Razgovor za Portal HKV-a s Tomislavom Jonji�em
Tomislav Jonji� (www.tomislavjonjic.iz.hr) je ro�en je 1965. u Imotskom. Od 1988. radi kao odvjetni�ki vje�benik odnosno odvjetnik. Sudionik Domovinskog rata 1991./92. Tri godine kao ugovorni diplomat radio u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu (Švicarska), potom nepune dvije godine bio savjetnik za me�unarodne odnose u kabinetu ministra unutarnjih poslova. Od rujna 1997. ponovno odvjetnik sa sjedištem ureda u Zagrebu. Kao branitelj sudjelovao i u kaznenim postupcima u inozemstvu (MKSJ u Den Haagu, Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Po�eo objavljivati 1990. i od tada objavio više od sedam stotina znanstvenih, publicisti�kih i novinskih tekstova. Sudjelovao na više simpozija i stru�nih skupova u zemlji i inozemstvu. �lan uredništva više �asopisa. Od sije�nja 1997. do prosinca 2005., te od rujna 2006. do danas glavni urednik Politi�kog zatvorenika, mjese�nika Hrvatskog društva politi�kih zatvorenika (www.hdpz.hr). �lan-radnik MH i �lan HKV.
Tomislav Jonji�
- Nacionalizam nije nu�no desni�arska ideologija
Gospodine Jonji�u, Vaša posljednja knjiga znakovita naslova: Hrvatski nacionalizam i europske integracije, objavljena je 2008. godine. Za one koji knjigu nisu još pro�itali, mo�ete li ukratko re�i što je njezin sadr�aj?
U Hrvatskoj a i izvan nje stvorena je slika da je ideologija hrvatskog nacionalizma, onako kako su ju u drugoj polovici XIX. stolje�a formulirali A. Star�evi� i E. Kvaternik, zapravo ideologija neslobode, neprava, nesnošljivosti i mr�nje. Istina je i u historiografskome i u politi�kom pogledu posve suprotna: Star�evi� i Kvaternik su zapravo bili nositelji jedne slobodarske misli, a to vrijedi do danas za sve njihove autenti�ne sljedbenike, koje se uglavnom ozna�ava pojmom hrvatskih nacionalista. Njihove se politi�ke vizije i njihova djelatnost nisu svodili samo na stvaranje dr�ave, nego i na njezino unutarnje ure�enje koje �e svima jam�iti slobodu, jednakost i pravo, jer dr�ava slu�i �ovjeku, a ne obrnuto. No oni su ujedno bili zagovornici suradnje s drugim europskim narodima. Upravo su Star�evi� i Kvaternik, Kranj�evi�, Kumi�i� i Matoš, hrvatski nacionalisti izme�u dva svjetska rata i hrvatski nacionalisti poslije Drugoga svjetskog rata (uklju�uju�i i hrvatsku politi�ku emigraciju), bili nositelji i promicatelji europskih vrijednosti: slobode i prava, jednakosti, snošljivosti i suradnje. Me�utim, oni su s pravom polazili od toga da je samostalna, neovisna Hrvatska nu�na pretpostavka za ozbiljenje tih vrijednosti i za ostvarenje me�unarodne suradnje. Nisu zagovarali europsku suradnju bez obzira na Hrvatsku, nego su zagovarali europsku suradnju koja bezuvjetno poštuje identitet, slobodu i neovisnost hrvatskoga i svakog drugog naroda. Kao što ne smije biti ljudi s nejednakim pravima, tako ni smije biti ni naroda niti dr�ava koji imaju manje prava od drugih. To je ono što u toj knjizi pokušavam i, nadam se, uspijevam dokazati.
To zna�i da pojam „nacionalizam“ ne bi smio imati negativan prizvuk?
