Kosovo – na putu do mora
Pred nama je nova turisti�ka sezona, ljetni godišnji odmor i s prvim toplijim danima javlja se stara �e�nja za morem. A razli�iti su putovi do tog našeg mora. Zahvaljuju�i mom švicarskom pratiocu, kojega privla�e novi putovi, nove zemlje, novi dojmovi krenuli smo prošlog ljeta preko Srbije i Kosova, pa preko Crne gore do mora. Tako �e ova reporta�a, prije svega o Kosovu, biti samo reporta�a naših dojmova, bez ikakve namjere da se bavi stru�nijom analizom tamošnje politike i gospodarskih prilika.
Nakon posjete Slavoniji, u kojoj sam ro�ena, krenuli smo autoputom prema Beogradu. Miješali su se osje�aji prepoznavanja i nelagode, odjednom sam ponovo imala 14 godina i putovala sam u Beograd. Bliska su mi bila ogromna polja kukuruza i �ita, onako socijalisti�ki ogromna, za razliku od rascjepkanosti nastale privatizacijom, koja danas u velikoj mjeri vlada Slavonijom. Tipi�no �enski sam se bojala atmosfere koja bi se mogla osjetiti u komunikaciji sa Srbima, ratovali smo, a pored mene sjedi predstavnik dr�ave koja je me�u prvima priznala Kosovo i time izazvala veliko negodovanje srpskih diplomatskih krugova.
Prvi Srbin s kojim smo razgovarali bio je policajac. Pregledao je dokumente i vrlo ljubazno nas upitao kako nam se svi�a Srbija i po�elio nam ugodan boravak. I prolaznici koje smo upitali za put prema granici s Kosovom bili su više no ljubazni, samo nas je jedan pokušavao uvjeriti da je granica zatvorena i da se moramo vratiti natrag. A granica… eh granica… Ni isje�ak iz Kusturi�inih filmova joj ne bi bio ravan. U malenom uredu sjedio je na ogromnoj, prastaroj naslonja�i ljubazan Kosovar, iza njega je bila prastara pe� s ogromnom i isto tako prastarom d�ezvom za kavu. Kompjutor je u takvom ambijentu djelovao deplacirano i gotovo izgubljeno. Platili smo 10 eura takse, dobili po jabuku i osjetili srda�nost koja �e nas pratiti svih pet dana, koje smo proveli na Kosovu.
Prolaze�i kroz Prištinu osje�ala sam se kao u nekom filmu. Grad je izgledao poput velike tr�nice, s puno ljudi na ulicama, s morem izloga koji su dijelom bili preseljeni i na ulicu. Tako su ispred trgovina i iza stakala izloga blještale u svim bojama i oblicima sve�ane, balske haljine na lutkama, nešto poput turskog Pariza. Bili smo u nekoj mješavini turskog i bosanskog, ali s ne�im originalnim, druk�ijim.
Na putu od Prištine do Pe�i (Albanci ka�u Peja) nova iznena�enja: Prekrasne ku�e, iznikle nakon rata sa Srbima i financirane gastarbeiterskim novcem, koje su me iznenadile svojom ljepotom i ukusom, za razliku od onih koje se mogu vidjeti u Bosni i dobrim dijelom i u Hrvatskoj. I ovdje je bilo onog takmi�enja: Tko �e napraviti ljepšu ku�u, ali sve je djelovalo tako skladno, igra boja i oblika je gotovo u pravilu bila vrlo ugodna za oko, svaka ku�a je bila razli�ita, ali se uklapala u prostor i nije narušavala sklad. Bilo je i puno ruševina, ovaj put srpskih ku�a, osveta za srušene albanske, u nekim ruševinama je bilo uredno poslagano sijeno albanskih seljaka. Srušenoj pravoslavnoj crkvi s ogromnom, impozantnom kupolom koja je sada le�ala na zemlji i kojoj nisam uspjela doznati ime vra�ali smo se više puta i slikali je.
O�ekivala sam i da je Kosovo ravno, a do�ekale su nas planine i puno zelenila. I sunce i vrlo toplo vrijeme. Moje predrasude su se topile kao snijeg na suncu.
