Nakon �to mi je poslao prilog u kojem je opisao hrvatsku svakodnevicu, kako ju vidi povratnik iz Amerike, koji se duboko razo�aran do�ivljenim u domovini Hrvatskoj ponovno vra�a u iseljeni�tvo, �to �emo zbog izborne �utnje objaviti tek poslije izbora, vidjev�i na na�em portalu prilog "Uz Dan grada Osijeka", Ivan Marjanovi� De Tonya, neovisni hrvatski i ameri�ki knji�evnik, poslao mi je dva lijepa priloga o Osijeku koje je svojevremeno objavio u �asopisu Zajedni�ar Hrvatske bratske zajednice (Croatian Fraternal Union of America) i na portalu croatianculture.org Hrvatskog kulturnog centra Los Angelesa (Croatian Cultural Center of Greater Los Angeles). Pogledajmo prvi dio:

OSIJEK - �AROBNJAK NA OBALI DRAVE
I. DIO

Posve�eno 55. godišnjici postojanja
Slavonskog Tamburaškog Društva “Pajo Kolari�”

Osijek – �etvrti najve�i hrvatski grad, slavonski �arobnjak na obali rijeke Drave, odjeven u šarolike tunike hrvatske povijesti i zelenih parkova. Tih, sveu�ilišni grad, grad mladih i umirovljenika, uz desnu, izdignutu obalu Drave, 22 km prije njenog utoka u Dunav. Skoro dvije tisu�e godina postojanja s prekidima u urbanisti�kom, ekonomskom i kulturnom  razvitku, bore�i se protiv najezdi raznih europskih i azijskih plemena i svjedo�e�i poplavama uz lijevi tok Drave u mo�varnoj, a najljepšoj europskoj oazi flore i faune u Baranji uz mad�arsku granicu, zvanoj Kopa�ki rit - to je hrvatski grad Osijek, grad velikog srca i, pored Zagreba, najve�i hrvatski povijesni i kulturni kopneni centar u Isto�noj Hrvatskoj, �iji ponos nisu slomile najezde osvaja�a od pamtivijeka do danas.

NAJRANIJA POVIJEST GRADA OSIJEKA

Zbog polo�aja na izdignutoj terasi, Osijek je dobio sadašnji naziv (osijecanje zemlje zbog u�estalih erozija rijeke Drave). Iz predpovijesnih vremena nije ostalo ništa na podru�ju današnjeg Osijeka. U svojoj jednotisu�noj povijesti pak, bio je nekoliko puta rušen i obnavljan pa �ak i ‘zaboravljan’, ovisno o tome tko se sve borio za ovaj grad i tko je sve gubio bitku za ovaj grad.

Šire podru�je Osijeka, koje obuhva�a današnji Gornji grad, Donji grad i Retfalu, bilo je nastanjeno ve� u mla�em kamenom dobu i pogotovo u vrijeme vu�edolske kulture, tj. u bakrenom dobu, a prema istoimenom naselju Vu�edol iz toga vremena koje je prona�eno 5 km isto�no od Vukovara. “Prvi poznati stanovnici današnjeg Osijeka bili su Iliri, pripadnici plemena Breuka. Negdje u 3. stolje�u prije nove ere iza provale i seobe Kelta nešto ni�e od današnjeg Donjeg grada podignuto je pove�e ilirsko-keltsko naselje. … Nalazi tvrdog opsidijana i jantarskih zrna dokazuju da je ta razmjena vo�ena još od neolitika s udaljenim krajevima Srednje i Ju�ne Europe.”¹

