19.11.2008.
Domovinski rat
Kako je HOS branio Vukovar
O Domovinskom ratu se pisati mo�e jako puno i dugo, ali jedno je sigurno, slobodna je i nezavisna, a to ne bi bila bez Hrvatskih branitelja. Na �alost, bez poginulih se nije moglo, ali jo� gore od toga je zaboraviti ih. Konkretno mogu re�i ne�to o obrani Vukovara, jer sam sa skupinom dragovoljaca HOS-a bio tamo....
Sajmi�te , krvavo , krvavo Sajmi�te . . .
Do�av�i u Preradovi�evu ulicu, na�e prvo odredi�te, shvatio sam dijelom na �to je Jastreb mislio. Borbe su na Sajmi�tu bile uli�ne, pola ulice dr�imo mi, pola oni. Taj dio predgra�a je bio pust, vidljivi su tragovi granata i borbi, ru�evine i miris paljevine. �im smo stigli, stigla je i dobrodo�lica u obliku poznate srpsko �etni�ke tradicije, granate su zasipale Preradovi�evu ulicu, o�ito su imali informaciju da smo stigli. Vozila su nam gotovo sva uni�tena pa i dio akutno potrebnog naoru�anja u njima. Svi smo pre�ivjeli taj do�ek i drugi dan smo se raspore�ivali po punktovima. Imali smo �ast upoznati Ka�i�a, ("Bojlere"), legendu tog djela Sajmi�ta, koji je na �alost ubrzo poginuo.
Rasporedili smo se na na�in da kod svakog raskri�ja smo sa svake strane imali po oko 7 - 10 ljudi, "�areno" naoru�anih. Pod tim mislim da je u svakoj grupi bio �ovjek ili dva, kako gdje, zadu�en za oklop, zna�i ili osa ili ru�ni baca�. �arac m 53 ili pkt tako�er ne�to od toga, a ostatak naoru�an pje�a�kim naoru�anjem. U po�etku nismo imali svi oru�je, me�u njima sam bio i ja. Sre�om, tre�i dan smo bili svi naoru�ani, do�ao sam do rumunjskog kala�njikova, u po�etku sre�a i ljubav bez kraja, a ubrzo ve�, majko mila. Kako su dani prolazili, tako su borbe bile sve �e��e i u�estalije pa je shodno tome moj "Rumunj" "radio" kao blesav, ali se i cijev pregrijavala, �to nije naravno bilo dobro. S vremenom sam do�ao, od "prijatelja" s druge strane do pravog kala�njikova i tada sam bio "normalno" naoru�an. Hla�e sam imao od pri�uvne policije, sive, na nogama �izme vojne padobranke, ko�ulja vojna �arena, ispod nje vojna zelena vesta, na glavi crna marama (od cure), na marami crna vunena kapa, bajoneta crna duga�ka, par bombi, pet okvira punih za kala�njikov, ne�to malo rezervnog streljiva, sve u svemu, li�io sam na pokretni cirkus, a ne na ozbiljnog vojnika. Kako je sve vi�e zahla�ivalo, na�ao sam crnu ko�nu jaknu pa sam nju nosio. Koristio sam "pijanog usta�u" kako su to zvali �etnici, a mi smo taj uradak zvali Kre�imir. Naime, na pu�ku se stavi lijevim navojem jedna "�a�a", u nju ide plastika u koju sjedne ru�na bombu m 75. Manevarska municija i evo zanimljive inovacije, uradak na�ih vrijednih "sklapatelja" svega i sva�ega u u�inkovito borbeno sredstvo. Tako�er, imam ko�ne vojne remene, koje mi je kum Zdravko dao, a koji su bili izvrsni radi sigurnog u�vr��ivanja kojekakvih potrebitih stvari, bombe, baterija, motorola itd....