O sadr�aju i zna�enju tog pojma napisane su brojne filozofske, politološke i sociološke studije, u koje je ovdje nemogu�e ulaziti. No ipak treba re�i da se negativne konotacije danas uglavnom pripisuju tzv. ekstremnom nacionalizmu, dok se umjereni nacionalizam smatra ve�inom prihvatljivim. Unato� tomu je i taj pojam, bez ikakva valjana razloga, postao odiozan, pa ljudi radije pose�u za „patriotizmom“, „rodoljubljem“, „domoljubljem“ i sli�nim pojmovima koji jesu bliski, ali nisu istozna�ni pojmu „nacionalizam“. Tako�er valja re�i kako su pokušaji da se nacionalizam poistovjeti sa šovinizmom razmjerno novijega datuma i dolaze dijelom iz komunisti�kih, a dijelom iz liberalisti�kih krugova. Oni spadaju u sferu ideološko-politi�kog obra�una, a ne u podru�je znanosti, pa ih tako treba i tretirati i s njima se su�eljavati. Pod pojmom „nacionalizam“ u spomenutoj knjizi shva�am umjereni hrvatski nacionalizam koji tradicionalno, i po formi i po sadr�aju, spada u obrambene nacionalizme. On je uvijek u funkciji obrane Hrvatske, nikad u funkciji agresije. Pogledajte primjer hrvatsko-ma�arskih odnosa. Upravo je ma�arski imperijalizam bio jedan od onih koji je bitno oblikovao modernu hrvatsku narodnu i nacionalisti�ku misao, od Preporoda i Jela�i�a, preko Star�evi�a i Franka, do Radi�a i Pilara. No onoga trenutka kad se taj imperijalizam povukao i prestao posezati za Me�imurjem ili �ak za Jadranom, utrnula je i zadnja protuma�arska nota u hrvatskoj javnosti, pa je i u doba Domovinskog rata i danas teško u Europi na�i primjer idili�nije suradnje i dobrosusjedstva od susjedskih odnosa Hrvatske i Ma�arske. Zašti�en i posve beskonfliktan polo�aj hrvatske manjine u Ma�arskoj i tomu jednak polo�aj ma�arske manjine u Hrvatskoj pokazuju da nije rije� o kakvome površnom i kratkoro�nom sporazumu dviju vlada, nego je rije� o procesu koji se vrlo duboko ukorijenio u kolektivnu svijest oba naroda. To je sjajan primjer da je samo na otvorenim i �istim odnosima mogu�e prijateljstvo i trajna suradnja.
No ipak se hrvatski nacionalizam �esto i u hrvatskim u medijima i u javnosti izjedna�ava sa šovinizmom, proglašava se desni�arskim i �ak rasisti�kim?
I tu se, naravno, radi o pokušaju politi�ke diskreditacije koja, na�alost, �esto ubire plodove. Krupan dio problema po�iva u politi�koj i kulturnoj zapuštenosti hrvatske javnosti. Ljudi koji slabo razlikuju, slabo u�e. Nacionalizam nije nu�no desni�arska ideologija, bez obzira na to što se dio neizobra�enih nacionalista voli smatrati desni�arima. Bojim se da ni nedavno objavljeni prijevod knjige dr. Tomislava Suni�a o europskoj Novoj desnici na tome ne �e ništa bitno promijeniti, iako bi i površniji �itatelj iz nje mogao nau�iti da postoje bitne, u nekim segmentima �ak nepremostive razlike izme�u hrvatskog nacionalizma i ideologije Nove desnice. Prema tome, historiografski i politološki je neto�no, a politi�ki neispravno miješati hrvatski nacionalizam i ideologiju desnice, što nerijetko �ine i neki „nacionalisti“, uglavnom nesvjesni da ih se time gura i na društvenu marginu i u nepotrebne prijepore. Jer, s nu�nim pojednostavljivanjem, potrebno je kazati kako Hrvati nemaju nikakva razloga predvoditi nekakve svjetske ideološke sukobe. Mi, dakako, moramo biti svjesni da oni utje�u i na našu sudbinu, baš kao što su na našu sudbinu utjecali, recimo, prodor islama, reformacija i protureformacija, ideje Francuske gra�anske revolucije, ideologije liberalizma i komunizma itd., pa tako na naš polo�aj utje�u suvremeni „sukobi civilizacija“. O tome nema spora. Me�utim, to su teme kojima se u demokratskom društvu bave pojedinci i skupine, ali nisu teme kojima se smiju podre�ivati interesi �itava naroda. Zato treba neprihvatljivim smatrati pokušaje kojekakvih provokatora, neznalica i la�nih proroka, da dijelove mlade�i upregnu u „sekte“ koje misle da crna odora i nacionalsocijalisti�ke kora�nice poput Horst-Wessel-Lied spadaju u hrvatsku nacionalnu borbu. Ništa mi kao narod ne dugujemo tim simbolima i tim kora�nicama: oni su i za nas zna�ili obespravljenje i nasilje! Drugim rije�ima, ti simboli su negacija, a ne afirmacija hrvatske misli.
Mislite da treba zabraniti pojave „crnokošuljaštva“?
