Fotozapis �etnje Z�richom s pjesnikom Petrom Franom Ba�i�em,
istaknutim Hrvatom iz Ju�noafri�ke Republike i s njegovom suprugom

Sredinom rujna Diana Mašala Perkovi�, pravna savjetnica Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu i predstavnica HMI na „Rešetara�kom susretu pjesnika“ u Rešetarima kraj Nove Gradiške, najavila mi je prvo telefonom, a zatim potvrdila i mailom, dolazak u Zürich pjesnika Petra Frane Baši�a, istaknutog Hrvata iz Ju�noafri�ke Republike, koji se sa svojom suprugom Marijom zaputio u Hrvatsku na „Rešetara�ki susret pjesnika“ i, lete�i iz Johannesburga preko Züricha za Zagreb, u Zürichu �e izme�u dva leta imati desetak sati �ekanja, koje vrijeme bi rado iskoristio za pogledati Zürich, u kojem do tada još nije bio. Upitala je mogu li organizirati da ih netko do�eka u zra�noj luci i poka�e im Zürich. Ukazala mi je na �lanak o Petru Frani Baši�u u Matici broj 4 od travnja 2009., �asopisu HMI, koji sam s interesom pro�itao: 

*****

Matica broj 4 od travnja 2009.: 

 Razgovor s Petrom Franom Baši�em,
istaknutim Hrvatom iz Ju�noafri�ke Republike

ln�enjer, pjesnik i stru�njak za ljudska srca

Supruga i ja odlu�ili smo se nakon 50 godina vratiti u Hrvatsku i na miru provesti posljednje dane

Razgovarao i snimio: Franjo Samard�i�

Petar Frano Baši� iz Ju�noafri�ke Republike sudjelovao je na nedavno odr�anim Susretima hrvatskih pjesnika iz dijaspore koje se tradicionalno odr�avaju u Rešetarima pokraj Nove Gradiške. Boravak iznimno zanimljivog sugovornika iskoristili smo za kra�i razgovor.

Kada ste izašto napurtili Hrvatsku?
- Istrgnut sam iz hrvatske sredine 1959. godine. Bilo mi je tada14 godina. Otišao sam u Ju�noafri�ku Republiku gdje je bio moj otac koji je pobjegao iz komunisti�ke Jugoslavije. Pet godina je tra�io od vlasti u Beogradu da mu puste obitelj. Da nije bilo francuskog, engleskog i ameri�kog veleposlanika, koji su radili na tome da iza�emo iz Jugoslavije, moja majka nikada ne bi više vidjela svoga mu�a, a mi djeca svoga oca.

U Ju�noafri�koj Republici ste se školovali, stekli zvanje strojarskog in�enjera i afirmirali se kao suradnik glasovitog kirurga dr. Crisa Bernarda.
- Strojarstvo sam diplomirao na Witwatersrand sveu�ilištu u Johannesburgu 1969. godine. Magistrirao sam na Sveu�ilištu u Cape Townu. Radio sam na projektu pokojnog profesora dr. Crisa Bernarda, koji je poznat po tome što je prvi presadio ljudsko srce. Radio sam na 17 projekata koje je dr. Bernard otpo�eo na ubla�avanju otpora tijela prema nekome stranom tijelu i izumu sr�anoga pomo�nog stroja koji se i danas koristi diljem SAD-a. Poslije toga uspješnog rada dobio sam titulu magistra in�enjerstva. �lan sam Hrvatskoga svjetskog kongresa, a za vrijeme gradnje prve nuklearke u Ju�noafri�koj Republici obavljao sam du�nost in�enjerskog upravitelja.

Kako �ivi hrvatska zajednica u Ju�noafri�koj Republici?  
-To je mala zajednica. U jednome njema�kom gradu na�i �ete više Hrvata nego u cijeloj Ju�noafri�koj Republici. Ima nas oko 3.500 od kojih 90 posto �ivi u gradu Voisburgu, gdje su rudnici zlata. Išli su za zlatom i zato je tamo ve�ina. Ostali su u Cape Townu koji je najstariji i glavni grad. Tu �ivim s obitelji. U 82 obitelji ima nas oko 200 duša.U toj maloj sredini osnovao sam svoj dom. Imam tri sina i svi su završili sveu�ilišta i imaju svoj �ivot.

Osim što pišete pjesme, zala�ete se za o�uvanje hrvatskog jezika u JAR-u.
- Utemeljitelj sam škole hrvatskog jezikau Cape Townu. U Ju�noafri�koj Republici ima 11 slu�benih jezika. Radimo na tome da dvanaesti postane hrvatski jezik. Do sada sam objavio tri zbirke pjesama: „Svilene siluete", „Srebrni odbljesci" i „Prelomna mo�“. Trudim se da naši ljudi ne zaborave svoj jezik. Svim budu�im naraštajima Hrvata izvan domovine poru�io bih da ne zaborave Hrvatsku, da ne zaborave svoju domovinu i hrvatski jezik.

