Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (4)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi ... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Doma
Pogled na ulicu Franje Ra�koga danas i 1890.g. s gradskog sto�nog sajmišta
Pogled na ulicu Franje Ra�koga danas i 1925.g. s Trga N
„Trg zrt. fas.“
Nekad, kad su tramvaji bili puno kra�i i ja posve mali, tramvajska postaja je bila na kratkom, ravnom dijelu izme�u Muzi�ke škole i Zvonimirove. Da je tu postaja, znalo se po stupu s plavom metalnom plo�icom na kojoj je bijelim slovima bilo izgravirano „Stajalište tramvaja - smjer:“. Smjer nije bio naveden, kao niti na drugim stajalištima tramvaja u gradu. Kako drugih informacija nije bilo, po ZET-u se je valjda nakon „:“ trebalo nastaviti s �itanjem tek onda kada je vidljiv broj dolaze�eg tramvaja.
Za nas su stajalište tramvaja ili tramvajska postaja bili jednostavno „stanica“. U to vrijeme je puno toga bilo jednostavno, na primjer: na stanici je bila samo jedna plo�ica, u tramvaju još nekoliko emajliranih à la „Ne naginji se kroz prozor!“, vrata su bila na guranje, a sve ono što po�inje s „elektro“, svodilo se na motor i lampe.
Mojem didi bi danas stao dah kada bi na stanici vidio display, ili ure�aj za prikaz, s onim standardnim „što dolazi, kad dolazi, kuda ide“, pa na tramvaju sli�no, pa onda vrata koja se sama otvaraju! A u tramvaju svega još i više: naprijed i otraga, gore lijevo i desno, nad vratima - svugdje LED-display na kojem se vrte banneri, naprijed LED-ekran s puno reklama i ponekom informacijom, tu je i mali touch-screen display uz automat za karte, pa �ak i �enski glas koji najavljuje sljede�u stanicu.
Najava stanice je jako va�na, jer danas se vozi u svim mogu�im smjerovima, a ne kao nekad uglavnom do placa i natrag, isto tako, ulazi se i silazi na svim mogu�im stanicama do kojih nosi business ili nešto sli�no. Pa zato više nema kumica s košarama iz kojih miriši tako fino, jer danas sve, od mladog luka do �varka, sti�e na plac s kombijem; pa zato više nema �enski s mre�icama i cekerima, jer danas to isto, a ipak toliko razli�ito (optimirano po veli�ini, boji, obliku, mirisu i godišnjem dobu ako treba, oplemenjeno konzervansima i anti-anti aditivima, a ako oni fale, dobije se skuplji, t.zv. „bio“-proizvod) fino zapakirano i kupljeno u konzumu, pobacaš ravno u vre�icu - pa tu zato sada umjesto njih vidim business-look sku�irane i dobro zbigecane �enske �vrstog koraka s crnim poslovnim i nekad samo muškim taškama u ruci – ma kakav plac, tam' moraju samo oni „mo�da se nekaj na�e, makar i na podu“- penzioneri.
U cijelom konceptu još samo fali touch-screen display na stanici: s vrhom prsta dovu�eš tlocrt plave kutije, pikneš na broj sjedala i gotovo – �eka te, ako se uguraš u tramvaj.
Digitalne elektronike koliko ho�eš u ovoj novoj treski koja više ne treska, nego samo klizi bez pulfera i konduktera, bez nje se više ne mo�e niti u�i, niti poništiti kartu, niti iza�i, a nekada bi, samo za zvu�nik sa �enskim glasom i mikrofon kod voza�a, trebalo barem trostepeno cijevno poja�alo od 15 kila, koje na istosmjernoj struji ionako ne bi ni radilo.
Zadnju dionicu vo�nje do �amke s devetkom po liniji nekadašnje desetke, proveo sam na gornjoj stepenici dr�e�i se za štangu koju sam ulovio u zadnji �as, i to s jednom finom gospo�om koja me je odzada, s prve stepenice zagrlila kao ruksak. Veli mi u le�a: „Oprostite kaj sam se tak' objesila!“, pa odgovaram onako kako se to u mojem kvartu mora: „Ništa, ništa, dapa�e, sâm izvol'te, ja se za štangu ionako dr�im samo zbog Vas!“.
Po svemu vidim da sam opet doma, evo i �enska ispred mene spika u mobitel: „Da, kaj je?“; pa onda „Tak' sam si i mislila!“ i „Dobro, kak' ho�eš!“, a onda prema mojem ruksaku: „A gde je Irena?“. Iza mene šutnja – dakle, Irena je ona koja nije uspjela u�i, pa je odsko�ila s mog ruksaka još na stanici „Sheraton“.
Pogled iz ulice kneza Višeslava danas i iz iste pozicije 1927.-1933.g.
(na fotografiji u boji je i tramvaj broj 9 na stanici, a na obje, sasvim lijevo, �ošak ku�e broj 15)
Devetka staje, izlazim, vidim ime stanice i slijedi adrenalinski šok - piše „Trg �rtava fašizma“! Ma koji ih je vrag na to tentao? Sada su zeznuli i tramvajsku stanicu i putnike, kao da im nije bilo dovoljno to što su prije toga do daske zaribali i ku�e i stanare, koji su nakon deset lijepih godina Trga hrvatskih velikana, ponovno dobili svoje redne brojeve �rtava fašizma.
Ja sam ro�en u objektu �rtava fašizma broj 15, II. kat lijevo, 2 godine 5 mjeseci i 5 dana nakon završetka II. Svjetskog rata, u vrijeme Onih prvih bezdušnih, u vrijeme šutnje i straha, falsifikata, prekrajanja povijesti i prikrivanja zlo�ina. Kao i moj trg, postao sam �rtva silovanja dogmama antifašizma u funkciji Onih prvih bezdušnih, a poslije decenijama, i dalje u funkciji crvenih, ali Onih drugih zlo�estih.
I zato i baš zbog toga, bebe koje ugledaju ovaj svijet u stolje�u dvadesetprvom, ne smiju imati i sigurno nisu zaslu�ile kolijevku na trgu �ije ime implicira politikantsko silovanje i sramotni nastavak prefriganog scenarija u kojem su �rtve fašizma bile u funkciji titoisti�kih ciljeva, sve druge �rtve objekt titoisti�ke igre skriva�a i zamjene uloga krvnika i �rtve, te gdje su svi izuzev autora scenarija bili ili fašisti ili narodni neprijatelji.
A danas ovi naši vele kako baš tu, u centru Grada, moramo nastaviti s njegovanjem „svetih“ tekovina antifašizma Onih prvih bezdušnih, koji su nekadanjem kratkotrajnom Sajmištu, pa Trg N, pa Trg nekog-tamo-koji-je-oslobodio-ne-znam-koga, pa Trg III, pa Trg Kulina bana, dali ime Trg �rtava fašizma.
Pa zato sada naš kralj Zvonimir, kralj Dr�islav, knez Mislav i knez Višeslav pomognut kraljem Petrom Krešimirom, pod ruku s Franjom Ra�kim pomognutim knezom Mutimirom, a time i po�eci hrvatske dr�avnost, do�ivljavaju jadni politikantsko-urbani postkomunisti�ki crescendo na Trgu �rtava fašizma, umjesto da im se povijesni putevi spoje na Trgu hrvatskih velikana.
A ovi naši pritom znaju da je monstruozna dimenzija fašisti�kih zlo�ina svima dobro poznata, i da �emo se uvijek duboko pokloniti pred �rtvama fašizma. ALI istovremeno, kao da ne znaju da još danas, u stolje�u dvadesetprvom, ne znamo gdje su završili brojni naši koje je nakon završetka II. Svjetskog rata, i to �ak još nekoliko godina nakon završetka rata, u ime „smrti fašizma i slobode naroda“, bez su�enja i zadnje poruke obitelji, progutala no� u OZNA-udbaškom aran�manu Onih bezdušnih – �ije su „tekovine“ s kostima do Ljubljane ostale bez uli�ice ili puta partizansko-komunisti�kih �rtava, makar negdje na periferiji grada.
Pa zato sada nemamo „Trg �rtava Kri�nog puta“, ali imamo „Trg �rtava fašizma“, pa zato imamo „Trg maršala Tita“ ali nemamo „Trg Sveu�ilišta“ – kao da još uvijek glumimo guske u magli i ne znamo razliku izme�u afirmacije zlo�ina i �asnih imena za trg.
Zašto i �emu ovakvo silovanje sje�anja i nasilje nad Gradom? Amnezija, kompleks, auto-cenzura, teror manjine koja je svojevremeno na Trgu hrvatskih velikana protestirala tra�e�i natrag Trg �rtava fašizma – ne znam! Ali, netko nam prodaje maglu, jer nije problem što Zagreb nema Trg Sveu�ilišta, ve� u tome što uporno njeguje „tekovine“ Bezdušnog maršala, i jer nije problem u postojanju Trga �rtava fašizma, ve� u tome da je neostvareni preduvjet za to Trg Bleiburških i inih �rtava.
Pa zaboga, nešto sli�no ne pada na pamet nikome u Europi, nego baš nama koji nismo bili niti fašisti, niti antisemiti, niti-niti! Ni Njema�ka i Italija kao glavni protagonisti zlo�ina fašizma, ni zemlje od Španjolske do Norveške sa svojim protagonistima, preko Francuske koja pored onih svojih prije, eto i u ovom stolje�u kao zastupnika u Europski parlament lansira neonacionalista, antisemitista, rasista i neofašista J-M Le Pena – nitko ne robuje crnim flekama vlastite prošlosti kao mi! Koji se radi Trga �rtava fašizma �ak i ne pitamo „�ijeg fašizma?“ – svih fašizama? - njema�kog, talijanskog i našeg? – ili samo našeg, hrvatskog?
