Fra Didak Bunti�,
hercegova�ki Mojsije - spasitelj gladnih
Fra Didak
... Plodna Slavonija otvorila je svoje široko srce siromašnoj i gladnoj Hercegovini. Djeca su posebnim vlakovima putovala od Mostara do Bosanskog Broda, a nakon toga doma�ini su ih u Slavoniji i drugim krajevima prihva�ali i dalje vodili u svoja mjesta i obitelji koje su ih primale.... Iz Istre bilo je od ove djece 2.224-tvoro na prehrani; iz Dalmacije 1.466, iz Bosne i Hercegovine 12.270, a iz Slovenije 389.“ ...Neke se pretpostavke kre�u i do brojke od 17.000 spašene djece...
Prema dr. fra Otonu Knezovi�u fra Didak Bunti� najve�i je i najzaslu�niji sin Hercegovine te „najoriginalnija, najja�a i najizrazitija li�nost u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine“ koja „spada u red onih rijetkih heroja i velikana stare bosanskohercegova�ke prošlosti“.
Godine gladi
Izdvajaju�i iz obilna i sadr�ajna fra Didakova �ivotnog opusa njegovo juna�ko zauzimanje oko spašavanja gladnog naroda u Hercegovini u godinama Prvog svjetskog rata, vratimo se 90 godina unazad i pogledajmo kakvo je bilo u to vrijeme stanje u Hercegovini.
„Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledaju�i svojim vlastitim o�ima ove nemile prizore, ove blijede i nijeme od gladi, slabosti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomo�i nema. Klonuli starci, iznemogle �ene, obamrla djeca �ekaju po više dana na onaj kilogram �ita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po ku�ama. Pojeli su davno i sjeme, pojeli onog �ivog ajvana, povr�e, korjenje i zelenu travu..." Tako u svom pismu od 26. sije�nja 1917. o gorkim danima i gotovo bezizglednu stanju u koje je zapao narod u Hercegovini fra Didak piše austrougarskom generalu Sarkoti�u, poglavaru Zemaljske vlade u Sarajevu. Sli�no stanje bilo je i koncem jeseni te godine jer fra Didak poru�uje Sarkoti�u da u Hercegovini „vlada bijeda, glad i uslijed glada bolesti: tifus, disenterija (proljev), iznemoglost, nevjerojatni pomor djece i staraca, jer se velik dio naroda ne hrani ljudskom nego �ivotinjskom hranom. Kako je to u�asno gledati svojim ro�enim o�ima, o tome ne mo�e imati pojma, tko to vidio nije".
„Nije li to Bogu plakat, presvjetli moj gospodine, da jedna �isto agrarna zemlja od gladi skapava“, s tugom se fra Didak pita o uzrocima gladi u Hercegovini u pismu upu�enu prijatelju dr. Isi Kršnjavome. Uzroci gladi bili su mnogobrojni, a od najva�njih navodimo rat i pomanjkanje radne snage, šugu, rekviziciju, slabu aprovizaciju, ali i razloge politi�ke naravi.
Muškarci sposobni za rad, u nekim dijelovima Hercegovine i do 20% od ukupnog pu�anstva, otišli su u borbu za tu�insku politiku i vlast. O tome svjedo�i fra Didak u pismu generalu Sarkoti�u od 8. studenog 1916.: „Nema u nas, preuzvišeni gospodine, nijednoga sela, nijedne op�ine, koja nije 10% cjelokupnog svog �iteljstva pod pušku dala. A ima ih dosta, koje su 15 pa i 20%, dakle �itavu svoju mušku radnu snagu u rat poslale.“ Kod ku�e su, dakle, ostali �ene, djeca i starci, na koje je spalo obra�ivanje zemlje.
Suša u Hercegovini
Hercegovinu je 1916. godine teško pogodila šuga pa se ve� tada moglo nazrijeti da �e uskoro do�i do gladi. Ništa lakše, dapa�e, još mnogo te�e bilo je 1917. godine: od 9. travnja pa do 7. listopada nije pala kiša a ljeto je, zbog vru�ih vjetrova s juga, bilo nepodnošljivo �arko. Sve su se trave i nasadi sasušili, osim ondje gdje se moglo zalijevati.
Uzrok gladi bila je i rekvizicija, tj. prisilni otkup stoke po najni�im cijenama, što je Vlada nametnula zbog rata. „Imaš dva vola, vodi ti jednog, ima jedan, rekvirira ti i tog jednoga. Oh!" zapisao je primjer rekvizicije fra Arkan�eo Nui� u svom dnevniku iz 1917. godine.
