Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (11)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
U mojoj Draškovi�evoj ulici
Zagreb, kri�anje Draškovi�eve i Juriši�eve ulice - 1911.g. i sto godina poslije
http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/9539-drakovievom-ulicom-izmeu-unitenja-i-zaborava.html
Izlazim iz kafi�a "More" i prvo što �ujem na ulazu u "shopping centar" ili "mall", odnosno u konkretnom slu�aju, u trgova�ki centar koji se na hrvatskom zove "Importanne Galleria" - jer su u onom "Medveš�ak" našli smisla samo u domu za starije i nemo�ne osobe - je nešto što godi mojem izranjavanom uhu: "Daj 'odi kupi tavu u konzumu - onu od dvestopedest kuna, ne bum više hemendeks naru�ival!".
Prelazim preko predivnog Iblerovog trga, i pritom izbjegavam pogledati na desno prema zgradi SDP-a, peterokatnom gigantu s tri krila: faktor tri na dom umirovljenika lijevo od njega - baš su na pravom mjestu, i faktor deset u kvadratima na zgradu HDZ-a, kojem sam baš jutros predbacio bogatstvo u kvadraturi prostora. Kada još pomislim na silnu mre�u prostorija s kojima SDP raspola�e još iz vremena kada su u njima sastan�ili partijski aktivisti "mjesnih zajednica" - prisje�am se Rumihe kada je zaradio picajzle.
Bolje je ne gledati, najbolje je o tome ne razmišljati - vuku sve za nos kao da smo ve�inom bedaci trajno "osu�eni" na ubacivanje glasa�kih listi�a u pogrešnu kutiju! Što to oni nude? Otkuda ti glasovi - niti Rumihi s picajzlima, niti meni nešto takvo niti u ludilu ne bi palo na pamet, radije s kutijom u Savu, nizvodno.
Dom "Medveš�ak”
Na ulazu u "Dom za starije i nemo�ne osobe 'Medveš�ak'”, u prolazu �ujem razgovor majke i k�erke: “Dosta je mobitela, ubudu�e ne smije biti skuplje od dvjesto kuna, ozbiljno ti govorim!”, k�erka: “Dobro!” - nemam komentara, valjda mama smatra da je dobro prošla.
Ulazim u Dom, tek toliko kako bih vidio kako to izgleda ako tu završim jednog dana.
Lijepo je, to se vidi ve� na ulazu: tri klupske garniture i uz njih velike pepeljare, mo�e se sjesti i pri�ati, i to upravo radi nekoliko bakica koje �ikaju više nego ja. Desno je automat za kavu, uz njega automat "Kinderlada i sokovi”, odzada vidim prostran restoran... po zidovima su fotografije s nekoliko izleta, pa ”Domske obavijesti, pa "Sveta misa svake subote u 17 sati”, tu su i “Senior Gym – tjelovje�beni program za osobe starije dobi”, “Vje�be protiv inkontinencije i osteoporoze”, ”Demencije i lije�enje demencija", tu je i program dramskih predstava... izvrsno, bolje i ne mora biti!
Situacija je jasna - ako ho�eš imati nešto od svega toga i ako �eliš šetati gradom dok ti ovdje sve dr�e uredno, brinu o tebi i spremaju papicu (to je ono za kaj se u kvartu veli: "skrbe se za tebe!") - onda moraš do�i u Dom što prije, i to obavezno na vlastitim nogama, jer ako te doguraju s nogama naprijed, onda ti dom u centru grada više ništa ne zna�i.
Matematika u Kafe-Baru “Rasno”
Odmah nakon Doma je Kafe-Bar “Rasno”, unutra je ugodno, i zbog toga je to bio moj favorit za ispunjavanje listi�a sportske prognoze. Naro�ito ljeti, kada sjedneš vani u fotelju od trske, proanaliziraš tekme, uz to imaš nešto u �aši ili šalici - a prije pla�anja, nezavisno o godišnjem dobu, se obavezno upitaš: "Ni vrag da bu opet?" Bude!
