Sje�anja:

Zagreba�ki štamtiš

Koliko vidim, ovaj “Ban Caffe”-kafi� nema niti štamtiš - o�igledno nije potreban niti gazdi niti gostima, nikome. Naime, gazdu koji ima business-case od soma kava na dan, ne interesira niti jedno pojedina�no lice - uvijek se na�e netko koji iz gomile uleti za prvi slobodni stol. S druge strane, stotine onih koji sjednu, popiju kavu i odu, da bi se sutra ili nikad slu�ajno vratili, u principu ne zanima niti kako se lokal zove, a kamoli da bi im na pamet palo nešto što trajno vezuje baš za taj lokal i niti jedan drugi – bar tako dugo dok je kava okay i ispod deset kuna. Mo�da �ak niti ne znaju što je to štamtiš!?      
 
Štamtiš je posebna vrsta stola. Stolovi su nekad bili od �istog drva, spojeni drvenim tuplima bez �avli, bili su �vrsti i nisu se ljuljali baš onda kada do�u gosti. Ime “tiš” dolazi od toga što su stolove delali majstori koji su se zvali tišleri. Tišleri su radili razli�ite vrste tiševa, od šrajbtiša, salontiša, estiša, nahttiša - do onih tiševa koji �e u nekom lokalu postati ne�iji štamtiš. Štamtiš se uvijek nalazi na najpovoljnijem mjestu lokala i rezerviran je za stalne goste. Kod svakog štamtiša se znalo tko tu ima pravo hokati, tko u koje vrijeme dolazi i tko �e još uz njega baciti sidro, što �e se naru�ivati, koje vje�ne teme �e se po stoti put pre�vakavati, kaj bu se kartalo, tko obi�no dobiva itd...

Meni je štamtiš uvijek zna�io mnogo više od stola u nekom lokalu u kojem se uz pri�u nakon treninga, probe ili bez ikakvog posebnog razloga, nešto popije ili gricne. Štamtiš je konstanta koja je dio nas i onoga oko nas, konstanta koja je tu i kada nas nema ili kada ju ne primje�ujemo. Zato je nekim �udom obi�no sve na svojem mjestu, �ak i kad se pojaviš nakon dugog izbivanja. “Bok, gdje si bio?” pita netko od pljesnivaca - i sve je opet po starom. Do�eš, sjedneš i nastaviš kao da je sve ju�er bilo - jer pravi štamtiš je kratki spoj za svaku vremensku distancu!

Svaki zagreba�ki štamtiš je bio na svoj na�in poseban. Na primjer, ako više nemreš prepoznati niti svoj auto na parkiralištu, a kamoli s klju�em pogoditi bravu – onda su klopa i cuga opali na Štamtišu kod Bare Puntijar ispod Tunela; ako se radilo o ne�em laganom za dvoje nakon svirke na Ribi�iji i kelnerici koja uvijek zara�una za �etvero – onda je to bio Štamtiš u “Drini” u Preradovi�evoj; ako se je satima šibickalo na �asu za gem ili na šalicu od kave - onda je to bio Štamtiš u kafi�u “Astorija” na �ošku Ra�koga; ako je štamtiš bio slo�en od dvije apsolventske klupe na kojima se igrao poker za stipendiju – onda je to bio Štamtiš u apsolventskoj prostoriji na drugom katu “B”-zgrade ETF-a...

Posebna vrsta štamtiša bili su oni vezani uz specifi�ne vrste transakcija. Na primjer, ako je štamtiš bio mali ovalni stoli� s tri rokoko noge i staklenom plo�om za cugu dok �ekaš uvozni Marlboro, jer na kioscima u gradu je sve u stilu “Opatija”, “Ibar”, “Drina” sa ili bez filtera i “F-57” s filterom – onda je to bio Štamtiš u foajeu recepcije hotela “Palace”; ako je štamtiš bio tiš-vulgaris s kockastim stolnjakom za kojim se prije bezbrojnih prelaska na tulumarenje u Ma�arsku jeftino kupovalo forinte, tako da se kelneru reklo  “jednu pivu i tri hiljke forinti!” – onda je to bio Štamtiš u kolodvorskom resti�u u �akovcu; ako je neka Ma�arica oko pono�i strpala u �arapu lovu za brzu uslugu - onda je to bio Štamtiš na Gumenjaku, bivšem autobusnom kolodvoru na Kanalu.

Osobno, uvijek su mi bili interesantni tu�i štamtiši za koje gazda zabunom misli da je to nekad bio moj Štamtiš. Moj favorit je kod Pere na Šloserovim. Dolazio sam Peri od kada je otvorio, ali nikada nisam bio štamski. Prije otprilike petnaestak godina me je s nekim zamijenio, pa odonda furamo u jednom filmu koji obojici paše i cijela ve�er pro�e uz usputne pri�e o ovome i onome. U jednom trenutku je  nekako naglo postario i pomalo brka stvari, tako da, ako nas njegov sin ne prekine na vrijeme, oko pono�i smo u stanju napraviti cijelu zbrku izme�u kardinala Stepinca (Perina tema broj jedan), �arka Dolinara (Perina tema broj dva), Karla Metikoša (Perina tema broj tri) i Franje Tu�mana (Perina tema broj sedamdest-i-sedam).