„Zar ovo nije najjadnija svjedod�ba još jadnije uprave? Tako je kad narod nema svoje slobode ni svoje uprave, nego je stavljen pod tu�e skrbništvo“, jasno i bez okolišanja fra Didak izri�e svom prijatelju Kršnjaviju da je jedan od uzroka gladi, ako ne i glavni, onaj politi�ke naravi. To pak zna�i da je strana vlast, koja pod�injenom narodu nije dopuštala da raspola�e, upravlja, niti da u pravoj mjeri razvija svoja dobra, kriva za tadašnju glad.
Pomo� dr�ave u obliku aprovizacije bila je vrlo malena, �ak ni najmanje potrebna. To se mo�e zaklju�iti iz �injenice da narod od te „pomo�i“ nije mogao ni pre�ivjeti.O tome fra Didak argumentirano svjedo�i u pismu generalu Sarkoti�u: „Bilo nam se reklo da �emo na mjesec i na glavu dobivati po 6 kg �ita (to�no jedna tre�ina normalnoga). E pa dobro, pomislimo, i ako te�ak - komu je hljeb glavna i skoro jedina hrana - ne mo�e raditi, mo�i �e barem �iv ostati. Ali šta vidimo? „Nepravedno dijeljenje hrane fra Didak stavlja pred o�i i mostarskom okru�nom predstojniku: „�andar dobiva 14 kg brašna mjes�eno; financi, radnici i �eljezni�ari po 12 kg, �inovnici po 10 kg; gra�anstvo, u�iteljstvo i sve�enstvo po 6 kg, i svi oni bez iznimke dobiju nekako i drugih �ivotnih namirnica, a seljak je kod nas traktiran - da oprostite na izrazu - kao paš�e. Ako što iza gospodarskoga stola ostane, to mu se dobaci po jedno dva kila i ništa više."
Navedeni uzroci doveli su do takva stanja da u Hercegovini gotovo nije bilo �upe koju smrt nije pohodila. Smrt, uzrokovana gla�u, kosila je sve pred sobom. „Kao u jesen kad liš�e
s gore pada tako i ovaj narod umire od gladi. Vas je gotovo narod u rasulu. Grozne su to muke... Drop, kora od kljenovine i šišarice (tj. sjeme od divlje dra�e) mlije se i jede. Narod nije u stanju ni iz ku�e iza�i od gladi", piše fra Sre�ko Škorput, �upnik na zamjeni u �upi Drinovcima, u kojoj su od gladi umrle 74 osobe.
Hercegova�ki Mojsije tra�i rješenje
Što u�initi u takvoj o�ajnoj situaciji? Bilo je beš�utnih �inovnika koji su govorili da ne zna�i ništa ako od gladi umre kod ku�e nekoliko ljudi kad na bojišnici umiru toliki. Nasuprot takvu stavu di�e se hercegova�ki Mojsije, fra Didak Bunti�, o�ajan zbog gorke sudbine svoga naroda, ali u isto vrijeme i prkosan i odlu�an da pod svaku cijenu obrani �ivot u zaboravljenoj pokrajini, u kojoj je desetcima tisu�a visio o tankoj niti.
Fra Didak tra�i mogu�a rješenja gotovo istodobno u nekoliko smjerova: najprije otvara kuhinju za siromahe na Širokom Brijegu, u �emu ga naslje�uju i drugi fratri po Hercegovini. Zatim ustrajno kuca na vrata vlasti u Mostaru, Sarajevu i Be�u, upozoravaju�i ih na katastrofalno stanje u Hercegovini i mole�i njihovu pomo� u hrani. Naposljetku kod prijatelja u Hrvatskoj tra�i izlaz iz slijepe ulice.
„�ivjeti se ovako, velemo�ni gospodine, ne mo�e. Mislim, da �inim svoju du�nost i prema narodu i prema dr�avi, kad upozorujem unaprijed one, na koje to spada. Moja namjera nije niti mo�ee biti da ma kome razbijem glavu, da ma kome pravim neprilike i neugodnosti, nego jedino i samo, da nesretni naš narod, da naš te�ak-seljak ostane �iv. Pa�e još manje, kako sam rekao Vama, ne tra�m, ni da �ive, nego samo da ne samre." Tako se u pismu mostarskom okru�nom predstojniku fra Didak gra�vito bori za svoj ugro�eni narod.
