01.11.2008.
HRVATSKI DAN MRTVIH
Hrvati Dan mrtvih obilje�avaju vi�e i transparentnije nego drugi kr��anski narodi. Mo�da je to prilika za isticanje vjerske razlike, ali i povod za okupljanje naroda koji je ina�e nau�io �ivjeti sam. Nemamo povjerenja u susjede, bli�e i dalje. Ne volimo na�e povijesne okupatore, koji su bili kulturniji od nas, ali ni svoje istojezi�ne kom�ije, s kojima smo do ju�er dijelili zajedni�ku drzavu. Ponosni smo na svoje zablude. Ne volimo na�e proma�aje, jo� manje ljude koji nam ukazuju na njih. Ali, stalno isti�emo da volimo na�e mrtve. Da slijedimo na�e mrtve.
Sve na�e blagdane doveli smo u pitanje, jer je bilo dugih razdoblja u kojima ih nismo slavili. I�ivjeli smo sve te proma�ene blagdane, i 10. travnja i 29. studenoga, jer smo naknadno otkrili da kroz njih slavimo svoje vlastite poraze. Sad nam se nudi paradoks da smo najstariji narod u Europi, a sve �to nam je ta Europa dala bile su bitke, rovovi, grobovi. Na� kalendar pun je tamnih datuma, datuma-grobnica, u kojima zbrajamo mrtvace, kao �to hazarder u mislima zbraja svoje prokockane zlatnike. Kr��anski mitovi za nas su tek potvrda uzaludnosti �rtve, prolijevanja ljudske krvi u ponor iz kojeg ne�e izni�i klica spasenja.
Mo�da se upravo stoga okre�emo srednjovjekovnome kr��anstvu, u kojemu se jo� uvijek ukazuju bogorodice (kao u kakvu primitivnom mirakulu!), u kojemu se jo� vode kri�arski ratovi, kr��anstvu �ije smo mi, eto, vje�no "predzi�e". Prezreli smo univerzalnost vjere i prihvatili je tek kao razlog na�eg razlikovanja od nekr��anskih susjeda, na�e bra�e. Kr��anstvo smo sveli na totemsku razinu - kroz njega mi jedemo tijelo i pijemo krv svoju i svoje bra�e, kao �to su apostoli jeli tijelo i ispijali krv Spasitelja. U Hercegovini se za Dan mrtvih ku�a mlado vino - piju ga svi, mu�karci i �ene, odrasli i djeca. Pri tome se vjeruje da se najve�i gutljaj pretvara u krv i vra�a nam snagu. Nema li i u tami ovoga obreda ne�to kanibalsko? Dok se drugi narodi okupljaju na pokladama ili Oktoberfestu, na balovima ili piknicima, mi se uglavnom sre�emo na komemoracijama, karminama i zadu�nicama.
Pomirenje
Ve� desetlje�ima na�i politi�ari i ideolozi, ratnici i narodni tribuni rje�avaju te�ka metafizi�ka pitanja, dok �ivot proti�e daleko od nas u svoj svojoj silovitoj ljepoti. Oni se neumorno bave pomirbom na�ih mrtvih i pitanje te pomirbe u na�im du�ama poprimilo je ve� dimenzije kakva grotesknog vampirskog bala. U ime tobo�nje perspektive �ivih bri�u se znakovi nesretne pro�losti, mije�aju se fa�izam i antifa�izam kao ulje i voda. Tribuni i vo�e stalno trabunjaju o zajedni�kim kosturnicama za usta�e i partizane, a da nisu ni svjesni kako time na�u sada�njost odre�uju estetikom grobnice. �ele�i izmije�ati i zabetonirati prah na�ih suprotstavljenih o�eva, oni, zapravo, poku�avaju opravdati zlo�ine. A sa neprestanom svije��u o povijesnoj nu�nosti zlo�ina, ne mo�e se graditi spokojan �ivot. Ovakav proces vodi oko�tavanju, okamenjavanju povijesnoga toka: vrijeme se tu pojavljuje kao niz ukru�enih slika, kojima onda vrlo lako mo�e upravljati, manipulirati poglavnik, mar�al, ili poglavar, vrhovnik ili genaralissimus.
