Hrvatski Portal u �vicarskoj
Home Doga�aji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

Uz pravoslavni Bo�i�:
Proturje�nosti uspostave Hrvatske pravoslavne crkve

Problem pravoslavlja - ne u vjerskom, nego u politi�kom smislu - u Hrvatskoj je ve� dugo prili�no naglašen. Me�utim, mi ga obi�no potiskujemo, nadaju�i se da �e se nekako sam riješiti. Na�alost, ne�e, a to najbolje dokazuje zloupotreba vjerske pripadnosti u minula dva rata. Umjesto da iz toga izvu�emo pouku i pokušamo na�i rješenje, uspostava autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, kao mogu�e rješenje, u Hrvatskoj je na neki na�in još uvijek tabu-tema, a i samo spominjanje te mogu�nosti mnogi pravoslavni hrvatski Srbi do�ivljavaju kao poziv na zlo�in.

Ve� i samu �injenicu da ja kao Hrvat i katolik ponovno otvaram tu temu, mnogi �e od njih smatrati �inom neprijateljstva i ne pokušavaju�i razmotriti o �emu se zapravo radi. No problem zaista postoji i moramo tra�iti rješenje. Stoga ih molim da ovo pa�ljivo pro�itaju i razmisle. Samo toliko. Naglašavam da ovo ne pišem ni s pozicija nacionalnog hrvatstva, niti pak katolištva. Pišem kao �ovjek, humanist, krš�anin i domoljub - gra�anin ove dr�ave, a jedini mi je cilj u smanjenju uzroka i poticaja društvene nestabilnosti zajedni�ke nam domovine.

U cilju boljeg razumijevanja, nu�no je osvrnuti se na povijest Crkve. Krš�anstvo je izrazito nadnacionalna religija. Isus je propovijedao �ovjeku, bez obzira na sve razlike i pripadnosti. Uza sve teško�e i progone u prva tri stolje�a ono se tako i širilo. Na�alost, zaboravljaju�i Isusov nalog: „Bogu Bo�je, a caru carevo", krš�anstvo je u �etvrtom stolje�u upalo u opasnu zamku. Dovode�i u opasnost izvornu duhovnost, ono postaje dr�avnom religijom, opredjeljuju�i se za svjetovne okvire. Crkva je i ranije bila regionalno organizirana na patrijaršije, biskupije i u�e zajednice. Rimski je biskup smatran slijednikom sv. Petra, no u onim uvjetima od njega se tra�ilo mišljenje, ili suglasnost samo u najva�nijim pitanjima od op�eg interesa, dok su patrijaršije imale široku autonomiju. Me�utim, nakon „podr�avljenja“ po�inje borba pojedinih patrijaršija i biskupija oko jurisdikcije nad pojedinim podru�jima. Nakon preseljenja cara u Konstantinopolis (Carigrad) i tamo je uspostavljena patrijaršija, koja nastoji dobiti što šire i ve�e ovlasti. Zaoštravaju se i ve� ranije zapo�ete polemike oko razlika u teološkim tuma�enjima Isusova nau�avanja.

Da bi se u interesu mira u Carstvu uklonile te nesuglasice, 325. g. car Konstantin saziva Prvi op�i (ekumenski) sabor u Nicei. Nešto su uskladili, ali su time otvorili nova pitanja, oko kojih su se još više zapetljali. Kasnije je sazvano još nekoliko op�ih sabora, Bile su to prave sva�e oko prihvatljivosti pojedinih formula vjerskih istina koje je trebalo proglasiti. Neslaganja su dovela do potpunog odvajanja nekih crkvenih zajednica u posebne Crkve (Nestorijanska, Sirijska, Koptska i još neke druge).

Propaš�u zapadnog dijela Rimskog carstva u 5. stolje�u, Carigrad je postao jedinim centrom mo�i. Stoga carigradski patrijarsi nastoje da ih se po ugledu i ovlaštenjima barem izjedna�i s rimskim biskupom. Tu su zapravo nastali korijeni potpunog razlaza Isto�ne i Zapadne Crkve. Crkva je dr�avna, vlast je u Carigradu, a Rim �ivotari u potpunom ekonomskom, kulturnom i društvenom rasulu. Obje Crkve idu svaka svojim putem u organizacijskom i liturgijskom smislu. Osnivanjem Frana�ke dr�ave polo�aj papa sve više ja�a, što izaziva ogor�ene proteste Crkve na Istoku. Kona�no, 1054. g. jedna, Velika crkva i formalno se dijeli u dvije odvojene Crkve - i to ljutito, uz uzajamna isklju�enja iz Crkve i proglašenja prokletstva. Povod je bio u preformuliranju ranije usvojene vjerske istine (dogme) o tomu da li Duh sveti izlazi iz Oca po Sinu, u: Oca i Sina (Filioque). U to ovdje nema potrebe šire ulaziti, tim više što su stvarni razlozi zapravo bili u potpunoj podjeli podru�ja jurisdikcije.

