ARHIVA

18.01.2009.

HRVATSKA KAO MJERILO
Apologija dr�avnog suvereniteta nacionalizmom

                     
 
Tomislav Jonji� je strastveni istra�iva� povijesti hrvatskog naroda u prvoj polovici XX. stolje�a, ponajviše tra�e�i razloge zbog kojih hrvatskome narodu nije uspjelo ni 1918. niti 1941. domo�i se neovisne, demokratske i dugovje�ne hrvatske dr�ave. Upoznali smo ga po�etkom 90-tih godina prošloga stolje�a kad je bio u diplomatskoj slu�bi pri veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu. Napustio je dr�avne sinekure, nakon što se uvjerio da naziv hrvatska diplomatska slu�ba nije dovoljan da bi slu�ba uistinu bila hrvatskom i djelovala u interesu hrvatskog naroda i njegove dr�ave, i posvetio se svom odvjetni�kom poslu u Zagrebu. Glavni je urednik mjese�nika Politi�ki zatvorenik, a redovito objavljuje priloge s podru�ja povijesti i prava u znanstvenim �asopisima. Njegova knjiga Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. (Zagreb, 2000., 944 str.) je u kratkom vremenu rasprodana i s nestrpljenjem �ekamo drugo izdanje. U studenom 2008. godine ugledala je svjetlo dana njegova nova knjiga Hrvatski nacionalizam i europske integracije. U knjizi su skupljeni �lanci koji su uglavnom objavljivani u Politi�kom zatvoreniku tijekom posljednjih desetak godina, a povezuje ih poput crvene niti briga o narodnom subjektivitetu, dr�avnopravnom polo�aju, dr�avnom suverenitetu i neovisnosti Hrvatske. Unato� povijesnom iskustvu o pogubnim udru�ivanjima i unato� ustavne odredbe o �uvanju suvereniteta, neodgovorni hrvatski politi�ari kao da se natje�u u guranju Hrvatske u ovisnost. Ništa novo u hrvatskoj povijesti, uzme li se u obzir izvješ�e, koje je papin legat poslao u Rim sa zasjedanja hrvatskih stale�a 1. sije�nja 1527. u Cetingradu, nakon poraza pod Moha�om: "trovarsi altro Signore" (tra�e drugoga gospodara)!

Sam naslov knjige je intrigantan. Pojam nacionalizam je danas u najmanju ruku ambivalentan. Moderne ga polit�ke stranke, osim krajnje desnice, izbjegavaju u svojim programima. Znanstvenici ga pokušavaju definirati, ali ni jednome od njih nije uspjelo prona�i op�eva�e�u definiciju. Stoga suvremeni istra�iva�i govore o politi�kom, etni�kom, dr�avnom, kulturnom nacionalizmu. Danas svi radije rabe pojmove kao što su domoljublje/patriotizam ili rodoljublje ili se, pak, govori o ljubavi prema zavi�aju, jer se u njima navodno ne krije omalova�avanje niti prijezir drugoga. Kad se hrvatskim - na �alost i nasilju sklonim - navija�ima predbaci “nacionalisti�ko divljanje”, ne osje�amo se uistinu lagodno. Povijesno gledano nacionalizam je, me�utim, odigrao veliku ulogu u o�uvanju naroda, njegove kulture i obi�aja, prvenstveno na istoku i jugoistoku Europe. Što bi danas ostalo od Hrvata da nije bilo nacionalne svijesti pod Mle�anima, Mad�arima, Osmanlijama? Od Baltika do Jadrana uspjeli su se narodi oduprijeti raznim osvaja�ima, a naposljetku u XX. stolje�u komunisti�koj internacionalizaciji (ustvari sovjetizaciji/rusificiranju i jugoslavizaciji/srbiziranju) zahvaljuju�i upravo nacionalizmu. Sje�am se da sam jedanput davno pro�itao kod Leszeka Kolakowskoga da su Lu�i�ki Srbi na izumiranju kao narod zbog toga što nisu uspjeli odgojiti nacionalno svjesnu intelektualnu elitu.

Pojam nacija dolazi od latinske rije�i natio što zna�i podrijetlo, mjesto ro�enja, a u prenesenom smislu rod, pleme. Narod se definira “kao grupu ljudi s komplementarnim navikama komunikacije, a naciju kao narod koji je preuzeo nadzor nad nekim institucijama društvene prisile”, što zna�i da nacija posjeduje “društveni subjektivitet i ve�i stupanj institucionalne svijesti i subjektivnosti” od naroda. Karl W. Deutsch je definirao naciju, pozivaju�i se na melankoli�nu europsku sentencu: “Nacija je skupina ljudi koju ujedinjuje zajedni�ka zabluda glede podrijetla i zajedni�ka odbojnost prema susjedima”. Thomas Mann je u svojoj definiciji puno bla�i: “Nacija je revolucionaran i slobodarski pojam koji u sebi nosi �ovje�ansko, te unutarpoliti�ki podrazumijeva slobodu, a vanjskopoliti�ki Europu.”