Ne. Ja sam protiv bilo kakvih zabrana, jer nas povijest u�i da zabrane nikad nigdje nisu riješile nikakvo društveno pitanje, a još manje �e to mo�i u naše, internetsko doba. Me�utim, oni koji misle da crnim košuljama i svastikama izra�avaju svoje hrvatstvo, treba podu�iti da nije tako: oni mo�da jesu na desnici (što je i njihov problem i problem desnice!), ali nisu hrvatski nacionalisti. Crne odore i crne zastave su, uostalom, izvorno ikonografski element anarhizma, a u hrvatskim su ih zemljama, ako baš ho�ete, nosili talijanski fašisti i srpski �etnici. Iza njih su ostajali samo hrvatski leševi i spaljena hrvatska sela i gradovi. Isto vrijedi i za povremene, sre�om rijetke, antijudaisti�ke ispade u Hrvatskoj. Zar su �idovi tvorci jugoslavenske ideologije, zar su nam oni nametnuli jugoslavenske okove 1918. i 1945. godine? Zar su oni tvorci Glavnja�a i Lepoglava, Gradiški i Gologa? Ovih je dana s mojim razmjerno opširnim predgovorom, iz tiska izišla zbirka dokumenata „Nekoji nazori i zapovijedi sv. otaca papa glede nepravednog proganjanja izraeli�ana“. Predgovor i dokumenti u toj zaboravljenoj i prešu�enoj zbirci koja je izvorno objavljena u Zagrebu 1900. godine, pokazuju da se autenti�ni nauk Katoli�ke crkve i ideologija hrvatskoga nacionalizma podudaraju u zagovaranju prava, slobode i jednakosti gra�ana, bez obzira na njihovo davno narodnosno podrijetlo, vjersku pripadnost i sl. Istodobno je karakteristi�no da se u to doba, na prijelazu XIX. i XX. stolje�a, vulgarnim antijudaisti�kim ispadima u Hrvatskoj isti�u upravo ideolozi i apologeti jugoslavenstva. Oni su tvorci jednoga rasnoga i rasisti�kog koncepta. No oni danas u Zagrebu i u Hrvatskoj imaju trgove i naselja, po njima su nazvane ustanove i ulice, dok su hrvatski nacionalisti prešu�eni i zaboravljeni kao zasukani „natra�njaci“. Koji je, dakle, klju�ni kriterij vrednovanja ondašnjih hrvatskih politi�ara: njihov antijudaizam (antisemitizam) ili ipak njihova odanost jugoslavenskoj misli?
Bivši se premijer dr. Ivo Sanader prilikom posjeta sveu�ilištu u Oxfordu 2007. pohvalio kako je nacionalizam u Hrvatskoj – za razliku od ostalih zemalja Jugoisto�ne Europe – sveden na „bezopasnu mjeru“. Kako to komentirate?
Kad o hrvatskome nacionalizmu tako sude današnji glasnogovornici tzv. europske orijentacije, onda to nije previše opasno. Ti su ljudi velikom ve�inom, naime, bili ideolozi ili apologeti jugoslavenskoga komunisti�kog re�ima i kao takvi Hrvatsku, njezine probleme i njezina prava, uop�e nisu primje�ivali ili su ju, u najboljem slu�aju, orijentirali prema prema „Moskoviji“ kao tobo�njemu našem „stalnom svjetioniku“ (M. Krle�a), ili prema „nesvrstanima“, dakle, afroazijskom istoku kojemu Hrvatska ni geopoliti�ki ni kulturno ni interesno nikad nije pripadala. Ali kad takvu ocjenu izrekne predsjednik hrvatske vlade i ujedno predsjednik najve�e politi�ke stranke u Hrvata, koja je u svoje vrijeme poslu�ila kao jedan od klju�nih instrumenata hrvatskog oslobo�enja, i kad je taj predsjednik navodno demokrš�anin i, k tome, još ho�e biti doktor znanosti, onda je to opasno. Onda je to davanje oru�ja protivniku i delegitimiranje hrvatske borbe tijekom posljednjih 150 godina. Osim toga, nije neva�na ni simboli�ka te�ina te Sanaderove Canosse (koja, na�alost, nije bila jedina). Kao što Hrvatsko prolje�e nije bilo slu�ajno sasje�eno baš u Kara�or�evu i baš 1. prosinca 1971., na dan stvaranja prve jugoslavenske dr�ave, tako ni do Sanaderove izjava nije došlo bilo gdje. Jer, Oxford nije samo ugledno sveu�ilište, nego i jedan od simbola britanske nadmo�i. Tamo se, eto, trebalo poniziti i posuti pepelom. Na sramotu vlastitog naroda...
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju postavljen je kao vrhovni cilj hrvatske politike komu se imaju podrediti svi ostali ciljevi. Kako gledate na proces ulaska Hrvatske u EU? Ne mislite li da se upravo na primjeru ulaska Hrvatske u EU ogleda ono što je nadbiskup Bozani� nazvao „podani�kim mentalitetom“?