Naime, ra�unica prilikom pla�anja tu rijetko štima, �ak i onda kada s trinkgeldom zaokru�iš na neki zgodni broj - nekaj ode naopako! No, radi se o sitnicama koje obostrano vesele... pa do�e kao tradicija koju i danas testiram. Zato sada nestrpljivo �ekam ra�un i daljnji razvoj doga�aja! Velim "Platit' molim!", za cappuccino sti�e ra�un na 12 kuna, pa onda velim: "Obra�unajte 15!", dajem 25 i o�ekujem natrag 10 u papiru - ali, evo opet, po�inje "Rasno"-komplikacija!
Veli: “Nemam 10 u papiru, imam samo sitno” - pa ti vrati natrag "medveda", tvoj �eljeznjak od 5 kuna - i ode! Kaj je najgore, ako je iste gore list kao i stara ekipa, otišao je ljut do daske! Ljut na tebe zato što si ga izmu�io s matematikom a dao samo 3 kune trinkgelda, dok ti je on po�istio pepeljaru, okrenuo telku prema tebi kako bi bolje vidio ono što ina�e ne gledaš, ve� samo s jednim uhom slušaš. �ak si i zahod koristio...
I onda �ujem nešto od �ega su mi opale rolete, i to tako da sam odmah u ruci vidio moju staru pra�ku, floberticu, šrot-flintu ili nekaj sli�no - svejedno, va�no je da puca, pa sam još po�elio da "Gašpar", onaj teški, od gusa, skup s dva metra cijevi, padne s plafona na susjedni stol. Ili mo�da niti to nije dosta, pa još moram dodati neki kompjuterski virus, koji �e kitu pobrisati cijeli "hard"-rje�nik u prostoj piksi?.
Jer dvoje za stolom pored mene sve glasnije razgovara i onda slijedi finale! On: “Napišem knjigu jebote, a sve sam zajeb'o u tri pizde materine!”; ona:”Pa trebao si nekome dati da to skorigira!”, on: “Ništa nije bilo dobro, ne �emo sada više o tome, jebote ja!”.
Pisac, pjesnik, poeta - to je prava ludnica što se sve mo�e �uti po gradu. I taman kada misliš kako si ve� sve �uo - opet te netko iznenadi i pri�a kre�e ispo�etka!
U prolazu od Iblerovog na Draškovi�evu svira gitarist u vinterici, pored njega, na šamrlici uza zid, šilt-kapa, plasti�na vre�ica i stalak za note. Stoji i valjda svira, ali ne �ujem ništa - pa ga valjda zbog toga, nitko drugi niti sluša niti gleda. Onda lupi dva takta ne�ega što bi mo�da trebalo biti nešto što samo njemu nešto zna�i - i to je sve. Prestaje prije nego što je po�eo svirati, uzima mobitel i naziva nekoga, završava spiku, pali cigaretu - i opet ne svira.
Onda sjedne, pije vodu, dugo pije vodu - mili Bo�e, pa 'o�e l' uop�e nešto odsvirati?
�u�i i puši! A sve to uz miris lule - netko je prošao s lulom i zamirisao cijeli hodnik. On i dalje �u�i uza zid i ne šljivi nikoga. K'o da mu se neda - pa valjda i sam zna da tak' nemre zaraditi lovu ni za jogurt!? I zato onu šilt-kapu mo�e slobodno okrenuti naopa�ke ili najbolje, metnut' na glavu, pokupiti stvari i oti�i - telefonirati mo�e i od doma.
U Draškovi�evoj
Vani na Draškovi�evoj, na �ošku prolaza, stoji mladi de�ko: šareni d�emper, traperice, desna ruka podignuta pod pravim kutom, dlan u horizontali - prosi! Mo�e stajati bolje od mene!
