Hrvatski Portal u �vicarskoj
Home Doga�aji Forum Linkovi Tvrtke Sport Putovanja Turizam
 
   
  


 

Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (16)

Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...

*****

Crtice:

Od "Dobrog doma" prema Dolcu


Zagreb, Zrinjevac 2004.g.

Nakon "Dobrog Doma" sam dugo �ekao osmicu koja subotom ne vozi - i jasno, danas je subota.
Ljut na sebe i ZET koji ukida i miješa stare linije i brojeve, a uvodi novu liniju s brojem koji ne sti�e na stanicu jer ne vozi kada ti treba, deprimirano sam pomislio na godine koje nosim na grba�i. Polako se  osje�am urušeno kao ostaci nekadašnje tvornice "Penkala" u Branimirovoj , pa se pitam kako bi bilo kada bih i ja sebe ukinuo kao ZET desetku, ili se iz kvarta premjestio negdje na Ravnice kao "Kraš" - barem subotom.
Jedino osvje�enje mi je bila re�enica koju je jedna gospo�a u prolazu uputila svom peseku: "Da mi to nisi još jemput napravil. Bum se naljutila i još buš dobil batina!"

Kre�em prema Petrinjskoj, gledam natpise oko sebe, sje�am se onih koje sam vidio "u neizmjernim koli�inama" i shva�am koliko se sve promijenilo: na svakom �ošku kafi�i, kladionice i mjenja�nice, jasno "Wechselstube"... ono što se nekad mijenjalo na cesti, sada se radi po kojekakvim pr�varnicama - imaš �etiri kvadrata i otvoriš mjenja�nicu, pa vrtiš neki drugi business, jerbo nemreju svi samo mijenjati lovu za koju vele da je nema. Ima i zgodnih kombinacija kao "Frizerski salon i mjenja�nica", valjda za strance koji �ele promijeniti lovu pa usput šišanje na nulu - �ak je i Pala�a pravde smještena izme�u kafi�a i kladionice. "Paragraf" i "Germania" - valjda prvenstveno za slu�benike pravde.
Iza svakog ugla je nešto "Dnevno svje�e!" u pratnji hamburgera i pizza - i svi vele " Vršimo dostavu!", jer im je o�igledno teško re�i "dostavljamo", i jer ne znaju da se vrši samo �ito.  
�itav grad je u plakatima koji nude snove u velikim nagradnim igrama "Igraj, pokreni snove, ostvari snove!", ili barem popust "Popustili smo!" pa onda % - valjda se odnosi samo na cijene.

Me�utim, ovakav kakav jesam, posebno sam uo�io dvije stvari: bezbrojne plakati�e s ponudama za emajliranje kada - što mi nije sasvim jasno, i velik broj javno-bilje�ni�kih ureda - što je potpuno jasno, jer taj business doslovce cvjeta. U jedan sam �ak i zavirio, jer nije u kvartu: šef u sobi za razgovor, zamjenica u sobi za razgovor, pa još nešto veliko odzada iza staklenih vratiju, velika centralna prostorija s pet njih - jedan upiše u knjigu, jedan poštempla zadnju stranicu i lupi prvi �ig, pa �enska lupi drugi, tre�a kontrolira... dakle, ako ti dobro ide kao svim javnim bilje�nicima, trebaš �etiri uredske prostorije, jednu �ekaonicu, tri �enske i dva muška te bircuz u blizini gdje obavljaš poslovne razgovore dok tvoji lupaju štambilje, printaju i kopiraju - i još uvijek ne dijele brojeve kao u banci.
No, ipak nekaj: zbog osmice koja subotom ne vozi, znam da je danas subota, a subota i nedjelja su dani kada bilje�nici naprave pauzu i ne štancaju lovu.
Istovremeno se prisje�am dje�jeg glasi�a ju�er na Kreši�u: “Nemoj mu davat' tol'ko, pa to ja 'o�u jesti!”   