U povijesnom zna�aju, od 1. stolje�a pa na ovamo, Panonija, podru�je nekadašnjeg Panonskog mora u Isto�noj Hrvatskoj, u Ma�arskoj i u dijelovima Rumunjske, bila je strateški va�na za mnoge europske i neeuropske vladare. Krajem 1. stolje�a prije nove ere, za vladavine cara Augusta, Rimljani su osvojili skoro cijelu Panoniju i osnovali zapadno od ilirsko-keltskog naselja novi grad po imenu Mursa. U vrijeme cara Hadriana 133. godine Mursa je uzdignuta na stupanj rimske kolonije. Gradnjom dobrih cesta, Mursa je postala jedno od najva�nijim trgova�kih centara u cijeloj rimskoj Panoniji. Kameni most na Dravi, koji su Rimljani sagradili u to vrijeme kod Murse (Drava je dijelila rimsku Panoniju na Gornju i Donju Panoniju), postao je most povezivanja izme�u sjevernih i ju�nih dijelova Rimskog Carstva. U vrijeme dinastije Severâ, izme�u 2. i 3. stolje�a, bogati rimski robovlasnici i trgovci ukrasili su Mursu po ugledu na najljepše rimske gradove. U raskošnim kupaonicama (termama) i u bogatstvom ukrašenim rimskim pala�ama tadašnje Murse odvijao se rimski �ivot. Na vrhuncu Rimskog Carstva Mursa je �ak bila i sjedište “prefekta” rimske dunavske flote. Godine 350. za protucara se u Mursi proglasi zapovjednik ilirskih legija Vetranius. Neposredno iza pobjede krš�anstva, Mursa je postala i sjedište biskupije, koja se pro�ula po biskupu Valensu. U vrijeme velike seobe Vizi-Gota po�etkom druge polovice 4. stolje�a, Rimljani su bili prisiljeni porušiti kameni most na Dravi kod Murse i tako je Mursa postala pograni�no utvr�enje oko kojeg i za koji su se borile europske dinastije sjeverno od Drave i rimske i bizantske legije, a kasnije i osmanske legije ju�no od Drave.

Kada se ovaj autor 1966. godine upisao na Pedagošku akademiju u Osijeku, nastanio se u Donjem gradu, u nekadašnjoj Stankovi�evoj ulici. U ljeto 1967. zaposlio se preko tadašnjeg Studentskog centra. Autor i njegov “cimer” Mato Peji� i još jedan student iskopavali su temelj za novu osje�ku donjogradsku osmogodišnju školu. Pijucima i lopatama nabasali su na jedan veliki kamen i po�eli ga otkopavati. Na autorov zahtjev, obustavili su otkopavanje kamena i pozvali osoblje Muzeja Slavonije u Osijeku. Uskoro je stigla kustosica muzeja, g�a. Dragica Pinterovi� i ustvrdila da se radi o rimskom sarkofagu, tj. o rimskoj kamenoj grobnici iz stare Murse iz rimskog roba. Nakon mukotrpnog i višesatnog otkopavanja, velika dizalica je izvadila sarkofag iz dubine od oko dva metra. U kamenoj plo�i koja je pokrivala �etverouglasti sarkofag bila je probijena rupa veli�ine šake. Plo�a je podignuta. U sarkofagu su bila dva kostura, jedan pokraj drugoga, u sjede�em stavu, okrenuta prema jugu - pokraj kosturâ bilo je razasutih rimskih nov�i�a. Ispostavilo se da su Goti polovicom 5. stolje�a, a zatim i divlji Huni u svom naletu oplja�kali i razrušili staru rimsku Mursu i mnoga druga rimska naselja u Panoniji – nisu poštedjeli �ak ni rimske grobnice (sarkofage). Ovaj sarkofag je prenesen u Muzej Slavonije, gdje se i danas nalazi. Autor je na ovu temu napisao pjesmu “Iskopavanje rimskog sarkofaga”.