Jedina mu�na faza je bila potraga za dobrim hotelom. Prvo smo pokušali prona�i hotel u Peji, u malenom, �ivahnom i vrlo lijepom gradi�u. Pored nas su promicale moderne i stare zgrade, lijepo obu�ene �ene na štiklicama, psi koji kopaju po ru�nim kontejnerima nasred raskrš�a, sajmovi �ivotinja i najskuplja auta koja se mogu vidjeti na švicarskim cestama. Dominiraju mercedesi i BMW-i.
Prvi hotel je izvana izgledao vrlo impozantno, hotel u kojemu je vjerojatno odsjedao i sam Tito. Soba je bila prljava, s flekavim, neusisanim tepisima, a krevet je bio pokriven tako starom dekom da smo se i ja i moj pratioc nesvjesno po�eli �ešati. Auto nam je završio na velikom parkiralištu, doduše ogra�enom, ali punom sme�a i stakla. Nakon deset minuta provedenih u sobi, iako umorni, pobjegli smo glavom bez obzira. No�na mora se nastavila dalje. Svi hoteli u kojima smo bili izvana su izgledali vrlo lijepo, a iznutra neopisiva bijeda, polupanih lavaboa i prije svega prljavi. To me iznenadilo, jer su privatne albanske ku�e vrlo, vrlo �iste, i one koje sam vidjela u Švicarskoj, a i one koje smo poslije vidjeli na Kosovu. Ali tu se kona�no vidjelo siromaštvo poslijeratne zemlje, loše infrastrukture i s gospodarstvenim problemima, zemlje koja tek pokušava stati na noge i koja o turizmu tek mora u�iti.
Imali smo ipak sre�u i jedan ljubazan taksista nas je za pet eura (mudro je cijenu dogovoriti unaprijed, cjenkanje je normalno) odveo do Nore, prekrasnog hotela s 4 zvjezdice, koji se nalazi na putu izme�u Prištine i Peje. Ovisno o broju no�enja mo�e se dogovoriti i cijena. Mi smo apartman platili 45 eura, a mogli smo pro�i i jeftinije. Vlasnik hotela, koji je dobro govorio njema�ki, uvjeravao nas je da je to najbolji hotel u okolini, u što uop�e nismo sumnjali, i da se posteljina garantirano mijenja nakon svakog gosta (što tu još uop�e re�i!?). Hotel je bio �ist i pre�ist, osoblje preljubazno. Zanimljivo je bilo i to što je osoblje bilo vrlo ponosno na hotel i na to što uspješno posluju, uskoro je planirano i proširenje, kao da su bili dio jedne velike obitelji. Poslu�ivali su vrlo profesionalno, i hrana je bila dobra, neki od njih su u davnim vremenima radili i u Hrvatskoj, konobarili na moru. Strani jezici su veliki problem albanskog osoblja, s jednim konobarom sam razgovarala samo na srpskom, s drugim na engleskom, s tre�im na njema�kom. Sa zaposlenikom na recepciji smo razgovarali rukama i nogama i s par albanskih rije�i, koje sam ja nau�ila, ali on se najbolje od svih razumio u kompjuter.
Ono što je bilo najbolje na Kosovu bili su Kosovari i njihova ljubaznost, srda�nost i smisao za humor. Oduvijek gajim simpatiju za taj narod, mislim da imaju veliki potencijal, usprkos onome što se zna �itati u novinama, o mlade�i opsjednutoj brzom vo�njom ili o tu�ama u kojima se potegnu i no�evi. To bi bila tema za sebe, o kojoj bi bilo dobro više razgovarati, ali utisak koji �ovjek, htio ili ne htio, dobije sa strane kada se nalazi u jednoj zemlji i kada komunicira s tim ljudima je kod mene više no pozitivan.
Njihova srda�nost ima ne�eg tradicionalnog u sebi, osje�a se poštovanje prema gostu. Osje�a se i ona prirodna radoznalost, koja je modernijim zemljama postala otu�ena, koja je nestala s kulturom i uko�enim pravilima ponašanja. Ta radoznalost nije servilna ni napadna, nije glasna ni gruba, ona je vrlo uljudna i topla, susretljiva i ugodna. Tako nas je jedan konobar pozvao na izlet u planine na njegov slobodan dan, drugi nam je ispri�ao svoju tešku ratnu pri�u, recepcionar nam je posu�ivao svoj laptop kad god bi nam zatrebao. Gost nije kralj, nego dobar poznanik i osoba koja se poštiva.
