Horvatina i njezin svodnik Vladko

20 mi je godina i zovem se Horvatina. Moji roditelji su me jako �eljeli, razmišljali su o meni još 20 godina prije moga ro�enja. Pomno su no�ima planirali kako �e me stvoriti i kako �u se zvati.
Iako su me mnogo �eljeli, nisu me voljeli, stoga su odlu�ili da na svijet dodjem umjetnom oplodnjom.
Neznam tko me je stvorio, jer danas su ti ljudi ili mrtvi ili na prosja�kom štapu, a mene su moji roditelji u�ili da se s takvima ne dru�im.

Ro�ena sam 25. lipnja 1991. godine na Balkanu. Kao dijete sam bila dosta izobli�ena, moj odraz u ogledalu je bio zastrašuju�i. Navikla sam se gledati u to ogledalo, jer to su ogledalo izumili moji roditelji. Govorili su mi da sam im prelijepa i da �u biti pravi rudnik zlata. Bila sam ponosna.

Kako sam s vremenom odrastala, po�ela sam izlaziti na ulicu.

Sretoh tako jednoga dana moje biološke o�eve i majke. Sav taj prizor bio je nimalo nalik na mene.
O�evi moji hodali su spuštene glave, bez nogu, ruku, o�iju, mršavi i iscrpljeni kopali su po kontejneru.

Majke su plakale za mojom bra�om koju nikad nisam upoznala. One su bile nezaposlene stare �ene, zaprljane od smoga tvornice koju je moj tata otvorio.

Tata mi je uvijek govorio da se ne smijem petljati u njegov posao iako je smog iz njegovih tvornica štetio do te mjere, da sam svakih mjesec dana bila na infuzijama.

Bila sam neuhranjena, jer mi je rijetko davao jesti, govorio je da što sam tanašnija to �u ljepše presti pod njegovim nogama. Znao me nazivati svojom micom-macom.

Nemojte misliti da je moj otac loš. On bi svake 4 godine sa svojim prijateljima po�astio mene i moje biološke roditelje te bra�u i sestre s grahom.

Obo�avala sam taj grah, bilo je nešto specifi�no u tom jelu. Naime, odmah nakon graha ja bih u svom ocu vidjela spasitelja. Tata bi nas u tom periodu znao izvesti i na neki koncert, a �enama bi nekada dijelio i ru�e. Tada sam kao i svi, koji su jeli grah, voljela svog tatu.

Tata je sebi za svaki ro�enadan kupovao satove, bio je stravstevni kolekcionar.

Uvijek je govorio da sam ja njegov spas, jer da bi bez mene bio siromah.

�esto je znao dovoditi svoje prijatelje koji su plazili po meni.
Fuj, znala sam da to nije dobro, ali nisam se mogla braniti.
Jednoga dana sam saznala da je moj otac svodnik te da ima svodni�ku organizaciju pod nazivom „Vladko".

To su bili zli ljudi koji su mi oduzeli onu nevinost i dje�ji osmjeh. Upravljali su ne samo mojim �ivotom, ve� �ivotima svih ljudi oko mene. Svakog jutra vije�ali bi u udobnim foteljama, smišljaju�i pravila po kojima �e nas sve okrasti. U organizaciju „Vladko“ nije mogao u�i baš svatko. Oni koji bi ulazili u nju, ostavljali su svoj moral pred vratima, a prazne d�epove punili novcem drugih ljudi. Pretvarali bi oni i privatizirali sve što su stigli, a kada bi nave�er stigli ku�i upalili bi svoju mašinu i k'o prave doma�ice oprali sav novac tog dana. Moje rublje, tamo se nije pralo.

Plakala sam danima i danas pla�em.
Ti ljudi su me iskorištavali, tjerali da se prodajem, rasprodavali moje organe..
Sada sam gotovo 100% invalid, nedostaje mi previše organa da bih mogla funkcionirati.
Ostalo mi je samo srce, ali bojim se da �e mi i njega iš�upati.
 
Ve� sam na umoru i odlu�ila sam potra�iti svoje biološke roditelje, svoju bra�u i sestre.
Oni su me stvorili iz dobrih namjera i mo�da me mogu spasiti.

Po�ela sam vrištati kako bi me �uli, no pitam se, �ele li?
Mnogi saginjaju glavu kada me vide, mnogi su me se odrekli... još samo nekolicina ljudi me pokušava izvu�i, mogu li sami uspjeti?

Ovo je moja ispovijest, moje ime je Horvatina i ja �elim �ivjeti...

Autor: Sanja Kne�evi� Aisha

(Dragi �itatelji, primjetili ste da je Horvatina metafori�ka pri�a o Hrvatskoj od njezina nastanka pa sve do današnjih dana!)

PS:

Sanju osobno ne poznam, �uo sam tek da je iz Pule i da je predsjednica udruge "Vrisak", poznate po projektu "Vriskom protiv nasilja", pa sam, kako je to u ovo kompjutersko vrijeme uobi�ajeno, u "bespu�ima internetske zbiljnosti" potra�io mogu li na�i nešto o njoj. I evo, našao sam nešto vrlo interesantno, ali i potresno na forumu.hr, što �e nam Sanju malo više pribli�iti:

Aleksandar Stankovi� je u emisiji Nedjeljom u 2 ugostio veterana Domovinskog rata, Igora Hamera koji je u rat otišao sa 17 godina. Progovorio je i o tome jesu li se ostvarili ideali zbog kojih je '91. kao sedamnaestogodišnji dje�ak krenuo u rat.

