�arolija i jednostavnost dodira

Dodir je prvi i primarni osjet, povijesno i psiholo�ki otac na�ih osjetila. U evoluciji je osjet dodira bio actus purus, "veliki prasak" na�e osjetilnosti. Jedino je osjet dodira ra�iren cijelim tijelom, o tome je ve� pisao i Aristotel, a suvremena znanost potvr�uje vrlo zanimljivim istra�ivanjima.

Dodir se prenosi ko�om, na�im najve�im osjetilnim organom. Ko�a je propusni pla�t na�eg tijela, na� otvoren prozor prema svijetu, njome osje�amo toplinu i hladno�u, sunce i vjetar, nje�nost i udarce... Istovremeno, ona je i barijera koja nas �titi, upozorava i spa�ava od povreda, njome volimo i njome osje�amo gdje zavr�ava na�e tijelo , a po�inje svijet oko nas. U njoj je skriveno 640 000 osjetilnih receptora koji su s pola milijuna �iv�anih vlakana povezani s ki�menom mo�dinom i mozgom, ona je najaktivniji izvor na�e osjetilnosti.

Povezanost dodirivanjem daje �ovjeku dublji uvid u vlastitu osobnost i emocionalno stanje drugog �ovjeka, upotpunjuje komunikaciju, poma�e suosje�ajnosti i doprinosi uzajamnom razumijevanju. Kako �ovjek mnogo vi�e i lak�e vjeruje onome �to vidi, nego onome �to samo �uje, mi upijamo slike i prosu�ujemo ljude po onome �to nam pokazuju svojim pona�anjem ili stilom �ivota i istovremeno svojom ko�om i dodirom, neverbalnom komunikacijom -stalno �aljemo poruke o sebi, vjerodostojnije od bilo kakvog predstavljanja, ponekad iskrenije nego �to bismo �eljeli, �ak puno vi�e nego smo svjesni.

Dodir je prva komunikacija s ljudima i svijetom oko nas. Iskonska i nezamjenjiva potreba svakog �ovjeka, kroz cijeli �ivot. Znanstvena istra�ivanja pokazuju da je dodir neophodan za normalan psihofizi�ki rast i razvoj, ne samo izvor ugode i zadovoljstva va�an za emocionalnu stabilnost kako se donedavno tvrdilo. O tome izvrsno govore dva filma, koja se prikazuju studentima u okviru Razvojne psihologije:

Prvi film prikazuje leglo mi�eva koje su razdvojili u laboratoriju, tako da je pola mi�i�a ostalo uz majku, a pola je odvojeno i o njima su se brinuli najbolje �to se moglo u laboratorijskim uvjetima. Kad su mi�i�i bili stari mjesec dana, izveden je eksperiment s labirintom i kockom sira. Naime, zna se da se mi�evi izvrsno snalaze u prostoru, da imaju savr�en smisao za orijentaciju pa kako se god postavi labirint i svaki se put promijene prepreke -oni savr�eno brzo i to�no, na�u put do sredi�ta i svoje kocke sira. Tako je bilo i sada -s onom polovinom mi�i�a koji su ostali uz majku, koji su imali iskustvo dodira, topline i tjelesne blizine majke. Oni drugi, iako su fizi�ki izgledali zdravo i posve isto kao njihova "bra�a", nisu mogli na�i put do sira. Glavinjali su, posve dezorijentirano, �ak su udarali glavom o stijenke labirinta... uop�e se ne snalaze�i. Iako vrlo te�ak dojam, pru�io je potpuno jasan zaklju�ak!

Jo� upe�atljiviji i potresniji je film, snimljen u velikoj ameri�koj bolnici, u rodili�tu gdje se svaki dan ra�a i po stotinjak djece pa ima i mno�tvo onih koja su prerano ro�ena. Uzeli su takvu, prije vremena ro�enu djecu koja moraju neko vrijeme provesti u inkubatoru, jer su posve zdrava, samo su mala i vrlo osjetljiva. Napravili su dvije, identi�ne prostorije s potpuno istim inkubatorima, temperaturom, vla�no��u zraka i svim uvjetima, a hranili su bebe posve istom hranom, na isti na�in. Jedina razlika bila je u tome �to su u jednoj sobi, medicinske sestre, dva puta dnevno po pola sata masirale bebe po le�ima, �etkom od najfinije dlake, mekom i blagom na dodir. Otkri�e i zaklju�ak su frapantni: bebe koje su imale taj tjelesni dodir bile su nakon dva tjedna ili mjesec dana, kako su mjerenja ra�ena -sto posto te�e (dobile su dvostruko na tjelesnoj te�ini u tom razdoblju) nego one, sa istim uvjetima, ali bez dodira! Ta pozitivna znanstvena kretanja mo�da ne�e popraviti ve� nanesenu �tetu ni ubla�iti stupanj otu�enosti suvremenog �ovjeka. Mogla bi bar potaknuti na razmi�ljanje i promjenu pristupa sve one koji se bave odgojem: od roditelja do svih djelatnika u odgojnom procesu. Jo� ima naroda gdje majke nose djecu sa sobom u maramama koje im omogu�uju slobodno kretanje i rad, a djeca su uvijek s njima i razvijaju se u mirne, sigurne i opu�tene ljude. Svaki �ovjek treba dnevnu dozu dodira i zagrljaja. Oni koji je nemaju, ne znaju izraziti �to im nedostaje, niti pokazati svoje emocije, a imaju i velikih problema s op�om komunikacijom, skloni su povla�enju, depresijama i osje�aju manje vrijednosti �to im onemogu�uje prirodni osobni razvoj i kvalitetu �ivota. Jo� su vidljivije posljedice na �ivotinjama koje bez dodira postaju malodu�ne, prestaju jesti i umiru.

