Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (2)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi ... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Povratak
Habi i ja smo no�as prevalili dobar komad puta, skoro hiljadu kilometara. Nigdje nije bilo niti gu�ve niti �ekanja - od Züricha, preko Milana, Venecije i Trsta do slovenske granice prošli smo kao kroz puter. I onda je po�ela zezancija! Mo�da zato jer Janez još uvijek nije shvatio da vlasnika lijepog hrvatskog pasoša, koji mu je Habi naivno pru�io, mora tretirati kao susjeda iz „oduvijek-smo-dio-Europe“-zemlje; mo�da zato jer mu je ulazak u EU pošemerio poneku koordinatu, pa se u odnosu na nas, za koje valjda misli da smo s nekakvog „Istoka“, neosnovano vidi u ulozi samozvanog �uvara EU-dr�avnog pe�ata; mo�da nenamjerno, jer misli da tako i dalje mora biti, nastavlja u stilu onih „Zdravo dru�e“-brkatih koji su nam prije njega, ne samo na grani�nim prijelazima, predugih decenija vadili mast... ili mo�da ipak samo zato jer smo dobre volje došli na mjesto koje kvari raspolo�enje - ne znam!
„Zeleno svijetlo“ smo dobili nakon pola sata gombanja, ali smo nakon toga morali još pola sata pri�ekati na Habijev pasoš, jer se je Janez koji mu ga je trebao vratiti negdje izgubio. Kada je dobio pasoš, uvijek dobri i strpljivi Habi je samo rekao “Izvrsno, sad kona�no mo�emo dalje”, a ja sam si mislio kako nas dvojica nismo bili iznimka ve� da se radilo o standardnom „tretmanu“, te da za to zapravo nije kriv Janez, ve� naša uvijek defanzivna politika koja se ne zna postaviti niti onda, ako netko iskazuje sklonost maltretiranju hrvatskih gra�ana prilikom prelaska granice.
Šviceri bi to, da su na našem mjestu, brzo riješili: ako Slovenci namjerno zadr�avaju i zafrkavaju, onda se odmah primjenjuje pravilo reciprociteta! To bi izgledalo otprilike ovako: do�e talijanska registracija i ti fino veliš: “Dobar dan, lijepo da ste došli – u našoj zemlji ste dragi gost ... pa ako ho�ete skrenuti na stranu, tamo vas �eka tanjuri� doma�e juhice!“. I jasno - nema pasoša koji zahtijeva dugotrajnu kontrolu, nema skakanja oko auta, nema pregleda prtljage! A kada do�e Janez, s njim odmah na stranu i umjesto juhice po�inje pregled - od dokumenata i prtljage do homologizacije auta (jer auspuf nije... jer farovi nisu... jer u gepeku fali...). Reciprocitet! Svaka dr�avna vlast mo�e šikanirati strance, ali to da netko misli da je on sada “Europa”, a mi smo ne znam što - to je ipak tre�erazredno!
No, s vremenom �e ionako sve do�i na svoje mjesto. A ja �u do tada Janezu davati plasti�nu iskaznicu kako bih izbjegao fleku istovjetnu onoj kakva mi je tom neprilikom uletila u švicarski pasoš - pa neka štambilj s grbom de�ele metne gdje mu paše!
Kavana "Korzo"
Kada smo došli u Zagreb, Habi me je ostavio na �ošku kod kavane “Korzo”. U gradu je takav krkljanac da mi je još sada krivo što je zbog mene ušao u sam centar košnice. Prije �u ja na ovim jadnim nogama sti�i do �amke pješke preko Gornjeg grada, nego on s autom kroz centar do Petrove.
Zagreb, unutrašnjost kavane "Korzo" na uglu Ilice i Gunduli�eve, 1906.g.
http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/marusevskizagreb/$File/tekst.pdf/tekst.pdf
Prolazim pored kavane „Korzo“ i dok me nekaj oko srca �reca zbog otu�nog residuuma nekad elitne zagreba�ke kavane, negdje iz sje�anja mi naviru slike impozantnog interijera s kraja pedesetih. I par grupica lijepo zrihtanih starijih gospo�a i bakica u pri�i na svojem redovnom tjednom sastanku uz �aj i kola�i�. Dolazile su iz svih dijelova grada, uglavnom tramvajem do Frankopanske, pa zatim šetnja Ilicom do „Kuglija“ gdje se pogleda ili kupi neka knjiga, kuverta, papir ili tinta, i onda, to�no na vrijeme, ravno preko puta u „Korzo“ na zagreba�ki „five o'clock tea“. Od �etiri sata poslijepodne „Korzo“ je bio njihov, kao da je svaka purgerska obitelj imala svoju bakicu u „Korzu“. No, kako je vrijeme prolazilo, uz stolove je bilo sve manje bakica i sve više praznih mjesta, da bi ona zadnja iz kru�oka jednog dana, vjerojatno rezignirano konstatirala (kao na primjer Jagodina baka Bo�ica koja je s devedeset još uvijek odlazila u „Korzo“): „Od mojih više nema niti jedne“!