U emisiji je prikazan i osmominutni prilog o Sanji Kne�evi�, �iji je otac bio hrvatski branitelj koji je preminuo od sr�anog udara. Iako su Sanja i njena obitelj potra�ivali pravo na mirovinu njena oca, to pravo nisu ostvarili. A drugi, neki la�ni branitelji, imaju sva ta prava kao i njihova djeca.

Tu je i Sanjino pismo mrtvom ocu:

Kad umreš viši nisi branitelj

Dragi tata,

prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. ro�endan. Bo�e, pa tek sada shva�am da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio. Kao da si �ekao "punoljetnost" dr�ave da odeš, ironi�no, zar ne? Tako davno se �ini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar �ovjek i odli�an otac, ali po�eo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iš�ezavao si pred našim o�ima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kila�i, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, mo�danim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.

Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine �ivota i riskirao ono najvrjednije što si imao za "slobodu". Sloboda? �ija? Tvoja? Moja? Naša? Ne! Sloboda onih koji nas ruše od samoga po�etka. Pri�ao si mami kako �e ovo biti pravna dr�ava i kako �e se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u �emu si pogriješio? Mislim da sve i sam znaš. Ne da vas cijene, ne da vas poštuju ili vam olakšavaju daljnji �ivot. Oni vas guše, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvršili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se �ele riješiti. Ka�em ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. "slobode" nego ljigavoš�u? Kako nazvati sve postupke kojim vas "rešetaju" iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas "lome" i ostavljaju da �ivotarite kao napušteni bjegunci u prašumi?

Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pištolja braniteljima nakon rata kao "uspomenu"? Samo što vam nisu dali i "zlatni" metak da se ubijete i da vas skinu sa "tereta". Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako �ive oni pre�ivjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao što si ti lupao od boli? Imaju li no�ne more koje si i ti imao? Osje�aju li se prevareno, kao što si se i ti osje�ao? Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi o�evi umrli na rukama? Jesu li i oni svijesni kako ovo nije dr�ava za koju ste se borili? Tata, znam da znaš odgovore, ali ne moraš mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove o�eve "gore", ako ih mo�eš pozdraviti. Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91' tra�ili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se �ele riješiti.

Pogledali su tvoje papire i neki stru�niji ljudi, ka�u da si trebao dobiti dva �ina više od �ina narednika. �ak sam i ja iz onih papira mogla to zaklju�iti. Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve. Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se �inovi dijelili "šakom i kapom" preko veza. Ti ih nisi imao. Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio �ovjek i da su te svi voljeli. Znaš, na sprovodu su bili i neki de�ki kojima si bio nadre�en. Ka�u da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskiraju�i svoj �ivot. E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim "titulama" koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, o�ito. Ne brini. Ja te volim takvoga.

Znaš, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer ina�e ne mo�emo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ništa ne znaju. �ak ne znaju ni da je objavljen natje�aj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi. Znaš, seka i ja više nemamo pravo ni na povrat novaca za ud�benike. Ka�e mi �ena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja �e definirati što sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ništa. Valjda više nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.

Znaš, �udni su ti ljudi tamo. Uop�e ne razumiju ono o �emu pri�aju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada iza�eš iz njegove kancelarije, osje�aš se još gluplji nego što si bio kada si ulazio. To su ti još jedini koji "kradu" radna mjesta sposobnim ljudima. Ka�u da je "debela veza" ne raskidiva. Sada se sla�em sa tim.

Tata, ovo ti ne pišem samo da ti predo�im za kakav si se "svijet" borio, ovo ti pišem da se i oni branitelji koji su još �ivi pripreme na sve i da znaju u kakvim �e problemima ostaviti svoje najbli�e. Ovo pišem kako bi se ti �ivu�i branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli, a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama ne�e pogoditi njihovo samoubojstvo, ve� njihova odlu�nost da �ive, da poka�u da nisu odustali.

Tata, ovo ti pišem, kako bi pokušala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja �e se sutra probuditi bez o�eva. Kako bi potakla ostale da se udru�e, da se sastaju, da razmjenjuju mišljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami pre�ivljavate i da se sami uzdi�ete nakon pada. Tata, bilo bi vam lakše da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91' hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati u�arenih stopala i samo vi znate kakav je osje�aj "gorjeti" ili gorjeti za ideale. Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete. Tata, ovo ti pišem jer �elim da znaš da ne�u odustati. Ovo ti pišem jer ne �elim da se zaboravi. Ne �elim da se opet ponovi, iako znam da ho�e.

Na�alost, ti nisi jedini.

Tata, sada moram oti�i, došla sam te samo obavijestiti, ako nisi, slu�ajno, znao - da kada umreš više nisi branitelj.

Volim te, to znaš.

Za portal, na prijedlog Gorane Nydegger,
odabrao i pripremio: Zvonimir Mitar

Na vrh