Mi nismo namjerno uznemirivali
Rimske duše…
U temelje jedne nove škole
Htjeli smo pohraniti kamen po kamen
Temeljac
Gdje izgubljene duše
Pala�e
Stolje�ima ruše
Dva moja druga i ja
U zlo svanu�e brucoške neimaštine

I iskopasmo zemlju, nekad rimsku,
Nekad tatarsku, sad hrvatsku
Udarismo u kameno
Srce stare Murse
I bijaše to golem kamen isprva pa
Onda velika tišina pa tajac
I, kona�no, našom preljubni�kom
Nogom stadosmo za vrat
mrtvima i gdje su bile
pletenice i per�in dva kostura
Iza nas plakao je
Rimski pajac

U sjede�em
Stavu, okrenute suncu,
Kosti su još uvijek
Molitvu molile
I suze za Mursom ronile

Tatari su nas preduhitrili još davno
Ranije i razgrabili dokaze da je
Novoj školi, još u njihovo vrijeme,
Bilo su�eno da uskrsne
U molitvi krš�anskoj
Ah, rimske muze,
Muze nijeme

I tako nasta slika na kojoj
�u�e bosonoga djeca našeg stolje�a
Tri brucoša
Stoje u rovu pokraj rimskog sarkofaga
Sa dva kostura i nešto sitniša, srebra
Iz Rimskog carstva:
Jedan je u košulji
Još uvijek zelenoj od prolje�a
Onom mršavijem, meni,
Ve� se podobro vide rebra

I iskopasmo zemlju
I iskopasmo kosti
Nekad prelijepe Murse

I zaradismo kruh u znoju
Lica svoga

Chicago, 28. srpnja 1987.
(na 20. godišnjicu iskopavanja Rimskog sarkofaga)

Dolaskom Slavena u 6. stolje�u na Balkanski poluotok pa tako i u bivšu rimsku Panoniju, po�ela su nicati nova naselja. Tijekom 8. i 9. stolje�a u podru�je nekadašnje Murse  provaljivali su Avari, Franci i Bugari. Bugari su zauzeli �ak i cijelu Slavoniju. Tijekom ratova izme�u Bugara i Franaka i u vrijeme velike seobe Ma�ara, a na prostoru današnje Tvr�e, osnovano je novo naselje iz kojeg se razvija Osijek. “Osniva�i su mu bili slavenski doseljenici koji ga nazvaše svojim narodnim imenom… U povijesnim izvorima spominje se Osijek prvi put 1196. godine kao trgovište i dravska luka u posjedu cistercitske opatije Cikarod (Szék kod Bata-Széka u Ma�arskoj).²

Prije dolaska Turaka u Osijek u 16. stolje�u, Osijekom su vladali uglavnom feudalni gospodari (grofovi) Koro� i Gillermus. Na prostoru današnje Tvr�e, Koro�i su sagradili grad i opasali ga zidinama. Po izgledu grad je bio kaštel i imao je �upnu crkvu. Izumiranjem loze Koro� u ratovima protiv Turaka (Gašpar, sin bana Ivana Koro�), Osijek je postao i privremena ugarsko-hrvatska prijestolnica – ugarsko-hrvatski kralj Vladislav upravljao je iz Osijeka cijelom kraljevinom.

OSIJEK U VRIJEME TURAKA I HABSBURGOVACA

Po�etkom 16. stolje�a mijenja se povijest Osijeka, a time i povijest Hrvata i Europe toga vremena. U vrijeme Moha�ke vojne (vojna kod Moha�a u kojoj su Turci u protivudaru zauzeli ? Ugarske) 8. VIII 1526. godine, Turci djelomi�no poruše Osijek, ali ga i obnove – u Osijeku je sagra�ena jaka tvr�ava. Osijek je tako postao grad-utvrda iz kojeg su Turci pokretali sve svoje vojne pohode na Be�. Osijek postaje kadiluk i nahija pa i Osje�ki sand�ak - time je Osijek postao prvi turski vojno-administrativni centar u Slavoniji. 1566. godine Sulejman Kanuni sagradio je �uveni drveni most preko Drave i baranjskih mo�vara u du�ini od 8 km, što je u to vrijeme va�ilo za jedno od najve�ih svjetskih �uda. U arhitekturi toga vremena Osijek se isticao turskim d�amijama, a i stanovnici su prete�no bili Turci. “Za vrijeme turske vladavine gradsko stanovništvo sa�injavali su uglavnom doseljeni Turci. Jedino u podgra�u �ivjelo je svega nekoliko desetaka krš�anskih porodica, a postojala je i manja trgova�ka kolonija Dubrov�ana. U drugoj polovici 17. stolje�a mogao je Osijek imati i do 15 000 stanovnika. Prema zapisima putopisca Evlije �elebi, sama varoš brojila je 1663. godine 400 ku�a i 7 mahala, a prema drugim izvorima bilo je u podgra�u više od 2 000 ku�a.“³

