Jorjo Tadi�, Dubrova�ki poklisari, god. XXIV, br. 6719, 6.-9. sije�nja 1927, str. 26-27, ka�e:

„Dubrovnik u prošlosti nije bio fizi�ki dovoljno jak da sam odr�i slobodu ili da se brani od napada[�a] sa strane. Vojske skoro nije ni imao. Vojnici su jedino odr�avali red po gradu i stra�arili po zidinama, a zidine, koliko god bile jake, spasiti su ga mogle samo momentalno. Jednu dugu i jaku opsadu nisu mogle izdr�ati. [To je diskutabilno jer i danas fasciniraju svojim opsegom i debljinom, zlu ne trebalo, jer bijahu potrebne još 1806. i 1991. godine.] Ovo su Dubrov�ani dobro znali, pa su uvijek prema tome i prilago�avali svoje dr�anje. Bili su potpuno napustili svaku misao da se svojom fizi�kom snagom brane ili bilo što postignu. Njihova duhovna snaga ostaje jedina da im uvijek poslu�i. Nju naro�ito poja�avaju duga stolje�a neprestanih napora i borbi, s prirodom i ljudima. Te�ak i nestalan �ivot na kopnu i na moru razvio je duhovne sposobnosti starih Dubrov�ana. Njihova kulturna djela ostala su da nam do danas o tome svjedo�e. Ali ni u �emu nisu toliko pokazali ja�inu svoga duha, kao u diplomaciji. Prava diplomacija zahtijeva primjenjivanje svih sposobnosti �ovjeka, a u Dubrovniku je ona tra�ila i više. Tu se trebalo dugo odr�avati u nejednakoj borbi. Zato su Dubrov�ani u diplomaciji udru�ili svoje najviše duhovne sposobnosti s najdubljim instinktom svakog �ovjeka, instinktom za odr�anjem. To dade Dubrovniku naro�itu snagu, a njegovoj diplomaciji specijalni karakter.

Diplomacijom se u Dubrovniku nisu bavili za to pla�eni ljudi, a još manje profesionalni diplomati. Dubrova�ko je plemstvo skoro sve dr�avne slu�be dijelilo izme�u sebe, postavljaju�i izborom svoje ljude samo za neko vrijeme na odre�ena mjesta. Tako se ulazilo i u diplomaciju. Vanjskom je politikom Dubrovnika upravljalo Vije�e umoljenih (Senata) s knezom i njegovim Malim vije�em. Ova vrhovna instanca je odre�ivala smjer te politike i me�u vlastelom birala diplomatske predstavnike, konzule i poslanike. Konzuli su bili i obi�ni gra�ani, kao i stranci (po�asni konzuli). Poklisari su ve�inom bili plemi�i, a mogli su biti i gra�ani, birani na odre�eno vrijeme ili u odre�enoj misiji. Stalnih poslanika na strani nije bilo. Prema tome su predstavnici dubrova�ke diplomacije bili oni poslanici koje je s vremena na vrijeme vlada slala u strane zemlje. Stoga karakter cijele dubrova�ke diplomacije treba tra�iti u vladi i u njezinim poslanicima, jer neka diplomacija izvan njih i ne postoji. Ali se dubrova�ka vlada ne mo�e pritom uzimati u obzir, jer je ona bila jedna neodre�ena, nepersonal[izira]na skupina ljudi, kojoj nije lako odrediti individualni karakter. Jedino se u karakteru i djelovanju pojedinih poslanika mogu na�i osnovne karakteristike dubrova�kih politi�ara, kao i cijele diplomacije Dubrovnika. Zato je potrebno istaknuti njihove individualne sposobnosti da to�nije odredimo njihovo pravo mjesto u povijesti starog Dubrovnika, te jasnije uo�imo pravi karakter njihovog umije�a.