Politi�ka strategija koja se sa�ima u aforizam „Hrvatska je spremna podnijeti svaku �rtvu za pristup EU“ i koja tvrdi kako „nema alternative“ toj politici, samim time pokazuje svoju kratkovidnost i svoju pogubnost. Nikad u povijesti nije bilo situacije u kojoj nema alternative, pa zašto bi je bilo danas? Primjeri Švicarske i Norveške, kao i aktualna gospodarska kriza koja reaktualizira ono što nazivamo „gospodarskim nacionalizmom“, svjedo�e upravo suprotno. Zašto zatvarati o�i pred tim pojavama? Ne postoje, po mom sudu, nikakvi ideološki razlozi za neopozivo odre�ivanje prema problemu pristupa EU. To jest i mora biti stvar matematike, ra�una. Ako se izra�una da je Hrvatskoj takav korak isplativ, tj. da ona u njemu ne �e izgubiti nacionalni identitet, jezik i kulturu, bitna obilje�ja dr�avnosti, i da �e istodobno gospodarski i kulturno profitirati, onda se treba zalagati za pristup EU kao zajednici slobodnih naroda i dr�ava. U protivnome, treba biti protiv toga. Tu je klju� problema. Kod nas je nevolja u tome što se taj ra�un, to suo�avanje s �injenicama izbjegava. To izbjegavanje je izraz spomenutoga „podani�koga mentaliteta“. No �ak i ako se izra�una da nam se pristup EU ne isplati, treba te�iti usvajanju vrijednosti koje danas nazivamo europskima. Dakle, treba se zalagati za izgradnju Hrvatske kao demokratske, pravne i socijalne dr�ave, dr�ave koja �e svojim gra�anima biti privla�na ne samo po nacionalnome znamenju, nego po na�inu na koji u njoj mogu ostvariti vlastitu budu�nost. To podrazumijeva kulturni i tehnološki napredak. Drugim rije�ima, mi se trebamo voditi vlastitim interesima, a ne time što o nama misli, recimo, britanska, a što vatikanska diplomacija. Mi smo iskusili i Londonske ugovore i Beogradske protokole, pa je vrijeme da nau�imo kako hrvatsku nacionalnu politiku ne smije voditi nitko izvan Hrvatske: ni Bruxelles, ni London, ni Berlin, pa ni Vatikan. Kao što nekad (1918.) nije imao „misiju“ �rtvovati vlastiti identitet i dr�avnost radi privo�enja pravoslavnih Srba i Crnogoraca krš�anskom Zapadu, tako hrvatski narod ni danas nema nikakvu misiju �rtvovati se radi rekristijanizacije Europe. Mi, hrvatski katolici, imamo zada�u �uvati i izgra�ivati svoje katolištvo, ali nemamo zada�u �rtvovati svoj identitet i svoju dr�avu da bi se postotak katolika u nekakvoj europskoj integraciji pove�ao. Drugim rije�ima, treba razlikovati vrhunaravno poslanje Crkve od ovozemaljskih, takti�kih interesa vatikanske diplomacije: prvo nas obvezuje, prema drugome nikakvih obveza nemamo.
Iako se hrvatski politi�ari kite europskim zastavama i narodu propovijedaju pri�e o ulasku Hrvatske u EU, dojma sam da regionalno-balkanske integracije mnogo bolje napreduju od onih europskih. Pojmovi kao što „regija“, „Zapadni Balkan“ ili pak „Jugosfera“, od 2000. su godine sastavnim dijelom medijsko-politi�kog diskursa. Krije li se iza tih pojmova mo�da opasnost od nekih novih panbalkanskih dr�avnih koncepcija?