Nakon 50 godina vra�ate se u Hrvatsku.
- Ako dragi Bog da, supruga i ja �emo se vratiti u Hrvatsku. Kupili smo mali stan�i� blizu Splita, odakle sam rodom. To je naš najve�i san i hvala dragom Bogu što nam ga ispunjava. Kada sam 1959. godine stigao u Johannesburg, baka mi je rekla: „Dragi sinko, nemoj i�i na ve�er na ulicu, satrt �e te slonovi.“ U me�uvremenu se mnogo toga promijenilo. �ivot u Ju�noafri�koj Republici je bio ugodan do 1994. godine, kada je dr�ava postala demokratska i kada su odr�ani demokratski izbori. Na �alost, nestala je tada osobna sigurnost. Ako idete ulicom, imate sat na ruci, nosite torbu ili nešto drugo, postoji mogu�nost da �e vas ubiti. �ivot je tamo postao nesiguran. Zato smo supruga i ja odlu�ili vratiti se u Hrvatsku i u miru provesti svoje posljednje dane.

*****

Šetnja Zürichom s Petrom Franom Baši�em i njegovom suprugom

S interesom sam pro�itao taj �lanak i, naravno, odlu�io osobno do�ekati gospodina Baši�a i suprugu mu te „oboru�an“ osnovnim podacima o gospodinu Baši�u u ponedjeljak, 21. rujna 2009., na minutu to�no u predhodno e-mailom dogovoreno vrijeme (nek' se zna da je došao u zemlju to�nih satova i da su i švicarski Hrvati nau�ili biti to�ni!), u pola osam ujutro na züriškom aerodromu Kloten sreo se s njim i njegovom suprugom Marijom. Od desetak sati, koliko vremena su u Zürichu imali na raspolaganju, zajedno smo proveli nešto više od šest sati, a onda sam ih zbog svojih drugih obaveza morao odvesti natrag na aerodrom, otkuda su par sati kasnije odletjeli za Zagreb, iz Zagreba produ�ili u Rešetare na XII. Rešetara�ki susret pjesnika, a poslije toga, kako su mi rekli, na mjesec dana na otok �iovo, gdje po definitivnom povratku u Hrvatsku imaju namjeru u nedavno kupljenom stanu, kako ka�u; „u miru provesti svoje posljednje dane“. 

S aerodroma smo se odvezli prvo do züriškog Glavnog kolodvora, gdje smo sreli i prvog poznanika, Marijana Iva�i�a, koji je, znaju�i za moje tadašnje �ivotne navike, skoro „puknuo“ od smijeha vide�i me u „tako rane jutarnje sate“ u Zürichu. Marijan je pratio svoju goš�u iz Hrvatske, ja svoje goste iz Ju�noafri�ke Republike, svi smo se upoznali i nakon kratkog razgovora nastavili svako svojim putem. Zemaljski muzej (Landesmuseum), interesantnu zgradu sa svojim tornji�ima smo pogledali samo izvana, za posjetu muzeju nije bilo vremena, a i svrha je bila pogledati Zürich, a ne razgledati muzejske eksponate. Osim vrlo interesantnog kolodvora sa svojom ogromnom halom i bogatom  infrastrukturom, interes gospodina Baši�a i supruge pobudio je i S-Bahn, vlak „na kat“, kakvih do tada još nisu vidjeli.

Krenuli smo dalje i bez problema našli mjesto na parkiralištu u Uraniastrasse, pokraj centralne policijske postaje, nedaleko zvjezdarnice Urania i otud iz Uraniastrasse i Bahnhofquaia preko mosta prešli rijeku Limmat i razgledaju�i srednjevjekovne cehovske ku�e (Zunfthäuser) na Limmatquai-u, svratili i u Gradsku vije�nicu (Rathaus), u kojoj doduše nije dozvoljeno fotografiranje, ali s obzirom na goste iz dalekog JAR-a, ipak su nam dozvolili snimiti par fotografija za uspomenu.

Fraumünster na lijevoj obali rijeke Limmat, koja isti�e iz Züriškog jezera, samo smo iz daleka snimili, a prošetali smo starim dijelom grada (Altstadt) na desnoj obali Limmata, posjetili crkvu Grossmünster i u kripti Grossmünstera snimili skulpturu Karla Velikog iz 15. stolje�a, a zatim malim uli�icama starog grada, preko Niederdorfa i Centrala vratili se na Limmatquai.

Koliko je gostima iz JAR-a bio interesantan grad sa svojim srednjevjekovnim zgradama, toliko im je bilo interesantno vidjeti ljude koji se bez ikakvog straha kre�u gradom i flaniraju širokim ulicama i uskim uli�icama , što se u Cape Townu i Johannesburgu teško mo�e vidjeti.

