Prof. Filip �orluki�
Uzroci raspada Jugoslavije
3. dio
1. dio
1.- Predgovor
2.- Etni�ka i nacionalna pripadnost
3.- Etni�ka i nacionalna pripadnost naroda BiH i Hrvatske
2. dio
4.- Bu�enje nacionalne svijesti
5.- Kraljevina Jugoslavija
6.- SFRJ - Titova Jugoslavija
3. dio
7.- Pripreme za rat i po�etak rata
8.- Tko je kriv ?
9.- Kraj ratnih operacija
4. dio
10.- Crna Gora i Kosovo
11.- Dr�ave nastale na tlu Titove Jugoslavije
12.- Zaklju�ni komentar
* * *
Ve� objavljeno:
1. dio
2. dio
* * *
Nastavak - 3. dio:
7.- Pripreme za rat i po�etak rata
Takvo je stanje bilo sve do Titove smrti 1980. g., a od tada se politi�ka situacija sve više pogoršava, što galopiraju�a inflacija još više poja�ava. Republike su donijele amandmane na svoje Ustave, u kojima se proglašava i višestrana�je. 1986. je objavljen Memorandum SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti), u kojemu je izlo�en velikosrpski program. 1987. g. je na dramati�noj sjednici CK SK Srbije prevladala agresivna struja Slobodana Miloševi�a, koji je obe�ao brzo rješenje sve ve�e krize na Kosovu. 1988. je u Novom Sadu odr�an prvi „miting solidarnosti“ s kosovskim Srbima. Krajem 1989. u Beogradu je odr�an veliki protualbanski miting. Istodobno je „doga�anje naroda“ organizirano u Kninu, gdje su Srbi protestirali zbog navodne suradnje hrvatskih i slovenskih politi�ara s „albanskim separatistima“. To su i za�eci pobune Srba u Hrvatskoj. 28.03. iste godine Skupština Srbije prihvatila je amandmane na Ustav Srbije, kojima su autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo prestale postojati - što je pokrenulo velike nemire na Kosovu.
Po�inju pripreme za rat. Narodi Jugoslavije �ele više samostalnosti, dok novi vlastodršci u Beogradu nastoje ograni�iti i ono postoje�e, pa Jugoslaviju što više centralizirati, s naglašeno srpskim vodstvom. U Srbiji na politi�koj sceni dominira vrlo sposoban, agresivan i lukavi „vo�a agresivnog �opora“ – Miloševi�. On lukavom ljudskom kreativnoš�u u srpskom narodu poti�e prastari instinktivni program obrane. Da bi signalom o opasnosti ostvario jedinstvo, on Srbe prvo plaši „strašnom opasnoš�u“ od Šiptara, a zatim i od islama op�enito. Stolje�ima ideologiziran da je stalno potencijalna �rtva, srpski narod ima nesre�u da je njegov instinktivni obrambeni program stalno u „Stand by - toploj pripremi“. Stoga ih se vrlo brzo i lako moglo pokrenuti na ono famozno jedinstvo u obrani, a to u praksi zna�i u napadu. Ubrzo su potpuno prestali misliti svojom glavom, jer su ve� bili prihvatili ono suludo da „vo�a misli za nas“. Bili su spremni. Bili su spremni i na najokrutniji rat – onako, kako vo�a ka�e. Tako su na poticaje iz Beograda hrvatski Srbi po�eli s demonstracijama pobune, koje su zbog njihova postavljanja drvenih balvana na prometnice nazvane „balvan revolucijom“.
Na izborima u Hrvatskoj pobje�uje nacionalisti�ka stranka predsjednika Franje Tu�mana, dok u BiH ni jedna stranka nije ostvarila apsolutnu ve�inu pa na �elo dr�ave dolazi koalicija tri nacionalisti�ke stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), a na �elo dr�ave dolazi Alija Izetbegovi�. U Sloveniji i Makedoniji tako�er pobje�uju stranke koje �ele slobodu. Samo su stranke u Crnoj Gori, a posebno u Srbiji protiv „razdru�ivanja“ Jugoslavije.