Uglavnom je neprijateljska artiljerija djelovala prva, a onda bi krenuo tenkovsko - pje�adijski napad. Nekako je napad naj�e��e po�eo oko osam ujutro, valjda nakon doru�ka, granate su padale ko' blesave, onda bi se �ulo paljenje tenkova i oklopnih vozila, �to je bio znak da se pripremimo za obranu. Tenk� transporter, pa neprijateljska pje�adija koja bi ih pratila, gotovo svakodnevno isti scenarij. Ekipa s na�e strane naoru�ana ru�nim baca�ima, osama, rpg-ima je rije�avala oklop i vozila, a mi pratnju i osoblje vozila koji bi pre�ivjeli. Znali smo pustit oklop malo dublje k nama, tako da pje�adija misli kako je slobodno, a kad bi na�i "oprali" tenkove i transportere, mi bi rije�avali pje�adiju, koja je pratila oklop. Tako nije bilo u po�etku, trebalo je vremena da se u�timamo, pomalo i nesnala�enja i neorganiziranosti, nepoznavanja terena, a kako su borbe odmicale, svatko je "znao" �to treba u�initi.
Sje�am se kako smo jednom prilikom ganjali pre�ivjele iz transportera u Preradovi�evoj ulici, uspjela su dvojica pobje�i u dvori�te, a u tom dvori�tu je bio bazen u kojem su se skrili u prvi mah. Do�li smo do ograde dvori�ta i �im sam provirio, rafal je tre�tio po ogradi. Vidio sam da je bazen i da su unutra, izvadio osigura� iz bombe i bacio u bazen . Nekoliko sekundi sam pri�ekao i nas nekoliko hosovaca, krenuli vidjet u�inak. Na moje zaprepa�tenje, unutra nije bilo nikog, uspjeli su pobje�i, a �to je najgore, nama iza le�a, u na�u pozadinu. Vratili smo se nazad gdje je bitka jo� uvijek trajala, te smo nakon borbe tog dana, rekli kako ima �etnika nama iza le�a, dvojica. Po�to je to dio koji je gusto naseljen, (mislim na ku�e, a civili su bili po podrumima iza nas), tko zna gdje su se skrili. Me�utim , ve� drugi dan su nam civili javili da su jednoj ku�i primjetili nepoznate ljude, te smo bili uvjereni da je to ekipa koju smo hvatali. Do�li smo do ku�e katnice te je opokolili. �vico je pozvao "uku�ane" da iza�u i da se predaju. Neko vrijeme ti�ina, a onda odgovor: "Ne predajemo se Zengama". Onda je �vico uzvratio, "ovdje HOS, a ne Zenge", odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku pu��anih zrna. Naravno, jedva smo �ekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro ba�enih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo. Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i na�ao �etri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerovatno su se na�li s isto tako pre�ivjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvori�tu te ku�e. To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmi�tu. Nakon borbi, bio je u�itak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomi�ni, uni�teni, a tijela neprijateljskih pje�aka okolo le�e.
Osje�ao sam se mo�an, kao da mi nitko ni�ta ne mo�e, iako je strah bio stalno pomije�an s oprezom, ali sam pogled na u�inak je bio fascinantan. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz vi�e razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, �to nije nimalo ugodno, jer se pita� kad si na "redu", drugo, osje�ali smo da ih ma ne znam koliko ubijemo, da �e oni i dalje dolaziti, nikad kraja.
Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17.11.1991 godine . U tom kolu ludila i smrti, bilo je i smije�nih doga�aja, da tako ka�em. Nas desetak smo trebali pretr�ati jedno raskr��e po kojem su pri prelascima �etnici pucali. I tako svi jedan po jedan uspijemo prije�i na drugu stranu, te smo �ekali �niclu (nadimak hosovca) da i on pretr�i. Me�utim, njega nema, pa nema. On je ina�e podeblji, ali stra�an zafrkant. Kad, eto njega i to na biciklu. Uhvatio �ovjek zalet i pre�ao na na�u stranu, popadali smo od smijeha. Vjerovatno i �etnici, jer nisu ni metak ispalili, dok su nas ostale po�astili municijom.