Poslije razgledanja starog grada, biraju�i izme�u posjeta Bahnhofstrasse i Züriškog jezera, odlu�ili smo se za jezero. Upitan za vrijeme vo�nje ima li u Zürichu kakav hrvatski klub, koji bi se moglo posjetiti, a znaju�i da jedini meni poznati, dom NK Croatie u Oerlikonu, ponedjeljkom ujutro nije otvoren, voze�i pokraj Generalnog konzulata RH u Bellerivestrasse 5 predlo�io sam posjet konzulatu, što je s oduševljenjem prihva�eno.

U Generalnom konzulatu nas je vrlo ljubazno primila gospo�a Sanja Javor, konzul gerant – konzul savjetnik, voditeljica Konzularnog odjela Generalnog konzulata i u srda�nom razgovoru s gostima iz Ju�ne Afrike ispostavilo se da imaju niz zajedni�kih poznanika, jer je i gospodin Baši� nakon uspostavljanja samostalne Republike Hrvatske trebao u�i u diplomatsku slu�bu, no to zbog njihovo troje djece nije u�inio, ne �ele�i reskirati da zbog eventualnog premještaja u neku drugu zemlju, djeca moraju prekidati školovanje u Ju�noj Africi. Nakon vrlo srda�nog razgovora, u kojem je gospodin Baši� upravo briljirao nepresušnim temama, napustili smo Generalni konzulat i uputili se na Züriško jezero.

Züriško jezero ponedjeljkom nije isto što i Züriško jezero subotom ili nedjeljom. Subotom i nedjeljom od silnih šeta�a jedva se mo�e pro�i obalnom promenadom, a toga ponedjeljka skoro da smo tamo bili sami. Ipak je gospodinu Baši�u i supruzi bilo zanimljivo i nesmetano smo mogli fotografirati sve što nas je interesiralo i usput se do mile volje napri�ati, što šetaju�i obalom i snimaju�i, a što za vrijeme pauze koju smo uz kavu i kola� napravili u restoranu Fischstube na samoj obali jezera.

Tako sam saznao da su obitelj Baši� u Cape Townu posjetili mnogi poznati Hrvati iz Hrvatske, izme�u ostalih i predsjednik Tu�man, koji je gospodinu Baši�u darovao svoju lentu, na što je gospodin Baši� posebno ponosan, ali i Hrvati iz drugih zemalja pa i iz Švicarske, a u znak sje�anja na posjet fra Šite, koji ga je isto tamo posjetio, zajedni�ki su na arealu oko ku�e posadili jedan spomen-grm.

Za vrijeme našeg ugodnog dru�enja na obali Züriškog jezera bilo je puno interesantnih pri�a o �ivotu Hrvata i op�enito o �ivotu u Ju�noj Africi, isto tako, s druge strane, i o �ivotu Hrvata i op�enito o �ivotu u Švicarskoj, o nesigurnosti �ivota na ulicama gradova Ju�ne Afrike i bar dosadašnjoj sigurnosti na ulicama švicarskih gradova, koja na�alost i u Švicarskoj u nekim gradovima u zadnje vrijeme kao da pomalo nestaje, a naravno da je bilo govora i o Hrvatskoj, o hrvatskim aktualnostima i o ne baš uvijek najsretnijoj hrvatskoj politici, kao i o hrvatskim rješivim i nerješivim problemima, a to je, kako znamo, neiscrpna tema o kojoj bismo svi mi mogli danima lamentirati. Uglavnom, bilo je jako interesantno i zabavno i povrh svega jako ugodno dru�iti se s interesantnom osobom iz daleke, slabo nam poznate Ju�ne Afrike i s njegovom suprugom.

Vrijeme je brzo prolazilo i na kraju je, na�alost, otpao predvi�eni posjet Bahnhofstrasse, jedne od najskupljih ulica u Europi, što je mo�da obitelj Baši� spasilo od nepredvi�enih izdataka, jer voditi suprugu u Bahnhofstrasse uvijek je povezano s izvjesnim financijskim rizicima – govorim iz osobnog iskustva .
Zbog svojih drugih obaveza morao sam gospo�u Mariju i gospodina Petra Franu Baši�a odvesti natrag na aerodrom, a gospo�a Baši� je, na tra�enje svoga supruga, za uspomenu i sje�anje na ovaj züriški susret snimila fotografiju, dvije svoga supruga s njihovim züriškim „vodi�em“  i tada je ostalo još tek toliko vremena za re�i im...

Sretan put i dovi�enja mo�da još nekom drugom zgodom...

Na kraju pogledajmo i fotozapis šetnje Zürichom s Petrom Franom Baši�em i njegovom suprugom:

 

Fotozapis

(kliknite na sliku da ju pove�ate - pa još jednom kliknite do pune veli�ine)

Za portal: Zvonimir Mitar