Za nas puno mla�e, „Kugli“ je bio jedina knji�ara gdje su sve školske knjige i kojekakve sitnice mogle kupiti na jednom mjestu, a „Korzo“ nam je bio lokal koji se gledao samo izvana.
A nakon što su ga preuredili i napravili pizzeriu - �ak niti izvana!
Ilica 21
Skre�em desno u Ilicu i kao svaki puta, zastajem ispred du�ana s ko�nom galanterijom na broju 21, gdje je moja mama nekada imala radnju s pletenom robom.
Zagreb, „Otmjenost“ Ilica 21 – vre�ica za sitnu pletenu robu; 1947.g.
Radnja se je zvala “Otmjenost”. To je bio najbolji štrikeraj u gradu i uz to u samom centru grada, tako da je radnja išla izvanredno – �emperi, šalovi, kape, rukavice, �arape, pa �ak i haljine bili su na cijeni, pogotovo ako se je radilo o kvalitetnom ru�nom radu i ako se je moglo naru�iti po mjeri. Poslije, u vrijeme kada su se po�ele nositi najlon-�arape koje su na svakojake na�ine dolazile izvana, mama je uvela i popravak �arapa. Danas, kada se toliko stvari baca ve� pri prvom manjem kvaru, sigurno �udno zvu�i da su se nekad i najlon �arape krpale.
U cijeloj radnji, za mene je najva�nija bila jedna ladica iza pulta u kojoj je bila crna drvena zdjelica za sitni novac. Svaki puta kada sam otvorio ladicu, zdjelica je bila puna nov�i�a i kao da je jedva �ekala da si uzmem barem za „jedan-dinar-jedna-kugla“-sladoled, slance ili za neki kola� u slasti�arni odmah iza ugla u Gunduli�evoj. Zato sam nov�i�e uzimao i po nekoliko puta za redom, a drvena zdjelica kao da je bila bez dna! Svaki put kad sam otvarao tu ladicu, osje�ao sam se kao Aladin nakon što je rekao “Sezame, otvori se!”.
Radnja je mami oduzeta 1956.g., a ja i danas, u nekad crnoj a sada izblijediloj i još uvijek drvenoj zdjelici dr�im trzalice.
Uspinja�a
Na Gornji grad sam došao s uspinja�om. To je najkra�i put iz Ilice do Gornjeg grada i zato je uspinja�a uvijek bila va�na, posebno za starije.
Zagreb nekad - Uspinja�a
Kao klinac, uspinja�om sam svaki dan išao u špilšul kod Tante Hanne. Uspinja�a je ujutro uvijek bila pretrpana, jer nas je svaki put bilo puno i previše. Unutra je bila halabuka, svi smo se gurali s taškicama i taškama, noseva nalijepljenih na staklo ili zabijenih u ne�iji pupak, i svaki puta smo se ponovno bojali da ne pukne sajla i da se ovako prenatrpani ne otkotrljamo dole. Ponekad sam znao projuriti pored uspinja�e - kada si mlad, stube mo�eš preletjeti i do�i do Dverca pješke prije uspinja�e koja ti je pobjegla pred nosom ili koja ne �e krenuti baš onda kada ti se najviše �uri, koja onda ide strašno polagano, i za koju još trebaš platiti.
Sada se krug polako zatvara - opet trebam uspinja�u. Još mi samo fale pelene i onda je gotovo - �ovje�ji �ivot po�inje i završava u pelenama, bespomo�no i na le�ima. Jedina razlika je da bebe brbljaju, brzo u�e i rastu, a starci sve više šute, sve br�e zaboravljaju i polako se tope. Ulazim u pristajnu zgradu i lijevo u staklenoj krletki, kao i prije pedeset godina, sjedi ZET-ovac koji prodaje karte. Uspinja�a je prazna, pa pitam za specijalnu vo�nju - za dvadeset kuna kre�e odmah.
Dok uspinja�a polako dobiva na visini, promatram kako se postupno otvara panorama grada i pokušavam si zamisliti kako je mogao izgledati tip koji je na dnevni red gradske uprave uspio dogurati prijedlog da se Uspinja�a demontira, kako bi se mogli napraviti kafi�i, te da se na mjestu Gradske kavane napravi salon automobila. Vidim nešto brbljavo i masno u svijetlo-sme�em monga�u i s dugim bijelom šalom, i najednom mi postaje simpati�na ona bezvezna Degenova “piš-me-vrit” kravata koja se je prije nekoliko godina uspješno suprotstavila takvom silovanju jezgre Grada. Razmišljam i o tome kako se više ne bojim pucanja sajle i da je to najvjerojatnije zbog toga, jerbo mi je polako pun kufer svega, te da to ne mora biti radi godina, nego to ima neke veze s previše drugorazrednih na pozicijama gdje rade što ho�e – evo �ak su i za demonta�u Uspinja�e i Gradske pronašli neki interes.