Nakon što su u svim republikama odr�ani višestrana�ki izbori i nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u labavu konfederaciju, a oru�ani incidenti se nastavljali dnevnim ritmom, dominatnom je postala izvorna spoznaja o nu�nosti potpunog razdru�ivanja.
U pripremama za referendum o osamostaljenju u Hrvatskoj se Srbi tomu energi�no protive, dok su oni u BiH postavljali jasne uvjete: a.- nema odvajanja. b.- jesu za odvajanje, ali u tom slu�aju tra�e da se iz te dr�ave izdvoji „sva srpska zemlja“. Od ukupnog stanovništva njih je oko 32%, ali tra�e 66% teritorija, uklju�uju�i i „Srpsko Sarajevo“.
Bosanski Hrvati jesu bili za odvajanje BiH od Jugoslavije, ali su unaprijed postavljali uvjet da se dr�ava uredi na kantonalnim osnovama. Koliko je poznato to im je prvo predlo�io europski promatra�, Peruanac de Quellar. To je i prihva�eno bez ikakvih pojedinosti što to zapravo zna�i.
Kao po�etak raspada SFRJ neki autori uzimaju donošenje Ustava iz 1974., drugi za to uzimaju Titovu smrt 1980., a tre�i odluku Srbije o ukidanju pokrajina. Me�utim, po�etak te�nja za raspad Jugoslavije zapravo je stvarno zapo�eo ve� protuzakonitom uspostavom Kraljevine Jugoslavije i zlo�inom srpske vojske na Jela�i�evom trgu u Zagrebu. Sve ono što se doga�alo od tada pa sve do ratnog raspada SFRJ 1991. (osim �etverogodišnjeg perioda drugog svjetskog rata), taj period mo�emo nazvati hladnim ratom za odvajanje. Pravi ratni raspad je zapo�eo tek napadom jugo-vojske na Sloveniju.
Na temelju rezultata referenduma Slovenija i Hrvatska su 25.06.1991. proglasile neovisnost. Me�utim, jasno krše�i odredbu Ustava SFRJ iz 1974. o pravu na odvajanje, vlasti u Beogradu to ne priznaju pa samo dva dana kasnije, 27.06.1991. jedinice JNA kre�u na grani�ne prijelaze Slovenije u namjeri da ne dozvole izmjenu natpisa dr�ave. Rat izme�u potpuno opremljene i motorizirane JNA s jedne strane i slovenskih teritorijalaca s druge trajao je desetak dana, pa je tako i prozvan (Slovenska osamosvojitvena vojna, desetdnevna vojna), „deseto-dnevni rat“.
Premda je u Hrvatskoj i ranije bilo sporadi�nih okršaja odmah nakon prvih demokratskih izbora, poslije proglašenja neovisnosti po�inje i masovna pobuna onih koji su se nacionalno opredijelili za srpstvo u svim podru�jima u kojima predstavljaju ve�inu. Bitke se sve više zaoštravaju, a budu�i da je JNA još ranije oduzela oru�je Op�enarodne obrane (ONO), oru�ja nije bilo, još nije bilo ni vojske, pa je po�etak rata, osim policijskih postrojba, obranu Hrvatske zatekao nespremnom, a prve su udare u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni, primili izvrsno i dobro naoru�ani borci Paraginog HOS-a. Bez tog sna�nog i u�inkovitog otpora teško je re�i kako bi se dalje razvijale ratne operacije. No dok je jugovojska sna�no pomagala sve dragovolja�ke srpske paravojne postrojbe, hrvatska vlast se krajnje nelojalno, pa �ak i neprijateljski odnosila prema HOS-u.
Vije�e sigurnosti je pod pritiskom engleske i francuske diplomacije donijelo krajnje nemoralnu, a moglo bi se re�i i neprijateljsku odluku o zabrani uvoza oru�ja, premda je bilo poznato da je JNA bila jedna od najmo�nijih oru�anih sila u Evropi. Njima nije bio potreban uvoz (dosta su i izvozili), dok je Hrvatska bila prisiljena oru�je tajno nabavljati na svjetskom crnom tr�ištu.