Ti prvi dani su bili najte�i �to se ti�e psihe, tko je to "prebrodio", nenormalne uvjete, svaki dan izravan kontakt sa smr�u, imao je puno vi�e �anse za pre�ivljavanje, iako, bitan faktor je bila sre�a, sudbina. Mi smo koliko toliko bili spremni za bitke, ali vidio sam dosta civila koji su morali uzeti pu�ku, jer bilo nas je sve manje, a oni u podrumu. Morali su se i oni priklju�iti i tu je bilo svega. Od mokrenja u ga�e, govorenja da ima bolove u srcu itd . Ne zamjeram, zaista je bio pakao, te�ko im je bilo, obitelji su imali tamo, mi smo ipak do�li manje optere�eni, na�e obitelji su bile na sigurnom. Vukovarcima koji su ostali braniti svoj dom i domovinu, svaka �ast, oni, velika ve�ina koji su pobjegli, vjerujem osje�aju gri�nju savjesti .
Jutro, artiljerija po ustaljenom obi�aju odradila svoje, za dobro jutro, te smo �uli kako tenkovi pale motore i spremaju za napad. Kod raskr��a smo sjeli uz jednu ku�u nas sedam. Prvi je bio �nicla, koji je osmatrao ulicu koju su oni dr�ali, o�ekuju�i odande napad. Pored njega �eljko sa ru�nim baca�em, zadu�en i obu�en da skida oklop, a nas petorica ostalih, zadu�eni za pje�adiju. Tako mi sjedimo, kad na cestu padne minobaca�ka granata nekih stotinjak metara od nas, gledam i mislim, jebo te, koji ful, kad evo sljede�e, pedesetak metara. E, sad ve� se gledamo, ali nitko ni�ta ne govori . Petnaest sekundi kasnije, padne granata od nas desetak metara te nas zapljusne pra�ina i sitno od asfalta. Pogledam desno, �eljko okej, ali vidim glavu od �nicle kako krvari, lijevo od mene svi �itavi, "samo" �nicla ranjen. �eljko vadi prvi zavoj i krene ga previjati, zaustaviti krv je ono prvo najva�nije u takvim trenucima . Od nas sedam, koji smo sjedili jedan do drugoga uza zid ku�e, cesta od nas dva tri metra, a granata pala vrlo blizu nas i "samo" jedan ranjen? Imali smo veliku sre�u, osim �nicle, koji je nakon previjanja glave ostao i nastavio borbu. �nicla je bio omiljen me�u nama, debelju�kast, veseljak i u najte�im trenucima. Sje�am se kako se nakon nekoliko sati izbivanja, pojavio sa hrpom tromblona, bombi i ostalih potrep�tina, odkud, nisam znao, jer bilo je najva�nije imati �to vi�e streljiva i ostalih borbenih sredstava.
Ja sam uspio i prespavati strahovito granatiranje jednom prilikom. Dok su svi potra�ili neki zaklon, ja spavao, nisam ni �uo da je vani grmljavina i to nema �to nije tuklo po Sajmi�tu. Nakon nekoliko sati, prestale kanonade, naravno, ja i dalje spavao. Soldo do�e na kat ku�e i zabezeknuto gleda u prizor. U fotelji, bez vojnih �izama, hr�em, a vani bila ro�tiljada na sve strane. Progledam ja i vidim Soldu kako se dere iz sveg glasa na mene, da jesam ja normalan, skinuo sam �izme, spavam kao beba, a vani urnebes. Obla�im �izme, Soldo ve� vani, i mislim: Jebote, jesam ja gluh, jesam li puko mo�da? Vani, kad sam iza�ao, vi�e nije bilo kao kad sam zadnji put vidio. Ru�evina puno vi�e, tu i tamo se jo� dimi na zgari�tima, svi vani, jer sada se o�ekuje pje�adijski napad. Eto, da nema �eljka, mo�da bi me i koji �etnik kasnije budio. Valjda sam bio tolkio umoran, da nisam �uo napad i borbe.
