�vicarac koji je spasio stotine hrvatskih ratnika s Mitnice
1. dio

Dok se Šljivan�anin derao na mene, nitko nije gledao u pravi horor. A vikao sam: "Tamo, tamo!"

Zdravko Komši� i udruga branitelja i logoraša s Mitnice predlo�ili su 2006. Nicolasa Borsingera za Medalju Grada Vukovara. Primio ju je osobno u Vukovaru, koji je tada posjetio prvi put nakon rata (Foto: VL)

Bila je subota i telefon je zazvonio negdje u Pe�uhu. Nicolas Borsinger, predstavnik Me�unarodnog Crvenog kri�a (ICRC) u isto�noj Slavoniji, toga 16. studenog 1991. imao je nekog posla u Ma�arskoj. Dobili su ga na telefon na nekom od onih mjesta, u hotelu ili u restoranu, gdje se u eri prije mobitela i satelitskih linija jedino i moglo dobiti na fiksni telefon ljude koji su u stalnom pokretu. A on je bio �ovjek u pokretu. Osijek, Vinkovci, gradovi i sela, pa preko Ma�arske u Baranju, na "drugu stranu" fronte, pa natrag u Osijek...
“�ini se da je situacija jako ozbiljna u Vukovaru”, prenijeli su Borsingeru njegovi kolege iz beogradskog ureda ICRC-a kad su ga dobili na telefon.

Borsinger je �uo za Vukovar odmah prvog dana nakon dolaska iz �eneve u Osijek po�etkom rujna. U informativnom centru u Osijeku zapazio je jednog ljutitog mladi�a i pitao ga što mu je.
“Ljutit sam jer jedna granata na Zagreb postaje velika vijest, sto granata na Osijek je mala vijest, a tisu�u granata na Vukovar nije uop�e vijest”, rekao mu je taj mladi Hrvat.

“Vukovar? Što je Vukovar?”, pitao je Borsinger. To je bio po�etak rujna, ali kako je vrijeme odmicalo, Vukovar je, naravno, sve više zanimao Me�unarodni Crveni kri�. Ali Borsinger, kao �ovjek na terenu, nije mogao do opsjednutog grada. “Što je dulje trajala opsada, to je grad postajao više hermeti�ki zatvoren”, sje�a se Borsinger. A što je više bio hermeti�ki zatvoren, to je rasla zabrinutost: što �e se dogodi s civilima, s ratnim zarobljenicima? Zato je, kad je primio telefonski poziv u Pe�uhu, znao što mu je �initi.

Nicolas Borsinger sjeo je u auto kojim je stigao iz Osijeka i krenuo iz Pe�uha u Beograd, a onda sljede�i dan dalje u Vukovar. Krenuo je prema gradu i prema doga�ajima koji �e mu obilje�iti �ivot. Taj Švicarac, tada 38-godišnjak, bio je prvi delegat Me�unarodnog Crvenog kri�a na terenu u danima pada Vukovara. Mo�da upravo zahvaljuju�i njemu, mnogi hrvatski branitelji s Mitnice pre�ivjeli su predaju.

Vo�nja kroz Beograd

Nakon što se pobrinuo za njih, sve svoje napore ulo�io je u spašavanje ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, ali u tome je grubo spre�avan, što se vidi i iz videosnimke na kojoj se nad Borsingerom otvara pakao dok ga major Veselin Šljivan�anin zastrašivanjem i deranjem pokušava odvratiti od bolnice.

Dvadeset godina poslije, u petak prošlog tjedna, Nicolas Borsinger otvara mi vrata svoga ureda u �enevi. Otvara vrata ureda, ali i samoga sebe: svojih sje�anja, svojih unutarnjih demona ostalih nakon traume koja je, nedvojbeno, njegov �ivot obilje�ila kao i �ivote mnogih drugih Vukovaraca. U mislima se �esto vra�a na te dane, na trenutke ponosa, na trenutke �aljenja, na neodgovorena pitanja, ali nikad sve te misli nije �elio dijeliti s medijima. Sve dosad.