U Dubrova�koj Republici se poslanstvo uvijek smatralo najte�om slu�bom. Poklisari su putovali u daleke zemlje, po nesigurnim i opasnim putovima, u vrlo nepovoljnim prometnim prilikama. Zato je svako du�e poslanstvo bilo opasno po �ivot. Na svim putovima je bilo uvijek razbojnika, a na moru gusara. Poslanici su obi�no putovali u ve�im skupinama, a ponekad pra�eni i naoru�anim ljudima. Ali nije cijela opasnost bila jedino u razbojnicima. Puno se te�e bilo o�uvati [od] raznih bolesti. Poneke su periodi�no pustošile po Europi, naro�ito na Balkanu. Malarije je bilo svuda, ali opet najviše u Turskoj. A baš po Balkanu su dubrova�ki poslanici najviše putovali. O�uvana su nam vrlo interesantna pisma Jakete Palmoti�a, pjesnika „Dubrovnika obnovljenog“, upu�ena dubrova�koj vladi iz Turske neposredno prije i poslije velikog potresa u Dubrovniku (1667.). Izme�u neprilika kroz koje su prošli Palmoti� i njegov kolega Marin Bona [Buni�], najte�a je bila malarija. Obojica i veliki dio njihove pratnje su se razboljeli ve� u Prokuplju, odakle su boluju�i jedva stigli u Carigrad. Oskudica zdrave vode, ljekara i preno�išta, pa zima i malarija potpuno su shrvala oba poslanika. Bona [Buni�] je uskoro umro, a Palmoti� se spasio vrativši se natrag. U Dubrovnik je ušao neposredno poslije potresa i našao je svoju ku�u potpuno porušenu, a pod ruševinama svoju �enu i �etvero djece. U sli�nim teškim prilikama su �ivjeli i ostali poslanici, a mnogi su, kao i ovaj Bona [Buni�], umirali u tu�ini. Tako su, navedimo nekoliko primjera, godine 1537. gusari pred Valonom ubili dubrova�kog poslanika, godine 1571. su u Carigradu umrla oba poklisara, a 1532. poslanik na carevom dvoru u Njema�koj.

Svakome je plemi�u iz materijalnih razloga uvijek bilo teško napustiti Dubrovnik i po�i u jedno dugo poslanstvo. To su sve bili ljudi od posla, koji su radili u svojim trgovinama i bankama, ili nadgledali svoje la�e i imanja. A dok su sve dr�avne slu�be mogli vršiti u Dubrovniku ili na teritoriju Republike, dotle su jedino poklisari odlazili daleko od svoje ku�e i �esto na (ne)odre�eno vrijeme napuštali svoje poslove. Uvijek je, naravno, to bilo štetno, jer su se kao poslanici mu�ili po svijetu i radili za interese cijele dr�ave, a me�utim puštali zanemarene svoje privatne poslove. Poklisarske su nagrade uvijek jedva bile dostatne za nadoknadu osobnih troškova. Zato su Dubrov�ani �esto odbijali prihva�anje [du�nosti] poslanstva i (o)pravda(va)li se na razne na�ine. Ali je i za to bilo lijeka. Ako nije postojao dovoljno opravdan uzrok za odbijanje (npr. bolest, smrt ili ro�enje u obitelji), izabrani je vlastelin pla�ao odre�enu svotu novca da ostane na miru kod ku�e. A kad se stajalo pred izborom poklisara za jedno va�nije, te�e ili opasnije poslanstvo, Senat je glas[ov]anjem odre�ivao da li je to poslanstvo prisilno ili nije. U takvim se slu�ajevima moralo slušati. Ali su stari Dubrov�ani slušali i bez naro�itih mjera. To je bila jedna od njihovih glavnih karakteristika, koju su stjecali jednim vrlo strogim obiteljskim i društvenim odgojem. To je Dubrovniku bilo vrlo potrebno, jer su upravlja�i uvijek bili u tijesnim obiteljskim i prijateljskim vezama s ve�inom onih nad kojima su vladali. Jedino se time, kao i jakim socijalnim osje�ajem, mo�e protuma�iti djelo jednog Nikole Bona [Nikolice Buni�a], koji je poslije velikog potresa pristao po�i u Tursku, iako su i on i oni koji su ga [po]slali vrlo dobro znali što ga onamo �eka. Umro je u strašnom turskom zatvoru u Silistriji, a Dubrovnik mu se odu�io jednom spomen-plo�om u sali Velikog vije�a. To je bilo najviše što je Republika davala svojim vrlo zaslu�nim gra�anima.