Jedan od najgorih dana je bio kad je �eljko bio ranjen. Po�eo je napad velikih razmjera, kotrljala se velika sila, po svim nama bli�im ulicama, buka tenkova, minobaca�i rade, uvertira za pje�adiju. Nakon �to je uni�tio tenk ru�nim baca�em, vratio se da s jo� jednim punjenjem po�asti i pje�adiju, me�utim, nekoliko metaka ga je zahvatilo. Trbuh, noga, ruka, stra�njica, gotovo da nema gdje nije bio ranjen. I�o se zaletio na cestu po njega i uspio ga izvu�i na sigurno. Dok je borba trajala, I�o ga je previo zavojem i javljeno je vozilu da do�e po njega, da ga odveze u bolnicu. Tek kad je netko iz moje grupe stradao, iz mog mjesta, sugra�anin, prijatelj, shvatio sam da je vrag odnio �alu. Naime, �ovjeka pogodi kad netko pogine ili bude ranjen, ali nekako ne misli� toliko o tome, jer ne pozna� �ovjeka, a kad netko blizak strada, onda se �esto o tome misli. �eljko je krvario iz trbuha i to je bilo ono najstra�nije, bojali smo se da mu nema spasa. Ipak, ima Boga, metak ga je zahvatio ne direkt u trbuh, vi�e sa strane, tako da nije bilo opasno za �ivot, pokazalo se da je te�a rana u potkoljenicu, metak ga je pogodio direkt u kost, u�asne bolove je trpio. Znao sam pomagati ranjenicima, nosit poginule, ali najstra�nije je kad nosi� nekog koga pozna�, nekog s kim si se do ju�er zafrkavao, dijelio sve �to se imalo, a sada sve to u sekundi nestaje. Sa �eljkom, danas kada se na�emo i pri�amo o Vukovarskim danima i onima koji vi�e nisu s nama, spomene i koka-kolu. Naime, kako je le�ao te�ko ranjen u bolnici, koja je svakodnevno bila bombardirana i ga�ana iz koje �ega, nije bilo ni blizu normalnih uvjeta za rad osoblja, a kamoli potrebnih lijekova i namirnica. U jednom od uni�tenih transportera, nakon akcije, sam prona�ao original neotvorenu koka-kolu. Spremio sam je u borbeni ranac na le�ima i predve�er, kada borbe nisu bile, osim snajpera i koje minobaca�ke granate, oti�ao sam u bolnicu i �eljku "uru�io" neprijateljski "trofej". Neko bi donio pi�tolj ili tako ne�to, ja sam mu dao koka-kolu. Mislio sam da �e onako te�ko ranjen ustati iz kreveta i vratiti se u borbu, toliko je pojava koka-kole djelovala na njega. Znate, nisu "radile" trgovine i �oping centri, bila je to prili�no rijetko vi�ena teku�ina, jo� original. Moj �eljko nije ozdravio, ali sam ga razveselio prili�no, eto kako i koka-kola mo�e bar na trenutak oporaviti te�ko ranjenog bojovnika, (zvu�i kao reklamiranje). �eljko je s jedinim konvojem ranjenika iz Vukovarske bolnice put slobode oti�ao sredinom listopada, mi smo ostali u jo� ja�em neprijateljskom obru�u. Imao sam mali radio prijemnik i kad je bilo vremena i baterija, slu�ali smo vijesti . Tako smo imali priliku �uti na�e prijatelje ranjenike kada su stigli na slobodni teritorij . Tako slu�amo mi, kad eto nama poznati i dragi glas, koji govori: "HRVATSKI BOJOVNICI USPJE�NO ODOLJEVAJU SRBO�ETNI�KOM AGRESORU, NANOSE�I IM TE�KE GUBITKE, VRA�AJU�I IZGUBLJENE POLO�AJE, TE NAPREDUJU". Bilo nam je drago �uti ga da je �iv pro�ao kroz �etni�ke polo�aje i da ima snage govoriti, ali �to ga la�e, brateeee. Znao je da nije tako sjajna situacija, kao �to je znao da to i neprijatelj slu�a, na �alost, nije to bila istina .