To, na�alost, nije ništa novo. Va�ni akteri raspada Jugoslavije 1990./91. potvr�uju kako im se sa Zapada ve� tada najavljivalo da �e opet biti nametnuta sli�na integracija. Iz vlastitog iskustva znam da je švicarsko ministarstvo vanjskih poslova ve� u prvoj polovici devedesetih imalo „desk“ za podru�je bivše SFRJ minus Slovenija plus Albanija. (Usput, jedno vrijeme je taj „desk“ vodio diplomat Jean Jacques Joris koji je nekoliko godina kasnije u Haagu bio „politi�ki savjetnik“ glavne tu�iteljice Carle Del Ponte!) Taj projekt, dakle, postoji odavno, a samo se njegovi oblici mijenjaju i prilago�avaju. Ipak, ne treba, po mom sudu, iz tih planova iš�itavati nikakve urote niti kakvu mr�nju prema Hrvatima. Radi se o geopoliti�kim razlozima i interesima. A kao što su geopoliti�ki argumenti konstanta, tako �e te�nja za utemeljenjem nekakve balkanske integracije biti konstanta. Oni koji tvrde druga�ije, ili su naivni i previ�aju �injenice, ili svjesno slu�e tvorcima tih planova. No na te planove ne treba reagirati agresivno, izljevima strasti, ksenofobijom i mr�njom. Najbolji protuotrov jest izgradnja Hrvatske kao samostalne i suverene, demokratske i pravne dr�ave, dr�ave rada i blagostanja. U�inimo suverenu hrvatsku dr�avu privla�nom. Ugledajmo se u Švicarsku: ni u doba najpoletnijeg zanosa susjednih naroda, kad je Napoleon osvajao Europu, kad su se ujedinjavale Italija i Njema�ka, ili kad su Mussolini i Hitler zarobili duše Talijana i Nijemaca diljem svijeta, švicarski Francuzi, Talijani ili Nijemci nisu svoju malu i slobodarsku Švicarsku pretpostavili istojezi�nim carstvima koja su nastajala u njihovu susjedstvu. Nisu, jer im je Švicarska uvijek nudila više slobode, prava i blagostanja. I nije slu�ajno da su ta carstva propadala, a da je Švicarska opstala! Švicarci ni danas ne �ele u EU. Zar netko misli da �e EU nad�ivjeti alpsku konfederaciju? Sumnjam da bi oni koji mo�da tako misle dobro stajali na politi�kim kladionicama...
Jedan ste od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji u svojim radovima promišljaju o polo�aja Hrvata u BiH, kao i o vezama s hrvatskom dijasporom. O ovoj problematici u Hrvatskoj se �esto raspravlja na na�in neprimjeren jednom ulju�enom i kulturnom društvu; mediji nastoje stvoriti dojam da su Hrvati iz BiH kao i Hrvati iz dijaspore hrvatski teret. Komu je u interesu stvaranje takvih neto�nih predod�bi i potenciranje podjela u hrvatskom nacionalnom bi�u? I kakva je iz Vašeg stanovišta budu�nost Hrvata u BiH?
Ne uspijevam doku�iti zašto bismo za subinu BiH trebali biti manje zainteresirani nego, recimo, za sudbinu Istre ili Me�imurja, ni zašto bi Hrvat iz BiH bio manje ili više vrijedan od Hrvata iz Baranje, Zagreba ili iz Dubrovnika. Vra�aju�i se u ne tako davnu povijest, ne znam ni zašto bi gubitak nekoga drugog dijela nacionalnog teritorija morao biti bolniji od gubitka BiH. Mi oduvijek BiH smatramo i hrvatskom zemljom, i u tome, o�evidno, nismo u krivu. Povrh toga je ve� stolje�e i pol sudbina BiH u samoj sr�i onoga što nazivamo hrvatskim pitanjem. Prema tome, nemamo nikakva moralnog prava kazati da smo do�ivjeli oslobo�enje i da smo to pitanje riješili, ako je sudbina naših sunarodnjaka u BiH neizvjesna, a ona objektivno takva jest. Za takvo shva�anje postoje, doduše, i iracionalni razlozi, ali za to ima i vrlo racionalnih, objektivnih argumenata. Danas se je hrvatska misao tamo svela na katolike, za što smo dijelom i sami odgovorni, a dijelom su tomu krive objektivne prilike i utjecaj drugih �imbenika. Ta nevesela �injenica ima još neveselije posljedice: naši su sunarodnjaci najmanji od tri konstitutivna naroda, a o�ito je da svaki od tih naroda ima vlastite interese. Je li mogu�e bez stranog pritiska prona�i zajedni�ki nazivnik koji bi zna�io osiguranje prava i prosperititeta svim konstitutivnim narodima i istodobno o�uvanje BiH kao samostalne dr�ave? Priznajem da ja rješenje ne vidim, ali o putu prema njemu moramo razmišljati. Odluku trebaju pregovorima donijeti demokratski izabrani predstavnici sva tri naroda. Tko sam ja da bih dijelio lekcije ili bio nekakav skrbnik hrvatske politike u BiH? No u svakom slu�aju nikad nisam imao, pa ni danas nemam simpatija prema stanovitim pokušajima s hrvatske strane, da se stvore psihološke i politi�ke pretpostavke hrvatsko-srpske suradnje koja bi mo�da vodila prema slabljenju kohezivnih �imbenika, ali bi sasvim sigurno dovela do produbljenja sporova izme�u Hrvata i Bošnjaka-Muslimana. Vidim kako bi iz toga profitirali Srbi, ali ne vidim kako bi se okoristili Hrvati. Za takvu moju nesklonost, �ini mi se, ne treba znati više od dvije-tri �injenice iz povijesti srpske politike u BiH. Tako�er je dovoljno otvorenih o�iju promatrati kako se Dodik i Beograd ponašaju u kontekstu strateških poteza Moskve i Londona.