Uz svaki štamtiš pojavljuju se uvijek iste osobe iz neke škvadre zajedni�kih motiva. Me�utim, i tu ima specifikuma. Posebni slu�aj bili su “korijenaši”, tj. oni koji su pustili korjenje i na kraju postali sastavni dio svog Štamtiša. Kao njegova peta noga! Na primjer, uz Štamtiš u Kafi doslovce je zarastao Pero Ple�aš, absolutni prvak svijeta u šibickanju. Jedino ga je Loti znao tu i tamo dobiti - i to samo onda kada je to Peri pasalo. Pero je ina�e mla�i brat od Nikole Nid�e Ple�aša. Lopta mu sjedi kao i bratu, ali veli da mu je koš previsok, pa ubacuje u šalicu od kave. Na�alost, za razliku od košarice, šibickanje nije u kvart donijelo olimpijsko zlato. Dodatno “korjenašima”, specifi�na pojava bili su “zaljepljeni”, tj. oni koji se bez svog štamtiša više nisu mogli �ak niti odr�ati na nogama. Kako ne bi opali, dobro naroljani i pogleda izgubljena u nigdje ve� u rano poslijepodne, �vrsto su se jednom rukom dr�ali za svoj štamtiš. Standardni gard “zaljepljenih” podrazumijevao je da je druga ruka le�erno nalak�ena na štamtiš. Dokazana prednost tog garda je da se s tom rukom još uvijek mo�e dignuti �aša i trgnuti zadnja prije nego se skupi hrabrost za prvi nesiguran korak prema izlazu.

Najpoznatiji štamtiš zagreba�kih muzi�ara s mnogo Korjenaša i Zaljepljenih bio je u “�ampfu”, poslije zvanom “Slastica”, u Teslinoj. Na Korijenaše u Slastici danas me asocira ime “Riba”, a na Zaljepljene imena “Ptica” i “Lignja”. Prvi je bio osrednji gitarista, drugi dobar bubnjar, tre�i super saksofonist. Lignje ve� dugo više nema, Riba valjda i dalje mu�i neku gitaru, a Pticu sam zadnji puta vidio prije brdo godina pod stolom kod Karla Metikoša kada se vratio iz Etiopije. Tada smo zajedno s Trulim iz “Bezimenih” iz�mikali par flaša Johnny Walkera i nastavili kod Bare Puntijar. Kako je Truli u jednom trenutku otišao na klozet s kojeg se te no�i više nije znao vratiti, u grad nas je odveo maestro Branko Buli� „Bula“  koji tada još nije znao voziti niti je imao voza�ku, ali je zaklju�io da je to ipak za sve najsigurnija varijanta. Ptica mu je pri vo�nji pomagao tako da je radi magle stalno brisao šofer-šajbu iako je no� za sve ostale bila vedra. Bula mi je ina�e bio susjed na �amki, tako da mi ni dan danas nije jasno zašto i kako sam se šest ujutro našao sâm u autu na semaforu Savske i Ljubljanske. Probudili su me neki divljaci koji su mi tresli auto samo zato što nisam reagirao na zeleno, dok je mene mu�ilo samo to što se nisam mogao sjetiti što mi je Truli rekao prije nego što je nepovratno zaglavio u klozetu. Mo�da samo onu staru “Nato�i još jednu!“.

Jedina vrsta štamtiša koja je pre�ivila prošlo i u punom sjaju ušla u ovo stolje�e je petnaestak godina stari Domovinski model, koji je doslovce osvojio Zagreb. Grad je navodno preplavljen tim novim modelom za kojim sjede neki novi ljudi: plemenska privredno-politi�ka elita, naprasno stvorena jednom suludom idejom - iz ni�ega i bez po�etnog kapitala. Taj novo-hrvatski štamtiš, bez kojeg nam Tu�man ne bi mogao pokloniti dr�avu onakovu kakvu smo zaslu�ili, zove se KP&K (“Kroji politiku i Kradi”). Vele da ih navodno ima �ak i na Mirogoju, gdje je primjerice “MG” - “Mirni Gaj” kao “Mate Grani�” - u koji navodno zalaze neki bivši ministri i njima sli�na škvadra, pa tamo kroje našu visoku politiku.

Nekako mi postaje jasno, da je stari zagreba�ki štamtiš morao pokleknuti pred KP&K modelima - pogotovo pred onim ekskluzivnijim modelima opremljenim bijelim vunenim �arapama. 

Usprkos tome što mojih štamtiša više nema, ipak vjerujem da stari zagreba�ki štamtiš i dalje postoji na mnogim mjestima, samo ih je teško vidjeti. Naro�ito ih teško vide dojdeki - zagreb�ani �ija su djeca za razliku od njih ro�ena u Zagrebu i koji sve druge zovu “dotepencima”, a uop�e ga nemogu vidjeti dotepenci - zagreb�ani �ija �e djeca tek biti ro�ena u Zagrebu i koji su u me�uvremenu sami sebe umilno prozvali “mi zagreb�anci”.