Puno je prosjaka po gradu! Ju�er je jednoj prosjakinji u Juriši�evoj, taman kada sam bio pored nje, zazvonio mobitel - i toga ima. Kao što ima i onoga od �ega samo gutaš knedle. Kao što sam ih ju�er gutao, nakon što me je jedna djevoj�ica oslovila pred konzumom na �ošku Draškovi�eve i Boškovi�eve - to je bila jedna potpuno druga�ija pri�a.
Draškovi�eva ulica za mene zna�i ulicu punu nenapisanih pri�a, i to onih koje bih trebao pisati u kajdanku, desno od violinskog klju�a, jer mnoge su vezane uz muziku ili ono uz muziku. Zato, moja Draškovi�eva ulica zapo�inje kod Šloserovih stuba s ku�om "Zlatnih akorda" na �ošku desno od njih (iako je ulaz iz Vlaške), a završava to�no preko puta njenog kraja, u dvorištu preko ceste, na Branimirovoj.
U ku�i "Zlatnih akorda" su stanovala bra�a Miksi�, mega-simpati�ni Fuma i simpati�ni Ico, bili su trajna ki�ma "Akorda"; tu je bio i markantni tata Miksi�, zubar s kojim sam volio odigrati partiju šaha - izvrsno je igrao. A dole duboko po štengama, bio je nezaboravni podrum u kojem su de�ki vje�bali, sve je bilo tu, instrumenti, razglas - tata Miksi� se dobro brinuo kako bi de�ki imali sve što trebaju, a usput je i sam ponešto zaradio na prodaji opreme drugim bendovima. Cugu i druge stvari, de�ki su nabavljali sami, i ako si usput svratio bez i�ega, sve je bilo tamo - u Koli�inama! Najte�e je bilo poslije svega izvu�i se van, a �ak ne znaš �eka li te vani no� ili dan.
I zato, jer nisu u mojoj "kajdanci", ne spominjem niti zgradu PTT-a, u kojoj su se izredale sve generacije telefonskih centrala, a nekad prije i telegrafskih, do onih digitalnih; ne spominjem zgrade Narodne banke, Ministarstva, Draškovi�eve škole, pa preko Traumatološke sve dole do zgrade nekadašnjeg "Hrvatskog radiše" - sve je to dio povijesti grada o kojoj su povjesni�ari pisali i pišu... a za nas u kvartu, to su bile samo lijepe "kulise" našeg djetinjstva.
(Tako na primjer, ako netko spomene "Hrvatskog radišu"; ne razmišljam o onome što sam pro�itao ili saznao, ve� se prvo sjetim didine re�enice kako je "Hrvatski radiša bio za sirotinju i zanatlije", a nakon toga slijedi još uvijek otvoreno pitanje, zašto smo za današnju ulicu kneza Mislava, svi na �amki uvijek govorili "Ad�ijina", iako smo znali da se ulica prije 1945. zvala Radišina - to me još uvijek kopka više od svega ostalog uz "Hrvatskog radišu"!
Ili - o imenu "Draškovi�eva ulica" nisam nikada razmišljao, lijepo je to ime i meni drago - iako mi je dida rekao: "Sve su to bili masoni, zujali su marljivo kao p�elice izme�u vlastitog d�epa i onoga na Sjeveru, a Zagreb tu i tamo, posebno ako dobro do�e".
Pitam što su to "masoni", veli: "�uti �eš jednog dana... najbli�i ti je stotinjak metara od ku�e."
I što onda, 'ko ih šljivi za suhu masonsku šljivu - ime ostaje drago!)
Na isti na�in, vezano uz muziku, moja Draškovi�eva završava to�no na njenom drugom kraju, na Branimirovoj: pre�eš preko ceste, pro�eš kroz široka vrata, u�eš u dvorište skriveno visokim zidom, do�eš do prizemnica, skladišta i baraka, koje su tu nekada bile i u kojima je bilo robno skladište carinarnice, u�eš unutra po metalnim stepenicama - i gledaš carinika koji po tablicama tra�i i ne nalazi poreznu stopu za elektri�nu bas-gitaru.