Kao branitelj ste sudjelovali u postupcima pred MKSJ u Den Haagu, a napisali ste i nekoliko studija o tome sudištu. Procesi protiv hrvatskih generala – onih iz BiH kao i onih iz RH – ulaze u svoju posljednju fazu. Presude koje �e ubrzo uslijediti neminovno �e u bitnome utjecati i na budu�nost hrvatske dr�ave i hrvatskoga naroda. Nije li sramotno da se o su�enjima generalima u hrvatskim medijima piše gotovo ništa (a kad se piše, uglavnom se piše negativno), dok se recimo u Srbiji gotovo sva su�enja mogu pratiti televizijskim putem?
Zapravo me�u optu�enicima iz tzv. hercegova�ke šestorke ima civila, dakle, politi�ara a ne vojnika. No to ništa ne mijenja na stvari: i u jednome i u drugom slu�aju bi mo�ebitne nepovoljne odluke duboko utjecale na budu�nost hrvatskog naroda i dr�ave. Ne dijelim, doduše, mišljenje onih koji smatraju da bi se time i u pravnom smislu reaktualizirao zlokobni „plan Z4“, jer dr�ave ipak nastaju i nestaju na drugi na�in. Iako znamo da pravne posljedice proizvodi samo dispozitiv sudske odluke, pa se u tom smislu sudi pojedincima, ni obrazlo�enje mogu�e osude, makar ono ne proizvodi neposredne pravne u�inke, ipak bi moglo imati krajnje negativne psihološke i politi�ke posljedice za �itave kolektivitete, narode. Ono bi moglo predstavljati te�ak udarac našemu nacionalnom ponosu, samosvijesti i samopouzdanju, a istodobno bi na neki na�in legitimiralo i potaknulo dezintegracijske �imbenike. Nema sumnje da to ipak ne bi imalo razmjere kakvi su se mogli pratiti na primjeru Njema�ke (gdje je konstituiranje austrijske nacije olakšano time što je nakon Hitlera bilo vrlo nepopularno biti Nijemac), ili na primjeru Srbije, u kojoj je upravo Miloševi�ev brutalni imperijalizam potaknuo emancipaciju Crnogoraca i u kona�nici doveo do osamostaljenja Kosova. Ipak, posljedice bi mogle biti ozbiljne. To pogotovo vrijedi za su�enje hercegova�koj šestorci. Hrvatima tamo predstoje pregovori o njihovu polo�aju i sudbini dr�ave. U tim je pregovorima moralni kapital neprocjenjivo va�an, a nije ista eti�ka pozicija onoga tko je proglašen agresorom i razbojnikom, i onoga tko u�iva status �rtve. Zato je doista skandalozno da naši mediji ta su�enja uop�e ne prate, pa javnost znade za op�e teze optu�be, ali ne zna za iznimno sna�ne argumente obrana. U protivnome bismo shvatili da je ratna situacija bila vrlo slo�ena i da je malo onih koji imaju pravo dijeliti bilo kakve moralne i politi�ke lekcije. Istodobno bismo se psihološki pripremili na odluke koje �e uslijediti razmjerno brzo.
Kakav je prema Vašem mišljenju bio odnos Republike Hrvatske prema Haaškome sudu od vremena njegova osnutka pa do danas; nisu li hrvatske vlasti u tom pogledu u�inile veliki broj neoprostivih pogrješaka?
U nas se ocjena da je MKSJ „politi�ki sud“ smatra ne samo neprijepornom, nego i izrazom hrabrosti i dokazom domoljublja. U stvarnosti se radi o pukom ponavljanju op�ih mjesta iz dokumenata o utemeljenju suda. Pri samome utemeljenju otvoreno je kazano i u rezolucijama Vije�a sigurnosti UN zapisano kako on ima i politi�ku funkciju. Smiješno je, dakle, juna�iti se ocjenama koje uop�e nisu sporne. Sporno je samo to, jesu li kaznenopravni instrumenti kojima MKSJ tu svoju politi�ku funkciju obavlja u stru�nome smislu obranjivi ili nisu. U objavljenim raspravama koje ste spomenuli, napose u raspravi „Hrvatska pred sudom“, koja je jesenas objavljena u Mati�inoj „Hrvatskoj reviji“, o tome sam dovoljno pisao, pa je nepotrebno ovdje ponavljati: hrpa je sna�nih argumenata za osporavanje kako legitimiteta, tako i djelovanja MKSJ-a. No, za hrvatsku je javnost karakteristi�no da se do danas s tim problemom ho�e suo�iti na krivi na�in: potezanjem politi�kih fraza i isticanjem emocionalnih elemenata. To je prije svega neozbiljno. Uop�e ne pretjerujem kad tvrdim da se i površnim �itanjem mo�e ustanoviti kako više od pet šestina objavljenih �lanaka i tobo�njih studija o MKSJ-u pokazuje da njihovi autori nisu pro�itali ne samo bilo koju presudu ili Statut MKSJ-a odnosno Pravila o postupku i dokazima, nego da �ak ne vladaju elementarnom kaznenopravnom terminologijom. Zato im apologeti MKSJ imaju razloga biti zahvalni: tako niska razina kritike dopušta im da odmahnu rukom i nastave po starome!