Na Gornjem gradu je ve� na prvi pogled sve na svom mjestu. Uz Zrinjevac, Tuškanac, Šalatu, Maksimir i naravno uz moju �amku i Kreši�, ovo mi je najdra�i dio grada. Gornji grad je uvijek bio tih i miran - baš za zaljubljene, a posebno za one stoi�ki zaljubljene, koji satima sjede po klupama na Štrossmayerovom i zagrljeni šap�u i gu�u dok promatraju gradske krovove. Oni konkretniji su pronalazili i bolja mjesta - skrivali su se po starim haustorima, imali svoje “tajne” prolaze koji su kroz dvorišta vodili iz jedne ulice u drugu, a za koje mnogi nisu znali - ili su se jednostavno spustili do Tuškanca i Dubravkinog puta. Tamo se je mnogo komotnije moglo svašta raditi, pa bi svaka klupa i svaki panj mogli u nedogled pri�ati zanimljive pri�e. Posebno uzbudljivo je bilo u zadnjem redu ljetne pozornice - neki su po par ve�eri za redom gledali isti film, a da na kraju nisu znali o �emu se radilo.
I sada je na klupi neki mladi par. On: „Moj problem nije gladost, ve� trbost!“; ona: “ Pa moraš nešta pojesti!”; on: “Danas nemam para. Otac �e da mi do�e u subotu!”; ona: “A šta ti treba �etrdêset?”. Vidi, vidi - “Dakavac” i “Štapalica”, i to baš tu, na klupi ispod Habernika! Predugo sam ja vani i o�igledno sam zaboravio hrvatski, jer svaka tre�a rije� zagrebe uho - ali, bitno je da se oni razmeju! Znam da nisu jugofili, ve� oni naši pravi, veliki Hrvati koji su Hrvatsku tako jako zadu�ili, da ih sada u Zagrebu tako jako mnogo ima - ali ipak mi je nekako krivo što nije to�no dvanaest sati, pa da s Lotrš�aka opali top. I to puno ja�e nego obi�no!
Nekad se je s ove iste klupe �ulo nešto sasvim druga�ije: ona: “Ma nemoj - kaj ne vidiš da su mi usta našminkana!”; on: “Vi'š kak' je ovdje lijepo!”, a ona: “Je, ali furt me kuštraš!”.
Špilšul Tante Hanne
Odlu�ujem se za kratku šetnju i na kraju stojim pred ku�om u kojoj je pred više od pedeset godina bio moj špilšul - špilšul kod Tante Hanne. Izuzev promjena na ku�i, sve mi se �ini isto i kao da pred sobom opet vidim Tante Hannu u tamno-sivom kompletu i bijeloj naštirkanoj bluzi, na glavi crni šešir s trakicom, a preko ruke taška sa zlatnom kop�om i velikom ru�kom od bambusa. I kao da opet �ujem “O mein lieber Augustin, Augustin, Augustin; o mein lieber Augustin, alles ist hin!” - jednu od pjesmica koje smo uvijek pjevali tako glasno, da su se naši tanki dje�ji glasi�i �uli �ak i vani na cesti. “O mein lieber Augustin” u policijskoj dr�avi punoj �bira, u vrijeme kad se “u ime naroda” i glava gubila.
No, nekim �udom, Tante Hanna i njen vrti� su i dalje funkcionirali kao i u godinama prije nego što se je narod do�epao vlasti, komunisti�ka vlast naroda, Tito i partija i jednih i drugih, a Beograd svega skupa. �biri valjda nisu znali što da naprave s bakicom koja zapraf �ak ne zna niti hrvatski, okuplja dje�icu iz nekakvih dekadentnih obitelji, u�i djecu pjevati, vjerojatno nekakve provokativne, ako ne i protunarodne pjesmice na njema�kom, te nakon svega toga svi skupa satima nešto tra�e po Tuškancu, gdje veliki narodni zaslu�nici skromno �ive u tu�im viletinama. Vjerojatno su zaklju�ili da starica ne �e dugo i da je najbolje da ju još tih par godina puste na miru. Tako nas je ona i dalje pazila i kao da �ak nije niti primijetila da joj je neki nadobudni aktivista velikim bijelim slovima “spontano” okre�io cijelu ku�u sa “Smrt fašizmu - sloboda narodu!” i sli�nim parolama koje vode u svijetlu proletersku budu�nost, a koje su ina�e bile obvezni “ukras” i „privilegija“ ku�a na trgovima i prometnim ulicama.