Onda gleda u �etiri velike kromirane glave, pita "Što je to?", veliš: "Basovi!", pita: "Koliko ih ima?", veliš: "Pa vidite i sami - �etiri!" - on opet u tablice i veli: "Broj basova imam samo kod harmonike, ali nemam harmonike s �etiri basa - obra�unati �u najni�u stopu!" - veliš: "Pa nemojte tako - to mi je puno previše!", dok u sebi likuješ zbog love i umireš od smijeha.
A za ona druga, isto tako draga sje�anja na ono lijepo izme�u dva kraja moje Draškovi�eve - dovoljno mi je okrenuti glavu i od bivše carinarnice pogledati niz ulicu: lijevo kino "Opatija", pa Šenoina ... i "poplava" kre�e! Tu odmah desno, vidim se kako cupkam pred Nadinim prozorima u prizemlju, uporno �ekaju�i da se kona�no pojavi od bilo kuda, iza�e iz ku�e ili se vrati s probe, kako bismo se slu�ajno susreli. Baš me je bacala u o�aj - �ekaš, brojiš ovce, šuljaš se kao ma�ak; odeš pa se opet vratiš... dok ona negdje u kuhinji kroz onaj nosi� ispod kao razli�ak plavih o�iju pjevuši "a mene nema, dragi moj!". Ili haustor odmah do Nade... ma ne, ta nije bila prava - više pamtim onu d�unglu na njenom krovu, �ak je i bazen bio tu, usred kvarta! Pa sljede�i haustor - ne, bolje je ravno u sljede�i blok na desnoj strani - oh, Jasna!
"Lisicu" se prosto ne ufam spomenuti, bila je nekoliko godina starija, "vamp nad vampovima" - �ak i sada mi se zavrti u glavi! Uh, kako je �ivot nekad bio kompliciran i te�ak!
Upadam u malu butigu Hrvatske Lutrije preko puta prolaza, i �enska veli: "A, opet ste došli!" i isprinta mi program sportske kladionica za weekend (onaj kratki, na pet-šest stranica, samo nogomet - osnovni tippovi, bez onog "Koliko penala?", "U kojoj minuti pada prva gajba?"... na to metnem lovu samo kada igra Šimuni�, i to na ono "Autogol? - da"). Ispunim par listi�a za ukupno 300 kuna i predajem ih zajedno s onima od ju�er - na njima su sve tekme odigrane i na dva listi�a sti�e lova.
�enska veli: "Izvrsno je po�elo!" - jer je jedan listi� dobio nekaj preko 2'300 kuna, a drugi preko 4'800 kuna - tipperski gledano, nisu to male stvari, a i lova je izvrsna. Rekoh: "Da, baš je šteta što ostajem samo par dana". Ona unese nove listi�e, isplati mi lovu kako bih se još bolje mogao kretati po gradu, ja ho�u krenuti, ali ona me zaustavlja pitanjem: "Zar ne�ete kontrolirati?"
Vra�am se i velim: "To kod Vas više ne dolazi u obzir!", poka�em joj listi� na kojem su jedanaest pogodaka i dve fulane tekme, i velim; "Vidite, na Auxere -Sochaux sam metnuo x2, a vi ste unijeli 1, pa sam vas zamolio da to ispravite. Veli: "Je, sje�am se!"; a ja: "E, vidite, Auxerre je odigrao po Vašem, i pobijedio - i da nisam fulao još ovu drugu tekmu dole, sad bih si �upao kosu što sam Vaše ispravio¨". �enska gleda listi� na kojem piše 29'000 kuna i veli: "Ovo je zbiljam šteta!". Rekoh: "Zato više nikada ne�u ispraviti ono što ste Vi unijeli, i zato današnje listi�e ne samo da nisam kontrolirao - ve� ako ste primijetili, �ak nisam niti pogledao što ste mi dali u ruku!".
(Usput: par mjeseci nakon toga, par tjedana sam svaki dan nakon kave ulazio u malu butigu Hrvatske Lutrije u Malom Lošinju, jer sam Jagodi htio pokazati kako mi u domovini super ide. Na rezultat ne �u trošiti rije�i - �ovjek ponekad ima peh! Ili sre�u!)