Da bi izbjegao ili ubla�io terminloške nejasno�e, Jonji� se slu�i pojmom nacionalizma u njegovom “izvornom zna�enju, onako kako je u hrvatskoj politi�koj misli osmišljen u star�evi�anskome nauku: kao misao slobode i prava, kao ‘misao eti�na’ “. Tako shva�en nacionalizam nema ništa zajedni�kog ni sa šovinizmom niti s rasizmom koji su, za razliku od voljenja svoga i poštivanja drugoga naroda, isklju�ivi i nesnošljivi prema drugima. Hrvatski nacionalizam se prema tome dr�i onog prastarog pravila “voli svoje, poštuj tu�e”, a njegov je politi�ki koncept jednak onome koji za hrvatski i svaki drugi narod “tra�i samo slobodu, dostojanstvo i budu�nost”. Autor se pritom poziva i na argumente hrvatskog jezikoslovca i enciklopedista Krune Krsti�a (1905.-1987.), �ija je smrt u Zagrebu 1987. godine izazvala neobi�ne reakcije jer se vjerovalo da je taj u javnosti prešu�ivani “ustaša” odavno umro, koji je 1944. napisao: “U svom iskonskom zna�enju nacionalizam je prirodno �uvstvo, koje pojedinca posebno ve�e uz vlastitu narodnu zajednicu i dosljedno utje�e na mnoge njegove �ine, koji su zna�ajni za odnose u vlastitoj narodnoj zajednici i za odnose prema drugim (tu�im) narodnim zajednicama. (...) Za ono raspolo�enje, koje predstavnike jednoga naroda navodi da ošte�uju druge narode, upotrebljavamo ve� davno izraz narodni šovinizam (egoizam, samo�ivost), a isto tako ve� odavna pojedine sunarodnjake s obzirom na njihovu pristupa�nost ili nepristupa�nost ob�im dru�tvenim nastojanjima dijelimo na napredne i natra�ne, socialne i asocialne i t.d. Nema dakle nikakva ozbiljna razloga za uklanjanje izraza ‘nacionalizam’; dapa�e izraz ‘patriotizam’, koji svojim korienom upu�uje na ‘domovinu’ (patria), pod kojom se danas �esto misli dr�ava, mo�e krivo navoditi na pomisao, da je osje�aj za narod isto, što i osje�aj za dr�avu (a to on o�ito nije za narode koji nemaju vlastite dr�ave. Rie�i ‘rodoljublje’ nema nikakva prigovora, i o�ito �e je – kao sinonim ‘nacionalizma’ – �esto upotrebljavati oni, koji ‘nacionalizam’ nastoje izbjegavati kao tu�icu.”

Godinu dana kasnije, 1945., o nacionalizmu piše nizozemski kulturolog Johan Huizinga “kao o mo�nom nagonu za vladanjem, porivom da se vlastitom narodu ili dr�avi daje prednost pred drugima, izdi�e ga se iznad drugih na ra�un drugih”. Za razliku od nacionalizma, “patriotizam je volja da se o�uva i zaštiti što je dobro i vrijedno”, ka�e Huizinga.

Autor se trudi smjestiti hrvatski nacionalizam u europski kontekst, povezati ga sa zamislima koje su oblikovale Europu nacija kakvu danas imamo. Pri tom se poziva i na jednoga od vode�ih švicarskih (neo)liberala Gerharda Schwarza, urednika gospodarstva u Neue Zürcher Zeitungu, slijede�im citatom: “...nacionalizam per se nije ni dobar ni loš, a pojmove nacija i nacionalna dr�ava ne smije se preusko vezati s lošim, ksenofobi�nim nacionalizmom”. Uistinu nitko razborit ne mo�e poricati evidentnu �injenicu da je današnja Europska unija zajednica nacija s razli�itim potrebama i vizijama. Isto se tako ne mo�e olako prije�i preko tvrdnje F. Fukuyame, koju Jonji� citira, da “nacionalisti�ka misao zapravo tra�i priznanje prava na postojanje i dostojanstvo: za te su vrijednosti narodi kroz povijest spremni na kocku staviti �ivot”.