Sunce je i vrijeme je lijepo. Tante Hanna bi nas u takve dane odvela u Tuškanac. Naj�eš�e smo se spustili po serpentinama iza prolaza kroz dvorište u Demetrovoj. U tom dvorištu je jedne godine bio na drvenim skelama izlo�en ogromni kit koji je zalutao u Jadran, a završio na kamionu s prikolicom za Gornji grad. Onako majušni, cijelo ljeto smo prolazili pored njega, gledali ga odozdo i �udili se ogromnim �etkama koje je imao umjesto zubiju. U Tuškancu smo se šetali i igrali, a pošto su kod Tante Hanne bile i curice, ja sam se najviše volio igrati s Renatom Bori� (Štrok) zato jer mi je bila susjeda iz kvarta, a ne zato jer je bila jako hercik i zgodna. Igrali smo se sa �irevima i kestenjima, smrdljivi Martin i hruštevi su nam vukli kutije šibica, a kada smo se sjeli na tricikle ili pogurali drvene „Uzor“-romobile, onda nam nigdje nije bilo kraja! Ponekad se i padalo i najgore je bilo kad se na šoderu ostru�u koljena.
I danas sam uvjeren da smo se mi tada puno bolje igrali od naše djece i unuka. Ma kakvi elektri�ni auti�i, helikoperi, roboti, video sim, iPod tam ... a za curice iz kvarta moraš prvo u FaceBook ... kakve Lego-kocke i kompjuteri, kad se �ak i slova najbolje nau�e ako se grah lijepi po papiru - i to s ljepilom koje smo pravili od brašna.
Špilšul Tante Hanne postojao je do sredine pedesetih godina i mislim da sam bio u njenoj zadnjoj grupi. S Tante Hannom i njenim špilšulom je i zadnji zagreba�ki špilšul postao dio nepovratne prošlosti – i baš zato i pišem!
Kamenita vrata
Ispred Kamenitih vrata, s desne unutrašnje strane je prastara apoteka u �ijem izlogu su uvijek stajale starinske šale za tucanje i miješanje lijekova kao i puno drugih apotekarskih naprava. S lijeve strane je bio šuster koji je oduvijek bio jako star i tako zgrbljen, da je izgledalo kao da s nosom radi po kalupu. Tako je godinama radio i tako je valjda i otišao dragom Bogu gore.
Zagreb nekad - Kamenita vrata, 1930.g.
Na mjesto starog šustera nije došao Mister-Minit koji nema kaj tra�iti na Gornjem gradu, nego butik koji vodi supruga mojeg kompjuterskog prijatelja Gorana Rubi�a, a vis-à-vis je picerija s provjereno najgorim mini-pizzama na cijeloj Mlije�noj stazi. S druge, vanjske strane Kamenitih, na �ošku s Radi�evom, postavljen je kip nekakvog viteza. Naprijed je plo�ica i sigurno piše o komu i �emu se radi, me�utim ne �elim niti pri�i niti pro�itati – ove statue ionako nema u mojim sje�anjima. Valjda ju je netko izvukao na svijetlo dana samo zbog toga, kako bi gradski oci mogli odlu�iti da baš taj vitez paše baš uz Doru Krupi�evu i nigdje drugdje - pogotovo ne tamo gdje je nekad mo�da bio. Usprkos svemu, nije loše, dapa�e - samo da još jednog ne prona�u!
�elim kupiti svje�ice, ali to niti ovoga puta ne štima. Kada god naletim, �asne sestre ili još nisu otvorile du�an ili su ve� zatvorile - pa kad baš i danas tako mora biti, samo �u se pomoliti. Nekad smo tu stalno “hodo�astili” - kada smo nešto loše napravili, previše popili ili zgriješili, onda smo se sjetili da se negdje mo�emo i pomoliti kako bi nam Bog oprostio sve naše grijehe, pa bi na povratku svratili na Kamenita vrata, pomolili se i mirne savjesti otišli doma. Naro�ito nakon “Starih krovova” gdje se išlo na pravi �aj, na “kratki �aj” iliti rakiju i na kuhano vino s klin�ekima i gdje smo imali štamtiš za kojim se je brbljalo i tra�alo, dogovaralo kada i kuda u kino, prepri�avalo “tko, s kim i što”, a oni zaljubljeni bi se i malo stiskali.
Prije se je uvijek molilo jednu molitvu koju si imao u glavi, “O�e naš”, “An�elu �uvaru” ili nešto drugo. Ne znam kada sam zadnji puta pomolio “O�e naš”, jer mi to u odnosu na moju zbilju ništa ne zna�i - to je suhoparna molitva koja me samo ozna�uje kao vjernika koji zna moliti. Postojali su i molitvenici s prigodnim molitvama ili se molilo tako da se molitva nekomu posvetila - na primjer ozdravljenju nekog tebi dragoga. Ako ti je do toga bilo jako stalo ili je bila neka frka, tada si zavjetovao i neku svoju �rtvu. Tako sam se je na primjer u svim proteklim godinama ukupno pet puta zarekao da ne �u jesti meso po jedan dan u tjednu, pa ve� puno ljudi misli da sam uvjereni vegetarijanac.
Danas je ta molitva više osobna i pretvorila se zapravo u dijalog o vlastitim problemima, jer prava molitva na Kamenitim vratima je samo osobna molitva: puno bolje od “Zdravo Marijo, milosti puna...” je direktno “Joj, Majko Bo�ja s Kamenitih vrata, daj mi pomogni da to i to...”