Me�utim, oni jednostavno shva�aju ono �to mi ne mo�emo nikako: vlast nad �ivima nije mogu�a ukoliko se ne uspostavi vlast nad mrtvima. Vlastodr�ci perfektno rade svoj posao, pod firmom oslobo�enja name�u nam novo ropstvo. Ru�e se obilje�ja otpora fa�izmu, oskvrnjuju se grobnice Hrvata koji su pali za ideju jedne planetarne utopije. U ime nacionalnog pomirenja ravnodu�no toleriramo vandalizam, kao da se i u partizanskim grobljima ne kriju kosti na�ih najbli�ih. Logikom maloumnika izjedna�ujemo ubojice i ubijene. Ka�imo Requiescat i onim drugima, �to su, slu�aju�i tamne glasnike, oti�li u tamu, nakon �to smo Antigoni dopustili da podigne cenotaf svome bratu. Politikantskom pomirbom mrtvih stvara se razdor me�u �ivima, pa tako rije� "pomirba" zna�i tek otvaranje starih rana, za koje smo vjerovali da su ve� zacijelile.
U Sarajevu sam nedavno sreo �ovjeka koji me pozvao na kavu i, nakon uobi�ajene konverzacije, skru�eno ispri�ao kako su mu Raji�evi Hrvati ubili �enu i dvoje djece. Naglasio je "Rajicevi", da mene ne bi uvrijedio. Ova potresna re�enica koja sadr�i cijelu sudbinu jedne zemlje i jednoga naroda sjetila me na pojedine moje kolege, hrvatske pisce, koji su cijeloga rata sjedjeli u ugrijanom restoranu i hu�kali rajice na kri�arski rat. Karol Wojtyla nam je savjetovao da se manemo okamenjenih slika, da krenemo smjerom na�ih rijeka. Mi smo izabrali samo�u, kao Filoktet svoj otok. Jo� vodimo povijesne bitke s Turcima, Ugrima, te�ke bojeve s Hunima i Avarima, dok nam se noge sapli�u od tople le�eve na�ih najbli�ih.
Krivica
Govoriti o mrtvima u proteklom ratu gotovo i nije dopu�teno nama, koji smo pre�ivjeli. Poljski pjesnik Tadeusz Rozewicz optu�uje da smo za njihovu smrt krivci svi mi koji smo pre�ivjeli (Krivi su oni �to su pobjegli / i oni �to su ostali / Oni koji su govorili "da" i oni koji su govorili "ne" / i oni koji nisu ni�ta govorili) i da nas mrtvi nikada ne�e rehabilitirati. Me�utim, o mrtvima u ratu danas najvi�e govore oni �to su se za vrijeme rata obogatili, oni �to su preko no�i od fukare postali gavani. Pjesnik vjeruje da se najbolji sinovi naroda pojave jednom da bi poginuli na barikadama. Mi �to smo nesretni svjedoci ne mo�emo se pomiriti s licitiranjem njihovih imena na obijesnim gozbama licemjera. Te�ko nam je gledati njihove nesretne udovice i malu djecu kako slu�e kao dekor na sajmovima ta�tine, gdje se poput le�ine komada tijelo na�e napa�ene domovine, gdje mrtvi dobivaju ordenje, a oni koji u ime njih govore - hotele i tvornice.
Jedna majka svake godine u novinama objavljuje osmrtnicu svom sinu sljede�im nevje�tim stihovima, punim prigu�enog jecanja: "Sada mi je, sine, �ao za koga si �ivot dao". Mi mislimo na pravednike, kao onaj stari Argentinac u filmu Luisa Puenza Slu�bena pri�a, koji, od dva sina, od kojih stariji tijekom gra�anskoga rata stje�e ogromno bogatstvo, a mla�i ostaje vjeran svome poslu - prigrljuje mla�ega. Po�aljimo do�avola suvremene strvodere, a tabernakul zahvalnosti mrtvima podignimo u svome srcu. Oni koji se stalno pozivaju na poginule, nisu u stanju saznati ni njihov pouzdan broj. Vlasti govore u okruglim znamenkama, u stotinama tisu�a. Sinkroniziranim novinskim rubrikama "Nestali" vlasti podr�avaju la�nu nadu ucviljenima. Kao u Kavafisovoj pjesmi: Marija svaki dan s brojanicom u ruci gleda na pu�inu o�ekujuci sina - a zna da sin nikad ne�e do�i. Na kraju se i rodbina uti�a kakvom donacijom, kakvom bora�kom mirovinom, kakvim licemjernim slu�benim brzojavom.