Jonji�, o�ito, nije �alio truda kako bi što objektivnije osvijetlio odnos hrvatskog nacionalizma prema Europi op�enito i prema aktualnim europskim integracijama. Nedvojbeno je s razli�itih aspekata utvr�eno da Hrvati povijesno pripadaju srednjeuropskom krugu, da je njihovo kulturno stvaralaštvo imalo ista nadahnu�a poput stvaralaštva zapadnoeuropskih naroda (Maruli�, Dr�i�, Klovi� Boškovi� itd.), te da su od vremena kneza Domagoja vezali svoju sudbinu sa sudbinom zapadnih Europljana. Upravo na ovim temeljima nastaje hrvatski nacionalizam u 19. stolje�u koji za hrvatski narod tra�i ona ista prava koja su izborili i drugi narodi diljem Europe, primjerice narodni i dr�avnopravni subjektivitet. Ovdje nastaju duboke pukotine i brazde me�u Hrvatima koje do danas nisu zaorane. Ravnopravnost naroda je politi�ka kategorija za koju se valja izboriti znanjem i mudroš�u, a ponekad i ma�om, i pritom imati sre�u na svojoj strani. Unato� lucidnim politi�kim analizama i trajnim pozivima Ante Star�evi�a, Eugena Kvaternika, Eugena Kumi�i�a, Milana pl. Šufflaya i brojnih drugih intelektualaca, Hrvatskoj ne uspijeva u�initi onaj odlu�ni korak k dr�avnoj samostalnosti kojom bi se vinula me�u europske samostalne i demokratske dr�ave. Kako se to moglo dogoditi, objašnjava nam Vinko Kriškovi�, profesor �itave plejade hrvatskih intelektualaca, me�u ostalima Vladka Ma�eka i Ante Paveli�a, u svojoj posljednjoj knjizi, koju je pisao u švicarskom egzilu, Posljednji eseji (Madrid, 1955.):

“Kad narodni ideali nemaju nikakve sveze s historijskima, pa su ograni�eni samo na sadašnjicu, budu prolazni kao i prilike, od kojih su nastali, a propast naroda je tim br�a, što ja�e oni odre�uju narodnu politiku. Kad su opet narodni ideali neke politi�ke stranke osnovani samo na historiji, nastaje odatle jalovost narodne politike, štono slabi snagu naroda, jer mu oduzima potrebne uvjete svakidašnjeg �ivota. Prvo je bilo u naših Pokretaša, a drugo u Pravaša.”

“Narodni ideali i pogledi, koji su nastali u prilikama, koje više ne postoje, ali ih neka politi�ka stranka svejdeno dr�i za svoje politi�ke ciljeve, neminovno vode k narodnoj propasti. Primjer: politika nezavisne Dalmacije.”

“Kako pojedinac �ovjek ne �ivi samo od ideja, koje ga vode, nego i od zadovoljenih potreba svakidašnjice, tako i samo ona politi�ka stranka donosi narodu dobra, koja narodne ideale crpi iz velikih historijskih doga�aja narodnih, a ujedno se brine za narodne potrebe svakidašnjice.”

“Nama nije uspjelo stvoriti takovu stranku dok smo imali autonomiju u Podunavskoj monarhiji, a u Aleksandrovoj Jugoslaviji bila je takova stranka tek u svome razvitku. NDH i sadašnja Jugoslavija ne ulaze ovdje u ra�un, jer to su dr�ave jedne stranke, koja je uistinu sama dr�avna vlast” (str. 41/42).