1664. godine Nikola Zrinski djelomi�no spali ovaj most. Turci ga obnove, ali nakon neuspjele opsade Be�a 1683. i katastrofalnog poraza kod Haršanja pred zimu 1687., Osijek je pao pod vlast Austrije, a �uveni drveni most je kona�no uništen. Desetak godina kasnije bosanski Husein-paša je pokušao još jedanput osvojiti Osijek, ali bez uspjeha. Time je vladavina Turaka u Osijeku okon�ana.  Habsburgovci su preuredili Osijek i sagradili utvrde i na lijevoj i na desnoj strani Drave, na podru�ju današnje Tvr�e. Nova tvr�ava, na podru�ju današnje Tvr�e, imala je troja vrata: Valpova�ka, Vodena i Nova, te kasnije i Carska, iz kojih je vodio put za Donji grad (Vodena vrata postoje i dan-danas). Po�eli su useljavati Hrvati, Ma�ari i posebno Nijemci. Osijek je postao austrijaniziran grad i glavni administrativni centar cijele Slavonije. U 18. stolje�u Osijek su zahvatile epidemije kuge. 1729. godine udovica generala Petraša postavlja nasred �etvorougaonog trga u Tvr�avi zavjetni stup, tj ku�ni kip koji i danas predstavlja jednu od najljepših umjetni�kih tvorevina u gradu Osijeku (Osijek je glavno mjesto radnje u romanu ovoga autora „Ne pla�ite, an�eli”, u kojem je ovaj autor opisao Osijek i 'ku�ni kip'). 1809. godine Osijek je kraljevskom diplomom i centralnim gradskim pe�atom Osijeka proglašen slobodnim i kraljevskim gradom. Ova diploma u boji jedan je od najljepših dokumenata u povijesti našeg hrvatskog naroda. Ispod kraljevske krune pri vrhu diplome nalaze se tri grba: Ugarske, Dalmacije (troglavi lav) i Hrvatske (šahovnica s bijelim i crvenim šahovskim poljima). U rubove diplome utisnuti su grb Slavonije s kunom i grbovi Zrinskih.

OSIJEK U NOVIJOJ POVIJESTI

U novijoj povijesti, tijekom II. Svjetskog rata kroz Osijek je djelomi�no prolazio proboj antifašisti�kog Srijemskog fronta, a u nedavnom domovinskom ratu, na sre�u, Osijek nije pretrpio velike materijalne štete, kao na pr. Vukovar, iako je bio u neposrednoj blizini velikog bojišta. Na �alost, u Osijeku je u vrijeme domovinskog rata poginulo 1200 civila. Austro-ugarska barokna arhitektura je dobro sa�uvana. Osijek je danas još uvijek hrvatski 'vilenjak' odjeven u obiteljske secesijske pala�e  i moderne visokogradnje. U Osijeku još uvijek 'ide' tramvaj (prvo konjski tramvaj 1882, a potom elektri�ni 1926.), koji je pored tramvaja u Zagrebu jedini tramvaj u Hrvatskoj). 