I ovaj put se dvoumio je li njegova pri�a vrijedna pa�nje. Nicolas Borsinger je ispravan, �estit, ali i ponizan �ovjek. Iako u sebi nosi jednu od najve�ih neispri�anih pri�a o padu Vukovara, on toj pri�i pristupa ponizno, nikad se ne hvasta. Njegove su namjere dobre. Jedan od razloga zašto je izbjegavao govoriti jest strah da vra�anje u prošlost nikad nije dobro ako je samo sebi svrha. Treba na�i snage i�i dalje, �ivjeti u sadašnjem, a ne prošlom trenutku, biti inspiriran mogu�nostima koje le�e u budu�em, a ne (ili ne isklju�ivo) ponosnim trenucima u prošlome. Ali, s druge strane, dvadeset godina je bitna obljetnica.

“Dvadeset godina je vrijeme nakon kojeg doga�aji zaista ulaze u podru�je povijesti i ne bi trebali utjecati na svakodnevan �ivot ljudi na jednak na�in kao prije. Zamislite kako je to bilo 8. svibnja 1965., dvadeset godina nakon II. svjetskog rata. Svijet je zaista išao dalje”, ka�e Borsinger.

Dvadeset godina nakon pada Vukovara, ovo je prva intimna ispovijest �ovjeka koji je na terenu predstavljao Me�unarodni Crveni kri�.

“Do Vukovara sam se probio prakti�ki na blef”, ka�e Nicolas Borsinger o svome putu na koji se otisnuo �im je primio onaj nenadani telefonski poziv u Pe�uhu. Bila je to nadrealna vo�nja. Kao �ovjeku koji dolazi iz Osijeka, gdje je stacioniran protekla dva mjeseca, slika Beograda �ini mu se neobi�nom u svojoj obi�nosti. Taj grad, koji je cvije�em ispra�ao tenkove na Vukovar, u ovim trenucima pada Vukovara �ivi kao svaki drugi glavni grad.

“Kroz Beograd i prvih nekoliko kilometara autoceste u smjeru zapada mogli ste vidjeti uobi�ajenu gradsku gu�vu u prometu. Ali što sam dalje išao, to se promet smanjivao. Sve do trenutka kad ga više uop�e nije bilo, osim prometa vojnih vozila, naravno. Bio sam u automobilu s oznakama Me�unarodnog Crvenog kri�a. Ideja mi je bila jednostavno blefom do�i do Vukovara”, pri�a Borsinger. Probiti se bez najava, dozvola i planova. “I nekako sam uspio sti�i do Negoslavaca.”

Negoslavci su selo smješteno osam kilometara ju�no od Vukovara, u kojem je JNA imala operativni štab. “U jednom trenutku dok se probijam na blef, u Negoslavcima me vojnici obavještavaju da me se o�ekuje na pregovorima o predaji. Ja sam za�u�en: kako je mogu�e da me itko o�ekuje? I ulazim u tu ku�u, o�ekuju�i da �u biti jedini stranac, ali ne – unutra su pripadnici svih mogu�ih svjetskih medija. To je izgledalo kao namještena pozornica. Trojica predstavnika branitelja s Mitnice, s druge strane JNA, i me�u njima ja, tip iz Crvenog kri�a, a kamere su sve to trebale snimati. �im sam stigao, našao sam se u kaosu. Mislio sam u sebi: što je sve ovo, kako se uop�e pregovori o predaji mogu voditi pred kamerama?”

Oru�je bez municije

Nicolas Borsinger danas si tu namještenu pozornicu tuma�i psihologijom sukobljene strane koja se �eli prikazati svijetu kao pobjednik, a da bi bila tako prikazana, �eli suprotnu stranu prikazati kao gubitnika. Cilj snimanja, po njemu, bio je da se poka�e trijumf pobjednika i poni�enje pora�enog. Ali Borsinger je bio protiv toga da kamere snimaju, u prvom redu zato što se nikakav ozbiljan razgovor ne mo�e u takvoj situaciji voditi pred kamerama.