Tomislav Jonji� nam nudi štivo iz kojega je razvidno da je hrvatski nacionalizam kompatibilan Europi, a njegovi protagonisti ništa manje Europljani nego Hrvati. Stoje�i na braniku slobode Hrvatske i hrvatskog naroda, hrvatski nacionalisti, koji su u istom dahu tra�ili samostalnu i demokratsku Hrvatsku, po�evši od Star�evi�eva vremena pa do naših dana, samim time brane istinske europske vrijednosti. Hrvatska je, rekosmo, geografski i povijesno doduše dio Europe, ali njezini gra�ani, njezina današnja politika i njezine politi�ke elite su samo dobri i jeftini podanici. Da bi se ovaj sveprisutni podani�ki mentalitet nadvladao, zemlju i narod valja nacionalno osvijestiti povratkom nacionalnog ponosa. To zna�i da se Hrvatska ima boriti prvenstveno za europske vrijednosti, a manje se upinjati za brzi pristup Europskoj uniji. Europu �ini te�nja za slobodom, dostojanstvom, blagostanjem, a ne birokratska Europska unija. U tom smislu autor upu�uje u više navrata na švicarski primjer gdje se tradicionalno i moderno ne isklju�uju nego duboko pro�imlju, što tu dr�avu u kona�nici �ini europejskijom od same Europske unije. U Švicarskoj uop�e nije prijeporno stavljanje na vagu onoga što dr�ava dobiva a što gubi pristupom Europskoj uniji, dok se to isto propitivanje u Hrvatskoj “poistovje�uje s izolacionizmom, samodostatnoš�u ili ‘ognji�arstvom’ te se automatski proglašava primitivizmom”.1 Etiketiranje umjesto argumentirane diskusije govori dovoljno o nezrelosti sredstava javnog priop�avanja i nespremnosti hrvatske javnosti da se ve� sada suo�i s mogu�im posljedicama pristupa EU. Nije nikakvo �udo što je nedavno jedan zapadni promatra� napisao da je konflikt sa Slovenijom hrvatskoj Vladi dobar povod da “odvrati pozornost od vlastite nesposobnosti u pregovorima s EU” (NZZ, 19.12.2008).

Mo�da za ilustraciju problema oko bezuvjetnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji, dakle nebrige za samostalnost dr�ave, nije na odmet navesti da prethodno “Hrvatska kao dr�ava nikad nije dovela u pitanje zakonitost uspostave Tribunala” u Haagu, da se me�u “29 dr�ava koje su dale svoje primjedbe na nacrt statuta” Haaškog tribunala ne nalazi Hrvatska, da “Hrvatska nije dr�ala potrebnim na bilo koji na�in intervenirati pri donošenju Statuta ICTY-ja”, te da je “Ustavni zakon o suradnji s Tribunalom donesen u prolje�e 1996. prakti�no aklamacijom” (osim pravaških glasova). Tako se odnosiše “stvoritelji” prema svom “stvorenju” i izru�uše ga na milost i nemilost bjelosvjetskih birokrata! A danas ti isti se navodno �ude onome što se zbiva – kakva prijetvornost! Sapienti sat.

Knjiga je puna slavnih i manje va�nih imena, pikantnih detalja iz prošlosti i sadašnjosti, analiza i usporedbi. Kratkim osvrtom se doti�e i problematike iseljeništva koje je palo u ruke bivših jugooptanata ili la�nih nacionalista i – zašutjelo. U ovih 200-tinjak stranica ulo�eno je dosta vremena da bi se pozabavilo uzrocima a ne posljedicama labave stabilnosti hrvatske dr�ave. Jedan od uzroka je svakako slaba nacionalna svijest ili po autoru izbjegavanje nacionalizma, a drugi je neshva�anje dr�ave kao odlu�nog �imbenika u o�uvanju narodne slobode, tre�i je nedostatak kulture dijaloga i gra�anske odva�nosti, �etvrti je loša politika i diplomacija i tako redom. Sla�emo se s autorom kad ka�e da se matemati�ka pobjeda u pregovorima s Europskom unijom “dokazuje dr�avnim prora�unom, slobodom i standardom �itelja, a ne umilnim glasovima iz Bruxellesa”. Za ovakav uspjeh potreban je širi nacionalizam, poput švicarskoga, koji implicira gospodarstveni i dr�avnopoliti�ki senzibilitet (naseljavanje podru�ja od posebne dr�avne skrbi, osiguranje nacionalnih banaka, i sl.). Sjetimo se sukoba Eugena Kvaternika i baruna Lazara Hellenbacha pri projektiranju i izgradnji �eljezni�ke mre�e u Hrvatskoj. Kvaternik se oštro suprotstavio Hellenbachovoj ideji o osnivanju kreditne banke sa “stranim” i “velikoposjedni�kim” kapitalom. Nakon toga sukoba Zagreb je tek tridesetak godina kasnije (1892.) dobio kreditni institut, vjerojatno s ne manje stranog kapitala, što je dakako usporilo razvoj ne samo grada (usp. Anna Pia Maissen: Pferde, Schiffe und eiserne Träme, u: Wege der Kommunikation in der Geschichte Osteuropas, Köln, Weimar, Wien, 2002.).

Ve� smo spomenuli što je Vinko Kriškovi� napisao o vremenu hrvatskoga nacionalnog bu�enja. Navedimo još mišljenje povjesnika Igora Karamana o “stogodišnjoj star�evi�anskoj zloupotrebi pravaštva”.