Da, da - još uvijek robujemo onomu što su nam Oni prvi bezdušni duboko uvaljali one davne 1945. zato što je na trgu u Studentskom domu bio ustaški zatvor. Pa i dan-danas ispada, nota bene: „Trg �rtava hrvatskog fašizma“! Komu to treba, tko stoji iza toga?
Da, da - kroz decenije su nas dobro „opremili“ s ulicama, trgovima, spomenicima, muzejima, literaturom... ali ja, dugih sje�anja i otporan na sve vidove intelektualne torture, uvijek �u tvrditi isto, makar samo radi dvije paradne sablje, jedne kapetanske (Zdenko M.) i jedne generalske (Vlado M.) koje stoje iznad kamina u dnevnoj sobi: „�rtve titoizma su povijesne �injenice! Zlo�in ostaje zlo�in! Afirmacija zlo�ina je isto svojevrsni zlo�in! Osuda tog zlo�ina je obveza i dug!“ I zato se moj odnos u proteklim decenijama nije promijenio: tempi passati, �ivot je odavno otišao dalje; ali ako netko udari u te stare �ice, �uti �e uvijek isto: ne �elim niti praštati niti prihva�ati iz pozicije apstraktnog humanizma koji u izvoru, �arištu i kona�nici slijedi liniju „razumjeti – opravdati – prihvatiti“. I zato danas, baš na ovoj stanici dodajem:
Dosta je svega toga bilo - maknite kona�no ta imena iz mojeg Grada!
1941.-1945. Trg Kulina bana 1927.–1941. Trg kralja Petra I. Velikog Oslobodioca
I zato je Kosta iz dvorišta na broju 3 u pravu kad veli: „Ja bi' Trgu hrvatskih velikana vratil ime Trg Burze, tak' da se Trgu �rtava fašizma mo�e vratiti ime Trg hrvatskih velikana, a na “Sheraton” bi' nabil adresu Trg �rtava fašizma 1, jer baš tam' bu Europa najbolje vidla kak' mi njegujemo tekovine antifašizma.”
Kao i Zrno s broja 1 kad veli: „Promijeniti adrese više nije problem - bitno je samo to, da ti e-mail adresa ostane ista.”
I dok se to ne desi, moja jedina utjeha je to da (radilo se o razglednici koju sam slao mami, mojoj adresi kao pošiljaoca pisma, nekom dokumentu, obrascu - bilo �emu) moja ruka nije nikada napisala „Trg �rtava fašizma 15“, nego uvijek i samo „Trg zrt. fas. 15“
�amkom do haustora
Što se ti�e moje stanice - kona�no jedna stanica koja je na svom mjestu! Ni metar lijevo, ni metar desno, ve� to�no tamo gdje mora biti - lijevo od ulaza u Studentski dom. Do mojeg haustora je još sto metara. Prelazim zebru na Kneza Mislava - ovdje tri špure dolaze na trg, pa treba pripaziti. Prema meni sti�e �uti Yugo, znam da sam bio vidljiv ve� izdaleka, ali na kraju ko�enje, škripa ko�nica... ovo je zbiljam bilo knap! Zaustavio se to�no u trenutku kada sam pomislio: “Pa ne�u valjda pred dragog Boga sa psovkom na ustima?”. I dok još uvijek uko�en stojim nasred zebre, voza� spušta staklo i dere se “Šta ne gledaš majmune!?”. �elim mu re�i neka bez zaustavljanja odjuri do Vrap�a, ali od mene je br�i neki mladi� kojeg prije nisam primijetio i koji je bio na zebri neposredno do mene. O�igledno je bio ziher da se je ono “majmune” odnosilo na njega, a ne na mene, jer je odlu�na koraka krenuo prema Yugu i zaurlao: “Maarš u piii�ku materinu!”. Voza� Yuga, koji bez gledanja u špigl vidi majmuna, odmah je shvatio da je mladi� toliko razjaren, da �e mu u sljede�oj fazi po�eti šakama obra�ivati prednju haubu, pa krov, a mo�da �e i njega izvu�i iz auta na zebru radi detaljnije obrade, te kako je zato najbolje hitro izbjegnuti daljnji razvoj situacije. Odmaknuo se od stakla za svaki slu�aj kako ga mladi� u prolazu ne bi dohvatio, dao gas i odjurio prema sljede�oj zebri. Ja sam provjerio da slu�ajno ne dolazi još koji auto i dovršio prelazak preko zebre pred ku�om u kojoj sam se narodio. Do mojeg haustora je još samo trideset metara!
Pogled iz ulice kneza Mislava danas i iz iste pozicije 1938.g.
Na trotoaru se provla�im izme�u automobila koji su kao srdelice parkirani na �ošku ispred Radio-amaterskog kluba, kako se sada zove bivša „Narodna tehnika“ kroz koju su nekad prošli svi zagreba�ki radio-amateri, i u �ijem je podrumu, u vrijeme kad smo svi u kvartu nekaj svirali, poslije švicarski esseker „Puba“ (Ljudevit pl. Raizner) imao probe svojeg jazz-ansambla. To ti je bila moja �amka – na broju 15 najbolji instrumentalni rock u gradu, a odmah u sljede�em haustoru imaš pravi jazz bend koji šljivi samo onaj pravi ozbiljni jazz.
Provukao sam se, ali vidim da je prolaz tako tijesan da se vrata automobila mogu taman toliko otvoriti da proguraš flispapir. Zato me �udi da u autima nema nikoga, iako je o�evidno da se ne mo�e iza�i. Ali, sve je danas mogu�e - par dana prakse u Kairu, gdje �ak i šoferi gradskog autobusa ulaze kroz prozor, i nakon toga si kvalificiran za brzo izvla�enje iz automobila parkiranog na trotoaru pred mojim haustorom. Nova sportska disciplina, to�no na sredini izme�u dva zelena vala - onom prema zapadu koji tu zapo�inje s Boškovi�evom, i onog prema istoku koji s kneza Mislava završava na �amki.
A ispred ku�e ludnica, ovdje se �ak i s mopedima fura po trotoaru! Tip izgleda uredno, ima kacigu na glavi, vozi polako i zbiljam pazi, ali �ovje�e - ne ovdje pred mojom ku�om po gitri mojeg podruma, i to metar od mene koji nemam niti kacigu na glavi, niti sto kila �eljeza me�u nogama! Moped spada desetak metara desno, tamo na cestu ili barem na tramvajsku prugu. U šali pomislih: “Ako malo pri�ekam, mo�da naleti i koji Harley-Davidson, ali bolje ne copraj i brzo u haustor!“
Odlu�no i brzo kre�em, jer mi je netko još kao klincu rekao da privla�im neprilike kao magnet ve�i od konjske potkove, ali samo pet metara od haustora, bespomo�no stajem i �ekam da me potroši klipan koji na biciklu juri ravno na mene - onaj netko je bome bio 101% u pravu!
Opet jedan iz kluba divljaka s Trga�a, a nemam uzmaka: lijevo od mene zid ku�e u kojoj sam ro�en, a desno od mene zid pleha jer se na automobile me�u stablima nastavlja red onih parkiranih paralelno s ku�om, u drugom redu na trotoaru. Uko�en kao bakalar �ekam ho�e li klipan uspjeti zako�iti ili �e me pogoditi? Ko�i, zaustavlja se, rukama se naslonio na moja prsa i pridr�ava se za mene u stilu „baš dobro da si se tu našao!”. Gledamo se lice u lice na par centimetara udaljenosti! Kit izgleda kao da je iz neke body-guard ekipe: kratko ošišan, tamni cvikeri, miši�ima nategnuta majica, traperice, tenisice - pravi specijalac na biciklu! Pitam ga: “A kaj sam ja to po tvojem trebal napraviti? Odletiti?”. Odgovara pou�nim glasom koji podsje�a na patera Ciprijana: “Morao si paziti!” - i još više mi se unaša u lice, izaziva, �ak osje�am dah iz njegovih nosnica. Obilazim ga bez rije�i prije nego što mu neka ve�a glupost padne na ono manjkavo u glavi, i stajem na podest ispred mojeg haustora. Kona�no sam na sigurnom!
U haustor ne mogu - haustorska vrata su uvijek bila zaklju�ana, ali sada je tu i nova brava, pa se vrata ne otvaraju na kratki, godinama uvje�bavani trzaj. Morat �u nekoga iz ku�e dobiti na interfon i zamoliti da mi otvori vrata. Dubravka se ne javlja, pa zvonim kod Mireka - on je ina�e rijetko doma, a kad je doma, onda sav izmoren spava k'o top. Za �udo Bo�je, odmah se javlja: “Hej faca, kaj si došel?”; “Ne, zvonim iz Švicarske”; “Do�eš gore?”; “Ziher, malo poslije”, “Do�i sigurno, imam nekaj za tebe”. Velim “Oki-doki!”, interfon zakr�i, brava škljocne i ulazim u haustor. Moj haustor!
Pogled na �amku iz djetinjstva
Pogled na trg danas, ispred ku�e broj 15
Telefon u forcimeru je zapo�eo zvoniti taman kada sam po�eo otklju�avati vrata. Uporno zvoni kao da me po�uruje, ali ja nastavljam istim tempom – to ionako uvijek isto završi, jedina razlika je u tome kako dugo �e telefon zvoniti. Ako se ne po�uriš, telefon �e dulje zvoniti, a ako potr�iš i rušiš sve oko sebe, telefon �e kra�e zvoniti. U svakom slu�aju, utihnuti �e to�no u trenutku kad primiš slušalicu.