Kad u Mostaru i Sarajevu nije pronašao sluha za patnje svoga naroda, fra Didak odlazi na carski dvor u Be�u, kamo nosi sedam vrsta hercegova�koga kruha: sijerak, kukuruzovinu s mekinjama, karišik, proso, šilj, bar i kljenovu koru, da car vidi što je ovom narodu za hranu jedino ostalo. Jesu li se susretali fra Didak i car Karlo I., ne mo�emo s potpunom sigurnoš�u tvrditi. Jasno nam je, me�utim, da su se obojica pokazala kao veliki ljudi u teškim okolnostima u kojima su �ivjeli. Za cara Karla I. to je obznanjeno 2004. kada ga je papa Ivan Pavao II. proglasio bla�enim.
Ne dobivši od be�kog dvora o�ekivanu pomo�, fra Didak se ponovno obra�a Zemaljskom upravitelju Sarkoti�u dopisom u kojem je vidljiv njegov o�aj i razo�aranje: „Kad je ovo ovako, ja Vašu preuzvišenost molim i zaklinjem �ivim Bogom, ako nam ne mo�ete povratiti mira, ako nam nema hljeba, a Vi nam pribavite nekoliko starih la�a i nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbje�i ovoj groznoj smrti koja nas sigurno �eka, i ja �u je osobno dijeliti i zaploviti onoj zemlji, odakle se �uje Bo�ji glas, te evan�elje mira i pravde za sve narode male i velike najvje�uje. Upadnemo li u neprijateljske ruke, mislim da �emo i tu na smilovanje nai�i, kad nam naša dr�ava ne�e i ne mo�e pomo�i. Morientes Te salutant! (Pozdravljaju te oni koji umiru!)"
Zbrinjavanje djece u Slavoniji i Srijemu
Ne gledaju�i ni na kakve prepreke fra Didak nakon toga poduzima i za današnie vrijeme gotovo nevjerojatan pothvat: egzodus, odnosno spasonosnu akciju zbrinjavanja tisu�a izgladnjele djece u obiteljima plodnih prekosavskih krajeva, poglavito Slavonije i Srijema. „U tadašnjim uvjetima toliku djecu odvesti u Slavoniju i na�i one koji �e ih prihvatiti i za njih se brinuti grani�i s biblijskim �udom mane u pustinji ili Isusovim �udesnim umno�njem kruha da se nahrani gladno mnoštvo" (dr. fra Ivan Dugand�i�).
Mislim da nam je sada jasno za što je fra Didakov �ivotopisac Knezovi� napisao sljede�e rije�i: „U teškim danima on je bio svome narodu poslije Boga jedina nada, obrana, pomo� i utjeha.“ Deset godina nakon fra Didakove smrti posvjedo�io je to i dr. Josip Šilovi�, fra Didakov suradnik, predsjednik odbora za zaštitu djece poginulih hrvatskih vojnika i hrvatski ban, koji je u presudnom trenutku fra Didaku pru�io ruku i otvorio vrata Hrvatske gladnoj hercegova�koj djeci. On piše o fra Didaku: „Plemenit, neustrašiv, pravi vitez bez straha i mane, on prvi u Bosni i Hercegovini zapo�inje djelo spašavanja naroda od o�igledne propasti“
Zasluge dr. Šilovi�a, predsjednika Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, za spašavanje bosanskohercegova�ke djece za vrijeme gladi 1917. godine vrlo su velike. Sudbonosno je bilo da je dr. Šilovi� na nagovor fra Didaka Bunti�a, najvjerojatnije u ljeto 1917. godine, aktivnost spomenute organizacije s podru�ja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije proširio i na Bosnu i Hercegovinu. Time su bila otvorena vrata spasonosnoj akciji premještanja djece iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju i druge krajeve.
Kako je fra Didak stupio u kontakt sa Šilovi�em i Središnjim zemaljskim odborom u Zagrebu, svjedo�i dr. Velimir De�eli� deset godina nakon fra Didakove smrti, na komemoraciji njemu u �ast, odr�anoj 21. velja�e 1932. u prostorijama Hrvatskog katoli�kog kasina na Kaptolu.