Takav, površan pristup nije posve novijeg datuma?
Ne. Njega mo�emo pratiti od samog po�etka, od prve polovice devedesetih godina. Hrvatske vlasti trajno pokazuju površnost i neshva�anje problema. Ljudi uglavnom ne znaju ili ne vjeruju podatku da je Hrvatska, kao i �itava svjetska javnost, imala mogu�nost utjecati na Statut MKSJ-a, mogla je uputiti primjedbe glavnom tajniku UN-a. To su u�inile mnoge zemlje, me�u njima i Švicarska koja uop�e nije bila �lanicom UN. U�inile su to i brojne strukovne organizacije, ali naša vlada i naši stru�njaci – nisu. Hrvatska nije imala nikakve primjedbe ni na odredbe o stvarnoj nadle�nosti, ni o prostornome ni o vremenskom va�enju Statuta MKSJ-a, nije imala nikakve primjedbe na na�in izbora sudaca, na postupak donošenja Pravilnika o postupku i dokazima itd. Nikakvu primjedbu nismo imali, i povrh toga smo 1996. donijeli servilni Ustavni zakon o suradnji, pa se danas tu�imo što se „sudi generalima pobjedni�ke vojske“. Ne mo�e se optu�nici parirati ina�e nespornom tezom o pobjedi u ratu! A da se takve optu�nice mogu lako dogoditi, mogao je 1993./94. vidjeti svaki osrednji student druge godine prava, ali – Hrvatska nije vidjela. Da je Ustavni zakon o suradnji pretvorio hrvatsku vladu i hrvatske sudove u puke listonoše, tako�er se moglo lako vidjeti. No, protiv njega su glasovali samo pravaši, dok su najgrlatiji zagovornici njegova donošenja bili mnogi od kasnijih njegovih ljutih kriti�ara. Primjerice, pokojni je general Bobetko isticao kako je politi�ki mudro glasovati za takav zakonski tekst (i pritom korio pravaše zbog tobo�njega politi�kog avanturizma), o�ito ne pomišljaju�i na to da �e ga nekoliko godina kasnije samo smrt poštedjeti „identificiranja, lociranja, uhi�enja i transferiranja“ upravo po tome zakonu... Nije Hrvatska uspjela nau�iti ni to, da primjenom pravnih argumenata, kao u slu�aju sub poene ministru Šušku, mo�e posti�i i znatne uspjehe. Naravno, tre�ejanuarska koalicija je i taj uspjeh anulirala, neselektivno predaju�i Tu�iteljstvu MKSJ-a arhivsko gradivo. Istodobno je uvid u to isto gradivo nekim obranama omogu�avan vrlo selektivno, po jasnim politi�kim kriterijima.
Autor ste vrlo opse�nog djela Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. (945 str.), koautor knjige Hrvatska povijest, sura�ujete i u �asopisu za suvremenu povijest i u drugim stru�nim �asopisima. Je li danas u Hrvatskoj mogu�e objektivno bavljenje poviješ�u Drugoga svjetskog rata? Odnosno: imaju li u raspravama i radovima prednost argumenti i �injenice ili su politi�ke (dis)kvalifikacije i ideologija i dalje ti koji odre�uju sadr�aj povijesnih radova? Nemogu�e je ne primjetiti da su �uvari „povijesne istine“ u Hrvatskoj i dalje uglavnom osobe koje su intelektualno formirane u razdoblju komunisti�kog jednoumlja i koje su dobrim dijelom legitimirale nekadašnji jugoslavensko-komunisti�ki sustav?