Nakon toga svra�am kod "Ghetaldusa" - njima svaki puta donesem na popravak nekoliko cvikera koji su u Švici nepopravljivi (što kod CH-opti�ara zna�i: "Za baciti je u koš, jer nemam originalnog dijela koji �e se sâm prišarafiti!") ili preskupo-popravljivi (što kod CH-opti�ara zna�i: "Prvo procijeniti trošak, pa dodati trošak procijene, onda nešto zašarafiti, sve skupa tri puta izglancati, usput nekaj naštelati, pa sve opet prekontrolirati, onda nazvati i re�i da je gotovo, te obra�unati novonastale troškove".)
No, to kod "Ghetaldusa" je samo prvi "prolaz", jer za ono što i "Ghetaldus" ne mo�e, postoji "Moj Opti�ar", Ilica 10 u dvorištu desno - nema toga što on ne mo�e popraviti!
�enska veli: "Ovo je titan, to se ne mo�e variti, ali staviti �u vam novu maticu", a malo poslije velim: "Puno hvala!", jer na cvikerima je nova matica - besplatno.
Pri izlasku si mislim: "Sve bu to svaril onaj stari opti�ar u dvorištu Ilice 10, uz super klafranac - i dok klaframo, usput bu popušil faktor pet cigareta više nego ja - a što je ve� za Guinnessa!
*****
Sje�anja:
Demencija - i kvaliteta sje�anja autora Sje�anja
Opreza radi i na znanje: program ”Demencije i lije�enje demencija" za osobe starije dobi, koji sam vidio na plo�i za obavijesti u Domu za starije i nemo�ne osobe 'Medveš�ak”, je polako interesantan i za mene koji pišem ova sje�anja!
Grozno - kada �ile zakre�e, onda ne poma�e više niti Eukamid, Ginseng ... ili nešto drugo. Postaješ onaj pravi senilac - i još po�neš pisati!
Prisje�am se daljinskog upravlja�a od videa - nema ga, a poslije otvoriš fri�ider i naletiš na njega; ili odeš u podrum po vre�u za sme�e, a vra�aš se s nekim okvirom za slike i plasti�nim kutijama koje nosiš na tavan, dok s tavana, umjesto zimske bunde, doneseš hrpu starih gramofonskih plo�a...
Da, da - demencija glasno zvoni na ku�nim vratima!
O �emu sam ono pisao - ah da, mojeg prijatelja probudi telefon negdje u pono� i tata mu veli: "Daj odmah do�i do mene i oslobodi me od �enske pred vratima. Zvoni i lupa ve� dva sata, ho�e u stan i tvrdi da je moja �ena!”. Sin sjeda u auto, dolazi pred vrata roditeljskog stana i naravno - pred vratima je njegova mama.
Ili netko puno bli�i: cijeli �ivot radni sve ide po formuli: dizanje u pet, u pola šest je gotov i zamotan uvijek s puno pa�nje pripremljen gablec, koji poslije na poslu u pola deset obavezno dolazi na red, onda slijedi odlazak na posao, to�no u šest sati... i tako godinama.
I onda jednog dana, telefon u sedam sati i �uje se razo�arani glas osobe koja je totalno "down": "Zaboravio sam gablec!". Odgovor: "Nema problema, sti�e na vrijeme, baš sam krenuo na posao!" - ali, nakon desetak minuta: "Ima problema, ne mogu van iz stana - ostavili ste klju� u bravi, i to s vanjske strane!", a s druge strane: ”Prokleti lijekovi, ako sam klju� zaboravio, to zna�i da ništa ne poma�u... a ovo s gablecom je jednostavno previše!”
Nisu to vicevi, ve� istiniti obiteljski crnjaci, bilo ih je koliko ho�eš, pa je u tom pogledu genetski bonitet i pouzdanost sje�anja autora ovih Sje�anja jednak nula-zarez-nula-nula!