I što je �ovjek stariji, dijalog s Majkom milosr�a je dulji, a prije nego odeš, ne smiješ zaboraviti Svetog Antuna koji te �eka uza zid desno i koji sve izgubljeno uvijek prona�e.
Ovoga puta sam se �ak morao sjesti u klupicu, jer moj je dijalog zbiljam dobro potrajao, dok nisam došao do kraja. Nakon dugog sjedenja u klupici i nakon posebno dugog osobnog razgovora s glavnim šefom gore, jedva sam se izvukao iz klupe. Noge su mi skroz utrnule i jako teško sam se podignuo - ali niz Radi�evu �e sve ve� biti puno lakše!
Zagreb nekad - Radi�eva ulica
*****
Sje�anja:
Dalmoši s Jela�i�-placa
Pozvao sam kelnericu i platio, ali ostajem za stolom još neko vrijeme. Petak je. Baš je dobro da sam prvo otišao na Kamenita vrata! Ostajem samo tri dana, do nedjelje, i ako se to odmah ne obavi, na kraju sve ispadne knap i uletiš u cajtnot. Savjest me je grizla svaki puta kad sam odlazio iz Zagreba, a da nisam otišao do Kamenitih vrata. Do�eš, zapališ svje�icu, izmoliš nešto i odeš zamišljen.
Lotrš�ak je opalio, vrijeme je za pokret. Prelazim preko trga i stojim u kratkom repu pred kioskom ispred “Dubrovnika”. Na stanici gu�va, oko mene gu�va, ovdje je uvijek bila gu�va.
Na Trga�u je uvijek bilo puno ljudi: tu se je prolazilo, susretalo, �ekalo, sastajalo, pri�alo, kupovalo, trgovalo i švercalo - i zato je tu uvijek bila gu�va. Gu�ve je nekad bilo �ak i u podzemnom WC-u pred “Croatiom” - koji je na sre�u zatvoren i izgleda zatrpan - ali ona prava gu�va je uvijek bila baš na ovom mjestu, na ovoj tramvajskoj stanici! To je bila gu�va u ritmu valova plime: ljudi �ekaju na stanici, onda se pojavi devetka i stane pred knji�arom ispod Nebodera, tridesetak metara lijevo od prve gomilice; onda voza� otvori vrata, pa svi potr�e na lijevo prema tramvaju, ali voza� zatvara vrata to�no pred nosom onih koji su prvi stigli do ulaza; zatim tramvaj kre�e i zaustavlja se tridesetak metara desno, pa svi jure na desno, ali vrata se za peh opet prerano zatvaraju, tramvaj kre�e i gotovo - vrati se i �ekaj!
Ipak, apsolutni svjetski prvaci u pravljenju gu�ve na Trga�u bili su Dalmoši: satima su znali visiti u grozdovima pred Neboderom i “Dubrovnikom” (dok ih pred “Singerom” ispod „Merkantila“ nije bilo ni za lijek, jer su tamo bili Essekeri i ostali Slavonci).
Gusto�a njihovih grozdova bila je ve�a od one u svemirskoj crnoj rupi, a pokušaj probijanja do sredine kako bi se ulovilo nešto od onog što pri�aju o svom “Hajduku”, završavao je ve� na le�ima vanjskog kruga koji je bio �vrst i nabijen kao beton. �ak su i po kiši cupkali u “kana�ankama” i “šuškavcima” - neumorno i po svakom vremenu pri�ali su o svom “Hajduku”, a kada bi netko pred pono� dotr�ao sa zadnjim izdanjem “Sportskih” - oko njega je stvoren novi grozd. To su nezaboravne slike - cijela ju�na strana trga je bila njihova, a sve je po�elo baš na ovom mjestu - i to u grozdovima! Ta veza je bila tako �vrsta, da se odonda zagreba�ki Dalmoši dr�e �vrsto skupa i kad ne cupkaju u grozdovima.
A onda, polako ali sigurno, prestajalo se cupkati, pa su se preselili u kavanu “Dubrovnik”, prvo dole, a poslije na prvi kat - i promijenili teme. Uz “Hajduk” se je po�elo pri�ati o kreditima, autima, dobrim mjestima - ukratko o svemu onome što �ivot u Zagrebu �ini lakšim i ljepšim. A purgeri, koji nikada nisu cupkali na špici, koji �ak nisu niti navija�i “Hajduka” i koji se ne guraju skupa u grozdovima, ve� radije vode pet parnica po svakom susjedu, pregradnom zidu i grani�nom kolcu - po�eli su jamrati kako na svakih deset direktora u Zagrebu dolazi po pet Dalmoša i dva Li�ana, da su to sve “rivelinjosi”, “�migavci” i re�imski ljudi, te da su Dalmoši lijeni, da im se ne dela i da cugaju od malih nogu. Lansirali su i brdo viceva na ra�un Dalmoša - u koje neki zagreba�ki bedaci i dan-danas vjeruju!