Na sve�ani su na�in polazili iz Dubrovnika jedino poklisari, koji su svake godine u prolje�e nosili godišnji hara� u Carigrad. U sve�anoj su povorci obilazili grad, poklonili se pred Dvorom knezu i okupljenoj vlasteli, i na Plo�ama, u ku�i kojega plemi�a, od dr�avnih rizni�ara primali hara�. Sve se ovo �inilo da na vidljiv na�in iska�u posebno poštovanje prema Turcima, svojim protektorima. Svaki je ostali poslanik izlazio iz Dubrovnika na potpuno obi�an na�in. Svima je njima vlada davala instrukcije, u kojima je uvijek bilo to�no i jasno izneseno sve što imaju u�initi. Svaka je instrukcija bila vješto sastavljena i temeljito obrazlo�ena. Ali svim tim rije�ima poklisar je imao da dade �ivot, a to je ponekad bilo vrlo teško. Trebalo je mnogo odva�nosti, prisebnosti i umije�a da se jedan poslanik brzo sna�e na jednom potpuno tu�em ili �ak neprijateljskom dvoru. Tu su poslanici �inili sve samo da uspješno završe svoju misiju. U tome su bili pravi majstori, a o svojem su radu redovito izvješ�ivali vladu. Zato smo iz starih dokumenata potpuno dobro o svemu obaviješteni. �im bi došli na kakav strani dvor, tra�ili bi sve uglednije osobe, sklapali su korisna poznanstva, moljakali su naokolo, dokazivali svoja prava, obilazili tu�e pragove i - jednom rije�ju - svakome dodijavali [dosa�ivali]. Za nekoga su imali lijepe rije�i, za drugoga kakvu interesantnu stvar�icu, novac ili dar, ali su uvijek znali �ime �e [ne]kome najbolje ugoditi. U tome su bili vrlo vješti, a takvi su Dubrov�ani pomalo ostali i do danas. Kad bi ovako pripremili za sebe zgodno raspolo�enje na dvoru, stupali su pred ministre ili samog vladara sa svojim molbama. Uspjeh je, naravno, ve� ranije bio osiguran. Zato su ovako uvijek �inili, a taj na�in rada im je to�no propisivala vlada u svojim instrukcijama.

Svoje du�nosti su obi�no završavali uspješno, jer su stari Dubrov�ani bili rijetko lukavi i prepredeni ljudi, a svojom kulturom su daleko odmicali ispred ostalog europskog plemstva. Narodi jugoisto�ne Europe [u originalu stoji 'naš narod' aludiraju�i na Srbe] veoma su rano dobro upoznali sve Primorce (Latine) [tako se pogrješno u modernim isto�nja�kim spisima nazivaju Hrvati uzobalja jadranske Hrvatske, što je obilje�je velikosrpstva], pa su ih u narodnoj pjesmi proglasili 'starim varalicama'. Me�u njima su se osobito isticali Dubrov�ani, koji su najdu�e na cijelom Primorju [jadranskoj Hrvatskoj] vodili svoju, samostalnu politiku. Pritom su imali dovoljno prilika da se narodu poka�u kao varalice [zapravo je to autobiografska opaska velikosrba]. Ima slu�ajeva gdje dubrova�ka vlada vara svoje vlastite poslanike, samo da oni uz ve�u volju i odva�nost pred stranim vladama [o]brane jednu la�. A ne treba ni govoriti o tome kako su poslanici na svoju ruku znali da la�u. To je uostalom u diplomaciji ostalo uvijek moderno. Poslije velikog potresa Turci su tra�ili da im Dubrov�ani predaju sva imanja nestalih plemi�kih obitelji davši im ogromnu svotu novca. Dubrovnik je tada poslao Jaketu Palmoti�a i Nikolicu Bona [Buni�a] da doka�u na Porti kako je to nemogu�e izvršiti. Obojica su se unaprijed dogovorila na koji �e na�in prevariti velikog vezira. U audijenciji su mu stali pri�ati kako Dubrovnik sve to ne mo�e nikako platiti, pa makar Turci s vojskom navalili. Ali neka Turci dobro promisle prije nego što povedu vojsku na Dubrovnik, jer �e i druge dr�ave do�i osvojiti ovu va�nu tvr�avu [Dubrovnik], u prvom redu Mle�ani. A ovim neprijateljima s mora biti �e mnogo lakše zauzeti Dubrovnik, jer su gradske zidine upravo s mora potresom više porušene, nego one s kopna, pa �e se Dubrov�ani pred Turcima mo�i braniti, ali pred Mle�anima i ostalima ne mogu nikako. Zato, eto, neka Porta �ini što ho�e, a Dubrovnik zna što �e u�initi. Veliki vezir je odmah popustio pred ovim dokazima i momentalno je Porta pustila Dubrovnik na miru. Ali je kasnije ipak [po]radi ovog sukoba Nikola Bona [Nikolica Buni�] zaglavio u zatvoru.