U stanu izvodim blic-akciju “razmakni forhange - otvori prozore - pusti muziku - uklju�i fri�ider” i taman kada sam pomislio da mi i pored muzike ipak nešto fali, tu pored fri�idera u kuhinji na dvorišnoj strani zgrade, jasno �ujem tramvaj kako prisno cvili na �ošku Ra�koga. Najednom mi je komplet vuršt što je to jedan od novih brojeva - plava kutija cvili to�no kao stare devetka i desetka, sve štima! Osje�am se kao da sam se vratio iz špeceraja iza ugla, a ne nakon duljeg izbivanja. Pada brzo tuširanje i s �ašom u jednoj i s cigaretom u drugoj ruci odlazim do �oška ekcimera s pogledom na trg, muzej i bazen s vodoskokom.
Što smo tu sve kao klinci radili! Na vijencu i oko stupova igrali smo se skriva�a, lovice, grani�ara, policajca i lopova, “neka puca kom' se štuca”... to je bilo tako lijepo, posebno jer su se i curice igrale s nama, osim ako na plo�niku ili negdje u dvorištu nisu neumorno skakale preko špage ili se igrale škole. Za igru „školice“ bi kredom ozna�ile sedam kvadrata 1-2-3,4-5-6,7 i kao zadnje povukle polukrug za „nebo“, bacale kamen�i� redom po kvadratima kako bi stekle pravo na skakutanje do tog kvadrata, ako se fula ili kod skakutanja stane na crtu i napravi „tropu“ – opet u red za bacanje kamen�i�a, a pobjednica je bila ona koja prva stigne do „neba“.
Na bazenu smo puštali jedrenjake i brodove s pogonom na gumu, a ponekad bismo, radi sitniša koji su ljudi bacali za sre�u i kojeg je za nas bilo sasvim dosta, kao slu�ajno opali u vodu, okupali se i usput vadili nov�i�e. To je ponekad moglo krenuti i ne�eljenim putem, kao kod Koste (M. Grant) s broja 3 koji je prije odlaska na Šalatu, lovu za upad uvijek izronio u bazenu. Jedanput je izronio, a na rubu bazena ga je do�ekao murjak na biciklu koji mu više nije dao van, pa je Kosta poslije pri�ao „... i onda moraš ronit' više od pol' vure, sve dok ne poplaviš!“.
Po travi i grmlju desno prema Studentskom smo se igrali kauboja i indijanaca, penjali se po stablima jorgovana; na zemlji pred ku�om smo se pikulali na �venk, trokut, kubu i jamicu, igrali gumba�a prvo s gumbima, a poslije s dinarima koji su bili dobri i za igru odbijanca na zid. Zato smo kada smo išli van, sa sobom uvijek imali male platnene vre�ice s pikulama i gumbima.
Kod gumbanja smo nacrtali stazu kojom je gumb morao do�i do cilja, i onaj koji prvi pro�e, zaradio je protivni�ki gumb. Pucalo se je naizmjence „na nokti�“ (udarac noktom ka�iprsta koji se prije napne preko palca ili udarac noktom na palcu, koji se prije napne na unutarnjem dijelu vrha ka�iprsta), a ako gumb izleti preko ruba staze, onda opet na po�etak.
U igri odbijanca, kovanac bismo iz sve snage zafrlja�ili u zid, a pobijedio je onaj �iji se je puca� odbio od zida tako, da se je zaustavio najviše na pedalj udaljenosti od protivni�kog - pa je protivni�kog puca�a odmah nakon mjerenja strpao u d�ep.
Tu dole smo se vozili s triciklima i romobilima, poneko i s terezinom, tu smo nau�ili voziti rolšue i bicikl; tu smo se grudali i radili snjegovi�e, tu su isprobane i prve drvene ili �eljezne sanjke, sli�ke, pa �ak i skije.
Tu pred muzejom, voziti bicikl je bila stvar koja se nau�i u deset sekundi - tako je barem bilo kod mene. �im sam dobio bicikl, dovukao sam ga do bazena kako bih ga pokazao de�kima. Problem je ispao s povratkom, jer kako bi to izgledalo da ga sada pred svima odguram doma - još bi mogli pomisliti da ne znam voziti! Zato sam najašio bicikl, �vrsto primio guvernal, raširio noge i lovio ravnote�u dok je bicikl sve br�e jurio po nizbrdici. Na zavoju sam nekako uspio skrenuti lijevo na cestu, borba s pedalama je završila u zadnji �as, taman ispred zavoja pred Studentskim domom - i kad je panika prošla, znao sam da �u ostati na biciklu. U zavoj kod apoteke ušao sam sigurno, pedale sam okretao kao da sam to radio cijeli �ivot, a na zavoju pred knji�nicom isprobao sam i zadnje bremze. U zavoj na uzbrdici prema de�kima uletio sam malo nagnut – nek’ de�ki vide kako se to radi! S bicikla sam sišao va�no kao Napoleon i nonšalantno rekao: “Bajk je lud, sam' bremze moram još malo naštelati.” Paskaš je na to dodao: “Poštelaj usput i guvernal, nekak' se je �udno ponašal u zavoju!”, Zrno je bio zavidan: ”Niš posebno, videl sam puno boljih bajkova, �ak i u istoj farbi!”, a Zida je poentirao ”Je si ga sam sklepal il' ti je neko pomagal?”.
Prava zagreba�ka spika - i to ve� od malih nogu. To se ne u�i, to je u krvi ve� od ro�enja!
Dida je popodne htio montirati pomo�ne kota�e, ali sam mu rekao da ne treba, jer ve� znam voziti bicikl i da sam ga isprobao na cesti oko �amke. Mama je to pa�ljivo slušala, bicikl je preko no�i nestao i ja se odonda ponekad vozim na posu�enom starom krampu. U svakom slu�aju, od tog dana mi lijevi zavoj puno bolje le�i od desnoga, �ak i autu.
Naravno, najviše smo igrali nogomet, igralo se apsolutno svuda - u dvorištu, na cesti, u haustoru, pa �ak i na terasi na krovu. Haklalo se sa svim i sva�im - od krpenja�e, tenis-lopte, gumenja�e do plasti�nog limuna u kojem je prodavan koncentrat limuna. S tim plasti�nim limunom, koji je odmah postao hit jer se nije probušio kao gumenja�a, a s njim se je moglo i špricati, na �amki je zapo�elo vrijeme plastike s plasti�nim loptama i pištoljima na vodu.
Dobro je to da sam iz generacije koja je rasla u vrijeme kada se na �amki još uvijek moglo igrati. Stalno smo bili vani, a najnesretniji smo bili kad zbog ne�ega nismo smjeli i�i van. To je bila najgora mogu�a kazna, �ak i za one koji su za kaznu znali doma kle�ati na kuruzi – jer su rekli da si kuruzu fino zguraju oko koljena, pa se nemre zabijati u kost i niš' ne boli, i da su jedina prava frka hladne plo�ice ako kle�iš u kuhinji.
Samo par godina mla�a generacija nije više imala što tra�iti na trgu - automobili su osvojili svaki kvadratni metar, cesta je postala opasna, ispred ku�e se više nije moglo igrati, gu�va je nastala �ak i po dvorištima, i djeca su na kraju uglavnom morala �u�ati doma.
Vrijeme je lijepo, ali na trgu nema klin�adije. Lijevo kod bazena desetak de�ki isprobava sve varijante skakanja s rollbrettom koji je o�igledno zamijenio rolšue na kojima sada puno stariji rolaju po Trga�u. (Rollbrett je nešto što sam propustio u �ivotu, pa sam poslije prvom prilikom pitao jednog od tih de�ki: „kak' se na hrvatskom veli za ovu dasku?“; vadi slušalicu iz uha, ja ponavljam pitanje, pa veli: „skejts“; pitam: „A piše se scates?“, veli „da“.)
Desno prema Studentskom domu, na mjestu gdje smo se naj�eš�e igrali grani�ara, jedna �enska i muškarac pri�aju dok se njihovi peseki igraju na travi, to�no na mjestu gdje smo na gumu ispucavali sklepane avion�eke, isprobavali špriherice i domet strelica iz luka.
Tu na travi smo se navla�ili pa �ak i tukli, ali to nije bila prava tu�njava, ve� više hrvanje, natezanje i valjanje po travi. Do one prave tu�njave, koju smo u kvartu naj�eš�e zvali šora, pa uz to još štemanje, koksanje, krpanje ili maklja�a, je dolazilo negdje na cesti, u nekom dvorištu, parku ili �ak u školi, i naj�eš�e je prethodilo pitanje „'oš se šorat'?“. Nakon odgovora u stilu „popeglat �u ti njušku!“, „raznjupal' bum ti labrnjicu!“ ili skromnijih „poravnal bum ti nos!“, „sredil bum ti fasadu!“ ili samo „razbil bum ti piksu!“, slijedilo je pitanje „hrva ili ri�a?“. Odgovoriti s „hrva“ je bio ili znak slabosti ili opreza jer imaš �venk s nekom curicom, pa ne �eliš prije zubaru ili u Traumu na šivanje arkade, dok je jedini pravi, muški odgovor bio „ri�a!“.
„Ri�a“ je zna�ila spremnost na hrvanje i boksanje u svim mogu�im free style varijantama kad se protivnici pošoraju, poštemaju, pokoksaju, pokefaju, pokrpaju ili pomakljaju s ciljem da se protivnik skoksa, izlema, izmlati, udesi, rastepe, potroši, zmaklja, zašvasa ili zašora.
