga svjetskog rata Hrvatska je dobila gotovo sve ono �to je bila izgubila u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a to na�i postkomunisti progla�avaju najve�om zaslugom Tita i partizana, �to je tek djelomi�no istina, jer bi Italija izgubila te krajeve i bez njih, budu�i da je bila gubitnica u Drugome svjetskom ratu. Hrvatskim komunistima moramo zamjeriti �to su dopustili promjenu granica u isto�nom Srijemu u korist srpske Vojvodine, u Neumu u korist Bosne i Hercegovine, te na jugu Dalmacije u korist Crne Gore, naime �to je u tim slu�ajevima politi�ki princip nadvladao povijesni, dok to nije vrijedilo za Srbiju u slu�aju Kosova te za Srbiju i Crnu Goru u slu�aju Sand�aka. No promjene granica na podru�ju biv�e Jugoslavije vi�e nisu mogu�e bez ratnih okr�aja, a niti su bile tijekom Domovinskog rata, pa je jedna od ve�ih pogrje�aka predsjednika Tu�mana bila njegovo o�ijukanje s idejom obnove Banovine Hrvatske.
Kao �to je i osnivanje prve Jugoslavije bilo neizbje�ivo, tako je bila neizbje�iva i njezina propast. Prouzrokovali su je srpski generali i britanski agenti svojim "Martovskim pu�em" na koji je Hitler odgovorio napadom na Jugoslaviju premda mu to nije bila prvotna namjera, ba� obratno, Kraljevina Jugoslavija nije se na�la na Hitlerovu Drangu nach Osten, barem ne u po�etku rata. Italija je potkopavala Jugoslaviju zbog svojih apetita prema hrvatskoj Dalmaciji. Me�utim njema�ki Aussenamt nije htio Hrvatsku prepustiti isklju�ivom utjecaju Mussolinijeve Italije, pa je preko svojega izaslanika u Zagrebu Vessenmayera htio pridobiti predsjednika HSS-a Vladka Ma�eka da preuzme vlast u Hrvatskoj te tako sprije�iti dolazak Mussolinijeva pulena Ante Paveli�a i njegovih usta�a iz emigracije. Ma�ek se pokazao potpuno nedoraslim u tom preva�nom politi�kom trenutku. On je, dodu�e, preporu�io narodu da slu�a "novu nacionalisti�ku vlast", ali njegova se stranka temeljito raspala na tri dijela, na dio koji je pri�ao Paveli�u, na dio koji je �ekao "bolja vremena" (koja nisu nikad do�la) i na dio koji se priklju�io partizanima. Krah Hrvatske selja�ke stranke 1941. bio je po mojem mi�ljenju jedna od ve�ih hrvatskih tragedija u 20. stolje�u, a o tome se malo pi�e u nas. Meni izgleda da �e HSS prije ili poslije nestati iz hrvatskoga politi�kog �ivota.
Da je Ma�ek preuzeo vlast u Hrvatskoj nakon napada Njema�ke i Italije na Jugoslaviju, mo�da bi sklopio sporazum s doma�im Srbima i izbjegao gra�anski rat izme�u 1941. i 1945. Bez lokalnih Srba �etni�ki pokret bio bi bez ikakva utjecaja, a partizanska vojska bez ve�ine svojih pripadnika. Mo�da bi se u tome slu�aju u Jugoslaviji dogodio "gr�ki model", stvaranja dvaju pokreta otpora - demokratski i komunisti�ki - pa bi zapadni saveznici mogli lak�e intervenirati prema sporazumu u Jalti, prema kojoj je utjecaj u toj dr�avi izme�u istoka i zapada podijeljen fifty-fifty. Me�utim dogodilo se ono �to se dogodilo: u prvi plan su izbili desni i lijevi ekstremisti: usta�e i �etnici s jedne strane, te komunisti�ki partizani s druge strane, a to je Hrvatsku i Jugoslaviju strovalilo u rat svih protiv sviju, s golemim ljudskim i materijalnim �rtvama.
Ma�ek je mogao oti�i u zapadno izbjegli�tvo i u Londonu osnovati administraciju Banovine Hrvatske, pa zahtijevati od zapadnih saveznika da Banovina bude obnovljena nakon rata, makar i pod komunistima. U Hrvatskoj se Banovina s nepravom progla�ava "Velikom Hrvatskom", a ona to nije bila jer je u Bosni i Hercegovini obuhvatila samo oko 60 posto tamo�njih Hrvata. No Ma�ek je u Paveli�evoj Hrvatskoj �ekao da mu padne "pe�eni golub pobjede" u krilo, a predstavnik HSS-a u Londonu �uba�i� omogu�io je Titu da zapadni saveznici priznaju komunisti�ku Jugoslaviju legitimnom nasljednicom Kraljevine Jugoslavije, �to mu Hrvati i povijest nikad ne bi smjeli oprostiti.