“Nametnuo sam stav da kamere ne smiju biti u sobi dok se vode pregovori o predaji”, ka�e Borsinger.

Tog prijepodneva trojica zapovjednika obrane Mitnice izašla su s bijelim zastavama na liniju razdvajanja i dovedena u ovu ku�u na pregovore o predaji. Momci s Mitnice nisu to niti �eljeli nazivati predajom. “Ne direktno predaja, nego da porazgovaramo da se ovo okon�a, da ovo jedanput prestane”, �uje se jedan od trojice zapovjednika s Mitnice kako govori dok su kamere još u sobi. Ali to je zaista bila predaja.

Vukovar je, nakon tri mjeseca opsade, �estokog granatiranja JNA i herojske obrane branitelja, došao do trenutka pada. Branitelji s Mitnice bili su spremni polo�iti oru�je koje više nije niti imalo municije.

“U tom trenutku nitko ne zna što se doga�a u drugim dijelovima Vukovara. Vlada kaos. Cilj ovih pregovora bio je dogovoriti vrijeme prestanka vatre i mjesto predaje. Ja sam ih pustio da razgovaraju o �isto vojnim aspektima predaje, a onda sam predlo�io da raspravimo humanitarni aspekt. I vrlo jasno sam naglasio: ovo nije nešto o �emu mo�emo pregovarati, ovo je onako kako ima biti. Jer tako propisuju �enevske konvencije.”

Njegov šef u to vrijeme u �enevi bio je Jean-Francois Berger, koji danas o Nicolasu Borsingeru ka�e kako je upravo zbog svoje prodornosti i nepokolebljivosti on jedan od svijetlih primjera humanitarnih radnika na terenu u ratnom podru�ju. “�enevske konvencije ne pojavljuju se same od sebe na ratištu. One su nešto što trebaš zahtijevati. Moraš zauzeti prostor koji im pripada, moraš biti nepokolebljiv i uvjerljiv. Ne mo�eš samo do�i i re�i: Hej ljudi, ovo je knjiga koju trebate pro�itati, ja vam je ostavljam i idem, dovi�enja! Nicolas je tip koji je imao energiju i inicijativu da osvoji prostor koji pripada �enevskim konvencijama”, opisuje Jean-Francois Berger, koji je u vrijeme pada Vukovara u �enevi bio šef ICRC-ova tima za bivšu Jugoslaviju.

Plan koji je Borsinger iznio na pregovorima bio je jednostavan, ali neizmjerno bitan. On �e se osobno potruditi da svaki branitelj u trenutku predaje bude popisan imenom i prezimenom. U isto vrijeme iz smjera Mitnice izlazit �e i nepregledna kolona civila i Borsinger je shva�ao da on sam ne mo�e popisati sve civile. Ali pored kolone civila izlazit �e i branitelji s Mitnice, na to�no dogovoreno mjestu spuštat �e oru�je, i tu �e stajati Nicolas Borsinger s prevoditeljem i bilje�iti njihova imena. Ve� nekoliko koraka dalje stajat �e vojnici JNA koji ih zarobljavaju, ali Borsinger se �elio pobrinuti da popiše sva imena.

Još �e sje�a imena jednog od trojice branitelja s Mitnice koji su bili na pregovorima – Zdravko Komši�.

“Tijekom pregovora vrlo sam jasno rekao Zdravku što zna�i to popisivanje. To zna�i da imamo posljednju šansu da stvorimo pisani trag o tome da su ti borci bili �ivi u vrijeme predaje. Postoji izbor, rekao sam mu: �ele li se ljudi identificirati kao borci ili se �ele utopiti u kolonu civila i nadati se da ih JNA ne�e primijetiti i izdvojiti. Rekao sam mu da svatko od njih mo�e odlu�iti što �eli, ali da ja ne�u mo�i popisati sve ljude u koloni civila. Kad je došao taj sat, mislim da su svi borci s Mitnice na kraju odlu�ili da se identificiraju. Nemam nikakvih naznaka da se itko od njih pokušao utopiti me�u civile.”