Osijek se danas prostire, od zapada prema istoku, na prostoru od oko 12 km. Osijek je 1981. godine imao 158 790 stanovnika. Pred domovinski rat, 1991. godine Osijek je imao 165 253 stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 2001, Osijek je imao 114 616 stanovnika. Osijek je poluindustrijski grad u kojem postoje: sveu�ilište Josip Juraj Strossmayer (osnovano 1975.); Hrvatsko narodno kazalište; Muzej Slavonije (osnovan 1877.); nekoliko gimnazija (najstarija, klasi�na  iz 1729.); još 1712 otvorena je prva osnovna škola u Tvr�i; 1735. bila je otvorena  prva visoka škola, tj. studij sa teološkim fakultetom;  prvu tiskaru osnovali su franjevci 1735.; 1870. otpo�ela je realna gimnazija; 1909. osnovan je Klub hrvatskih knji�evnika; 1848. izlaze i prve novine na njema�kom jeziku, a ve� 1885. prve novine na hrvatskom jeziku Dan. Slijedile su novine Narodna obrana (1902.), Jug (1918.) i Hrvatski list (1920). 1847. Pajo Kolari� je osnovao prvu tamburašku kapelnu školu, a zatim i prvo glazbeno društvo. Slavni muzi�ari Franjo Kuha�, naš prvi muzikolog, Franjo Kre�ma i Lujo Sve�enski (virtuoz na violini i rektor Muzi�ke akademije u Bostonu) bili su prvi muzi�ki pioniri u Osijeku.

ZNAMENITOSTI OSIJEKA

Današnja Tvr�a u starom dijelu Osijeka je još uvijek dobro o�uvana. Ovaj urbanisti�ki biser Habsburgovaca još iz 17. stolje�a predstavljao je najbolje u Hrvatskoj toga vremena. Habsburgovci su nakon istjerivanja Turaka gotovo sravnili turske gra�evinske ostavštine i u 35 godina izgradili potpuno novo naselje s vojnim i politi�kim centrima, s barakama i oru�arnicama; podigli su samostane i uredili grad po uzoru na Be�. Mnogo �ega nema više u Tvr�i, ali je centralna gra�evinska struktura Tvr�e sa�uvana do danas. U centru Tvr�e je Trg sv. Trojstva. U Tvr�i je i ve� spomenuti spomenik nastradalima od kuge, tj. 'ku�ni kip'. U Gornjem gradu, uz tramvajsku prometnicu, a sjeverno od �eljezni�ke stanice u blizini Drave, nalazi se Šetalište Petra Preradovi�a. Iz ovog zelenog trga ulazi se u uvijek popularno šetalište uz Dravu kojim se pješice isto�no uz Dravu mo�e sti�i u Tvr�u. Na baranjskoj strani Osijeka nalaze se zoološki vrt, Copacabana rekreacioni centar i osje�ka pješ�ana pla�a...  Hotel „Osijek” u srcu grada i na Dravi, hotel „Royal” i drugi hoteli nude udobna preno�išta i slikovit pogled na Osijek, Dravu i diljem Slavonije i Baranje. 

Osijek je u pravom smislu prosvjetiteljski grad.. U Osijeku su ro�eni ili �ive i pišu mnogi pisci i pjesnici. U sustavu Sveu�ilišta “Josip Juraj Strossmayer“ djeluju mnogi fakulteti: Prehrambeno-tehnološki, Ekonomski, Pravni, U�iteljski, Poljoprivredni, Filozofski (nekadašnja Pedagoška akademija, u kojoj je studirao ovaj autor), Elektrotehni�ki, Gra�evinski, Medicinski...). U Osijeku postoji i Narodno sveu�ilište „Bo�idar Maslari�” (koje je 1968. godine objavilo prvu zbirku pjesama ovoga autora “�aša vedrog stola”). Od 1. svibnja 1945. godine u Osijeku se tiska dnevni list “Glas Slavonije” (ovaj list je 1967. godine objavio prvu pjesmu ovoga autora „Znam da postojiš“). Medicinski centar u Donjem gradu je jedan od najbolje opremljenih u Hrvatskoj.