Za uzvrat, Dalmoši su svoj direktorski prosjek poboljšali na osam u deset; iz manjih društvenih stanova su prešli u ve�e - one kadrovske i na boljim lokacijama; bilo ih je sve više i na sve boljim mjestima, a i njihov “networking” je sve bolje radioI Na kraju - za razliku od mnogih koji �ele što br�e zaboraviti što su prije bili - oni su ostali isti: prije svega Dalmoši, pa onda Hajdukovci, a tek nakon toga partijci, direktori, rukovodioci, upravitelji, šefovi i sve ono što je purgere uzrujavalo. I makar to purgeri ne priznaju, a Dalmoši o tom i ne razmišljaju, �injenica je da su zagreba�ki Dalmoši ve� odavno postali pravi Zagrep�ani - “Made in Zagreb, Dalmatia”. Daj to probaj s Hercegovcem - rodi se sa slikom Zagreba u ruci, provede deset godina u Zagrebu - i na kraju ništa!
Da nije bilo Dalmoša, danas niti sam Zagreb ne bi bio baš ovako lijep, i da njih nema, puno bi naših stvari palo u zaborav - i to baš ovdje, usred Zagreba. To se vidi i na primjeru iz muzike: kada smo kona�no opet dobili našu Hrvatsku i preuzeli “Jugoton”, prvo što je direktor-purger napravio bilo je to da je “Jugoton” postao “Croatia Records”. Jasno i logi�no! Nakon toga, godinama se snima teška kuruza - i to gôra nego ikad! Forsirano se snima i gura sve što vu�e na Balkan i na �oli�evu “Gori vatra!”, a melos, tekstovi, pjesme i pjevanje koje bi netko kona�no i zauvijek morao izbaciti iz studija i etera, postaju “Croatia Records” uspješnice - što po novo-hrvatskom zna�i hit koji nije od Lepe Brene.
To je purger - od sve te pljugotine napravi “novi” balkanski brand, ve�e ga uz ime “Croatia Records” i još dobrovoljno robuje svoj onoj srce-drapateljnoj kuruzi koja se je u zadnjih tridesetak godina prosula s brdovitih dijelova Balkana. Na kraju, takvo njesra pošalješ i na Euroviziju, gdje �e neki naš, ali ne moj, vlastitim glasom iskompleksirani de�ko u odijelu dostojnom presvlake neke kištre od par kubika, u roku odmah uspjeti uvjeriti Europu da �ak ne znamo pošteno obaviti niti bivši posao Lepe Brene i Zdravka �oli�a. A neki naši i ne moji, �e, onako usput, još opaliti maksimum od dvanaest hrvatskih bodova na konto Beograda - da slu�ajno ne bi bilo zabune kuda sve to spada! “Mnogo dobro otpevano, bre!”, fu�kaj NATO bombardiranje - jedino kaj igra je zajedni�ki doma�i teren po Kaštelanovom „do�i prijatelju - mi smo na Balkanu“! Ipak, usprkos mojoj tikvi neshvatljivih i sramotnih hrvatskih dvanaest bodova, pokušaj da Beograd bude doma�in EU-songa za hrvatski sljede�i nastup nije uspio. Krivac je neka Ukrajinka koja je osvojila prvo mjesto usprkos hrvatskih bodova i za koju vele da ne voli pravoslavne pa Ruse, a neke druge navodno ne spominje!
Osobno odjednom muzi�ki naivan, moj glas sam principijelno dao curi iz Albanije - iako joj doljnje lage baš nisu najbolje le�ale, a i song je zapraf bio bez veze..
A što u isto vrijeme u “Croatia Records” radi Dalmoš koji nije direktor, Siniša iz “MI”-ovaca koji su nekad davno tako dobro svirali i to posebno vlastite, rijetko dobre kompozicije? Ruje i kopa po zaboravljenim arhivima, tra�i neke stare tonske zapise i, valjda zato što se zove Škarica, spašava svaku traku koja se još spasiti dade! Mo�da i zato, kako na kraju ne bi ispalo da neki Turci imaju više od nas materijala koji se dotikavlju Vali Hohnjec, Jasne Benedek, Ive Robi�a i drugih. Jerbo, izgleda da još samo Dalmoši znaju da je stara zagreba�ka škola uvijek postojala - od Iva Paljetka, Drage Dikli�a do Karla Metikoša. Dobro mi je moj dida Vjeko nekad davno rekao da smo svi mi takvi nikakvi, da još jedino Dalmoši mogu spasiti Hrvatsku. “Croatia Records” i balkansku muzi�ku baštinu nije spominjao.
I zato me ne �udi razgovor s mojim Matom iz Travnika pa iz Švicarske pa iz Hrvatske, koji je nedavno kupio ku�u u Sesvetama. Pita me: “Škoro pjeva na Velesajmu, ho�eš li do�i?”, a ja pitam: “A ko je taj Škoro?”, ljuti se: “Pa ti �ak ne znaš ni za Severinu, otkuda si ti bogamu?”. “Iz Zagreba, a ona?” pitam ja, a Mate veli: “Ne znam, ali znam da joj je “Djevojka sa sela“ najve�a uspješnica!”. Porno „uspješnicu“ i sex-video „djevojke sa sela“ nije spominjao.