Zbog nedovoljno adekvatnog streljiva, te kroni�nog manjka ljudi, govorim za Sajmi�te, stanje je �esto bilo kriti�no. Nedostajalo nam je protuoklopnog streljiva, od punjenja za ose i ru�ne baca�e te mina. Pje�a�kog streljiva smo imali recimo dovoljno, jer nakon �to smo odbili neprijateljski napad, pokupili smo �to su "zaboravili" u bje�anju, te ostavljanju svojih mrtvih i ranjenih �etnika. Nekako sam se najvi�e veselio onesposobljenom tenku, jer na njemu je bila mala "trgovina", od kruha, kojekakvog pi�a, vre�ica �aja, a ono �to je mog Velju najvi�e odu�evljavalo, cigarete. Pisalo je na njima Drina i kojekakvi naslovi, ali Velja i ostali "kroni�ni" pu�a�i su imali gotovo mogu re�i "ritual" nakon �to se do�lo do cigareta. To je izgledalo kao da si djetetu dao �okoladu, najljep�i poklon i sli�no. Dok su pu�ili cigarete, pri�ali su o najljep�im doga�ajima, kao da su �uvali te rije�i dok ne do�u do cigareta, a kad ih nije bilo, ajme, komirani, kao mumije. Kao da su imali no� u le�ima, lak�e su podnosili biti bez dovoljno hrane, nego bez cigareta. Kako borba zavr�i, prvo �to me Velja pitao je, da li sam do�ao do kakvih cigareta, nije me pitao jesam li ranjen, to tek kasnije, prvo, gdje su cigarete. Ako ih nemam ja, da li sam vidio tko je "zarobio" cigarete i sli�no. Znao sam imati cigarete neko vrijeme i kad je bilo Velji najkriti�nije, kad je po�eo frkati kamilicu i sli�ne "proizvode", dao bi mu ih, to je bila neopisiva radost.
*****
Ja sam "Kutina", tako su me svi zvali moji prijatelji, ratnici, hosovci i ostali branitelji. Pre�ivio sam pakao, do�ivio ra�anje slobodne i neovisne Hrvatske, mnogi nisu.
Umrijet �u sretan i na svome, zahvaljuju�i njima, herojima Vukovara, Hrvatske:
Zdravko Bezuk, Ivan Krajinovi� - I�o, Dragan Pe�a - �iljo, Ivan Brdar, �eljko Herceg - �ero, Tihomir Toma�i� - Tihica, Rudolf Vukovi� - Senzen, �eljko Deli� - �vico, Ohran Meri�, Dragan Grani�, Jeann Michel Nicollier - Francuz, Mladen Amstrong -Grof, Robert �ili� - Robi, Du�ko Smek - Bosanac, Jadranko Ani� Anti� - �nicla, Tomislav Lesi� - Dok, Pavao Spudi� - Dado, Vid Ivani�, �arko Manjkas - Crvenkapa, Zdravko �palj - Papundek, An�elko Saka�, Ante �ari�, Zoran Antunovi�, Nikola Bogojevi�, Dubravko Rusek...
Tihomir Iveta - Pi�o, �eljko �piljar - �ac, Velimir Kvesi� - Velja - umrli nakon Domovinskog rata od posljedica..."
TO SU HEROJI VUKOVARA, HRVATSKE, DOMOVINSKOG RATA, KOJIMA SAM SVJEDOK, KAO I PRE�IVJELI MALOBROJNI HOSOVCI.
DA SE NIKAD NE ZABORAVI . . .
Izvor: Blog KRC KUTINA
*****
Ukoliko �elite pro�itati cijeli izvje�taj hosovca "Kutine"
s rati�ta u Vukovaru, kao i druge priloge iz Domovinskoga rata,
na�i �ete ih na linku - ovdje
Na po�etak