Dubrova�ki su politi�ari ponekad lagali i na još jedan interesantniji na�in. Kada bi opazili da strane vlade nikako ne�e popustiti i udovoljiti njihovim molbama, a pritom se radilo o vrlo va�nom pitanju, poklisari su padali na koljena pred vladarima i - plakali. To im je ostalo kao posljednje sredstvo uspjeha. I tako su oni pomalo bili i obi�ni glumci. Vlada im je ve� u svojim instrukcijama odre�ivala kada imaju zaplakati i što moraju pritom kazati. Jedino je vlada uvijek iza toga dodavala 'ako Vam ikako bude mogu�e', jer, naravno, �ovjek ne mo�e zaplakati u svako doba. Ali poklisari, znaju�i koliko suze mogu utjecati na odluke ljudi, vrlo su se rado slu�ili pla�em da druge natjeraju na popuštanje.

Kulturno su stari Dubrov�ani stajali [kotirali] vrlo visoko. O tome imamo mnoštvo dokaza u umjetnosti, literaturi [knji�evnosti] i znanosti. A kad te iste ljude zamislimo kao vrsne trgovce, pomorce i ekonom[ist]e, i kad još u njima na�emo pronicljive politi�are i vješte dr�avnike, onda tek imamo pravu sliku o njima. U talijanskim dr�avicama onoga vremena prilike su bile sasvim druk�ije. Onamo su dr�avom upravljali ili pojedinci ili je plemstvo bilo toliko brojno da se ono moglo baviti i politi�kim, i gospodarskim, i kulturnim pitanjima. A u talijanskim je gradovima bilo veoma jako gra�anstvo, koje je [nad] svima prednja�ilo u kulturnom radu. U Dubrovniku je plemstvo bilo malobrojno (obi�no oko 200 punoljetnih plemi�a, otprilike), i moralo je o svemu voditi brigu. Zato je znanje dubrova�ke vlastele bilo raznoliko, te su svojom kulturom vlastela mogla imponirati u stranom svijetu. Tridesetogodišnji Frano Gunduli� je kao poslanik u Rimu (1569.-1572.), svojom inteligencijom, kulturom i izvanrednim finim taktom toliko bio o�arao papu Pija V. da je ovaj starac obranio Dubrovnik od Venecije kao da je ro�eni Dubrov�anin. Ali se Gunduli� nije samo istakao kao dobar diplomat, nego i kao jedan od najve�ih pravnika staroga Dubrovnika. Njegovi lijepo pisani izvještaji odaju �ovjeka visoke i fine [razine] kulture, punog duhovitosti i politi�ke pronicljivosti. A bilo je i ostalih poslanika koji su svojom kulturom mogli dostojno reprezentirati Dubrovnik. Tako je Stjepan Gradi[�], knji�ni�ar velike Vatikanske knji�nice u Rimu, veoma mnogo doprinio da se Dubrovnik iza potresa lijepo pridizao. Kad je Ru�er Boškovi� kao poslanik dolazio na strane dvorove, onda vladari i dr�avnici nisu pred sobom imali jednog obi�nog predstavnika neke malene dr�ave nego najve�eg matemati�ara i astronoma svoga vremena. Ovakvi su ljudi svojom slavom i ugledom koristili svome kraju i podizali njegovu vrijednost.