Recimo da je progla�enje Nezavisne Dr�ave Hrvatske bilo neizbje�ivo, ali veliko je pitanje je li bilo neizbje�ivo sve ono �to se pod vodstvom Paveli�a i usta�a dogodilo nakon 10. travnja 1941? Nesumnjivo se NDH na�la u �kripcu odmah nakon progla�enja: protiv nje su se podigli �etnici i poslije partizani, NIjemci su je pustili na milost i nemilost fa�isti�koj Italiji, koja je nepravednim Rimskim ugovorima otela velik dio Dalmacije i time zadala prvi smrtni udarac nejakoj Dr�avi. Mislim da je usta�ki re�im napravio goleme pogrje�ke prema doma�im Srbima, da nije trebao pokorno izvr�avati njema�ke naredbe glede rasnih zakona i njihove primjene te da nije trebao onako podilaziti Mussolinijevoj Italiji pozivom princu od Spoleta da preuzme nepostoje�u hrvatsku kraljevsku krunu. Vi�e je nego o�ito da je NDH bila toliko povezana s fa�isti�kom Italijom i nacisti�kom Njema�kom da je skupa s njima morala nestati s politi�kog zemljovida Europe nakon zavr�etka Drugoga svjetskog rata. Svi poku�aji njezina spa�avanja morali su zavr�iti neuspjehom.
Poslu�ajmo kako na to razdoblje gleda druga, nazovimo je kolokvijalno, partizanska strana. Neki postkomunisti�ki intelektualci i politi�ari u Hrvatskoj tvrde da su se u Drugome svjetskom ratu borili za hrvatsku dr�avu, �to smatram velikom la�lju. Partizani su se borili za obnovu Jugoslavije, istina federativne u komunisti�koj verziji, ali ne za hrvatsku dr�avu. Tito je rekao da �e Sava prije pote�i uzvodno nego Hrvati dobiti svoju dr�avu. Stvarnost ga je potpuno opovrgnula, no "titisti" u nas ponavljaju besmislicu da je Hrvatska stvorena na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974, a to je demantirao i predsjednik Komisije Europske unije za rje�avanje tzv. jugoslavenskog problema, Badinter, pod �ijim je vodstvom zaklju�eno da se Jugoslavija raspala zbog unutarnjih proturje�nosti i granice njezinih republika trebaju biti priznate kao me�udr�avne granice.
Drugu besmislicu nalazimo u preambuli Ustava Republike Hrvatske koju je napisao sam Franjo Tu�man, a odnosi se na isticanje antifa�izma i odluka partizanskog nazoviparlamenta ZAVNOH-a kao podloge hrvatske dr�avnosti. Cijela preambula nema zakonsku vrijednost, nego je samo neka vrsta "kratkog te�aja povijesti hrvatske dr�avnosti", a tvrdnja da je antifa�izam temelj europske civilizacije tako�er je proma�ena, jer se europska uljudba zasniva na mnogo starijim vrjednotama kao �to su starogr�ka demokracija, starorimsko pravo, judaizam i kr��anstvo, prosvjetiteljstvo, francuska i ameri�ka revolucija, rastava Crkve od Dr�ave, op�e pravo glasa, ravnopravnost mu�karaca i �ena itd. Samorazumljivo je da je suvremena Europa prihvatila antifa�izam kao jednu od svojih odrednica, ali i antikomunizam marksisti�ko-lenjinisti�kog usmjerenja, jer su jedan i drugi protivnici demokracije. U Hrvatskoj �ak i neki intelektualci nisu upoznati sa svim �injenicama iz povijesti vlastita naroda kao �to tvrdi akademik Dubravko Jel�i� u svojoj knjizi Sto krvavih godina, u kojoj govori o pre�u�enim �injenicama iz hrvatske povijesti u pro�lom stolje�u.
Iz te knjige mo�emo zaklju�iti da Hrvati jo� nisu obavili Vergangenheitsbew�ltigung jer naprosto nedovoljno poznaju svoju pro�lost. Jugoslavenska i komunisti�ka historiografija krivotvorile su hrvatsku povijest, neki to rade i danas, sve do zbivanja u Domovinskom ratu: to je za neke "zlo�ina�ki pothvat" nastao "dogovorom Tu�mana i Milo�evi�a" i iskori�ten od hrvatske strane za "etni�ko �i��enje Srba". Novinar Darko Hudelist objavio je potkraj pro�le godine knjigu Tu�man - Biografija u kojoj prvoga hrvatskog predsjednika progla�ava bolesno ambicioznim, egocentrikom, preljubnikom, mitomanom, la�cem, nesposobnim za prijateljstvo, kradljivcem tu�ih znanstvenih radova, srbomrscem, patolo�ki ta�tim, antidemokratom, zaljubljenikom u ratnog zlo�inca Maksa Luburi�a - a njega, Luburi�a, Hudelist progla�ava jednim od trojice najzna�ajnijih Hrvata 20. stolje�a!!! - itd., itd.