„Prvi je susret bio kad je fra Didak Bunti� za vrijeme svjetskog rata došao u Zagreb u prostorije „Narodne zaštite“. Tu su bili prisutni funkcionari „Narodne zaštite“, me�u njima i pokojni dr. �uro Basari�ek. Fra Didak Bunti� polo�io je tada na stol jedan omot. Otvorili su taj omot i našli neki predmet. Tada je fra Didak pitao: „Što je to?“ Nitko nije znao odgovoriti. Jedni su rekli, da je heraklit, drugi, da je umjetno gnojivo i.t.d. Na to im je fra Didak rekao, da je to kruh, dnevna hrana naših siromašnih, vrijednih hercegova�kih seljaka. Svi su se zaprepastili. On im je na to opisivao kako Hercegovci prave kruh od kore drve�a i drugih sastavina, pri tome su mu o�i bile pune suza. Tre�i susret s fra Didakom bio je u Brodu, tako�er za vrijeme svjetskog rata, kad je on provodio svoju veliku akciju spašavanja bosansko-hercegovaeke djece.Tada ga je dr. De�eli� vidio kako nosi u naru�ju dijete, koje je bilo polumrtvo od gladi.“
Nakon pristanka Zagreba slijedi ubrzana priprema i organiziranje smještaja djece u Slavoniji. Fra Didak piše �upnicima i moli ih da prime djecu u obiteljima svojih �upa. Odgovor je došao odmah, i to iznimno pozitivan. Plodna Slavonija otvorila je svoje široko srce siromašnoj i gladnoj Hercegovini. Djeca su posebnim vlakovima putovala od Mostara do Bosanskog Broda, a nakon toga doma�ini su ih u Slavoniji i drugim krajevima prihva�ali i dalje vodili u svoja mjesta i obitelji koje su ih primale.
Kako su bolni bili rastanci djece i roditelja na mostarskom kolodvoru, svjedo�i dr. fra Dominik Mandi�, jedan od pratitelja druge skupine djece na putu u Slavoniju: „Oni zagrljaji, ono jecanje roditelja, pla�ne opomene djeci i ganutljive preporuke pratnji, svima su se nazo�nima duboko usjekle u srce. „S Bogom, dušo!... Budi dobar!... Slušaj novog gospodara bolje nego svoju majku!... Bog zna, ho�emo se ikada vidjeti!...“, dovikivali su roditelji na rastanku svojoj djeci. I vlak je pošao... Trebalo se je rastati, ali zabrinuto maj�ino oko nije se moglo otkinuti od svoga miljen�eta. I dok se je vlak lagano stanicom kretao, i majke su s njime uporedo tr�ale, da još jedamput vide milo �edo, da mu još jedamput prigušenim glasom doviknu: „S Bogom, sinko!“, a pratnji: „U Bo�je i Vaše ruke“.
Prihvat djece u Slavoniji
Prvi prijevoz hercegova�ke djece bio je 11. rujna 1917. Nakon toga uslijedili su i drugi. Izgleda da je posljednji organizirani prijevoz djece bio 9. svibnja 1918. Slavonija je maj�inski, velikodušno i srda�no prihvatila djecu iz Bosne i Hercegovine, o �emu postoje brojna svjedo�anstva.
O broju djece na prehrani u Slavoniji i drugim prekosavskim krajevima od 1917. do 1919. go- dine nema jedinstvenih stavova. Ovdje donosim slu�beni podatak, koji je objavio Središnji zemaljski odbor u Zagrebu: „Iz Istre bilo je od ove djece 2.224-tvoro na prehrani; iz Dalmacije 1.466, iz Bosne i Hercegovine 12.270, a iz Slovenije 389.“ Sigurno je, me�utim, da su roditelji djecu u Slavoniju vodili i na druge na�ine, dakle privatno, što pak nije bilo evidentirano. Zbog toga se neke pretpostavke kre�u i do brojke od 17.000 spašene djece (dr. fra Andrija Niki�). Naravno, djeca nisu bila samo iz Hercegovine nego i iz Bosne. Nemojmo, me�utim, zaboraviti �injenicu da nisu spašavana samo djeca koja su otišla na prehranu u Slavoniju, nego su slanjem �ita iz Slavonije spašavana i djeca, odnosno narod koji je ostao u Hercegovini.
Nije potpuno razjašnjeno koliko se djece vratilo u Hercegovinu, a koliko ih je zauvijek ostalo u Slavoniji. Prema izvorima iz Središnjeg zemaljskog odbora svojim ku�ama vratilo se 9.451 dijete, a kod dobro�initelja je ostalo 2.819.