Na referendumu o osamostaljenju BiH odr�anom 19.05.1991. godine, za samostalnost je glasalo preko 2/3 gra�ana. No, kada je na Skupštini donesena takva odluka, srpski delegati su napustili zasjedanje i u drugoj dvorani izglasali odluku o uspostavi Republike Srpske, s glavnim gradom „Srpskim Sarajevom“.
U Hrvatskoj je to bio pravi obrambeni rat, koji je nazvan Domovinskim, a na strategijskoj razini odvijao se u tri etape. Oru�ani sukobi po�eli su izbijati u �etvrtom mjesecu 1991., i to uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima. Od osmog mjeseca 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od prvog mjeseca 1992. do petog 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a du� crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog ja�anja snaga uz provedbu operacija takti�ke razine u kojima su oslobo�eni manji dijelovi teritorija. U tre�oj etapi, u petom i osmom mjesecu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobo�en najve�i dio okupiranoga podru�ja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano podru�je u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomo� prijelazne me�unarodne uprave 1996. - 1998. godine.
Rat je bio strašan i razaraju�i, a spomenut �u samo bitku za Vukovar. Bila je to najve�a i najkrvavija bitka obrambenog rata. Grad u neovisnoj dr�avi Hrvatskoj napale su i opkolile snage elitnog Novosadskog korpusa JNA dr�ave Srbije, kao i njihovih paravojnih postrojbi, a uz pomo� hrvatskih Srba. Razaranje svim vrstama oru�ja trajalo je 87 dana: od osmog do jedanaestog mjeseca 1991. g. Napada�i su imali ogromne gubitke u ljudstvu i oru�ju, ali obzirom na izrazito nesrazmjeran odnos snaga bitka je završena porazom branitelja. Nakon ulaska u razoreni grad, agresori su u znak osvete odveli i pobili sve ranjenike iz bolnice, a da bi iskazali lu�a�ku mr�nju pjevali su: „Slobodane šalji nam salate, bit �e mesa, klat �emo Hrvate!“. Taj su video zapis prikazivale TV postaje širom svijeta.
Iako je ta bitka bila zna�ajan i simboli�ki gubitak za Hrvatsku, to je zapravo bila moralna pobjeda. JNA je pretrpjela ne samo neshvatljivo velike gubitke, nego i ogroman psihološki gubitak presti�a, pa je pridonijela da Hrvatska dobije ve�u me�unarodnu potporu za svoju neovisnost. Budu�i da je široko cijenjena kao klju�ni trenutak u tijeku tog rata, to je bila prava pirova pobjeda JNA nad hrvatskim braniteljima.
Prisilnim napuštanjem vojarni, a i pod pritiskom me�unarodne javnosti, postrojbe JNA su se postupno iz Hrvatske povla�ile u BiH, ostavljaju�i pri tome pobunjenim Srbima ogromne koli�ine oru�ja.
U BiH je time ostvarena ogromna koncentracija jugo-vojske pod srpskim zapovjedništvom. Homogenizirani bosanski Srbi, koji su, zapravo, za Miloševi�a bili samo „topovsko meso“ (njega je zanimao teritorij), tako�er su bili izvrsno naoru�ani. Na �alost, vodstvo dr�ave na �elu s Alijom Izetbegovi�em uop�e nije shva�alo opasnost, nego su vjerovali da �e ih Armija štititi od srpskih provokacija koje su bile sve �eš�e. U po�etku su to bili samo sporadi�ni okršaji, uglavnom s bosanskim Hrvatima, jer oni su još tijekom rata u Hrvatskoj dobro shvatili što ih �eka. Skupa s Hrvatima su se borili i mnogi Muslimani, od kojih su se neki borili i u Hrvatskoj. Tako su prve udare i u BiH odbijale dobro organizirane postrojbe HSP-a pod zapovjedništvom generala Bla�a Kraljevi�a. Za razliku od bosanskih Srba i Hrvata Izetbegovi�evo vodsvo se uop�e nije trudilo da i Muslimane pripremi za obranu. Od onih koji su shvatili što se doga�a, veliki se broj skupa s bosanskim Hrvatima borio u obrani zajedni�ke im domovine, dok ve�ina, a posebno njihovo vodstvo, nisu vjerovali da je agresija stvarno po�ela.