Djeca su u svemu otvorenija pa i u pokazivanju emocija i svoju potrebu za dodirivanjem zadovoljavaju sasvim prirodno dodiruju�i i grle�i sve oko sebe, ljube�i ili dr�e�i za ruku. Ako ga ne mogu ostvariti ostaju trajne posljedice, osobito na emocionalnom i intimnom planu. Grljenje podi�e imunolo�ki sustav, untarnju energiju i obnavlja libido, �to potvr�uje staru poslovicu "Ljubav te grije" i suvremena istra�ivanja koja dokazuju va�nost dodira za op�e psihofizi�ko zdravlje. Ljubav je pokreta� i za�in svemu, a osobito dodiru koji �e, kad je u�injen s ljubavlju, biti doslovno ljekovit, motivirati i gotovo �udesno ponijeti osobu u novi odnos, projekt ili rje�avanje najte�ih izazova ili problema.

Sve �to je toliko vrijedno mo�e biti i zloupotrijebljeno, no va�no je razlikovati patologiju i zlo�in koji zahtijevaju lije�enje i sankcije od normalnih, ljudskim prilikama uvjetovanih dodira, kako ne bismo nepovratno uni�tili tu najve�u, temeljnu ljudsku potrebu. Pro�log je Bo�i�a u velikoj Ameri�koj robnoj ku�i osvanuo novi propis da se djeca vi�e ne smiju fotografirati sa Svetim Nikolom, sjede�i mu, kao do tada u krilu. Samo iz opreza da netko ne optu�i za pedofiliju Upravu robne ku�e. Kako je odlazak i kupnja u robnoj ku�i, te fotografiranje sa Svetim Nikolom gotovo jedini na�in pripreme i proslave najve�ih godi�njih blagdana za ameri�ke roditelje i djecu, tom zabranom fotografiranja -djeca su izgubila gotovu svu �aroliju, oduzeta im je ma�ta, zanos i ljepota blagdana i djetinjstva, pro�ivljenog u slobodi i ljubavi. Taj negativan val, gotovo histerija �iri se svijetom i dovodi u zabludu mnoge roditelje i odgajatelje. Postaje upitan obi�an zagrljaj i dodir podr�ke kada nam se dijete obra�a s povjerenjem, tra�i za�titu, savjet ili podr�ku u nekom sebi te�kom trenutku.

Od straha pred krivom osudom, dodir uskra�uju i posve prirodni ljudi kojih je ionako ve� premalo. A djeca i mladi su sve uznemireniji, trebaju sve ja�e stimulanse i na sve agresivniji na�in pokazuju svoju potrebu za ljubavlju, prihva�anjem i podr�kom. Kada ih, takve ka�njavamo samo zatvaramo taj patolo�ki krug i onemogu�ujemo bilo kakav dijalog i susret u istinskom zajedni�tvu, a produbljujemo otu�enost i posljedice koje ona donosi.

Svako istra�ivanje pokazuje interes autora pa je i ovaj tekst plod mojeg zanimanja i tra�enja odgovora na moja pitanja, ali i svojevrsni poziv koji proizlazi iz iskustva i rada s generacijama mladih te pomaganja ljudima u najrazli�itijim potrebama. Svi koji nemamo skrivenih ni pedofilskih namjera, ali ni bolesnu ma�tu, ni imagiran strah od dodira ili osude -grlimo jedni druge toplim zagrljajem, koji vrlo �esto govori vi�e od svake rije�i i povezuje ljude na dubljoj i osobnijoj razini, a �ist je kao ljubav, ona koju zovemo agape -koja se budi iz empatije, iz �elje za podr�kom, iz zahvalnosti, radosti ili ljubavi same.

Prof. Dragica Pongrac, urednica Psiholo�ke pomo�i na Portalu www.arhiva.croatia.ch