Prošlog prosinca je bila pedesetogodišnjica saziva Drugog Vatikanskog Sabora kojeg je sazvao Bla�eni Ivan XXIII. O va�nosti godišnjice Msgr. Fernando Ocáriz, generalni vikar prelature Opusa Dei, napisao je uo�i 50. godišnjice njegova sazivanja �lanak.

Bla�eni Ivan XXIII

Nadolaze�a 50. Godišnjica sazivanja Drugog vatikanskog sabora (25. prosinac 1961.) je razlog slavljenja, ali i promišljanja o percepciji i provo�enju koncilskih dokumenata. Pri tome valja, uz neposredno prakti�ne aspekte te percepcije i njezinog provo�enja zajedno s dobrim i lošim stranama, dozvat u sje�anje i prirodu intelektualnog prihva�anja koja prili�i koncilskim u�enjima. Iako je nauk o tome poznat i postoji opširna bibliografija na navedenu temu, nije loše još jednom predstaviti njene glavne obrise, jer i u javnosti vlada nesigurnost o kontinuitetu odre�enih koncilskih nauka naspram ranijih izjava crkvenog u�iteljstva. Ponajprije se mora prisjetiti kako pastoralna usmjerenost Koncila ne zna�i da on nije doktrinalan, jer pastoralni aspekti po�ivaju na nauku budu�i da druga�ije nije mogu�e. Prije svega mora se istaknuti kako je nauk usmjeren prema spasenju te da je njegovo izlaganje sastavni dio pastorala. K tome se u koncilskim dokumentima bez sumnje nalaze brojne izjave strogo nau�iteljske prirode: o bo�anskoj objavi, o Crkvi, itd... O tome je bla�eni Ivan Pavao II: „S Bo�jom pomo�i koncilski su oci uspjeli u toku �etiri godine izraditi zadivljuju�u koli�inu nau�iteljskih izjava kao i pastoralnih smjernica za cijelu Crkvu“. (Apostolska konstitucija, Fidei depositum, 11. listopad 1992., Uvod)

Privr�enost koja je du�na naspram U�iteljstva

Drugi Vatikanski koncil nije definirao nikakvu dogmu u smislu da je objavio nauk za koji je bila potrebna kona�na objava ili �in izglasavanja. Kada uz jednu objavu crkvenog u�iteljstva ne slijedi karizma nepogrješivosti, to ne zna�i da se ona mo�e smatrati „pogrješivom“ te da takve objave predstavljaju „privremeni nauk“ ili pak „mišljenje U�iteljstva“. Svako o�itovanje autenti�nog crkvenog u�iteljstva mora biti prihva�eno kao ono što ono uistinu jest: kao nauk koji je objavljen od pastira koji su u apostolskom naslje�u „primili karizmu istine“ (Dei Verbum br. 9), „naoru�ani Kristovim autoritetom“ (Lumen gentum br. 25) i „svjetlom Duha Svetoga“ (isto). Ta karizma, taj autoritet i to svjetlo bili su zasigurno prisutni na Drugom vatikanskom saboru. Kada bi se htjelo sumnjati u tu istinu odnosno o cjelokupni episkopat koji je cum Petro et sub Petro bio okupljen kako bi raspravljao da pou�ava �itavu Crkvu onda bi se nijekalo nešto što pripada samoj biti Crkve. (Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija Mysterium Ecclesiae, 24 svibanj 1973, pogl. 2-5). Naravno da svi koncilski dokumenti nemaju jednaku nau�iteljsku vrijednost te stoga ne zahtijevaju svi isti stupanj odobravanja. Razli�iti stupnjevi privr�enosti od u�iteljstva objavljenom nauku navedeni su u br. 25 konstitucije Lumen gentium. Kasnije su sa�eti u tri poglavlja dodana nicejsko-carigradskom vjerovanju u formulu Professio fidei koju je 1989. uz odobrenje Ivana Pavla II. objavila Kongregacija za nauk vjere. One izjave II vatikanskog sabora koje iznose odre�ene istine vjere zahtijevaju naravno i slaganje s teološkim vjerovanjem. To nije stoga što su izjavljene od strane ovog Sabora ve� zato jer su ve� ranije izre�ene od strane same Crkve kao nezabludive bilo kroz sve�ani izrijek, bilo kroz redovito ili op�e U�iteljstvo. Isto tako i ostale izjave koje se spominju u okviru II vatikanskog sabora, a koje su ujedno ve� ranije iznesene kao nauk u�iteljstva, moraju biti prihva�ane u potpunosti i kona�no. Ostale nau�iteljske izjave koncila zahtijevaju od vjernika stupanj privr�enosti koji se mo�e shvatiti kao „religiozna poslušnost volje i razuma“: dakle religiozno odobravanje nije �in vjere ve� je više �in poslušnosti, koja nije samo disciplinske prirode. Naprotiv ono je ukorijenjeno na pouzdanju u bo�ansku prisutnost koja je dana U�iteljstvu, „te se mo�e ugraditi u logiku vjerni�ke poslušnosti“. (Kongregacija za nauk vjere, Instrukcija Donum Veritatis, 24 svibanj 1990, br. 23) Takva poslušnost naspram u�iteljstva Crkve ne predstavlja nikakvu granicu za slobodu, ve� je nasuprot svemu sama izvor slobode. Kristove rije�i: „tko vas sluša mene sluša“ (Lk 10,16) su upu�ene i nasljednicima apostola; slušati Krista zna�i prihvatiti istinu u sebe, istinu koja osloba�a. (Usp Iv 8,32)