Vlada je svaki put odre�ivala kada se neki poslanik mo�e vratiti i o tome ga obavještavala pismom. Svako je poslanstvo obi�no završavalo �im bi poslanik uspješno završio svoju misiju. Ako [bi] se na povratku dokazalo da nije uspio samo zbog svojih pogrešaka, morao je biti ka�njen. Jednom su na povratku iz Carigrada oba poslanika kaznili zatvorom. Ali nije samo strah pred kaznom mogao natjerati poslanika na br�i i agilniji rad. Vidjeli smo koliko je poslanstvo moglo biti štetno po osobne interese pojedinaca, pa je, onda, uvijek svaki nastojao što prije uspješno izvršiti svoje du�nosti. Jedino se tako lakše vra�ao ku�i. Na povratku je davao pismeno izvješ�e o cijelom svom radu, a Senat bi odlu�ivao da li zaslu�uje pohvalu za to. Morao je još do najmanjih sitnica iznositi sve svoje ra�une i svaki trošak potvrditi zakletvom. Ako je Senat našao kakav, pa i najmanji, trošak previše, poklisar ga je morao uzeti na sebe.

U Dubrova�kom arhivu je o�uvano dosta korespondencije raznih poslanika, koji su o svom radu obavještavali vladu. Potrebno bi bilo izdati ve�i dio tih pisama [neka su sporadi�no izdana do danas], jer se u njima ne nalazi samo politi�ka povijest Dubrovnika, nego i jedan njegov veoma va�an kulturni dokumenat. Ova su pisma, ve�inom, toliko lijepo sastavljena, logi�ki i formalno, pa nam slobodno mogu i danas poslu�iti kao primjeri lijepog i pravilnog pisanja. Svaki se poklisar trudio napisati svoje izvještaje što ljepše, jer je to zahtijevala njegova kultura i profinjen ukus i jer su njegova pisma �itana pred cijelom vladom. U ovim bi pismima naša omladina, a i odrasli(ji), lako mogli na�i sve ono što se nalazi u djelima starih klasika. Samo je šteta što su pisali na talijanskom jeziku, ali mogla bi ipak mnogo pomo�i jedna antologija prevedenih pisama.

Kad smo ve� ukratko iznijeli karakteristike ovih ljudi nositelja dubrova�ke diplomacije, netko �e, mo�da, kazati, da nisu bili samo ovakvi dubrova�ki politi�ari, nego i svi diplomati ondašnjeg vremena. Netko �e još dodati da ni sve svoje uspjehe nisu postizali jedino svojim osobnim sposobnostima, kao što to nije slu�aj ni danas. Ovi prigovori u ovom slu�aju ne vrijede. Bilo je, istina, i u drugim dr�avama veoma vrsnih politi�ara, ponekad i boljih od najboljih u Dubrovniku, ali ni u jednoj dr�avi, naro�ito ne ovako malenoj, nije nikada postojao jedan neprekinut lanac ljudi, upravo jedna kasta ljudi, koja je tijekom stolje�a jedino svojim diplomatskim umije�em spašavala svoju dr�avu. Zatim, dok diplomati velikih dr�ava imponiraju i uspijevaju ne samo [u] svojim sposobnostima, nego i snagom dr�ave koju predstavljaju, dotle Dubrovnik nikada nije imao neku snagu da njome plaši drugog. A onda, u Europi nije postojala ni jedna malena i slaba dr�ava, koja se ovako dugo odr�ala u vrlo nepovoljnim zemljopisnim i politi�kim prilikama, kao naš Dubrovnik. Tome je, naravno, najviše pridonijela diplomacija. Dubrova�ki su politi�ari, izme�u ostaloga, uspijevali svojim sposobnostima izmijeniti jedno staro pravilo diplomacije. Dok obi�no vrijednost svakog poklisara ovisi od snage i vrijednosti njegove dr�ave, dotle Dubrovnik svojom slaboš�u [skromnoš�u] nije nikada mogao utjecati na ugled svojih poslanika. Oni su sami po sebi bili dovoljno vrijedni podignuti ugled ne samo sebi, nego i svom rodnom gradu“.

Izvor: morsko-prase.hr, autor: Jorjo Tadi�/�ivo Baši