Slabljenje Bizanta i kona�ni pad Carigrada, Isto�na Crkva do�ekala je duboko zbunjena. Za razliku od Zapadne, koja je bila strogo centralizirana, Isto�na je bila podijeljena na, u velikoj mjeri autonomne, autokefalne Crkve, pa su se i me�u njima stalno pojavljivali otpori oko promjena jurisdikcije i osnivanja novih autokefalnih Crkava.

Neki su hrvatski krajevi sve do 13. stolje�a bili pod jurisdikcijom Carigrada, a bez obzira na susjedstvo Bizanta, Crkva u Srbiji je tada bila u nadle�nosti Rima. Drugim rije�ima; pravoslavlje je u Hrvatskoj stotinama godina starije od onog u Srbiji, dok je nacionalno-vjersko srpsko pravoslavlje po�elo prodirati u naše krajeve tek prije 200 godina.

Obzirom na osporavanje nekih hrvatskih povijesnih podataka, ovdje �u se poslu�iti podacima uzetim iz knjige D. T. Batakovi�a Nova istorija srpskog naroda objavljenoj u nakladi: Naš dom - Beograd 2000.

Citiram Istoriju: „još je car Iraklije, u prvoj polovini VII. veka, po�eo da pokrštava tek doseljene Srbe, i to posredstvom sveštenika iz Rima (...) Srpski veliki �upan Stefan Nemanji� dobio je kraljevsku krunu 1217. od pape Honorija III.".

Njegov je brat Rastko kalu�er, pod imenom Sava. On nije odobravao tu krunidbu, jer svoje crkvene ambicije nije mogao ostvariti u okviru centraliziranog katolištva. Stoga je od cara Teodora I. i patrijarha Manojla tra�io i uspio (1219.) dobiti pristanak da se Crkvi u Srbiji dodijeli autonomija (autokefalnost), a on je postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. To je po�etak Srpskog pravoslavlja.

Na �elo dr�ave kasnije dolazi Dušan. On je Srbiju sna�no proširio, pa se �elio proglasiti carem. No, to je morao potvrditi i patrijarh, kojega Srbija nije imala. „Zbog toga je odlu�io da SPC uzdigne u rang patrijaršije. Ve� po�etkom 1346. srpski je arhiepiskop Joanikije proglašen patrijarhom. Dr�avni je sabor odr�an u Skoplju, prihvatio je proglašenje srpskog carstva i patrijaršije. (...), Dušan je u Skoplju, na Vaskrs, 16. aprila 1346. primio carsku krunu.".

Zbog toga je carigradski patrijarh 1350. prokleo Dušana, srpskog patrijarha i sve�enstvo, isklju�ivši ih time iz zajednice pravoslavnih krš�ana.

Dušan je 1354. uputio izaslanstvo papi Ino�entiju VI, iskazuju�i spremnost da papsku stolicu prizna za apostolskog naslednika i vrhovnog poglavara hriš�anske crkve.". Bio je odlu�io vratiti Crkvu Rimu, ali je (1355.) iznenada umro.

Dolaskom Turaka patrijaršija SPC je dokinuta. Obnovljena je 1557., a ponovno je dokinuta 1766., pa su se opet svi našli pod vlaš�u Carigradske patrijaršije.

Oslobo�enjem balkanskih naroda od Turske, nastale su nove dr�ave, koje su uspostavile svoje autokefalne Crkve. U Austro-Ugarskoj pak djeluju �etiri podru�ne crkve, dok za �etiri egzarhata u BiH Vlada nije predlo�ila samostalnost, pa su nakon okupacije BiH (1878.), ostale pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Kasnija uspostavljanja patrijarhata u Srbiji onemugu�ivana su crkveno-politi�kim sporenjima izme�u Rusije i Austrougarske. Sve to nema nikakve veze s religijom kao takvom. U pitanju su prvenstveno dr�avne politike. Ovdje je potrebno spomenuti, da je poslije dokidanja autokefalnosti SPC, Crkva u Crnoj Gori ostala samostalnom.