Da je fra Didak Bunti� bio �ovjek široka srca za svakog �ovjeka, mogla su se osvjedo�iti i djeca drugih vjera i nacija, kao npr. srpska i muslimanska, koju je fra Didak spašavao isto kao i djecu hrvatske nacionalnosti. O tome postoje brojna i potresna svjedo�anstva. Ovdje donosimo podatak koji u Sarajevskom listu, u opisu tre�e skupine djece na putu za Slavoniju, donosi dr. Eugen Sladovi�: „Ono dvoje djece srpsko-pravoslavne vjeroispovijesti dovela sama mati na kolodvor u Mostaru te moli i zaklinje fra Didaka nek ih uzme i vodi, i on joj nije mogao odbiti molbe. Fra Didak mi je �esto putem spominjao, da mu je to dvoje pravoslavne djece više na brizi nego sva ostala djeca te je to �itavim putem i djelom pokazivao, paze�i da im ništa ne smanjka." Takav je bio i prema djeci muslimanske vjeroispovijesti.
Pobjeda �ivota
Na koncu se postavlja pitanje: Koje mjesto me�u drugim velikim djelima fra Didaka Bunti�a pripada ovoj akciji spašavanja naroda u Hercegovini od gladi? Njome „kao da je okrunio svoje �ivotno djelo; iako je po�ivio još tri godine iza rata i djelovao vrlo predano za dobro naroda i svoje provincije, i kao provincijal i narodni poslanik, ništa nije moglo dose�i veli�inu ovog spasila�kog �ina u krajnjoj nevolji. On mu je i zaslu�io naziv „spasitelj sirotinje"' (dr. fra Ignacije Gavran).
Što je to akcija zna�ila za hercegova�ki narod, svjedo�i Ante Pand�i�, jedno od tisu�a djece koje je fra Didak spasio od gladi: „Ja sam �iv i to je moj govor o fra Didaku Bunti�u“, te nadodaje: „Ne samo ja, nego i mojih pet sinova i dvadeset i sedam unuka..." „Tisu�e, mnoge tisu�e �ivih Hercegovaca — toliko je �ivih spomenika tom velikom �ovjeku koji je bio i ostao utjelovljenje Hercegovine, njezine snage i njezine patnje" (dr. fra Ivo Bagari�).
Na kraju je pobijedio �ivot. Pobijedili su zaljubljenici u �vot, na �elu s fra Didakom Bunti�em. Zato s potpunim pravom mo�emo re�i: evo najsjajnije epizode u povijesti Hercegovine! Evo prekrasna sadr�aja za naše mlade! Evo lika za ugledanje! Evo uzora i primjera kako se evan�eoska rije� preta�e u djela i kako se konkretno �ivi ljubav prema Bogu i �ovjeku!
Promatraju�i spomenutu slavnu epizodu iz prošlosti i svoju sadašnjost, name�e nam se zanimljiva paralela: ona zemlja Hercegova, koja u jednom iznimno teškom povijesnom trenutku nije mogla othraniti tisu�e svoje gladne djece, u vremenu u kojemu mi �ivimo u svoje krilo ne prima samo tisu�e nego i milijune duhovno gladnih iz cijeloga svijeta.
Fra Didak je Zemaljskom upravitelju Sarkoti�u poru�io: „Morientes te salutant“ (Umiru�i te pozdravljaju), a cijela Hercegovina, ali i drugi krajevi, zahvalni i ponosni danas kli�u fra Didaku: Viventes te salutant! — �ivi te pozdravljaju, fra Dida�e!
* * *
Fra Didak je ro�en u Pao�i 9. listopada 1871., a umro u �itluku 3. velja�e 1922. Nakon završenog studija u Innsbrucku bio je profesor (1895. - 1919.) i ravnatelj (1910. - 1919.) gimnazije u Širokom Brijegu, graditelj širokobriješke bazilike (po�etak gradnje 1905.), utemeljitelj hrvatskih selja�kih škola (1911. - 1917.), pokreta� gospodarskog razvoja Hercegovine, �lan Središnjeg odbora i predsjednik Mjesnog odbora Hrvatske narodne zajednice u Širokom Brijegu, spasitelj gladnih i siromašnih (1917. - 1919.), provincijal Hercegova�ke franjeva�ke provincije (1919. - 1922.), branitelj ugro�enih prava naroda u Hercegovini i narodni zastupnik u beogradskoj skupštini (1920. - 1922.).
Izvor: Moj Svijet – My World, iz Naših ognjišta, fra Marinko Šakota
Iz zahvalnosti i s velikim poštovanjem prema fra Didaku i njegovom nezaboravnom �ivotnom djelu za portal izabrao i pripremio: Zvonimir Mitar, �iji su pok. otac Stjepan i pok. stric Bo�o bili tek dvoje od oko 17 tisu�a tada spašene hercegova�ke djece.
Vezani �lanak:
Fratar koji je od smrti spasio 17.000 djece iz Hercegovine