Pro�itao sam nekoliko njema�kih Hitlerovih biografija, one su bile mnogo bla�e prema F�hreru nego �to je Darko Hudelist prema Franji Tu�manu. Stoga i ne za�u�uje za�to u Zagrebu jo� postoji Trg mar�ala Tita, a Tito je bio ratni zlo�inac barem po zapovjednoj odgovornosti, dok Tu�manov i Stepin�ev trg �ekaju "bolja vremena". U New Yorku postoji Trg kardinala Stepinca, u Zagrebu ga nema, a prema mojoj procjeni Stjepan Radi�, bla�eni kardinal Stepinac i predsjednik Franjo Tu�man bili su tri najzna�ajnija Hrvata 20. stolje�a, premda ne bez mana i pogrje�aka, kakve mo�emo na�i i kod istaknutih li�nosti i velikih naroda.
Hrvati �e tek onda mo�i re�i da su svladali pro�lost nakon �to objektivno vrednuju svoju noviju povijest, �to zna�i kad odbace lijevu i desnu ideologiju iz svoje historiografije te priznaju �injenice koje svatko mo�e tuma�iti pone�to druk�ije. To u prvom redu vrijedi za razdoblje Drugoga svjetskog rata, jugokomunisti�ke vladavine i prvih nekoliko godina hrvatske neovisnosti tijekom Domovinskoga rata. Kad prof. Ivo Banac ka�e da su usta�e bili fa�isti, a �etnici nisu, premda su zlo�inci, onda se pitam je li pro�itao temeljite knjige njema�kog stru�njaka za naci-fa�izam Ernsta Noltea, koji usta�e ne svrstava u fa�isti�ke pokrete, nego prije u pokrete sli�ne talijanskoj tajnoj organizaciji Giovina Italia i makedonskom VMRO-u. Uostalom, u Hrvatskoj se svi povjesni�ari previ�e razbacuju izrazom fa�izam, �to je samo refleks iz razdoblja komunisti�ke indoktrinacije i nema veze sa suvremenom europskom znano��u. Pri tome zaboravljaju da je i Staljin bio velik antifa�ist kao i njegov u�enik Josip Broz - Tito, ali to ih ne �ini demokratima. Prokomunisti�ki intelektualci u nas napadaju usta�tvo da je gubitni�ko, �to je istina, jer je propa��u Tre�eg Reicha propala i NDH, ali i jugoslavenski komunizam je gubitni�ki, jer je propao skupa s ostalim komunizmima i vi�enacionalnim dr�avama u Europi, Sovjetskim Savezom i njegovim satelitima. Nisu ga mogle spasiti ni tzv. nesvrstane zemlje budu�i da su bile neprirodne saveznice bez utjecaja na europska zbivanja.
Zavr�no bismo mogli re�i da u Hrvata nema toliko "vi�kova pro�losti" koliko u susjednih ju�noslavenskih naroda, ali da ih njihovi "vi�kovi" poga�aju na bilo koji na�in. Muslimani-Bo�njaci, primjerice, poku�avaju redefinirati cijelu povijest Bosne i Hercegovine u svoju korist, tra�e�i korijene svoje nacije i ondje gdje ih nikada nije bilo. Slovenci ili to�nije re�eno neki njihovi politi�ari postavljaju teritorijalne zahtjeve sve do Rijeke kao u vremenima kad se u Jugoslaviji klicalo: "�ivot damo, Trst ne damo". Srbijanci jo� nisu shvatili da su propali svi njihovi snovi o "velikoj Srbiji", pa se lako mo�e zamisliti obratno kretanje u obliku osamostaljenja Kosova, dok bi "prisajedinjenje" Republike Srpske Srbiji izazvalo nove ratove ne samo u Bosni i Hercegovini.
Kad govorimo o hrvatskom "svladavanju pro�losti" dr�im da ono jo� nije zavr�eno. Jo� �e trebati napisati mnogo knjiga da se do�e do zajedni�kog nazivnika u ocjenjivanju nedavne pro�losti, konkretno u 20. stolje�u. Postoji brojna literatura o tada�njim zbivanjima, ali vrlo neujedna�ene kakvo�e. �esto su stranci pisali bolje knjige o nama nego mi sami. Navodim knjige Kroatien Rudolfa Steindorffa, Staatlichkeit und nationale Identit�tsbildung (o burnoj godini 1848. u Dalmaciji) Konrada Clewinga, Dalmatien zwischen den Weltkriegen Aleksandra Jakira itd. Jedno je posve sigurno: narod koji nije upoznat sa svojom povije��u biva izvrgnut opasnosti da je ponovi, a hrvatska povijest u posljednjih sto i ne�to vi�e godina bila je vrlo tegobna. Zato se treba osloboditi "vi�ka povijesti" na na�in da pro�lost ostavimo ondje gdje joj je mjesto - u sje�anju, a ne u odre�ivanju dana�njice i jo� manje budu�nosti. Tek ako spoznamo i ispravimo vlastite pogrje�ke mo�i �emo se uspje�no suprotstaviti stranim predrasudama i optu�ivanjima, a nama kao Hrvatima trebalo bi u tome ste�i malo vi�e samokritike i samoironije da bismo bili uspje�niji u tra�enju istine.
Izvor: Hrvatska revija, �asopis Matice hrvatske, autor: Gojko Bori�
Na po�etak