“... nacionalni program gra�anske Hrvatske što ga je oblikovao Eugen Kvaternik (a poznatiji je kao pravaška ideologija, ili – zajedno s relevantnom politi�kom praksom – kao pravaštvo) ve� je uskoro nakon njegove pogibije postao �rtvom zloupotrebe u hrvatskom politi�kom �ivotu onoga doba”. Tomislav Jonji� se, kao što smo i mi svi u�ili, poziva na Star�evi�a kao tvorca moderne hrvatske nacionalne misli. Karaman tvrdi da “star�evi�anska ideologija niti je moderna niti je hrvatska, niti je nacionalna. Naprotiv, Star�evi� je tvorac jednog idejnog sustava koji predstavlja konzervativnu (dapa�e: reakcionarnu) socijalnu ideologiju doma�e malogra�anske inteligencije; i to prvenstveno njezinog pravni�ko-slu�beni�koga segmenta s tipi�nim usmjerenjima prema funkciji etatisti�ke birokracije.”

“Star�evi� nije niti mogao oblikovati nacionalni program/ideologiju za hrvatski narod iz jednostavnog razloga jer do kraja �ivota nikada nije shvatio što je to up�e stvarno hrvatski narod i što je to doista (s etnointegracijskog gledišta) moderna hrvatska nacija: za njega je bilo posve svejedno da li Hrvati mo�da tvore tek skromnu ljudsku zajednicu �iji malobrojni pripadnici �ive samo u uskom okru�enju vladinskih institucija smještenih na zagreba�kom Gornjem gradu (izme�u Kamenitih i Mesni�kih vrata) – ili se, pak, tim imenom proizvoljno smije ozna�avati �ak �itav šaroliki svijet koji nastanjuje široke prostore od Triglava do Vardara, a mo�da �ak i do Vrane.”

“Star�evi�a nisu zanimali Hrvati kao stvarni, povijesno oblikovani narod, koji se sredinom XIX. st. (u razvojnim tokovima preobrazbe tradicionalnog svijeta) našao na pragu vlastitoga transformiranja u modernu naciju: zanimala ga je isklju�ivo hrvatska dr�ava; i to ne u njezinim prostornim odrednicama, što su pretpostavka za opstojnost hrvatskog naroda/nacije – nego isklju�ivo kao etatisti�ki organizacijski sistem (...)” {Igor Karaman: Hrvatska na pragu modernizacije (1750.-1918.), Zagreb 2000., str. 286-288}.”

Ovim poduljim citatom sam htio upozoriti na prijepore o hrvatskoj povijesti koji ne podnose apodikti�nost, nego puno više tra�e suzdr�anost pri prosudbi hrvatskih povijesnih li�nosti. Nepravedni smo prema našim velikanima jednako kad ih diviniziramo i kad im pori�emo svaku zaslugu u procesu nacionalnog osvješ�enja, koji je kod Hrvata uistinu bio dug, predug, a po svoj prilici traje još uvijek. Danas je nacionalizam najmanje uvjerljiv ako se o�ituje klanjanjem idolima – bili oni politi�ari ili pjeva�i ili športaši, svejedno. Samo neznanju treba jeftini nacionalizam. Suvremeni oblik nacionalizma valjalo bi, kao i u zapadnom svijetu, usmjeriti u oblikovanje intelektualnih elita sposobnih da se argumentima suprotstave neodgovornim polti�arima. Kad postanu vjerodostojnim i narod �e ih �uti. Jedna kineska mudrost ka�e: “Narod je ono najva�nije u zemlji, zatim slijede korisni bogovi tla i �itarica, a najmanje je va�an vladar”.

I na koncu valja otvoreno priznati da je Jonji�eva knjiga pravi intelektualni izazov, bez obzira slagali se mi s njegovom terminologijom ili ne. Ona svojim sadr�ajem ponovno aktualizira prastaro pitanje hrvatske osamljenosti koja se o�ituje u pojedina�nim sudbinama i njihovim djelima. �alosno je što moramo konstatirati da u Hrvatskoj nisu rijetki pojedinci poput Tomislava Jonji�a �ija je primarna briga hrvatska demokratska dr�ava s moralnim gra�anima, a da ne postoji nacionalna organizacija ni na desnom ni na lijevom spektru s istom svrhom – unato� 17-godišnjem postojanju demokratske dr�ave. Boji li se Hrvat uistinu slobode? Je li Hrvatima dr�ava ve� postala teretom? Što Hrvatima uop�e zna�i više dobro? I na ova pitanja �e valjati potra�iti odgovore prije nego bude kasno.

Za portal: Tihomir Nui�

Na po�etak