U u�iteljskim dokumentima mogu postojati elementi, a takvi se mogu doista prona�i u dokumentima Drugog vatikanskog sabora, koji svojom prirodom nisu u�iteljske naravi. Oni su više manje odre�eni raznim okolnostima (opisi društvenih zbivanja, prijedlozi, opomene i dr.) Takvi se elementi moraju prihvatiti s poštovanjem i zahvalnoš�u, ali oni ne zahtijevaju nikakvo intelektualno odobravanje u uskom zna�enju tog pojma. (usp. Instrukcija Donum veritatis, br 24-31)

Interpretacija nauka

Jedinstvo Crkve i jedinstvo u vjerovanju su me�usobno nedjeljivi. Iz toga proizlazi i nedjeljivost crkvenog U�iteljstva, koje je u svim vremenima autenti�ni tuma� bo�anske Objave, zasnovane na Svetom pismu i Predaji. To izme�u ostalog zna�i kako je bitno svojstvo U�iteljstva njegov kontinuitet i dosljednost kroz povijest. Dosljednost ne zna�i odsustvo napredovanja. Crkve je napredovala kroz vjekove u produbljenoj spoznaji, u�iteljskom izlaganju vjere i katoli�kog morala. Na Drugom vatikanskom saboru bilo je nekih novosti nau�iteljske prirode: o sakramentalnosti episkopata, o biskupskom kolegiju, o slobodi vjerovanja itd. Takve novosti koje doti�u podru�je vjere ili morala, a koja nisu potvr�ena kona�nom izjavom, i dalje zahtijevaju religioznu poslušnost volje i razuma, �ak iako su neka od njih bila ili jesu povezana s kontroverznim stajalištima naspram prijašnjih u�iteljskih nau�avanja. To se ponajprije odnosi na poistovje�ivanje s Predajom. Nao�igled poteško�a koje se mogu pojaviti kada se �eli shvatiti kontinuitet odre�enih koncilskih izjava naspram Predaje, ispravno katoli�ko dr�anje nala�e da se, uzevši u obzir jedinstvo U�iteljstva, ide za time da se tekstovi Drugog vatikanskog sabora me�usobno osvijetle u svijetlu ranijih dokumenata U�iteljstva. Ne samo tekstovi Drugog vatikanskog sabora moraju biti rasvijetljeni svjetlom ranijih dokumenata, ve� se i raniji tekstovi mogu bolje shvatiti u svjetlu Drugog vatikanskog sabora. Ovakva pojava nije ništa novo u povijesti Crkve. Valja se samo prisjetiti bitnih pojmova koji su se koristili pri oblikovanju trinitarne i kristološke nauke na prvom saboru u Niceji (hypostasis, ousia), a koji su tek na kasnijim saborima dobili svoje puno i pravo zna�enje. Iznošenje novosti koje nau�ava Drugi vatikanski sabor mora, kako ka�e Benedikt XVI,. mora i�i za time da se odbaci hermeneutika diskontinuiteta naspram Predaje, a više da se naglasi hermeneutika reforme, obnove u kontinuitetu. (nagovor, 22. prosinac 2005). Novosti se podrazumijevaju u smislu da one osvjetljavaju nove aspekte, koje do tada nisu bili formulirani od strane U�iteljstva, ali koji ujedno ne proturije�e prijašnjim u�iteljskim dokumentima. To je posebice vidljivo po pitanju vjerskih sloboda. Ove novosti podrazumijevaju razli�ite posljedice na razini povijesnih odluka koje se ti�u ??pravne i politi�ke primjene samog u�iteljstva, osobito s obzirom na promjene u povijesnim i društvenim uvjetima. Autenti�no tuma�enje saborskih tekstova mo�e biti jedino od strane samog crkvenog u�iteljstva. Stoga, u teološkom radu tuma�enja odlomaka koncilskih tekstova koji izazivaju pitanja ili do danas stvaraju poteško�e, potrebno je prije svega uzeti u obzir smisao u kojem su tuma�eni u kasnijim magistarskim izjavama.

Ipak, ostaje prostor za legitimnu teološku slobodu da objasni na jedan ili drugi na�in, kako odre�ene formulacije prisutne u koncilskim tekstovima ne proturje�e Predaji. Odnosno, objasniti to�no zna�enje nekih izraza sadr�anih u tim odlomcima. Kona�no, u tom pogledu, ne �ini se suvišno prisjetiti se kako je prošlo gotovo pola stolje�a od završetka Drugoga vatikanskog koncila i kako su u tim desetlje�ima �etiri rimska biskupa naslje�ivali na Petrovoj stolici. Onaj koji �eli prou�avati nauk tih papa sa suglasnoš�u biskupskog zbora, taj neka to �ini s radoš�u i mirom prema U�iteljstvu koji je autenti�ni tuma� vjerskih istina. To se �ini mogu�im i po�eljnim, kada postoje aspekti koje se ne mogu u potpunosti doku�iti razumom. Kako god, uvijek ostaje prostor za teološku slobodu u nastojanju oko njezina produbljivanja. Tako je Benedikt XVI. nedavno izjavio „bitni sadr�aji, koji su ve� stolje�ima naslje�e vjernika, trebaju biti potvr�eni, razumijevani i istra�ivani uvijek iznova, kako bi ravnaju�i se prema povijesnim okolnostima dali dosljedno svjedo�anstvo, koje se razlikuje od onih iz prošlih vremena. (Benedikt XVI: Porta fidei, br. 4).

Izvor: hr.opusdei.org,
autor Fernando Ocáriz, L'Osservatore Romano