Posebno grde su bile situacije kada je Golijat-neznanac dohvatio Davida iz kvarta. Tada je bila primjenjivana „kokni i giljaj“ strategija: ak' mo�eš, kokni odmah, rukni ga me�u o�i, pa ak' padne il' zasuzi i niš' ne vidi, štemaj do daske i iscipelari ak' treba – a ak' nemreš odmah koknuti il' si ga s pokušajem nokauta sam' još više razjaril, giljaj u prvi haustor! Zato smo svi imali svoje haustore, najpoznatiji je bio onaj prekoputa, lijevo od knji�nice, na broju 7, a naj�eš�e ga je koristio Kosta s broja 3: kokne, uleti u haustor na broju 7, izleti kroz haustor u Zvonimirovoj i naokolo se vrati doma na broj 3, dok raznjupani frajer luduje ili �eka pred brojem 7 - gdje �e, ako ga mala Štambukica vidi, još zaraditi hamper vode.
Bilo je i neo�ekivanih raspleta, kao kad sam ja naganjao frajera koji mi je pred ku�om zdipio pikule: kad je uletio u drugi haustor desno u Kraševoj, znao sam da je gotov radi zida koji je i za nas doma�e veliki izazov; �opio sam ga u dvorištu taman kad je htio pobje�i preko tog zida, ali se sprtljao pri vrhu; zgrabio sam ga za hla�e, potegnuo dole i skinuo sa zida, ali je pao na mene - i onda me je tako grdo izmakljao da se i danas nasmijem kad se sjetim kako je predamnom brisao kao zec, a ja za njim tr�ao petsto metara kako bih pobrao batine!
Ustvari, šorali smo se kad god i gdje god smo stigli, tako da je moja generacija dokaz kako telka i nije baš kriva za sve, dapa�e, mo�da smo se toliko šorali baš zbog toga što telke tada nije bilo!? Poslije nas su dolazile generacije s de�kima koji se u pravilu nisu potukli niti jedanput u �ivotu. To bi za nas bilo nezamislivo, isto kao što bi nam bilo nezamislivo kako ovi novi, ako i kada se dohvate, odmah vade kojekakve „kebe“ – palice, štange, no�eve, a odnekud se �ak stvore i pištolji. To je stvar novog morala i ciljeva - onesposobi, rani, uništi, ubij! Nama je to bilo strano i nepoznanica koju su onima poslije nas pribli�ili, raspakirali i servirali telka i Hasta la Vista filmovi.
Danas je tu samo ovo dvoje s pesekima - i to je sve. �ak i na popre�nim putevima nema nikoga - sve manje se ide pješke. No, predve�er �e se sigurno mo�i vidjeti puno više peseka.
Kod Mireka sve po starom
Promatram još neko vrijeme, i nakon što sam malo porihtao sve rolete na prozorima, idem gore na �etvrti kat do Mireka.
Veli da je ju�er furao Josipu na koncert u Ljubljanu, da je bilo ludo, ali da se je vratio umoran kao pas, probudio se na silu prije jedan sat, slo�io nove majkove za razglas koji baš sada ide skup s rasvjetom zmontirati na nekoj livadi u Dubravi, da je to lokalna igra s nekoliko lokalnih bendova, da �e biti bar dve �uke posla za dvojicu i skakanja gore dole po bini, pita „'oš hladne kave il' da skuham?“, i da �e mu pomo�i sin, ali da se Igor negdje zgubio, da �e to trajati barem do pono�i, a onda mora opet sve demontirati i otfurati u Šestine, jer su mu jedan razglas ovde iz prostorije iza lifta poplašili... pita „a kaj buš si trgnul?“, pa ga zato više ne ostavlja ovdje nego u Šestinama, da �e ve�eras mo�da biti oluje, a prošli put mu je oluja srušila pet metara visoki svjetlosni stup, opet me pita kaj bum si trgnul, rekoh samo kavu, pa donosi kavu..., da su ga prije dva tjedna sjebali na nekakvom otoku, napravil je skoro soma kilometara, dao razglas, svirao, sve je bilo gala i na kraju nisu platili, a to je bilo dogovoreno s predsjednikom op�ine... pa ide u drugu sobu po konjak i poslije po nekakve kekse, veli “Probaj, dobri su, dofural sam ih iz Australije!”... ali da je dobro dok ima posla, da sutra nave�er sviraju u Kaptolskom Centru i ako danas ne mogu s njim, da sutra moram do�i i... kako se u tom trenutku na vratima pojavio Igor “Pa gde si, �ekam te k'o ozeb'o sunce, znaš da moramo otpelati stvari!”. To je moj Mirek, uvijek isto! Rekoh: “Faca, dobro je, vidim da si zdrav, reci kakav je plan!”.
Dogovorili smo se za sutra nave�er na Kaptolu, svirati �e Koralji i dosta starih bendova, a u pet trebam biti u Savezu kompozitora u Berislavi�evoj, jer da je Barba poru�io da �e biti tamo i nekaj otpjevati. Idemo van i pred ku�om ulazimo u njegov novi zeleni kombi. Mirek se prvo par minuta zabavlja s nekakvim štangama sa sedam lokota - da to sada ima, jer su mu prošli kombi zdipili baš ovdje pred ku�om, a ovo nemreju skinuti ni s cvik-cangama - nakon toga me ostavlja kod “Kafe” i fura dalje za Šestine, pa u Dubravu.
Produljit �u pedesetak metara do “Mimica” u Juriši�evoj: vrijeme je da se nekaj hiti u kljun, a “Mimice” su mi ionako obavezni dio protokola kad do�em doma - tu moram bar jedanput svratiti. Poslije �u se prošetati do drugog kraja kvarta, do Kreši�a, vratiti se doma, a onda �e se polako pojaviti Habi. Ve�eras idemo na ve�eru kod Pere na Šloserovim stubama.
*****
Sje�anja:
Moj haustor i klofer u Dubokoj jami
Moj kvart danas i nekad (1929.g.)
Vani je pasja vru�ina bez daška vjetra, zrak je tako te�ak da ni muhe nemreju letiti, a sunce je tako zagrijalo asfalt na cesti i plo�e oko bazena, da si svako malo moraš na travi ohladiti tabane. Iako sam samo u špilhozama, sav sam u znoju, �ak mi je i kosa mokra.
S desnim ramenom sam se naslonio na vrata haustora i guram iz petnih �ila. Teška su kao sam vrag i još uvijek pet puta viša od mene. Ovog ljeta sam se protegnuo - vidim to i po nosu koji mi je ve� u visini kvake - pa sad mogu vrata gurati s ramenom. Na kraju ih još moram dobro odgurnuti i brzo u�i u haustor, kako me vrata ne bi stigla pri�veknuti.
U haustoru se osje�am kao da sam uronio u bazen s hladnom limunadom. Moj haustor je najbolji i najljepši haustor u kvartu. Mo�da �ak i u cijelom svemiru nema boljeg haustora!?
No, meni je najva�nije to što sam u mojem haustoru siguran - �im u�em unutra, znam da sam na sigurnom i nije me više strah ako me neko natjerava. A mene furt neko natjerava, naro�ito ako pred ku�om slu�ajno prevrnem kolica sa stvarima, ili s tvrdom grudom snijega slu�ajno pogodim ne�iji šešir, ili �ak ako samo poka�em dugi nos nekom tko se odnekud stvori baš kad ne treba - pa ako potr�i zamnom, ja u haustor i gotovo!
Moj haustor me samo dva puta nije spasio, ali za to nije bio kriv haustor, nego jedanput ja i jedanput moja mama. Ja sam kriv zato što sam pred liftom uletio ravno u ruke jednom stri�eku koji je preko ruke nosio nekakvu haljinu. Odmah me je izfliskao! Poslije sam saznao da je haljinu nosio mojoj mami, da je to bila nova ljetna haljina koju je donio radi odštete i da je mene onako usput izfliskao, kad sam mu se ve� našao pri ruci. Odmah sam skop�ao da se radi o gospo�i koja je dan prije prolazila Boškovi�evom baš u trenutku kada ju je slu�ajno pogodilo pola zdjele salate koju sam zafrlja�io s balkona. Salata je bila fino zamotana u grudu salveta, ali mi se sve tako cijedilo po rukama da nije bilo lako ga�ati. Gospo�u sam pogodio to�no u izrez haljine ispod vrata gdje je salata prvo ostala kao zalijepljena, a onda je sve polako scurilo u grudnjak i udesilo haljinu. Salatu sam bacio jer sam nakon ru�ka morao sjediti sam za stolom u špajscimeru sve dok ne pojedem salatu, pa se nisam mogao vani igrati. Ja ne volim jesti salatu, i ako nisam našao neko rješenje, odsjedio sam za stolom do odlaska u krevet na spavanje. Ja i dalje ne volim salatu, i zato od onda dobro pazim kad izlazim iz lifta.
Kod mame se radilo o susjedu iz Boškovi�eve, koji je na tre�oj ku�i od nas u dvorištu na drugom katu imao špajzu s visokim, uskim prozorom. Kroz prozor su se na stala�ama mogle viditi nekakve pikse, ali ja nisam znao da su to ogromne staklenke u kojima je susjed dr�ao višnjevac. Tek nakon što sam iz moje specijalne dalekometne pra�ke ispalio prvu šar�u kamen�uga, sku�io sam da sam nešto grdo strefio, jer je lomljava dugo trajala. Moglo je biti i puno gore, jer sam prozor prvi puta profulao, pa se jako zaprašilo i dugo je padala �buka.
