VLA�KA POSLA

Ante Tomi�:
Ljudi, ugledajte se na barbu iz Tijarice

Ima na jednome mjestu u “Pustolovinama Huckleberryja Finna”, meni najboljoj knjizi svih vremena, opis svakodnevice pospanog gradi�a na ameri�kom Jugu, koji me uvijek vrati u djetinjstvo:

“Na svaki je stup od tende bio naslonjen po jedan besposli�ar, vje�ito s rukama u d�epovima od hla�a - vadio ih je jedino da se po�eše il’ da pozajmi drugu malo duvana za �vakanje. Sve što je �ovjek mogo �ut od njih bilo je: - Dajder mi, Hank, prstovet duvana.

- Ne mere... imadem još samo jedan za sebe. Tra�’ od Billa.
Mo�da �e mu Bill stvarno dat prstovet duvana, a mo�da �e slagat i re� da nema. Neki od tih besposli�ara nikad nemaju u d�epu ni prebite pare ni trunka duvana. Do duvana za �vakanje dolaze samo uzajmljivanjem...

Ka�u, recimo, kolegi: - Daj mi, Jack, pozajmi prstovet duvana, uprav’ sam ovaj �as dao Benu Thompsonu zadnje što sam imo - što je skoro uvijek obi�na la�, na koju jedino mo�e nasjest neki pridošlica, al’ Jack nije pridošlica, pa mu odgovara:

- Ti da si njem’ dao duvana, je l’? Dao si mu kol’ko i babi od sestrine ti ma�ke. Prvo ti meni, Lafe Buckneru, vrati sav onaj duvan što sam ti ga pozajmio, a onda �u ja teb’ pozajmit od toga jednu il dvije tone, i ne�u ti zara�unat nikak’e naknadne kamate.”

Mississippi Metkovi�
�itaju�i ove retke, sebi mogu tako �ivo predstaviti Billa, Hanka, Jacka, Bena Thompsona i Lafa Bucknera da bih gotovo pomislio kako Mark Twain ne piše o zabiti Mississippija nego o mrtvom ljetnom popodnevu ispred du�ana “Razvitka” iz Metkovi�a, koji je u mome Donjem Prološcu dr�ao Ante �ešljar zvani Tale.

A zapravo i ne moram odlaziti u djetinjstvo i daleku prošlost jer svi ti ljudi su još uvijek tamo. Na�i �u ih gdje sam ih ostavio prije trideset godina. Osim što je Tale u penziji, sve je drugo isto. Grizu�i plasti�nu �li�icu za kavu, seoske dangube sada sjede ispred kladionice, okamenjene u vremenu, zlovoljne, nepomi�ne i teške. Trgnu se tek da pljesnu muhu koja im šeta po bedru. Ako ste ikada bili u našim selima, znate i sami o �emu pri�am.

Bezbrojne tisu�e njih traju tako uprazno i besciljno na rubovima zapuštenih polja, na razvalinama upropaštenih industrijskih pogona, od �ivota o�ekuju�i samo gol u suda�koj nadoknadi, pa da im se posre�i da uzmu koju stotinu na utakmici Evertona protiv Newcastlea. Svaka druga �elja, nada i ambicija isisana je iz njih. Nevjerojatno, ali �ak ni �ene ne gledaju.
�ekaju da im nekakve pare iznenada padnu odnekud iz niskih sivih oblaka, kao što su jednom doista i pale, kad ih je vlast u �etrdesetoj nepromišljeno poslala u invalidsku penziju, ali, para, ozbiljnih para, naravno, više nema i oni su sve ogor�eniji. Vlastita im budu�nost ima sve ni�i koeficijent, nitko se zdrave pameti na nju ne bi okladio.

No, mora li zaista sve biti tako beznadno? Slobodna Dalmacija ju�er je donijela krasnu pri�u, jednu od rijetkih smislenih ljudskih pri�a u glupim novinama zagušenim �lancima o efemernim i bezvrijednim osobama, o seljaku iz Tijarice koji je iz nekakvog pristupnog fonda Europske unije izvukao pet milijuna kuna za proširenje farme nesilica. Od tih pet vratit �e samo �etrdeset posto, dakle dva milijuna, i to s odgodom na dvije godine, a kamata mu je upravo bezna�ajnih dva posto.

Ipak, meni najljepše u svemu je da �ovjek ima, pazite sada, sedamdeset �etiri godine. U dobi kad su mnogi ve� �ivot spustili u prvu brzinu i sa zebnjom �ekaju da im se zaustavi pumpa u prsima, jedan se vrijedni Tijari�anin upustio u beskrajnu gnjava�u s eurobirokracijom, lunjao po agencijama i ministarstvima, skupljao uvjerenja i dozvole i tisu�e papira uvezao u debele kartonske registratore, da bi pokrenuo jedan posao.

Pusti Premier ligu
Sedamdeset �etiri, ponovit �u, ima. U godinama je kad �e zgubidani ispred kladionice i u mome i njegovu selu biti puna tri desetlje�a u invalidskoj penziji, i on misli da se još vrijedi mu�iti, a oni su, i Hank, i Bill, i Ben Thompson i Lef Bruckner, digli ruke od svega.

Vremena su teška, naravno, znao sam da �ete to re�i, ali pokušajte se sjetiti jesu li vam ikada zaista bila laka. Okrenete li se, nešto �ete valjda ipak na�i, kao što je onaj iz Tijarice okrenuo jedan kamen i ispod njega našao pet milijuna, da bi, unato� poznoj dobi, hrabro krenuo u još jednu poslovnu avanturu. Samo se za po�etak trebate prestati ufati u rezultate utakmica Premier lige i po�eti nešto ozbiljno raditi.

Našao sam ju�er u jednoj pjesmi prelijepu misao i s njom �u danas završiti: “There is no such a thing as tryin’ too hard.”

Izvor: SlobodnaDalmacija, autor: AnteTomi�

Vezani �lanak:

Poduzetnik iz Tijarice: EU mi je dao pet milijuna kuna za gorivo iz kokošjeg izmeta

Na vrh