Najviše sam se bojala onih pri�a koje sam �ula o Kosovu, o �enama zatvorenim u ku�e, koje nisu smjele biti u istoj sobi s muškarcima kada bi imali goste. Ja sam goš�a i ne�u to akceptirati, prijetila sam se mom pratiocu. Ali i to je o�igledno kosovska prošlost; �ene su, iako još tradicionalno odgojene i svjesne svoje tradicionalne uloge u obitelji, vrlo moderne i pune �ivota. Njihova odje�a je vrlo �enstvena, �esto i vrlo izazovna, šminka jaka, a sve�ane, balske haljine, �esto i vrlo dekoltirane, nose se u svatovima. Kosovari �ive od gastarbajterskih prihoda i dobiva se i dojam da �ive preko svojih mogu�nosti. Samo svatovi koštaju i po deset tisu�a eura, mlada se kiti zlatom i daruje i svi se takmi�e tko mo�e bolje i više. Vrlo je va�no ono što se vidi izvana, ku�a, auto, tehnika, pa to vodi do �estih dugova i uzajmljivanja novca od prijatelja i rodbine.
Posjetili smo i par poznanika koje znamo iz Švicarske. Ku�e su i iznutra bile vrlo moderno ure�ene, zidarski bez fušanja, kao što se �esto mo�e vidjeti kod nas. Ima i onoga što bi mi danas ocijenili ki�em, na�e se pokoja lutka na velikom krevetu, prekrivenom teškom dekom naj�eš�e neke zlatne boje, ponešto turskih tepiha ili umjetnog cvije�a, ali kerami�ke plo�ice su prvoklasne i drvenarija odli�ne kvalitete. Neizbje�ni ogromni televizor sa satelitskom antenom i glazba i pjeva�ice u šljokicama koje pozivaju na ples. Bili smo i u jednoj staroj ku�i i tu smo vidjeli kako su prije �ivjeli Albanci. Prostorija je bila ogromna i mra�na, starog namještaja i zemljanog poda, ali vrlo �ista. U dvorištu se naravno gradila nova ku�a, velika i lijepa poput drugih koje se mogu vidjeti u susjedstvu. Na podu je bila prekrasna mala, od drveta ru�no izra�ena tradicionalna kolijevka. Beba je bila djevoj�ica plavih o�iju i lijepog osmijeha. Ve� sam bila �ula da se albanske bebe do prve godine ve�u trakama za kolijevku, s ru�icama uz tijelo, poput kiflice, kako bi se tijelo i glava pravilno razvile, ali bila sam šokirana kada sam to i vidjela, djelovalo mi je grubo i bezosje�ajno. Beba se nije pretjerano bunila, tek nešto u po�etku, ali kasnije se i smijala, ve� navikla na taj polo�aj. Majka joj je bila vrlo blaga i lijepa mlada �ena, prelijepih, jako našminkanih o�iju. Svi su bili vrlo ljubazni, pogotovo kada bi �uli da sam Hrvatica. Bili su vrlo sretni zbog toga što ih je Hrvatska priznala kao dr�avu, ali neki su izrazili nezadovoljstvo zbog viza koje im ote�avaju boravak ili prolazak kroz zemlju.
Na Kosovu vlada duh obnove i �elje za �ivotom i to je vjerojatno ono što bi turiste moglo privu�i. Priroda je prekrasna, izleti u planine vrlo lijepi (ali ceste dijelom zahtijevaju dobar auto), i restorani su ve�inom dobri, ali �itava infrastruktura je vrlo loša, nikada je nije ni bilo i tu �e mlada dr�ava imati još puno posla. Kao i u svim siromašnijim zemljama vidi se sme�e na ulicama, a i van naselja, �ak i tik do vrlo urednih ku�a i urednih dvorišta, �u�avci su nezaobilazni na javnim mjestima (iako ima i modernijih zgrada i normalnih WC-a), ali to nije puno bolje ni u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, barem u onim restoranima u kojima smo mi bili. O Kosovu se još mo�e puno re�i, o problemima s kojima se ova zemlja bori ovdje naravno nema ni rije�i, ali kao gost i turist osjetit �ete ovo što sam ovdje opisala. A poznato je da se predrasude najlakše brišu kada �ovjek upozna ljude.
Fotozapis
(kliknite na sliku da ju pove�ate - pa još jednom kliknite do pune veli�ine)
Za portal: Jadranka Soldo