Moja pra�ka je bila od debele sme�e gume nategnute izme�u dvije štange gelendera na verandi, a na kraju je imala veliki komad ko�e za municiju, tako da sam pucao kao iz pravog katapulta. Naravno, u strahu da ne strefim neku curicu koja se igra u nekom dvorištu koje ne vidim, nikad nisam pucao preko krovova nego sam uglavnom birao špajze. Pra�ku sam morao napraviti baš na tom mjestu na verandi, jer mi je dosadilo sjedenje na trociklu i navla�enje gelendera dok sam se igrao pilota u bombarderu.
Stri�ek me je poslije prepoznao pred ku�om, a kada sam mu se otrgnuo i uletio u moj haustor, nije htio stati! Natjeravao me je po štengama do drugog kata i izlemao pred vratima dok sam zvonio, tako da je mama kriva zato što nije na vrijeme otvorila vrata.
Jednom, dok sam još bio posve mali, u moj haustor je došao i moj tata. Ušao je kada i ja i rekao: “Ja sam tvoj tata!”, a ja sam ga upitao: “Otkada?”; on: “Kako “otkada”? Od kada si se rodio!”; ja: “Pa gdje si do sada bio?”; on: “Bio sam jedanput ovdje, baš tu pred haustorom, ali si odmah pobjegao, sje�aš se?”; ja: “Ne sje�am se, ja uvijek pobjegnem u haustor!”, i onda opet ja: “Mama veli da si jako zlo�est!”; on: “Pa da je i tako, ja sam ipak tvoj tata!”; ja: “Ne znam. Mamu si �ak htio izlupati. Imaš li klofer? Poka�i mi klofer!”; on: "Nemam ti ja nikakvog klofera”, ja: “Onda si ga hitil u Duboku jamu!“ Nakon toga više nije došao u moj haustor, a mama je rekla da je otišao negdje jako daleko.
Na �amki je klofer jako va�an, skoro kao metla i partfiš! S kloferom se klofaju tepisi, a ponekad i zlo�esta djeca - tepisi na terasi ili u dvorištu, a djeca doma po guzici. Jedino je Alida bila isklofana u haustoru na štengama, i to onda kada je njena mama s balkona vidjela kako se kod mene na verandi u lavoru goli igramo doktora. Odmah je dotr�ala dole i Alidu golu otklofala po štengama doma na tre�i kat. Alida je plakala i meni je bilo jako �ao, jer Alida je moja najbolja prijateljica i jako je hercik. Od tada se više ne smijemo goli igrati doktora, pa se zato igramo tramvaja s prikolicom.
Mi isto imamo klofer. Kad bih mamu jako razljutio, ona bi ga izvadila iz ormara s partfišima i metlama u forcimeru, ja bih odjurio po hali, a mama bi s podignutim kloferom tr�ala zamnom po stanu i prijetila kako �e me isklofati. Stan je ogroman pa se volim igrati lovice s mamom koja tr�i s kloferom, a kad mi dosadi, pustim neka me ulovi. Mama me onda s kloferom probava dohvatiti po riti, iako zna da joj ni to još nikada nije uspjelo, a ja bih se objesio za klofer i nakon malo natezanja, pobjegao bih s kloferom na verandu i bacio ga dole u Duboku jamu. Mama bi mi onda rekla kako više nikada ne smijem ponoviti ono što ju je razljutilo, ja bih joj obe�ao da to ne�u ponoviti, ona bi mi onda dala za sladoled, a ja sam zato otišao po klofer u Duboku jamu i spremio ga natrag u ormar pored partfiša.
Duboka jama je odzada u �ošku izme�u prednjeg i dvorišnog dijela ku�e. Dno Duboke jame je u visini podruma koji je skoro dva kata ispod prizemlja, a do visine prvog kata ima zidove na sve �etiri strane. Kako je jako duboka vidi se najbolje s haustorskog prozora kod �etvrtog kata, a štakori na dnu jame se najbolje ga�aju s haustorskog prozora kod prvog kata..
Zato sam sladoled uvijek pošteno zaradio, jer se u Duboku jamu ide po kmici kroz dva duga�ka hodnika u podrumu, a drugi hodnik je prava katakomba u dvorišnom krilu ku�e, bez lampi i s puno štakora, pa me je uvijek malo strah. To još nisam nikome rekao, ali odahnem tek kad se na povratku na�em na gornjim stubama koje vode prema haustoru.
Moja ku�a je jako velika i zato ima ogromni haustor u kojem se mo�e svašta igrati kad je vani vru�e, bljuzga ili pada kiša. Danas su se svi nekam posakrivali, pa ni od igranjca u haustoru ne bu ništa. Zato mi je najbolje da sjednem u hlad na pragu verande i sklepam barem jedan kamion�i�. Moramisporu�iti dva komada, prvi ide za dvadeset Miki�a Grgi u dvorištu s broja jedanaest iza ugla. Imam ve� dosta materijala, jer mi je šuster �ovran dao kutiju za cipele, kod vulkanizera Narand�e sam pokupio par poklopaca od nekakvih masti, a imam i lijepih kutija od canpaste, tako da �e kamion biti sa šajbama od celulojda i vratima koja se otvaraju, a ostati �e mi i dosta celulojda za novi drvenjak. Prije su nam brodovi ostajali usred bazena kad ih je vjetar prevrnuo, nisu se mogli poravnati jer su mokra jedra bila preteška. Sada, s jedrima od celulojda, prvo vidiš kobilicu s olovom, onda se polako okrene na bok, jarbol se podigne iz vode, brod se uspravi i opet krene niz vjetar - prava u�ivancija!
Pikulanje na praznik radnog naroda i mu�ka s imenima
Baš su nam pokvarili dan! Od silnog treštanja iz zvu�nika, Mirek i ja se nemremo ni praf pikulati. Danas je prvi svibanj i slavi se dr�avni praznik koji se zove “1. Maj - praznik radnog naroda”. Iz zvu�nika montiranih po stupovima oko muzeja ve� od ranog jutra grme kora�nice, partizanske i borbene pjesme od “Tito nama...” ovo i ono, do “Dru�e Tito...“ mi tebi ono i ovo, pa preko Kozare, Mosora, Romanije i Korduna do partije, armije i Jugoslavije.
Zrno veli da dobije picajzle svaki put kad �uje „Dru�e Tito ljubi�ice bijela“, a kad smo ga pitali kaj su to picajzli, rekao je da ne zna, ali da je to �uo od Zanea koji se furt �oha po jajima otkad gazi s onom Ma�aricom s Gumenjaka. Nije nam niti znao re�i je li kod njega kriv Tito ili ljubi�ica.
Pjesme su uvijek iste, sviraju se na svaki dr�avni praznik i to sve glasnije, jer se mora dobro �uti kako svaki put sve ja�e slavimo. Toliko puta su nam ve� prosvrdlale piksu, ali sve ide na jedno uho nutra i na drugo van, iako su Tito, partija, armija i sva ta brda toliko va�ni, da se �ak i ulice i kina po njima zovu.
I moja �amka je promijenila ime. Prvo se je zvala Sajmište, jer je tu preseljeno sajmište kako bi bivše Sajmište moglo biti Sveu�ilišni trg, pa onda Trg N, jer je trg �ekao ime. Za vrijeme rata je iz Meštrovi�evog rotonda napravljena d�amija s tri minareta i trg se zvao Trg Kulina bana, poslije rata su minareti srušeni, iz d�amije je napravljen Muzej narodnog oslobo�enja, a trg je dobio ime Trg �rtava fašizma, jer je u Studentskom domu bio ustaški zatvor.
Naš trg zovemo �amka, a ne Trg �rtava fašizma i velimo da stanujemo na �amki. Nitko od nas ne voli ime Trg �rtava fašizma, a kad sam pitao mamu kako bi se morao zvati naš trg, rekla je „Trg N, ako ne znaju ništa pametnije!“ A mami sve vjerujem - i kada mi nije jasno!
S imenima u kvartu zbiljam nekaj grdo mu�kaju, ali mi mali se ne damo jer znamo da iza svega stoje �biri kao naš novi paziku�a Kuš�evi�! Na Kreši�u su napisali da je to „Lenjinov trg“, u kvart je došel i neki „I.G. Kova�i�“, na Studentski dom su nam nabili „Moša Pijade“, a Kuš�evi� nam je �ak probal prodati kako je za „Ulicu socijalisti�ke revolucije“ zgodno re�i “Socka”. Svašta! Zrno mu je odmah otpilio da je to najve�a pljuga u svemiru, da nas nemreju zveslati jerbo nismo sisali vesla, i da si mo�eju pisat' kaj ho�eju i kam' god ho�eju, kad svi znaju da je to Zvonimirova!
Pored toga, Grdini�ka nam je rekla da se ni Kraševa ulica ne zove po keksima koje volimo, ali mi i dalje govorimo “Kraševa” jer sada ima i �okoladica na kojima piše “Kraš”.
Ni s muzejom nije baš sve jasno i zato svi velimo „Muzej“ i to�ka! Kad sam pitao mamu, veli da je to napravio Ivan Meštrovi�, da je sve od bijelog bra�kog kamena i nek' ostalo slobodno presko�im, a dida mi veli da još uvijek mo�e i da ne�e pri�ati o stvarima koje mu idu na jetra - od nekakvog „narodnog oslobo�enja“ do „revolucije naroda Hrvatske“.
Ali ipak, najve�a svinjarija je to da u susjednim kvartovima, osim Trnjana s kojima se jako ku�imo, svi ostali vele da se naš trg zove „D�amija“, a ne �amka!!! To je skroz krivo! Nije niti dobro kada nam vele da stanujemo „na D�amiji“, jer misle na bivšu d�amiju, pa zato moraju re�i „kod D�amije“. Ali, polako ide na bolje, pa Šoli�i, Pikula i Ba�va iz Palmoti�eve i drugi sve do Zrinjevca za nas sada vele da smo s �amke. Jednog dana �e svi tako govoriti!