Posebno mjesto u bogatom reljefu i �ivotu grada Osijeka zauzima osje�ka „katedrala” - gotska �upna crkva sv. Petra i sv. Pavla. Ova „katedrala“ od crvene cigle sa svojim 90 metara visokim tornjem, sagra�ena je 1890. godine i mo�e primiti 3 000 vjernika. Unutrašnji neo-gotski ukrasi i obojena stakla ubrajaju se u najljepše te vrste u Europi. Arhitekt ove �upne crkve bio je Franz Langerberger. Od 40 stakala u boji s motivima iz biblije nekolicina je, na �alost, ošte�ena u domovinskom ratu tijekom agresije na Osijek. Osijek ima rije�nu luku, aerodrom, modernu cestovnu prometnicu, dio sveeuropskog koridora (dovršena u travnju 2009.), �eljezni�ki promet prema Zagrebu, Budimpešti i Sarajevu.

EKONOMSKI  I TRADICIONALNI �VOT U OSIJEKU

U Osijeku su se tradicionalno proizvodili sinteti�ki materijali, drvni proizvodi, tekstil i svila, kao i metalni proizvodi. Do 2001. godine, tijekom samo deset godina, Osijek je izgubio i preko 50 000 stanovnika. Ovaj grad, u kojem su se tijekom i starije i novije povijesti našeg hrvatskog naroda krojile sudbine raznih imperija (i našeg hrvatskog naroda!), danas je ipak još uvijek sa�uvan. Ovaj grad 'vilenjak' velikog srca još uvijek do�ekuje raširenih ruku: i lovce i ribolovce; i ljubitelje zelenih parkova i barokne arhitekture; i poklonike parfema i raznolikih sapuna iz osje�ke Saponije, te ljubitelja kapljice �uvenog Osje�kog piva iz prve hrvatske pivovare u Osijeku i novog piva Esseker i proizvoda še�era, �okolade i �ajnih keksova. Nekada �uvena tvornica �igica Drava, koja je osnovana još davne 1856. godine, na �alost, ne postoji više. Za ljubitelje dobre hrane, Osijek je još uvijek glavni hrvatski gastronomski grad. U osje�kim jelovnicima, u mnogim restoranima, mogu se uvijek na�i slavonski specijaliteti: kulen (uz mnoga me�unarodna priznanja), kobasica, krvavica, šunka, slanina, mlije�ni proizvodi i uvijek najpopularniji i nadaleko naj�uveniji osje�ki riblji paprikaš. Vodeni sportovi, mnoge kazališne izvedbe djela doma�ih i stranih autora, muzi�ki koncerti, zoološki vrt, nogometni tim Osijek i nova sportska Dvorana Gradski vrt za svjetsko prvenstvo u rukometu 2009., te izuzetno bogat tradicionalni �ivot sa�uvan u slavonskoj pjesmi i i slavonskom folkloru, pokazuju da u najve�em hrvatskom kopnenom gradu pored Zagreba slavonsko srce još uvijek kuca i tradicionalnom i novom poletnom snagom...   

Osijek je do danas blizanac u prijateljstvu sa slijede�im gradovima: Pe�uh (Ma�arska, 1973.), Pforzheim (Njema�ka, 1994), Maribor (Slovenia, 1995), Tuzla (Bosna i Hercegovina, 1996), Ploiesti (Rumunjska, 1996, Lausanne (Švicarska, 1997), Nitra (Republika Slova�ka, 1997) i Budimpešta (Ma�arska, 2001). 