U potpunom kaosu, jedan �ovjek Me�unarodnog Crvenog kri�a, rade�i prakti�ki sam na terenu, �ini, dakle, sve što mo�e za prve ugro�ene ljude na koje je nabasao probijaju�i se “na blef” iz smjera Negoslavaca.

Dvadeset godina poslije, u svome uredu u �enevi, Nicolas Borsinger sve to mirno pri�a – pod teškim emotivnim stresom, ali mirno. Sve do ovog trenutka kad mu, saslušavši tu pri�u, umjesto daljnjeg pitanja nudim konstataciju: “Vi ste zaista tim popisivanjem spasili �ivote tih ljudi.”
Nicolas Borsinger gleda me u o�i i onda bolno skrene pogled. Prekrije svoje suzne o�i desnom rukom. U sobi vlada tišina dok je on preplavljen sna�nim osje�ajima.

U�as se ne vidi na snimci

Da, njegov pisani trag da je tih 200 do 300 ljudi bilo �ivo u trenutku predaje u ruke JNA u�inio je ubijanje tih ljudi puno te�e izvedivim. Više nisu mogli tako lako “nestati”. Dan poslije, Borsinger se potrudio ponovno obi�i popisane ljude. Vojnici JNA odvezli su ga na farmu Ov�ara, gdje su ovi bili zato�eni. On ih je sve prozvao i uvjerio se da su još �ivi. Pomogao im je i drugi put. Umjesto mogu�e smrti, te ljude �ekalo je mu�no zarobljeništvo, logori u Srbiji, ali na kraju tunela ipak i svjetlo: kasnije su oslobo�eni u razmjenama.

Zdravko Komši� i udruga branitelja i logoraša s Mitnice predlo�ili su 2006. Nicolasa Borsingera za Medalju Grada Vukovara. Primio ju je osobno u Vukovaru, koji je tada posjetio prvi put nakon rata. Obe�ao je tada Zdravku i drugim ljudima da �e se vratiti na 20. godišnjicu pada Vukovara. Nakon našeg razgovora u �enevi, spremao se na taj put.

“Ne znam zašto ovako emotivno reagiram baš u ovom trenutku razgovora”, �udi se sam sebi kad, nakon suza, uspije do�i do rije�i. Ali zapravo obojica znamo zašto: jer je svaki spašeni �ivot ve�i od bilo kakvih rije�i i izreciv jedino osje�ajima. “Bio sam vrlo dirnut, istinski vrlo dirnut, kad su me predlo�ili za Medalju Grada Vukovara.”

Onoga dana, nakon što je popisao sve branitelje s Mitnice, Borsinger je znao da mora do�i do bolnice. JNA ga je u tome sustavno spre�avala, �ak i nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum izme�u JNA i Hrvatske o tome da �e se bolnica staviti pod zaštitu ICRC-a. Još jedan dan kasnije, nad Borsingerom se otvorio pakao kad ga je major Veselin Šljivan�anin pred TV kamerama na mostu preko rijeke Vuke pokušao zastrašiti agresivnim deranjem i prijetnjom da nije dobrodošao. Videosnimka i danas, 20 godina kasnije, �ak i neupu�enom gledatelju izaziva osje�aj nelagode. U drugom dijelu našeg intervjua, u nastavku koji objavljujemo sutra, Nicolas Borsinger prvi put vrlo detaljno govori o toj snimci i doga�ajima koje kamere nisu snimile.

“Najve�i u�as nije u tome da me on pokušava zastrašiti. Ne, ja time uop�e nisam impresioniran. Ja pokazujem prema susjednom mostu i govorim: Ne gledajte mene, gledajte, gledajte tamo. Najve�i u�as je u tome što nitko ne gleda. Oko mene su kamere, strani novinari, cijeli svijet bi trebao gledati. Ali svi igraju igru u koju ih je, kao u zamku, uvukao Šljivan�anin. To je pravi horor tog trenutka, nevidljiv u snimci, ali vrlo stvaran.”

Izvor: Ve�ernji list, Tomislav Krasnec/VLM

Na vrh