Na primjer, evo i jedan "heavy": sin ho�e oti�i nakon posjete mami, ali mama mu veli: "Ne idi ku�i, ti si moj mu� i trebao bi biti ovdje”; sin: “Pa mama, ja sam tvoj sin, a ovo su moja djeca, tvoja unu�ad”; mama: “Pa kako si se o�enio, a da ja to ne znam? I otkud djeca, ja ih nikad nisam vidjela! Što �e re�i moje prijateljice kada saznaju da si me ostavio i da imaš djecu za koju ja nisam znala?”. Sin: “Mama, ja sam tvoj sin, pogledaj me - ja sam puno mla�i od tebe!”, mama: “Daj mi osobnu!”, i onda: “Kako to da mi nitko nije rekao da si toliko mla�i od mene? Tu nekaj ne štima - na onoj slici u sobi izgledamo isto!".
Poslije su u ladici na�ene bilješke: “X je moj sin, Y je moja snaha, Z je moja unuka...”!
Da, sve uvijek po�inje naivno... odlazak u kuhinju po �ašu mlijeka i povratak s toastom... ili, otvaraš vrata od gara�e, a znaš da si nešto trebao napraviti s nekakvom ru�icom, pa ideš natrag u ku�u i vra�aš se s ru�icom i onda opet natrag, jer iz auta vidiš da je netko ostavio otvorena ku�na vrata. Pa se opet vratiš, zatvoriš, kreneš s autom lijevo, a moraš na desno... i onda na kraju, tu još nešto o drugima pišeš!
Nakon toga, stvari se po�nu polako komplicirati, i to se ne mo�e više sakriti:
Do�eš po stepenicama dole radi više-ne-znaš-�ega, dole obaviš barem pet razli�itih stvari i vratiš se punih ruku sva�ega - a �ena pita zašto nisi donio mrkve po koje si otišao prije više od pola sata. Ili ono s ku�nim telefonom, onim prijenosnim, s displayem, koji si ostavio na simsu od prozora u vrtu: Odeš van, pa te nazove susjed i veli: "Baš dobro da si mi umjesto klju�a ostavio telefon!"
U sljede�oj fazi, zaboravljaš rije�i, imena ... preska�eš rije�i u re�enici i po�inješ sva�ati re�enicu na ono najnu�nije, rudimentarno: “Tu tamo nešto!”, “Tako treba!”, “Komu to zašto?” i tome sli�no ... pa onda i zato jer si pametan, po�neš stvarati repertoar tvojih standardnih odgovora na standardna pitanja, kako bi bio siguran da �e u konverzaciji sve štimati, u stilu: "Dobro sam, a kako si ti?" - a zapravo nisi siguran da li ti je dobro i tko za tvoje zdravlje pita!
Onda situacija postaje još ozbiljnija - ne mislim na onu ceduljicu na kojoj piše "Zovem se tako i tako, stanujem tamo, ako ovo �itate, molim nazovite toga i toga na broj...", niti na ono kada te usred Londona, jedan od onih 'MP-Bobbies' �udno pogleda i veli u "*walky-talky", hladno kao svaki Englez: "One lost!" - mislim na situacije kada se to po�ne dešavati s dokumentima, ra�unima, bankovnim karticama...
Tipi�na situacija: u COOP-du�anu prodava�ica vi�e: "Gospodine, zaboravili ste karticu!”.
Nakon toga poduplaš dozu Ginsenga, zaklju�iš kako se ubudu�e moraš koncentrirati na karticu, i sljede�i put izlaziš iz du�ana ponavljaju�i u mislima “Kartica, kartica...” - dok te ne prekine prodava�ica koja tr�i za tobom nose�i karticu: “Gospodine, zaboravili ste karticu!”.
Da, baš po�injem gutati Ginseng na kile, na tone - a vi koji �itate moja sje�anja, �itajte i dalje!
Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (10)
(i u 10. nastavku linkovi na predhodnih devet)
PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