Tek kada su 1.04.1992. srpske paravojne postrojbe po nare�enju Srpske dr�avne slu�be bezbednosti Jovice Staniši�a prešle srpsko-BiH granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile veliki pokolj Muslimana, muslimansko vodstvo je kona�no shvatilo da je „rat strvarno po�eo“ i tek tada pokre�e pripreme za obranu. Taj je rat bio mnogo strašniji od rata u Hrvatskoj, a trajao je izme�u 1992. i 1995. godine.
Da je tada bilo razuma, sve je moglo biti druk�ije, no razum je izgleda svima smetao. Sarajevske vlasti uop�e nisu reagirale kad je u jedanaestom mjesecu 1991. zrakoplovstvo JNA razorilo selo Ravno, a nakon ulaska vojske u grad spalili su preostale zgrade i pobili veliki dio stanovništva. Stoga se Hrvati ljute zbog muslimanskog ranijeg nesudjelovanja u obrani, dok su Muslimani ve� prije prigovarali Hrvatima što „izazivaju“ Jugoslavensku armiju.
U novonastaloj situaciji bosanski Hrvati ne �ele sjedinjavanje obrane i ne dozvoljavaju novoformiranim vojnim jedinicama Armije BiH slobodan prolaz preko „svojih“ teritorija. Sukob izme�u bosanskih Hrvata i Muslimana postao je neizbje�nim. Sada Muslimani Hrvate po�inju do�ivljavati ako izdajice, dok posebno hercegova�ki Hrvati, opsjednuti svojom paranojom, po�inju Muslimane do�ivljavati kao glavne neprijatelje – a na srpsku agresiju kao da su zaboravili.
To sve više homogenizira Muslimane i nacionalisti�ko ludilo raste, ali sada u neuobi�ajenom trokutu. Branitelji su krvavo zaratili izme�u sebe. U me�uvremenu Muslimani kona�no svoju narodnost preimenuju u logi�no bošnjaštvo, ali (dugoro�no) uz vrlo opasnu uvjetovanost: da samo muslimani (vjera) mogu biti Bošnjaci (nacija). Besmislica religijske nacije. Opsjednuti tom paranojom oni se suludo odri�u 500 godina svoje povijesti kad nisu bili muslimani.
Tako zbog borbe za teritorije dolazi do velikog oru�anog sukoba izme�u Hrvata i Bošnjaka, ali uglavnom na podru�ju zapadne Hercegovine i središnjih dijelova BiH, dok se na drugim podru�jima Hrvati skupa s Bošnjacima bore za obranu domovine. Umirovljeni general JNA Stjepan Šiber, jedan je od utemeljitelja Armije BiH i upravo je on na zahtjev predsjednika BiH Alije Izetbegovi�a u zapovjedništvo predlo�io još dva generala: jednog Srbina i jednog Muslimana. Tako je umirovljeni general JNA, Srbin Jovan Divjak uz Hrvata, generala Stjepana Šibera, bio u trojnom zapovjedništvu Armije BiH. On je cijelo vrijeme djelovao u Sarajevu, dok je Šiberovo zapovjedno mjesto bilo u Tuzli. Me�utim, da bi apsurd bosanskog ratnog košmara bio što ve�i, u zapadnom je dijelu dr�ave Fikret Abdi� proglasio Autonomnu pokrajinu, pa je s Armijom BiH vodio ogor�ene bitke. Muslimani, protiv Muslimana! Obrambeni je rat tako prerastao i u najgoru varijantu gra�anskog rata.
* * *
8.- Tko je kriv?
Potpuno je jasno tko je i zašto je rat zapo�eo. Me�utim, i danas se uporno nastoji prikriti tko je kriv i zašto su oni koje nazivamo „Me�unarodnom zajednicom“ dozvolili da taj rat traje toliko dugo, kao i da bude toliko okrutan. U svrhu dokumentiranja tog problema spomenut �u samo okolnosti pod kojima su dva velika zlo�ina po�inile srpske snage. To su �etverogodišnja opsada Sarajeva i pokolj nevinog stanovništva grada Srebrenice.