Da, svašta mi to danas slušamo i pjevamo! Nekad su Dalmoši pjevali svoje, a mi naše, da bi danas mi pjevali tu�e kao da je naše, a Dalmoši opet svoje i spašavali naše! I to ti isto do�e jasno, nekako samo po sebi! A da smo to samo htjeli, nau�ili bi nas oni �ak i ono što nama u ovim krajevima uop�e ne le�i: kako se dr�i zajedno - kao u �amcu, kako se vu�e zajedno - kao mre�u, te kako se pjeva zajedno - onako lijepo, u klapi! U klapi bi sve lipo pivali, od one “Vre pti�eki spiju” pa do “Tamare”, a ne da u hrpi unisono soliramo: “Imal jesam sto jezer, pa mi ih je neko zel” ili “Mleka, putra, sira, vrhnja, jajca i krumpira – sve to ide v beli Zagreb-grad”. Zato ga sad i imaš kakav je, nafutran Škorom & Co - fu�kaj purgersko solo pjevanje!
Osobno, Dalmoše ipak najviše volim kad su direktori u Dalmaciji i to mi nitko nemre zameriti. Kao Zagrep�ane, pa makar bili i direktori, �ovjek ih mora cijeniti iz barem tri razloga: zato što su baš zagreba�ki Dalmoši davno prije Amera otkrili “networking” i razvili ga do savršenstva baš u Zagrebu; zato što su purgerima uzaludno godinama davali besplatni primjer o tome kako se dr�i skupa i zato što su “MI”-ovci bili najbolji zagreba�ki band “Made in Zagreb, Dalmatia”.
Osim i povrh toga, primjerice: niti jedan tramvajko još nije uspio zeznuti nekog zagreba�kog Dalmoša tako da taj ostane visiti priklješten u grozdu na vratima tramvaja kao što se to baš sada desilo jednom mladom gosponu koji se s lijevom rukom, koju je gurnuo izme�u ne�ijih nogu, o�ajni�ki dr�i za pregradnu štangu; lijeva noga je još uvijek na prvoj štengi, desna noga vesla po zraku dok trzajima desne ruke gr�evito pokušava rastvoriti harmoniku od vrata kako bi se uvukao u tramvaj - �ak je i glavu gurnuo u procijep me�u vratima kao novu probu za dokazano �ilavi purgerski vrat.
I baš to je ono što mi purgeri nismo bili u stanju nau�iti: zagreba�ki Dalmoši bi radi Dalmoša koji visi na vratima prevrnuli avion ili zaustavili brzi vlak, a kamoli ne tramvaj - a ovako, uz mnogobrojne glasne povike “Pomozite �ovjeku!”, tramvaj s mladim gosponom koji još uvijek trza na vratima, odlazi i nestaje iza zavoja u Juriši�evoj.
“Otmjenost” – Ilica 21
Danas me mama nije odvela ravno u špilšul kod Tante Hanne, jerbo je nešto morala odnijeti u du�an. Otklju�ala je i podignula rolo, otklju�ala vrata i na pultu ostavila �empere koje je zapakirane u tankom bijelom papiru nosila preko ruke. Te �empere je sino� donijela teta Olga koja stanuje iznad Zvijezde i tamo štrika za mamu. Za mamu štrikaju i druge tete, ali one samo donesu stvari i odu, pa ih sve ne poznam. Ali, zato dobro znam tetu Šteficu i tetu Pepicu. One kod nas doma u djevoja�koj sobi krpaju najlon-�arape koje stri�ek Vlado donosi iz du�ana u papirnatim vre�icama na kojima piše “Otmjenost”. Toga ima jako puno, tako da teta Štefica i teta Pepica cijeli dan zuje s mašinicama. One to rade strašno brzo, rastegnu �arapu, pregledaju pod lampicom, nategnu na kromiranu cijev s rupom u sredini, ulove o�icu s kukicom na vrhu igle i “zzzz...” – mašinica zazuji kaj kod zubara Švare, di�e i spaja o�ice i odmah je gotovo. Najlonke su onda tako dobro pokrpane, da se ništa ne vidi �ak i onda kada je potrgan nat ili je o�ica otišla od koljena do pete. Maminim mušterijama se jako isplati popravljati �arape, jer to je puno jeftinije od novih talijanskih �arapa, dok se one doma�e ne isplati niti kupiti, a kamoli krpati. Niti su dobre niti su lijepe, pa zato �enske s lijepim nogama kupuju talijanke od švercera, osim onih kojima je mu� direktor pa im kupi �arape u Italiji za koju samo direktori imaju pasoš i smiju u Italiju, jer im je ovde jako dobro pa ne bu zbrisali.