Zagreb�anci sada koriste svaku  priliku kako bi svima drugima javno i što glasnije stavili pod nos da je “dotepenec”. Interesantno je i to s djecom! O �emu se tu radi shvatio sam na primjeru Mate iz Travnika pa iz Švicarske pa iz Hrvatske, koji je nedavno kupio ku�u u Sesvetama i koji mi manje nedavno naglašeno veli da su njegova djeca ro�ena u Zagrebu. On sav ponosan i happy, a ja zaklju�ujem da su “zagreb�anci” još uvijek u fazi kada je ro�enje u Zagrebu va�nije od Zagreba kao rodnog grada. I baš tu le�i razlika: Zagreb je moj  rodni grad i na pitanje “Gdje si ro�en?” ne odgovaram “U Zagrebu”, jer zagreb�anin na to pitanje odgovara s “na Svetom Duhu” ili “u Petrovoj“. A poneki i s “doma - kao što je to bilo u mojem slu�aju, jerbo se mama bojala da me ovako lijepog i pametnog u Petrovoj netko ne zamjeni. Naime, slu�ajne zamjene beba po gradskim rodilištima u poratnim godinama nisu bile rijetkost, ve� relativno �est doga�aj – narodiš se u Petrovoj kao beba-purger, a završiš u Crnoj Mlaci kao beba-dojdek. Zato je puno jednostavnije što sada po novome postoje samo “mi zagreb�anci” koji nisu ro�eni u Zagrebu i oni drugi koje oni nazivaju dotepencima. To je perspektivno i za Zagreb i za zagreb�ance, jer biti zagreb�anin nije nikad bila fora - najmanje u Zagrebu i još mnogo više manje van njega. Šteta je samo to, da svi skupa nemaju pojma o starim zagreba�kim štamtiševima! Farbenblind-ekipa: niti ih tra�e, niti su ih u stanju viditi! 

Na kraju, što se dotikavlje samih tišlera: oni su nekamo zmaglili još u vrijeme kada se u kvartu po�elo govoriti “dru�e” umjesto “gospodine”, “zdravo” umjesto “servus”, “kistihand” ili “Dobar dan” i kada su rolšue pretvorene u “koturaljke”, sli�ue u “klizaljke”, romobil, terezina i pikule u nekakove �udne jezi�ne konstrukcije, bedinerice u “ku�ne pomo�nice”, badecimer u “kupaonu”, badevana u “kadu”, anzug u “odijelo”, luster u “stropnu svjetiljku”, estiš u “stol za ru�avanje” i tako tim redom, dok sve tete i gospo�e iz susjedstva nisu postale “drugarice”, curice “pionirke”, frajlice “omladinke”, a svi skupa smo se po novom po�eli “dru�iti”. I danas mi padnu rolete kad �ujem “Tako smo se lijepo dru�ili...”!?

Zato nije �udo da su pred drugovima, skup s tišlerima zmaglili i šusteri, šnajderi, šloseri, špengleri i sli�no-zanatska škvadra. �ini mi se da su svi zgiljali nekako u isto vrijeme, a po šusteru Matiji �ovranu s �amke broj 15, mo�da �ak i u isto mjesto. Jerbo, bio sam svjedok kad ga je stari Švarc, koji je imao tišleraj iza ugla i koji je bio malo potumplan po ušima, uzrujano pitao: “I kaj sad ti veliš na tu sprda�inu?” i kad mu je �ovran iz radionice u gornjem dijelu du�ana, gdje je ina�e bilo mjesto za luster i gdje je cijeli dan lupao po nekakvom kalupu me�u nogami, glasno viknuo “Baš si norc ak ne ku�iš da sve skup s nama ide u vra�ju mater – i to po hitnom postupku!”. Po zvoncu, �iji je bati� tresnuo svaki put kad je netko otvorio vrata, �ovran je dobro znao da je Švarc sâm dole u du�anu i da mo�e re�i ono što misli. Kad je sku�io da sam to morao �uti i ja koji stojim pred du�anom, gurnuo je svoju oznojenu polu�elavu glavu kroz pritvoreno gornje staklo i viknuo: “A i ti lima - kenjaj kvake!”. Zbog toga sam godinama mislio da su svi oni po hitnom postupku otišli u vra�ju mater i da tamo kenjaju kvake. Poslije sam saznao da su se bar šusteri i šloseri ipak spasili: fuzionirali su se i stvorili novo zanimanje koje se zove “Mister Minit”, jer za par minuta sklepaju klju� i potumplaju cipele.

Koliko mi je poznato, tišleri se nisu uspjeli spasiti. Zamijenilo ih je puno udru�enih radnika, koji su u osnovnim organizacijama udru�enog rada, pod nazivom “Marko Šavri�” ili sli�nim imenima narodnih heroja koji to više nisu, udru�ili svoj rad na proizvodnji serijskog namještaja od iverice, šper-plo�e i ljepljene pilovine - a ako je materijal bio nešto kvalitetniji, onda se je udru�eni rad zvao “Export-drvo”.