Na prijelazu u 20. stolje�e, stanje je slijede�e: Ruskoj PC pridru�ila se i Gruzijska. U Austrougarskoj djeluju: Crkva u Karlovcima, Bukovici, Sibinju (za ma�arske Rumunje), te u Dalmaciji. Zatim imamo pet dr�avnih Crkava: Rumunjska, Bugarska, Srpska, Gr�ka i Crnogorska PC. Za �etiri egzarhata u BiH austrougarska Vlada nije predlo�ila crkvenu samostalnost jurisdikcijskih podru�ja, te su nakon okupacije BiH (1878.) ostali formalno pod jurisdikcijom carigradskog Patrijarha.

Kao što su oslobo�enjem balkanskoh naroda od turske okupacije nastale nove dr�ave, koje su na temelju kanonskog prava PC uspostavile svoje autokefalne Crkve, tako je i nakon Prvog svjetskog rata nastala nova dr�ava: Kraljevina SHS, pa je u toj dr�avi trebalo formalno riješiti status PC. Nakon dugih pregovora, kralj Aleksandar uz veliku nov�anu naknadu 1922. g. dobiva od Carigradske Patrijaršije pravo na centralizirano rješenje: priklju�enje svih PC na teritoriju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Srpskoj PC. Preimenovanjem dr�ave SHS u Jugoslaviju, ni Vlada, ni Patrijaršija nisu tra�ili preimenovanje u Jugoslavensku PC.

Raspadom Jugoslavije 1941. g. Crkva u Makedoniji pripojena je Bugarskoj PC, a crnogorska je opet postala samostalnom. Bez obzira što mislili o njezinu re�imu, kao i o drugim okolnostima, novouspostavljena hrvatska dr�ava imala je po kanonskom pravu PC pravo na pokretanje postupka za samostalnost PC na svome podru�ju. No postupak priznavanja i ina�e traje dugo, a u okolnostima svjetskog rata, to je bilo nemogu�e do kraja i formalno okon�ati.

No Hrvatska je izgubila rat i ponovno je priklju�ena Jugoslaviji, ovaj put komunisti�koj u kojoj je vjera odvojena od dr�ave, ali je Srpska PC ponovno dobila jurisdikciju na cijelom podru�ju dr�ave. Premda antinacionalisti, a vjerski - najbla�e re�eno - nezainteresirani, komunisti su prihvatili tvrdnje srpskih nacionalista da je uspostava Hrvatske PC zlo�in. Stoga su svi sve�enici HPC - njih 61 - osu�eni na smrt i strijeljani. Patrijarh je obješen. �ak ni nacisti nisu pobili sve �idovske rabine.

Voljom narodâ i ta se Jugoslavija raspala. Definitivno! Opet je uspostavljena samostalna hrvatska dr�ava, u kojoj po svim pravilima kanona PC treba uspostaviti i samostalnost PC. No, to više ne mo�e �initi dr�ava, nego je to du�nost sve�enstva i vjernika te Crkve. Povijest minulih stolje�a u�inila je da se uspostavljanem novih dr�ava stje�e i pravo na autokefalnost PC, ali tomu se „mati�ne“ Crkve obi�no protive, a kod nas je umjesto na: „Pravoslavna“, naglasak premješten na „Srpska“.

Zanimljivo je da se u Novoj istoriji srpskog naroda pojam „Svesrpstva“ ne ostavlja mitološkoj prošlosti, nego se jasno aktualizira: „Od svih nacionalnih programa nastalih u modernom dobu, najve�i zna�aj imalo je Na�ertanije (nacrt) Ilije Garašanina, sastavljano 1844. (...). Na�ertanje je prvi put u srpskoj politici istaklo na�elo ujedinjenja Srpstva kao najviše na�elo dr�avne politike“... a u toj se ideologiji klju�nu ulogu daje ponašanju SPC, koje je usmjereno izrazito nacionalno i dr�avotvorno, pa je to i posebno naglašeno. Tako ve� u Uvodu knjige piše da je odanost Srpskoj pravoslavnoj crkvi „Vertikala srpske istorije (...)“, te da je taj identitet „u poslednja dva veka, iz etni�kog, versko-etni�kog i protonacionalnog prerastao u nacionalni identitet.“.