Trg je sav u suncu, ali sve je prazno kaj da je bomba lupila - �ak ni kod bazena nema nikoga. �ini mi se da su se danas �ak i mravi posakrivali. Ulaz u D�amiju s Muzejom narodne revolucije oki�en je zastavama i transparentima, a zidovi ku�a su friško okre�eni porukama "Tito", "Tito – Partija – Omladina - Akcija", “Tvornice radnicima” i "Proleteri svih zemalja - ujedinite se"! Uvijek sam se pitao tko je to napisao i kako su to sve stigli napisati, a da ih nitko od nas djece nije vidio na poslu. Mama veli da to po no�i rade partijski aktivisti, a kada sam ju pitao što su to aktivisti i zašto ih murja ne �opi i zaštema kao Zrna i Rumihu kada su na Studentskom domu s kredom nacrtali veliki pimpek s petokrakom zvijezdom i mašnicom, rekla je da su svi cajkani komunisti i da pušu u istu tikvu. Nije mi htjela objasniti tko su ti proleteri i s kim bi se to trebali ujediniti, ve� me je samo pitala, da li si mogu zamisliti kako se kugla zemaljska vrti i preznojava zamotana u veliku crvenu zastavu sa srpom i �eki�em kakva visi kod bazena. �ak si ni Rudek, koji je najstariji me�u nama, to nije mogel zamisliti. A kad smo otišli i pregledali zastavu, rekel je da tu mora biti neka pljuga.
Pikulamo se na �venk. Tu je bitno tko bolje cilja na daljinu, i zato igramo s našim najboljim ca�ima. Iz d�epa punog pikula izabrao sam si jednu od japanki. Mala je i lagana, tako da ju je te�e pogoditi, dobro le�i u ruci i idealna je za ga�anje iz zraka. Mirek igra sa �eljkom, jer ga�a više po zemlji. Natjeravamo se po zemlji me�u stablima od �oška knji�are do �oška pred „Narodnom tehnikom“. Teren je malo nagnut, pa nam pikule svako malo izlete preko rinzola na tra�nice, ali to nas ne smeta jer tramvaj rijetko prolazi, a automobila zapravo i nema. Sve je naše i samo za igru - cijela �amka.
Šime se je pojavio taman u trenutku kada nam je postalo dosadno. Teta Enca ga nije pustila van, ali on je tako dugo plakao na prozoru i naginjao se kako bi vidio tko je sve pred ku�om, da ga je na kraju pustila. Sada se mo�emo igrati u troje na trokut ili na jamicu, svima je to puno bolje nego na �venk, a i više pikula se mo�e zaraditi. Šime i ja smo u trokut stavili staklenke, a Miro jednu staru porculanku. Još nedavno smo igrali s glinenja�ama, ali one su izašle iz mode i sada, kao da ih i nikada nije ni bilo. Staklenke su puno bolje i ljepše, iako se brzo skrhaju, ali i to je bolje od zemljanih i glinenih koje se rastepu kod prvog ja�eg pogotka.
Od kada imamo staklenke, ovdje je sve više frajera koji nam kradu pikule, pa ih onda prodaju djeci po drugim kvartovima. Stariji frajeri su siled�ije: samo vele “gradska placovina”, pokupe naše puca�e i pikule iz trokuta, kao da je to sve njihovo, i odu. Oni slabiji frajeri nisu tako sigurni, i zato nam kradu pikule kao zadnji lopovi: stoje sa strane, �ope pikulu i onda vele da pikulu nisu ni videli - ili u rupu na tenisici pokupe naše najbolje pikule! Stanu s rupom na pikulu, a onda se �ude i pokazuju nam drugu tenisicu na kojoj nema rupe kaj da smo mi mali bedasti. Kao i svi mi, imaju gumene “Borovo” tenisice s duga�kim bijelim �nirancima, s plavim platnom i sa štitnikom za prste od bijele nagrešpane gume koja se odlijepi �im pukneš loptu, pa im ih zato valjda nije �al bušiti. Ni jednima ni drugima nemremo ništa, a ni pikule nemremo zaraditi natrag, jer se �ak ne znaju ni pikulati - sâm znaju krasti!
Od njih smo sigurni jedino kad je pred ku�om Alidin vu�jak Rex, ili kad se pikulamo u Vatikanu gdje se ti lopovi ne usude niti prismrditi – tamo ih samo �ekamo! Frajer u�e u Vatikan, ti zafu�kaš, iz najbli�eg ulaza izleti netko od naših velikih - i da ne bi pobrao batine, frajer sam od sebe izokrene d�epove i mi se uvijek ispo�etka �udimo koliko je uspio nakrasti!
Mirek je bacio najbli�e do kube, pa �e i prvi ga�ati. Za puca�a si je izabrao jednu pove�u kamenku i sigurno �e se s kube baciti prema trokutu i ga�ati iz zraka. Sada je najva�nije biti prvi kad viknem “�ejn�”, tako da Mirek poslije nema pravo zamijeniti 'ca�a. Onda �u ga�ati kamenku umjesto trokuta, i ako pogodim - sve je moje! Baš bi mi dobro došla njegova kamenka, a ako ju ne osvojim, morati �u prvom prilikom s nekim od starijih sko�iti u Oktogon do „Slijepaca“ ili na Veliki plac, gdje se mogu kupiti kamenke!
“Moj auto!”, pilar i bomboni
Bon�a i ja sjedimo ve� cijelu �uku na drvenim kolicima pred ku�om i napeto gledamo da li �e se na drugoj strani trga pojaviti neki auto. Igru zovemo „Moj auto!“ i onaj koji prvi vikne “moj”, zaraditi �e jedan bod. Igra nam je zanimljiva – dugo, dugo ništa, od auta ni traga, i taman kad pomisliš da ne �e niti do�i, evo ga! Polako, ali ipak malo nagnut ulazi u prvi zavoj na �amki, i ako ti je pa�nja u tom trenutku popustila, pr otivnik �e ti se pored uha pobjedni�ki zaderati “moj, moj!”. Zato šutimo, gledamo i �ekamo, a tu i tamo, samo s jednim okom, pogledamo pilara kako pili drva za Grdini�ku s tre�eg kata.
Dovezao se je na pili s �etiri gumena kota�a: odzada je zic, iza zica tank za naftu, ispred zica �eljezni volan i �eli�na plo�a na kojoj pili drva, na plo�i prorez iz kojeg viri cirkular, a ispod plo�e motor koji uvijek drnda - i kad pili i kad vozi. Pilar se sparkao na rubu trotoara pred uredno „u metar“ slo�enim drvima na zemlji izme�u stabala, i sada motor opet drnda i ronda dok pila cvili. Cvili tako jako, da cvile� rošta direktno po ki�mi.
Na sre�u, pilar je brz: uzme jedno drvo tako da ga dr�i za krajeve i s tim na plo�u pod pilu, raspolovi, onda i s polovicama pod pilu, prepiljene komade gurne preko ruba plo�e na lijevo i desno i gotovo - na redu je sljede�e drvo. Pred ku�om je ve� cijelo brdo. Kad bude gotov, maknuti �e �eljeznu gitru s podrumskog otvora pred ku�om i pobacati cjepanice ravno u podrum. Mi �emo ih poslije odnijeti u drvarnicu i poslagati u redovima, a Grdini�ka �e nam dati za Miki�e.
Odjednom, iza ugla se je kona�no pojavio jedan auto. Bon�a i ja smo skoro istovremeno viknuli “moj!”, ali je on ipak bio malo br�i - i sada je 2:1 za njega! K vragu, nisam ni primijetio da se na kolicima pomaknuo malo prema gore, i sad bolje vidi, jer sjedi više od mene!
Sjedimo na obi�nim drvenim kolicima od desetak ravnih letvi u drvenom okviru, s drvenom rudom i s dva velika drvena kota�a – takvih ima puno po kvartu. Jako su prakti�na, jer nemaju ogradice, pa se mo�eš sa svake strane popentrati. Kad su sparkana pred ku�om, kolica su s velikim lancem zavezana za stablo. Što je bez veze, jer lanac mo�emo odvezati, a nismo ludi da kolica guramo po kvartu - mi ih samo volimo prevrnuti kad nisu prazna!
S triciklima je sasvim druga stvar, njih bi rado vozili, ali lanac s kojim su zavezani za stablo ima još i veliki hr�avi lokot. Tricikli su jako prakti�ni jer na njima skoro sve mo�eš prevesti, a i voziš se dosta brzo! Mesko se s triciklom �ak uspio i prevrnuti! Bilo je smiješno - prevrnuo se tu na zavoju nakon nizbrdice dok je furao stare flaše od ulja, pa se je sve porazbijalo i rasteplo do tra�nica. Sve je morao pokupiti, a mi mu nismo pomogli, jer on za flaše u Uljari dobije lovu, a nama nije htio obe�ati Miki�e.
Meni su najinteresantniji oni koji na triciklima furaju blokove leda iz Ledane u Kraševoj 19. Uvijek se �ure, vrte s nogama kao ludi i �ak se naginju u zavoju – dok se led samo topi i curi kaj iz vaserlajtunga, tako da iza njih ostaje mokri trag i pošpricana cesta.
Kad voze led u blokovima, onda je to po narud�bi za neku gostionicu, a kada voze led koji su sa sjekirom stukli u komade, onda to raznose po ku�ama za drvene fri�idere na led.
Kolica imaju i dinstmani na Kolodvoru. Oni su jako ozbiljni, imaju luksuzna kolica s crvenom ogradicom, a na glavi nose crvenu kapu s crnim šiltom, trakicom i velikom kromiranom zna�kom na kojoj je izgraviran veliki crni broj, tako da se dobro vidi tko je odvukao kofere.