Bosanska groblja
"Oni su poginuli da bi nama bilo bolje", isti�e se stalno, kao kakav demago�ki refren, smisao njihova �rtvovanja. "Oni su zalog na�e slobode", ponavlja se �esto, a zaboravlja se objasniti u �emu je to nama danas bolje i kakva je ta na�a sloboda. "Oni su poginuli za domovinu", ka�u politi�ari i crkveni velikodostojnici, a nama uop�e nije jasno za koju domovinu. Za koju od �etiri dr�avne tvorevine su Hrvati u Bosni ginuli? Za Bosnu i Hercegovinu? Za Hrvatsku? Za Herceg-Bosnu? Za Federaciju? Demago�ka politika uvijek tra�i retori�ki izlaz, pa jedan od krivaca tog stra�nog hrvatskog ginjenja u Bosni s ne�to cinizma obja�njava to ovako: "Ljudi uvijek iznova misle da imaju pravo na ne�to, pa zato i ginu. Kad se gine, onda je to zbog uvjerenja da tamo ostaje�, �to ne zna�i da nakon pet godina ne�e� biti umoran i po�eljeti oti�i." Zna�i, ljudi su �rtvovani stoga �to su "mislili" da imaju pravo "�istiti" zemlju na kojoj su stolje�ima �ivjeli s drugima. Jesu li oni doista tako mislili, ili je to "mi�ljenje" bilo proizvod odre�ene politike? Njihova groblja po pitomim bosanskim selima danas su pusta, na Du�ni dan nema nikoga da im zapali svije�u, izmoli krunicu za pokoj du�e, a posvud se licemjerno slavi smisao njihova juna�tva i �rtvovanja. Sag mir, wo Soldaten sind, wo sie sind geblieben?, pitanje izni�e iz glasa jedne krhke njema�ke �ene, glasa �to se gubi u dubokoj i mra�noj no�i vijeka. Ali, ve� oguglali na sve, mnogi �e od nas, poput Octavia Paza, tek odmahnuti rukom: Ba� me briga za smrt kad me nije briga ni za �ivot!
Svije�e na vjetru
Slobodan �ovjek, veli Spinoza, malo razmi�lja o smrti, pa je onda potpuno logi�no da su sva dru�tva neslobode podignuta na kultu mrtvih. Cijele biblioteke su napisane o tome kako su diktatori na piramidama kostiju gradili svoje tronove i projicirali svoje "rajeve na zemlji". Ali, ti rajevi bi opet propadali u rasulu i kaosu. Viva la muerte! U Knjizi o smrti Wladimir Jankelewitsch tvrdi da nas smrt neprestano fascinira, da nas mami svojim sirenskim pjevom. Ali, mi se sa smr�u igramo, ru�no i nedostojno, kako se igramo i sa �ivotom. O tom svjedo�i i hercegova�ka popijevka: "Glavo moja, nisam kopa za te, skoro �e te raznijeti granate", tako ko�marno ostvarena u proteklome ratu.
Na�u smrt uzdi�emo iznad glave kao kakav transparent, a umiranje za neku stvar izvan nas nau�ili smo shva�ati kao nu�nost, kao ne�to sveto i neizbje�no. "Ka�i mi kako mrije�, pa �u ti re�i kako si �ivio", glasi jedna meksi�ka poslovica, a hrvatski pjesnik od stolje�a sedmog pjeva o besmislenoj hrvatskoj krvi. Miroslav Krle�a u svom domobranskom ciklusu buni se protiv te krvi sto "te�e bujicama", ali ni sam nije pametan �to uraditi u zemlji u kojoj se uvijek pod zastavom slobode uvodi ropstvo. U svim ideologijskim sustavima, pi�e Sol�enjicin, svaka je �rtva savr�eno besmislena.
Danas je Dan mrtvih.
Obi�i �emo groblja, posjetiti humke u kojima po�ivaju strasni ostaci onih �to su nas nekada voljeli. Prijepodne crkve �e biti pune staraca izbrazdanih lica, starica u crnini i zadriglih podvoljaka predstavnika nove politi�ke elite. Poslijepodne obi�i �emo grobove, upaliti vo�tanice i "vje�no svjetlo", umjetne svije�e koje gore danima. Te tisu�e upaljenih svije�a bile su fascinacija u hladnim no�ima djetinjstva. Tad smo bili djeca i nismo znali �to je smrt i ta na�a groblja do�ivljavali smo kao male blje�tave gradove. Kad bi, zbog vjetra, svije�e �mirkale, majka je govorila: "To na�i mrtvi razgovaraju."
Izvor: DANI, autor: Mile Stoji�
Na po�etak