Ova povezanost nacionalnog i dr�avotvornog sa srpskim pravoslavljem, izvan Srbije stvara opasne društvene probleme, a posebno od po�etka bu�enja nacionalne svijesti polovinom IX. stolje�a. Stoga ova knjiga sna�no aktualizira stalno potiskivanu potrebu uspostave autonomije Pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

Bu�enjem nacionalne svijesti sredinom 19. stolje�a, populisti�ki politikanti skre�u u nacionalisti�ki hegemonizam. SPC ne samo da ih u tomu slijedi, nego hijerarhija SPC srpsko pravoslavlje �ini temeljnom podlogom srpskom nacionalisti�kom hegemonizmu. Njoj je glavni cilj zadr�ati jurisdikciju i na podru�jima koja nikad nisu bila u sastavu srpske dr�ave. Poznato je da su i Turci i Austrougarska masovno naseljavali pripadnike pravoslavlja iz isto�nih krajeva na podru�je Hrvatske i BiH. Bez obzira na njihovu etni�ku pripadnost, upisuju�i ih krštenjem u Srpsku PC, oni su automatski postajali Srbima. Time je SPC postala velikom „tvornicom“ srpstva. Djeluju�i potpuno nekrš�anski, u ovom zadnjem krvavom sukobu SPC se spremno pridru�ila Miloševi�evom sotonskom pozivu: „Svi Srbi u jednoj dr�avi“. Dogodilo se što se dogodilo. Ti su zavedeni ljudi bili samo topovsko meso. Njihova sudbina ne zanima srbijanske hegemoniste. Zanima ih samo teritorij u kojemu ti ljudi �ive. To polako (ali našom neodlu�noš�u i previše polako) po�inju shva�ati i mnogi Srbi izvan Srbije, a to nam pru�a šansu za mir u budu�nosti.

I pored oštrog protivljenja hijerarhije SPC, PC je u Makedoniji ve� prakti�no samostalna. Proglašena je i samostalnost PC u Crnoj Gori. Pa zašto to ne bi smjele u�initi i PC u Hrvatskoj i BiH? To su samostalne dr�ave. Da li bi pravoslavnim vjernicima u tim dr�avama automatski bilo oduzeto njihovo srpsko nacionalno opredjeljenje? Ve�ina ljudi ne zna, a nacionalisti�ki politikanti prešu�uju da postoje, npr. Ma�arska, Poljska i Finska PC, premda u tim crkvama prakti�no nema pripadnika ve�inskih naroda tih dr�ava - pa ipak pripadnicima nacionalnih manjina nitko ne osporava njihovu nacionalnu pripadnost. Bjelorus je ostao Bjelorus - dr�avljanin Poljske.

Poticanjem ekumenizma i me�ureligijskog dijaloga bavim se ve� preko trideset godina. Neposredno pred rat, na posebno organiziranim tribinama, na tu sam temu dr�ao nekoliko uspješnih predavanja. Obi�no su bili prisutni i pravoslavni sve�enici, ali se nisu javljali za rije�. Kasnije sam razgovarao s jednim od njih. Pitao sam ga jesam li pogriješio u ocjeni ponašanja hijerarhije SPC. Ako jesam, rado �u to ispraviti. Odgovorio mi je da se kao hriš�anin i �ovjek potpuno sla�e sa mnom, ali: „ja to pred ovim našim ne smijem govoriti“. Drugi mi je rekao: „U ovoj uzavreloj situaciji, moji bi me ispekli na ra�nju“. Tragi�no.

Nema više ra�njeva. �ao mi je srpskog naroda, što kao u Domani�evoj „Dangi“ slijepo slijedi slijepe vo�e. Jedina institucionalna veza koja nas još ve�e s Beogradom je SPC. Imaju li pravoslavni gra�ani Hrvatske snage i mudrosti, da u svojoj domovini Hrvatskoj proglase svoju autokefalnu Crkvu, koja mo�e i treba biti u prijateljskim vezama sa SPC, ali ne i o njoj ovisna? To je u interesu mira i stabilnost. Isus je svoje u�enike pozdravljao isklju�ivo pozdravom: „Mir vama!“.

 

Za portal: prof. Filip �orluki�, filip.corlukic@inet.hr

 Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch

 

Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | doga�aji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.arhiva.croatia.ch/ Sva prava pridr�ana.