Dinstmani guraju kolica, ali ako su koferi jako teški, onda u�u s nutarnje strane rude, narihtaju si preko trbuha i tako vuku.
Od dinstmana na kolodvoru je samo jedan iz našeg kvarta. Njegova kolica nikad nismo ni pipnuli, jer znamo da je posel dinstmana jako te�ak. Stanuje na Kreši�u u ku�i odmah iza ugla, pa kad dovle�e prazna kolica, skine kapu, obriše oznojeno �elo i u�e u haustor, njegova kolica su na najsigurnijem mjestu na svijetu.
Pilar je gotov. S metlom je pokupio i u podrum ubacio pilovinu pred ku�om, zatvorio gitru i oddrndao, a mi smo još dva sata slagali drva u podrumu. Uredno smo ih poslagali uza zid Grdini�kine drvarnice. Drvarnica je na sre�u velika, tako da nismo morali slagati jako visoko, što bi za nas male bilo opasno jer se drva vole srušiti. Mirek je jednom bio skoro zatrpan, jer su se dva do stropa visoka reda po�ela rušiti, pola toga je popadalo po njemu i cjepanice su mu udarale po glavi i izgrebale ramena i ruke. Veli da je to bilo puno gore nego kad mu je, kao posve malom, u vlaku, opala pegla na glavu.
Pored drva, u Grdini�kinoj drvarnici je bila i hrpa ugljena. Ugljen uvijek dobro do�e, a oni koji nemaju za drva, moraju kuriti na ugljen, pa se rafung mora furt �istiti. To se dela pred ljeto kada u kvart do�u rafenkireri. Oni hodaju po ku�ama i �iste rafunge, šparhete, pe�i i sve gde se je nekaj kurilo. Na poslu se jako zma�u, pa zato hodaju u crnim odijelima kak' se ne bi vidlo kak' su jako zmazani.
Rafenkirer koji na ramenu nosi sfrkanu �icu sa crnom �etkom za rafung, donosi sre�u ako se primiš za gumb, nekaj si po�eliš i �vrsto dr�iš gumb tak' dugo dok ne pro�e pored tebe. To se ne dela ako mu gledaš u le�a, a najbolje je ak' je nakon posla jako zmazan!
U ku�i se najviše grijemo na drva koja se me�u u kerami�kim plo�icama oblo�ene pe�i po sobama, a u kuhinji se kuha na drva koja se metnu u šparhet i na plin koji imaju sve ku�e u kvartu. Neki imaju usku gusanu pe� koja grije bolje nego išta drugo, a na poklopcu se mo�e kuhati. Zato �emo kad do�e zima, svi s košarama skoro svaki dan hodo�astiti u podrum, kako bismo rascijepali klade i cjepanice, nacijepali triješ�a, i sve to potrpali u košaru i odteglili do lifta u prizemlju. I zato zimi stalno dr�imo fige da se lift ne pokvari.
Nije to baš uvijek tako bilo! Mama mi je ispri�ala kako je naša ku�a do�ekala kraj rata sa „Šindlerovim” liftom, s centralnim grijanjem po stanovima i s hausmajstorom koji se o svemu brinuo. Narodna vlast ga više nije trebala, pa je u njegov stan iznad podruma došao neki Kuš�evi� kao novi hausmajstor. Bio je iz Like, došao je ravno iz partizana i po pravom zanimanju je bio �bir. Nije se brinuo o ni�emu, pa u ku�i više ništa nije štimalo. Nije imao vremena za ku�u, jer je morao znati sve o tome tko što pri�a, pjeva i sluša. Pratio je što �enske nose u cekerima kako bi znao tko što kupuje, što jede i kaka, a nakon toga je išao svojima na sastanke.
Mama veli da nije lako biti �bir u ku�i gdje ljudi nisu bedasti i naivni, da mu je valjda zato bilo dosadno, i da su mu falile neke stvari na koje je bio naviknut u Lici. Jer kako ina�e objasniti da su pod njegovom komandom po�upani radijatori po stanovima i da su poslije prodani u staro �eljezo; da je u haustoru sve do �etvrtog kata skinut starinski gelender, i da se “Šindler” naglo i zauvijek pokvario. Ukratko, svi smo morali biti kuš i dok si rekao “britva”, ostali smo bez centralnog grijanja i prešli na drva i ugljen, uz prethodni kurs iz dr�anja sjekire i umije�a cijepanja drva kod našeg Likote, kojem je sada srce kona�no bilo na svom mjestu. Nakon par godina ponovno smo dobili lift, ovog puta “Rade Kon�ar”, i od tada je sve bilo puno lakše - košaru nije trebalo iz podruma nositi na kat, ve� samo 15 metara i 24 štenge do lifta.
Kod Grdini�ke smo super prošli - dala nam je svakom za po deset Miki�a, što je zbiljam više nego fair. Miki� je tvrdi bonbon za lizanje na štapi�u, na njemu piše „Miki“, pa ga zovemo „Miki�“. Kupujemo ih za pet para u mljekarni i špeceraju iza ugla, gdje se pored Miki�a još mogu kupiti i bomboni „505 sa crtom“ koji isto fino šmekaju, a za istu lovu dobiješ pet komada u malom škaniclu. Bombon „505 sa crtom“ je isto jako tvrd i dugo se cucla. Prije rata je „505 sa crtom“ delal „Union“ u našem kvartu.
Miki� nam je neko vrijeme slu�io kao novac – “pet Miki�a za ovo”, “dva Miki�a za ono”, jer drugih stvar�ica za nas male nije bilo. Ali i to se mijenja, po du�anima su se pojavile kaugume, a ima i puno novih bombona na štapi�u, za koje se veli „lizalica“. Zbog toga �emo umjesto u Miki�ima, uskoro morati po�eti ra�unati u Kaugumama.
Mama ka�e da još puno toga fali, ali ja mislim da je sve dobro otkada kruh i mlijeko više nisu na “to�kice” i otkada ne moramo s košalnama i�i u menzu po hranu. “To�kice” su bile markice koje se moralo zalijepiti preko brojkama ozna�enih kvadrati�a na braun kartici, u du�anu bi ih poštemplali i ako si ih prebrzo potrošio, nisi više mogao kupiti mlijeko, brašno, kruh, ulje i još neke stvari, a niti u menzi nisi mogao dobiti hranu s mesom.
U kvartu su dvije menze, jedna je u Lopaši�evoj u dvorištu desno prije Kraševe, a druga je na �ošku Ad�ijine i Draškovi�eve, puno je bolja i zove se “Narodni restoran”. Pred menzom smo uvijek dugo �ekali u repu, i kad bismo došli na red, dali smo karticu kako bi nam poništili „to�kice“ i napunili košalne, a nakon toga smo košalne odnijeli doma. Naše košalne su bile jako lijepe, tamno crvene i iznutra sivo emajlirane, u njih je puno stalo i bile su lagane za nositi. Sve �etiri rajngle smo slo�ili jednu na drugu u metalni okvir s drvenom drškom za nošenje, tako da si ne sfuriš ruku, a na kraju je došla još jedna plitka rajngla s poklopcem, uglavnom za salatu. Sve to se moglo nositi, a da se ništa ne prolije.
Otkada više ne moramo i�i u menzu, naša košalna stoji u špajzi i ne slu�i više ni�emu. “Narodni restoran” je i dalje menza, ali ljudi sada unutra sjede i jedu, i više nema redova u kojima stojimo s košalnama.
Auto na klju� i bur�oazija na rolšuama
Strašno, ove rolice idu kao lude, a �uješ samo tiho šuštanje. Ovako brzo se još nisam vozio i nešto bolje za vo�nju oko �amke jednostavno ne postoji - kao da su izmišljene baš za glatki asfalt na cesti. Najva�nije je to da i ja kona�no imam dobre role, ali ovakve, s gumenim kota�ima nisam o�ekivao! Rolice su prava bomba, svi �e pasti na tur!
Sve je po�elo prije tri godine kada sam dobio moj prvi auto na klju�. To je bilo pravo �udo: crveni auto na klju�, navineš ga i on nakon toga ide sam! Donijela mi ga je teta Dora, mamina prijateljica i kuma – ona uvijek nešto super donese! Prošli puta nam je dofurala televizor pa smo odmah gledali San Remo – to je isto bilo pravo �udo, a teta Dora veli da se pri�a i o televiziji u boji.
Teta Dora �ivi u Njema�koj, a dobra je skoro kao moje prave tete. Stri�ek Toni nije s njom došao, ali to mi nije krivo, jer ima kukasti nos i ogromne crne brkove s kojima me ogrebe kaj s riflja�om svaki put kada me podigne i poljubi. To mu još nisam rekao, jer mislim da mu to ipak mora prvo re�i teta Dora. Teta Dora je nekaj i Ranki (Padovan–Štern) tako da je i Ranka bila tu. To me uvijek veseli, jer Ranka je najzgodnija curica u kvartu. Stanuje na kraju ulice iza ugla, a njen tata je doktor za one kojima se za�epi uho, pa voda ne�e van, ili natekne grlo, pa moraju vaditi mandule. On je tako dobar da ga je i Tito uzeo za svog privatnog doktora. Zato znam da �e svaki puta nakon što po Padovana do�e Mercedes, drug Tito na radiju opet dugo i glasno govoriti “Drugarice i drugovi, radni narode...”, tako da ga cijela zemlja �uje. I znam da �e se paziku�a Kuš�evi�, koji je zamijenio našeg hausmajstora, opet šuljati po haustoru i pa�ljivo slušati tko za vrijeme govora pušta muziku.