O tome bi pouzdaniji sud mogli dati profesionalni povjesni�ari. Meni se �ini da situaciju u stru�nim �asopisima ne treba poistovje�ivati s dojmom koji s razlogom vlada u javnosti. Skupina politi�ara i tzv. javnih intelektualaca u medijima je nametnula svojevrsnu ofenzivu protiv tobo�njega povijesnog revizionizma. (Šteta je da pritom nisu jasno kazali protive li se samo reviziji predod�aba koje imamo o doga�ajima iz Drugoga svjetskog rata, ili isti kriterij primjenjuju i na Napoleona, Karla Velikog, Julija Cezara ili �ak Hamurabija. Ili se mo�da �ak zala�u za zabranu historiografije i spaljivanje povijesnih vrela, jer bi se samo na taj na�in osigurala zabrana revizije!). A što je uop�e znanost, ako nije revizija ranijih spoznaja, krivih predod�aba i zabluda?! Ne podcjenjujem utjecaj koji to medijsko intelektualno nasilje ima na istra�ivanje, a vjerojatno još više na izbor i sazrijevanje mladih znanstvenika, ali ipak mislim da se u stru�nim �asopisima vrlo �esto objavljuju znanstveni i stru�ni tekstovi koji se bave i novijom poviješ�u, a koji mogu izdr�ati ozbiljnu znanstvenu kritiku. Naravno, i tu se ponavlja klasi�na hrvatska pri�a: znanstvene rasprave ne �ita nitko, pogotovo ne oni koji u medijima raspravljaju o njima i temama kojima se one bave. Povijest je, uz nogomet, jedino podru�je ljudske djelatnosti o kojemu svi znaju sve.
Me�u hrvatskim nacionalistima lustracija je vrlo �est predmet rasprave. Ve�ina ih se sla�e da je lustracija, tj. dekomunizacija nu�an preduvjet za ozdravljenje hrvatskog društva. Me�utim, u Hrvatskoj je umjesto lustracije nekadašnjih komunisti�kih i udbaških kadrova došlo do „obrnute lustracije“ - lustracije dr�avotvornih i nacionalno misle�ih kadrova iz medija i ostalih institucija mo�i. Kako komentirate tu – za hrvatsku demokraciju svakako poraznu �injenicu, i koje je Vaše mišljenje o ovom problemu?
Ne bih rekao da je lustracija problem kojim se bave posebno hrvatski nacionalisti. To je pitanje demokratskog opredjeljenja pojedinaca i društva, štoviše, pitanje elementarnog morala. Nemoralno je da isto društveno priznanje dobije zlo�inac i �rtva. Poruka koja se time šalje glasi: isplati se biti zlo�incem, isplati se pristajati uz jedan zlo�ina�ki, protunarodni i tiranski re�im, isplati se sudjelovati u njegovim zlo�inima; istodobno se ne isplati suprotstavljati se tom re�imu, njegovoj ideologiji i njegovim zlo�inima. Zato je jugoslavenske i komunisti�ke ideologe i batinaše trebalo prokazati kao takve i samim time im ograni�iti sudjelovanje u društvenom �ivotu. U protivnom se te�i selekciji nagore. U Hrvatskoj se upravo to dogodilo: politi�ka vlast, gospodarska mo� i medijski utjecaj prete�no su u rukama doju�erašnjih jugoslavenskih i komunisti�kih kadrova. O�ekivano, oni su se pokazali lojalnijim slugama novih gospodara. Zahvaljuju�i tomu, uspjeli su se i u moralnom smislu rehabilitirati, pa �ak i ste�i polo�aj arbitara demokracije, slobode i europskoga duha. Nijedna dr�ava s komunisti�kom baštinom nije ovaj problem riješila u cijelosti i na zadovoljavaju�i na�in, ali mi se �ini da je Hrvatska i ovdje na repu. Gdje je još mogu�e da otkrivanje ne�ije suradnje s komunisti�kom obavještajnom slu�bom predstavlja ne udarac, nego vjetar u jedra izbornoj kampanji, kao što se to zbilo na primjeru Stipe Mesi�a 2000. godine? Razumije se da su za takvo stanje suodgovorni i oni tobo�nji „antikomunisti“ koji su selektivnom upotrebom, manipuliranjem ostatcima arhivskoga gradiva, pa i povremenim krivotvorenjem, vjerojatno planski stvorili klimu u kojoj je ta dokumentacija izgubila vrijednost koju je mogla i trebala imati. Ali, ni to njezino obezvrje�enje o�ito ne bi bilo mogu�e bez izri�itoga ili bar prešutnog blagoslova vrlo visoko pozicioniranih krugova. Zato je pravo pitanje: u kojoj su to hrvatskoj vladi, od 1990. do danas, i brojem i utjecajem bili nadmo�ni pojedinci koji nemaju jugoslavensku i komunisti�ku prošlost? A ako je jugoslavenska i komunisti�ka prošlost bila najbolja preporuka za preuzimanje va�nih pozicija, zar je ikad bilo realno od tih ljudi o�ekivati da prepile granu na kojoj sjede?
Davor Dijanovi�
Izvor: Preuzeto s portala Hrvatskoga kulturnog vije�a