Ja mislim da mama ima najljepši izlog i najljepši rolo u Zagrebu. Rolo ima metalnu mre�u s velikim okama, tako da se u izlogu sve vidi i onda kada je rolo spušten, strašno je �vrst i tako je lagan, da se sâm namota kada ga mama di�e. Mamin izlog je pun vunenih �empera, vesti, šalova i rukavica koje stoje na staklenim stupovima i šajbama, a uvijek ima i slika sa zgodnim tetama koje se zadovoljno smiješe zato jer nose mamine kape i šalove. To se zove moda!
Mama radi i po narud�bi, tako da u du�anu ima puno �urnala u kojima se mo�e izabrati sve za bebe, djecu i odrasle. Kada se nešto izabere, mama uzme mjeru, tete onda moraju brzo štrikati, a mušterija to podigne kada je gotovo. Mama onda dobije novce koji nam trebaju za �ivot. U du�anu je uvijek gu�va - mama ima cijeli dan puno posla i strašno puno radi. Veli da nam dobro ide, jerbo se zna da je to najbolji štrikeraj u Zagrebu, i da �e raditi tako dugo, dok joj ne zemu du�an. Du�an joj još uvijek nisu zeli, iako su joj to ve� nekoliko puta prijetili. Dva puta je morala i�i u Petrinjsku gdje su ju svaki puta gnjavili. Nije mi o tome htjela puno pri�ati, ali mi je rekla da nijedamput nije vidjela s kim razgovara, jer da su tipovi uvijek pred licem dr�ali otvorene novine, a i noge su dr�ali na stolu. Rekla je da �e joj radnju uskoro uzeti kao i didi, jer im ona ne�e javljati što njene mušterije u du�anu pri�aju, pa da dok ide – ide.
Kod dide su bili br�i. Imao je dvije radnje s tekstilom, malu u Juriši�evoj i veliku u Baka�evoj, pa od njega znam kako to oni rade. Jednog jutra kada je dizao rolo u Baka�evoj, došao je �bir i rekao: “Ovo ste danas zadnji puta uradili, sada opet zatvorite i potpišite ovdje!”. Dida je spustio rolo i potpisao, a kada je svoj zlatni “Pelikan” htio spremiti u d�ep, �bir je rekao: “Tako to ne ide, baš mi se svi�a!”, uzeo mu filfeder iz ruke i pospremio u svoj d�ep. Dida veli da je taj �bir najobi�niji šuft i da su svi oni impregnirani lopovlukom. Poslije je imao problema s robom, a puno tekstila koji je bio u balama nije smio prodati, nego su mu i to otu�ili. Kad didne bale završe u narodnim rukama onda se za to veli „konfiskacija“. U didinom du�anu je od tada dr�avna radnja s tekstilom.
Dida je pisao �albe koje su uvijek po�injale sa “Sadanjoj vlasti!” - veli da je to njih jako ljutilo, jer kao nisu oni samo „sadanji“, a oni su mu odgovarali s rješenjima koja su uvijek završavala s “Presuda u ime naroda!” i “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”.
Od dide znam da su to floskule jer fašizam je mrtav, a narod �e biti slobodan tek kad njih ne bu bilo. Veli da je jedino dobro to kaj ga nisu zaprli pa da kao striko Pero završi na Golom otoku. Nakon svega si je preko veze našel posel kod „Elke“ u Šubi�evoj, al su ga odmah sterali, jer je pod pauzama dr�al govore. Dida sada stanuje u potkrovlju �etverokatnice u Biankinijevoj 3, gdje su mu dozvolili da si napravi garsonjeru, jerbo je to prije njih bila njegova ku�a.
Jedan od �empera koje smo donijeli je završio u izlogu u koji se je mama uvukla na koljenima i sada usput i malo ure�uje. Nakon toga �e me odvesti Tante Hanni, a vratiti �e me ili ne�ija mama ili Tante Hanna. Kada se vratim, moja �e taškica u kojoj imam gablec i vo�e biti prazna, i zato �u opet morati iz drvene zdjelice u maminoj ladici uzeti nešto nov�i�a – malo za “Mlje�njak”, koji je odmah lijevo, i malo za slasti�arnicu iza ugla u Gunduli�evoj. Nakon toga �u se igrati ispred frizeraja “Geci” u dvorištu iza mamine radnje, tamo se uvijek nešto na�e. Na drugu stranu Ilice prema Kugliju ili Korzu, ne smijem prelaziti, jer to je za malu djecu postalo opasno - automobila ima sve više! U Ilici više �ak niti oni u du�anu nisu sigurni, jer se kamioni zaletavaju u du�ane. Tako je jedan kamion dojurio skroz gore iz Mesni�ke i pogodio cvje�arnicu u Ilici. Šofer ga je parkirao i otišao, a kamionu je pukla bremza pa je završio sto metara ni�e me�u cvije�em. Za mamu se ipak ne bojim, jerbo kamion iz Mesni�ke nemre strefiti njenu radnju.
Za portal: Davorin Krog
(davorin@bluewin.ch)
Vezani �lanak:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (1)
PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