Auti� smo prvi puta pustili na velikom okruglom stolu u špajscimeru. Maknuli smo bakin kao tepih debeli heklani stolnjak, teta Dora je navinula auto, narihtala ga je da fura u krug i pustila ga uz sam rub stola. Crveni auto s gumenim kota�ima na pravim felgama, s vratima i haubama koje su se mogle otvarati, jurio je kao lud i radio runde na rubu stola, a kada sam ga dirnuo s ka�iprstom, zaletio se je u kristalnu zdjelu na sredini stola, pokušao gurati zdjelu i radio do kraja “zzzz...”. Ostao sam bez daha! Teta Dora veli da je to mali Folksvagen, a ja sam se sjetio da sam takve aute vidio kod Švaba koji su po�eli dolaziti nama na more. Zato �u napraviti mali sfrkani luftmadrac i staviti �u ga odzada tako da se dobro vidi, jer u svakom Folksvagenu naprijed sjede Švabe, a odzada su luftmadraci.
Jedva sam �ekao da i de�ki vide moj Folksvagen, jer sam bio ziher da �e svi popadati u nesvijest. Tako je i bilo, jedino je Mirek rekao da njegov stari ide delati u Njema�ku kako bi mu donio auti� s još ve�im klju�em i da �e to biti Mercedes. Slavek je zbiljam otišao u Njema�ku, ali prvi poklon nije bio Mercedes na klju�, nego “Hudora” rolšue.
Do tada je najbolje rolice imao Miki (Kod�ic) iz Buli�eve, koji je na svojim “Polar Solo” rolicama rolao bolje i br�e od svih nas. Miki je u kvartu dugo bio apsolutni prvak, ali sada se je to promijenilo, jer su Mirekove “Hudora” rolice imale puno ve�e kota�e i bolje kugllagere, a išle su da je to bila ludnica - kad si zavrtio kota�e, više se nisu htjeli zaustaviti.
Me�u curicama je Alida bila apsolutna prvakinja. Kao i Miki, vozila je “Polar Solo” i zapravo je bila bolja od njega, jer je on bio samo br�i od nje, dok je ona na rolama znala napraviti što god joj je palo na pamet. Znala se zavrtiti kao zvrk, radila je piruete kao da je na ledu, furala lastavicu na jednoj nozi, a natraške je vozila br�e nego ve�ina nas prema naprijed, u tome je bila br�a �ak i od Mikija!
Tada su svi na „Hudora“ i „Polar Solo“ rolšuama bili naša elita i to komunisti zovu bur�oazija, jer za razliku od njih malo koji su na rolama u�ivali, ve�ina nas je imala doma�e rolšue kod kojih se je svaki kota� druk�ije vrtio, svako malo se je nešto zaribalo, sve je zapinjalo, vezovi su bili tako loši da su role stalno ispadale, a �ak niti šaraf za rihtanje veli�ine nije nikad štimao. Ipak, mi smo dalje marljivo gurali na doma�im rolama, sanjali “Hudora” i “Polar Solo” i nismo vikali “Dole bur�oazija” ili �ak dizali nekakve revolucije. Tu mi je postalo jasno da narod baš fino puši komunistima i da je sve to s revolucijom, bur�oazijom, kao i to da su didi sve zeli, najobi�nija pljuga. Jer bur�oazija nisu oni kojima si ti zavidan zato što imaju “Polar Solo” koji ti nemaš, i zato nemreju biti “narodni neprijatelj” kojeg moramo srušiti s rolšua!
Mi s �amke nismo takvi idioti da oplindramo one s “Hudora” i “Polar Solo” rolšuama i da onda, za takvu najobi�niju kra�u, velimo da je to bila revolucija s kojom smo oslobodili one na doma�im rolšuama. I da nam ono malo što je bilo od “Polar Solo” i “Hudora” još pokupe nekakvi dojdeki iz Like koji su hodali bosi po jarugama dok su �uvali krave, a ti na kraju ostaneš i bez doma�ih rolšua.
Za takvu pljugu se veli “dati dreku flisku” - umjesto da se potrudiš oko svojih privatnih rolšua, ti vi�eš “Dole bur�oazija - Hudora i Polar Solo narodu!”, di�eš revoluciju i ostaneš bez i�ega.
I tek tu mi je postalo jasno što je mama mislila kad mi je rekla neka si zamislim kako se kugla zemaljska vrti zamotana u veliku crvenu zastavu sa srpom i �eki�em: svi bi bili oplindrani i teško bi se disalo!
A naše muke s doma�im rolšuama su bile neizmjerne: Miki prozuji pored tebe kaj da si pu� u penziji, skvr�i se u lijevom koljenu, opru�i desnu nogu, uleti u zavoj na kraju nizbrdice, onda skupi noge, odsko�i u zrak preko rinzola i produlji po cesti kao projektil - �ak fura u punoj brzini po samom rubu bazena ako nema vode! A ti, koji ho�eš bar malo kao on: taman malo ja�e zamahneš, a desna rola ti se produlji na broj 48; taman u�eš nizbrdo u zavoj, a lijeva rola ti se zariba; taman presko�iš mjehur asfalta na trotoaru, a vez popusti i rola ti se još u zraku objesi na peti; taman se dobro zaletiš prema cesti i doletiš na glatki asfalt, a prednji kota� ti se razleti u slojeve nekakvih tankih plehnatih listi�a i samo gledaš kako ispred tebe ska�u kuglice iz tvojih posranih kugllagera koji su ionako više ko�ili nego što su se vrtili. Na kraju tra�iš kuglice po masnim tra�nicama gdje se najviše vole zaustaviti i skupljaš dijelove po cesti, jer �e ti sve to trebati dok �ekaš nove, mo�da bolje rolšue.
Kod mene su to uvijek bile iste, one doma�e! Mama je još kod prvih rolšua rekla da na doma�im ne�u mo�i juriti i da su zato doma�e najbolje, pa makar mi morala kupiti i dva para. U me�uvremenu je morala kupiti puno više, ali mišljenje nije promijenila. Mene je onda uhvatila panika da �u odrasti na doma�im rolšuama, pa sam zamolio tetu Doru da nešto smisli. A ona mi je u potaji obe�ala da �e mi sljede�i puta donijeti takve rolšue, da �e i mama biti zadovoljna.
Od tog trenutka sam jedva �ekao kada �e teta Dora opet do�i i sanjao moje nove “Hudora” rolšue. Teta Dora nije još nikada ostala tako dugo u Njema�koj. Na kraju je kona�no ipak došla i s njom su na �amku došle i prve rolšue s gumenim kota�ima.
Ja sam od tada sanjao super-romobil s velikim bijelim gumama na pumpanje i s pravom bremzom, tako da ne moram s petom stiskati zadnji kota�.
Prvu kolonu autih napravili su digi�i
Danas je �amkom prošla ogromna kolona automobila, �ak je bila puno dulja od kolone vojnih kamiona, d�ipova i tenkova kad se skupljaju za paradu. Ovakvo nešto još nismo vidjeli! Auti su jedan za drugim samo curili, curili i bez kraja curili iz Zvonimirove, vozili oko trga i trubili kao ludi, skrenuli u Boškovi�evu i onda su otišli za Italiju. Italija je ogromna zemlja kada ima toliko auti, a Talijani imaju kauguma i najlon-�arapa �ak i za bacanje, jer su nam ih bacali u paketi�ima kada su vidli kako smo se okupili i kako im mašemo.
Paskašev stariji brat Mesko nam je rekao da su digi�i popizdili kaj im je repka u Maksimiru zgubila sa 6:1, i da sad iz autiju hi�eju sve kaj nisu stigli prodati na crno.
Mesko s nama rijetko pri�a, a kad nam nešto ho�e objasniti, onda se pravi va�an: gurne palce u hla�e, duboko udahne i govori kao da je na bini, pa ga nije lako razumjeti.
Ja sam ipak shvatio da se Talijani zovi digi�i, da digi�i, kolikogod ih puno ima, nemaju pojma o noga�u, i da kad u autu popizde - onda bacaju najlon-�arape i kaugume.
Sada znam i to da su novi putokazi s plavim staklom pred ku�om na �ošku Boškovi�eve, koji �ak svijetle i po no�i i na kojima piše “Karlovac 60 km”, “Ljubljana 128”, “Rijeka 186 km” i “Split 398 km”, postavljeni radi digi�a kako bi se s autima znali vratiti doma.
Toga dana smo zauvijek prestali igrati “Moj auto!”. Mesko nam je rekao da bu autih sve više i da bumo ih imali puno više nego digi�i, Bon�a (Ton�i) je rekao da je on u „Moj auto!“ zadnji pobjednik na �amki i da se to mora negdje zapisati, ja sam šutio jer mi nije bilo jasno otkud bu došli i kam bu stali ti silni tuta�i, a onda sam Bon�i obe�ao da �u to ja sigurno jednoga dana negdje objaviti, Rudek, koji je malo stariji, je rekao da smo se toga svi skupa ionako dosta naigrali, a Mirek je rekao kak' je dobro kaj nema mla�eg brata koji bu jednog dana umjesto da se vani igra kak' smo se mi igrali, moral gledati kolone popizdjelih.
Za portal: Davorin Krog
(davorin@bluewin.ch)
Izvor svih crno-bijelih fotografija trga s podacima, kao i dijela fotografija u boji u ovom prilogu:
Portal Hrvatskoga kulturnog vije�a, autor: Ljubomir Škrinjar
http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/9562-egrt-hlapi-sruio-damiju-u-zagrebu.html
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (1)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (2)
Crtice i sje�anja iz Zagreba (3)
PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