Od slavnih li�nosti u Osijeku su �ivjeli i radili: Matija Petar Katan�i�, hrvatski pisac 18. stolje�a, profesor arheologije i prevoditelj Biblije na hrvatski jezik; Josip Juraj Strossmayer, naj�uveniji hrvatski biskup, prosvjetitelj i graditelj (osje�ka katedrala i dr.), humanist i zagovornik tolerantnog krš�anstva; Franjo Šeper, nadbiskup u Zagrebu 1960.-1968.; vojvoda  Francis Teck (njema�ki knez i otac Marije Teck, kasnije kraljevske supruge Georgea V), dakle pradjed Kraljice Elizabete II.); politi�ari Vladimir Šeks i Branimir Glavaš (koji je trenutno u izbjeglištvu u BiH); slikari Adolf Waldinger i Bela �ikoš Sesija; povjesni�ar Ferdo Šiši�; nogometaši Davor Šuker i Franjo Glaser; tenisa�ica Jelena Doki�; nobelovci Lavoslav (Leopold) Ru�i�ka, ro�en u Vukovaru (prvi hrvatski dobitnik Nobelove nagrade, zajedno s Adolfom Butendandtom, za kemiju, 1939.) i Vladimir Prelog, ro�en u Sarajevu (Ru�i�kin �ak), zajedno sa Johnom W. Comforthom, za kemiju, 1975.; muzi�ari Miroslav Škoro, Branko Mihaljevi� i Krunoslav Slabinac i td, i td...

Post skriptum I. dijelu:
Kada je autor u prolje�e 1968. godine ostavio rukopis od šest pjesama na stolu poznatog pjesnika gosp. Pavla Bla�eka, direktora u Gradskoj biblioteci Osijeka, nije ni slutio da �e zapo�eti u svom �ivotu jedan dugogodišnji put u pisanoj hrvatskoj rije�i i u hrvatskoj kulturi. Tijekom apsolventskog ispita iz svjetske povijesti (što je autoru pored hrvatskog jezika bila struka), profesor Ive Ma�uran je usput spomenuo da su mu u ruke 'stigle' pjesme koje je ovaj autor ostavio u Gradskoj knji�nici kod direktora gosp. Pavla Bla�eka. Dva mjeseca kasnije, svih šest pjesama bilo je objavljeno u �asopisu za knji�evnost, kulturna i društvena pitanja „Revija“, u nakladi Matice hrvatske u Osijeku – urednik je bio profesor Ive Ma�uran. Deset godina kasnije, to�nije 1979. godine, u SAD stigli su iz Osijeka Slavonsko Tamburaško Društvo „Pajo Kolari�” i Krunoslav Slabinac “Ki�o” i njegovi ‘Be�ari’. Ovaj autor, bivši apsolvent Pedagoške akademije, bio im je turisti�ki vodi� u Chikagu. U znak zahvalnosti, Matica iseljenika za Slavoniju  i Baranju poklonila je autoru fotomonografiju “OSIJEK“. Autor ove fotomonografije? – o tome i o 55. godišnjici  Slavonskog Tamburaškog Društva „Pajo Kolari�“, o Ki�i i o Slavoniji u idu�em, II. dijelu. 

IZVORI:
1- Osijek, Ive Ma�uran, fotomonografija, II. dopunjeno izdanje, 1978. Copyright by „Litokarton“, Osijek, str. 10
2- Isto, str.11
3- Isto, str.12

Ivan Marjanovi� De Tonya
neovisni hrvatski i ameri�ki knji�evnik

*****

Prilogu je autor prilo�io i fotografije Osijeka, koje je osobno snimio i na kojima je i on snimljen:

Filozofski fakultet u Osijeku

 
Ivan Marjanovi� De Tonya ispred Filozofskog i U�iteljskog fakulteta

  
Lijevo spomenik Picassu - desno spomenik Augustu Cesarcu

 
Lijevo spomenik Paji Kolari�u - desno kip Sakuntala

Slavonska lipa

Cijeli foto zapis iz Osijeka

 Za portal pripremio: Zvonimir Mitar, zmitar@gmx.net