Naoru�ane svim vrstama naoru�anja mo�ne srpske snage su �etiri godine dr�ale Sarajevo u okru�enju, svakodnevno nasumice pucaju�i na grad iz svih vrsta oru�ja, ruše�i zgrade i ubijaju�i nedu�no stanovništvo, me�u njima i djecu, �ene, starce. Obzirom na realni odnos snaga mogli su ga lako zauzeti, ali im je više odgovarao taj psihopatski oblik terorizma. Armija BiH nije imala dovoljno snaga da probije taj obru�.
Me�unarodne „Mirovne snage“ UNPROFOR, imale su i više nego dovoljno snaga da obave ono za što su i poslane. Zbog veli�ine i slo�enosti problema Vije�e sigurnosti UN je uspostavilo t.zv. „trostruki klju�“, koji su predstavljali: glavni tajnik VS Boutros Boutros Ghali, predstavnik UN Yasushi Akashi i zapovjednik mirovnih snaga francuski general Philippe Morillon. No, oni se „nisu mogli dogovoriti“ o upotrebi zra�nih snaga za proboj obru�a.
Sigurno je svaki od njih trojice u svojim odlukama morao zastupati nekakvu odre�enu politiku. EU je bila politi�ki nejedinstvena, ali je i pored diplomatskog rje�nika bilo poznato da su Engleska i Francuska bile na strani Srba. SAD se još dr�ala po strani i teško je re�i je li ne�ije interese zastupao gospodin Akashi, ali je poznato da je on ve� ranije upropastio mirovnu akciju u Kambod�i. Što se ti�e nemoralnog ponašanja gospodina Boutrosa, znakovito je da ga je, nakon što mu je istekao mandat u VS, francuski predsjednik Shirac kao „izrazito moralnu li�nost“ postavio na �elo Frankofonske unije.
Budu�i da je svjetska javnost sve glasnije zahtijevala deblokadu Sarajeva, kona�no je SAD tra�ila da se zra�nim udarima razbije blokada. To gospoda Trostrukog klju�a „nisu mogla riješiti“, pa se javno umiješao francuski predsjednik Mitterand. On se i ranije oštro suprotstavljao priznavanju Slovenije, Hrvatske i Bosne, pa je zbog hitnosti, umjesto diplomatskim putem, u lipnju 1992. zrakoplovom osobno doletio u Sarajevo i uspostavio zra�ni most s humanitarnom pomo�i za opkoljeni grad. Time je nastojao stvoriti dojam da blokade zapravo i nema, ali je tako zapravo sprije�io vojnu intervenciju protiv bosanskih Srba i tako produljio agoniju grada.
Drugi je primjer genocid u Srebrenici koja je bila proglašena zašti�enom zonom. Kad je po�etkom sedmog mjeseca 1995. vojska Republike Srpske, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladi�a opkolila Srebrenicu u isto�noj Bosni, priklju�ili su im se i „Škorpioni“, paravojna formacija pod kontrolom srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova, pa je postojala jasna opasnost da �e je i zauzeti. No, budu�i da su odgovorna trojica iz „trostrukog klju�a“ oklijevali donijeti bilo kakvu odluku, srpske snage su upale u grad, odvojile muškarce od �ena i pobile preko osam tisu�a Bošnjaka, muškaraca u dobi od 12 do 77 godina!
* * *
9.- Kraj ratnih operacija
Armija BiH u opkoljenoj biha�koj regiji, u kojoj su se borili i Hrvati, cijelo je vrijeme rata bila srpskim snagama odvojena od ostalog teritorija, ali je uspješno odolijevala, ne samo srpskim, nego i snagama Fikreta Abdi�a, koje su - da apsurd bude ve�i - �esto sura�ivale s �etnicima. Tad je bila ozbiljno ugro�ena velikim snagama RS. Da bi sprije�ila novi genocid, SAD je kona�no preuzela inicijativu od politi�ki razjedinjene EU i „neutralnog“ Glavnog tajnika VS, organiziravši u Splitu postizanje sporazuma izme�u Tu�mana i Izetbegovi�a o legaliziranju prisustva Hrvatske vojske u BiH. Sporazum je potpisan 22. srpnja 1995., a prvi u�inci tog sporazuma došli su ve� nakon tri dana. Tad su Zborno podru�je Split i BiH Hrvatsko vije�e obrane krenuli u napadnu operaciju: Ljeto 95, kojom su zauzeli Bosansko Grahovo, Glamo� i njihova šira podru�ja. Time je vojska RS odba�ena dublje u Bosnu, a Knin je izgubio najva�niju prometnicu i zale�e. Put Hrvatskoj vojsci za Knin je bio otvoren.
U nastojanju da se rat kona�no završi, a i zbog bojazni da bi se Srbi ipak odlu�ili na zauzimanje Biha�a, Amerikanci su prešutno pristali da se pokrene u Hrvatskoj dugo pripremana vojna akcija Oluja. Hrvatske su snage na vrlo širokom frontu krenule rano ujutro 4. kolovoza 1995. i do 7. kolovoza oslobodile cio okupirani teritorij. Ostao je jedino okupirani dio sjeveroisto�ne Hrvatske, za koji su Amerikanci prisilili Hrvatsku da pristane na mirnu reintegraciju. Ta „mirna“ reintegracija je trajala tri godine, a u tom je periodu u raznoraznim osvetama poginulo oko 300 osoba, a ostalo i mnogo nerješenih problema.
Dospijevši na granicu BiH, hrvatske su snage skupa sa snagama Armije BiH brzo krenule dalje, dok su se demoralizirane srpske snage u pani�nom bijegu brzo povla�ile. U akciji je sudjelovao i HVO i V. korpus Arnije BiH iz biha�kog d�epa, koji je tom prigodom uspostavio i nadzor nad tadašnjom Autonomnom republikom Zapadnom Bosnom Fikreta Abdi�a.
Kad su oslobodila�ke snage 13. listopada 1995. stigle do ispred Banjaluke, iz SAD je predsjedniku Tu�manu stigao ultimativan zahtjev da zaustavi napredovanje. U slu�aju neizvršenja, prijetnja je bila zra�nim udarima. Sve je zaustavljeno i �ak su morali vratiti neka ve� oslobo�ena podru�ja. Tada su završene ratne operacije, a potpisivanje mira �e biti nametnuto od strane SAD vladi Bosne i Hercegovine tijekom pregovora u Daytonu.
Kasnije je ta sramotna i nelogi�na odluka o obustavljivanju napredovanja obrazlagana da se time �eljela sprije�iti izbjegli�ka kriza. Da je akcija nastavljena vojska RS bi skupa s civilima koji su se povla�ili u samo desetak dana u brzom povla�enju stigla u Srbiju, a ukupan broj tih osoba bio bio neusporedivo manji od 2,200.000 izbjeglica iz Bosne, od kojih se najve�i dio zadr�ao u RH, a ve�ina ih se nikad nije vratila na podru�je RS. Da je rat normalno završen o�ekivanom �istom pobjedom, svi oni koji bi to �eljeli mogli bi se kasnije vratiti svojim ku�ama. No, i SAD je imala svoje „strateške interese“.
Daytonski sporazum, odnosno Mirovni sporazum za BiH je dogovoren na Konferenciji koja je od 1. do 21. studenog 1995. odr�avana u bazi zra�nih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD. Glavni su sudionici bili predstavnici triju dr�ava nastalih iz bivše SFRJ, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, te glavni ameri�ki pregovara�, veleposlanik u RH Richard Holbrooke i general Wesley Clarc. Taj je sporazum slu�beno potpisan 14. prosinca 1995. u Elizejskoj pala�i u Parizu.
Za portal: Prof. Filip �orluki�, filip.corlukic@inet.hr
Sutra na portalu nastavak:
Uzroci raspada Jugoslavije
4. dio