 
Petrinjska - dva opisa vo�enja novo-zagreba�kog businessa
Ulazim u Petrinjsku i sti�em do ku�e broj 29, osamdesetak godina stare zgrade koja zatvara pogled na dvorište u kojem je po�etkom prošlog stolje�a bila "Prva samoborska pekarna u Zagrebu 'Luksuz'", vlasnik "B. Koš�ec, Petrinska 29, telefon 18-67". Gospodin Koš�ec je napisao "Petrinska" sa "n".


Zagreb, Petrinjska 29: oko 1895.g, i danas
           www.SkyScraperCity                                         Google.map /DK

Vrijeme je za odmoriti noge, pa zato sjedam pod suncobran u obli�njem kafi�u, naru�ujem vo�ni �aj, palim cigaretu - i usput slušam slikovite opise na�ina na koji se tjera novo-zagreba�ki business, a spike koje �ujem nisu baš s Brijega Bilokojega:

Prvi opis: "Njegov posao je samo da razmišlja pola sata o jednoj stvari. Kod nje isto! Ne'ko nazove 'Halo, je si li naru�ila - pa ne, dobro 500 komada - ma ne 300 - okay dobro'. Kod njega isto, to su takvi ljudi, kao i Frano - na tri telefona, jedan mu još stoji pred njim, netko sjedi u sobi i �eka, pa je bilo grozno kad ne mo�e s rukama ništa, morali su ga hraniti i mobitel su mu morali dr�ati pred nosom, jer nije mogao dr�ati. Zamisli �ovjeka koje 24 sata dela posao!"

Drugi opis: "Malo sko�i sim, malo tam, to su oni koji brzo profitiraju, sad tu, sad tamo, oni puno vide, brzo shvate, pa onda “hop” - oni �ak niti ne pamte što je bilo, ali on je sko�io na to samo “hop - hop - hop” - to je to, i ciao!. Jednostavno intuitivno ska�u s predmeta na predmet i sve je dobro, zapravo, od hiljadu stvari biti �e mo�da samo tri loše, ali to se izgubi jer je masa dobra. jel'! I to je kod Jasne isto, samo je malo mirnija, pa u njoj to kuha, a drugi to izbaci sve van - i to je dobro isto."
 
Od mojeg vo�nog �aja je ispala menta bez �li�ice, pa zato mašem, zovem i na kraju sti�e velika �lica, ona za �gance. Puno bolje nije prošao niti kit do mene - ho�e pivo, ali nema kod koga naru�iti, onda se digne, ode unutra i valjda kona�no naru�i, ali pivo ne sti�e i još uvijek nije stiglo - vjerojatno ne�e niti sti�i ako se opet ne digne, ode unutra i sam ne donese!

Na Zrinjevcu - djevoj�ice u bijelom
Izlazim iz poslovnice Croatia Airlines gdje sam imao interesantni razgovor radi cijene leta na liniji Zagreb - Zürich u business-class, i sjedam preko puta ceste na prvu klupu. Lijepo je ovdje - Zrinjevac i trgovi do kolodvora su sa svojim platanama, travnjacima, cvije�em i vodoskocima srce i plu�a centra grada. Gledam zgrade na zapadnoj strani i opet "vidim" ono što je tu nekada bilo.

Vidim ameri�ki konzulat s ameri�kom knji�nicom gdje se moglo �itati strane novine, ako si imao petlju u�i pred budnim o�ima �bira; tu je bio po sadr�aju interesantan izlog pred kojim su "spontani aktivisti" palili ameri�ku zastavu ili u "bijesu pravednika" ciglama i kamenjem znali porazbijati izloge.    
Vidim se kako po ne znam koji put ulazim u "Splendid" i kupujem frappe koji baš ovdje najbolje paše; gledam ku�u Roši�evih i prisje�am se Renata Roši�a koji je krajem '60-tih u "Citroen-�abi" poginuo kod  Novog Mesta, gdje ga je frontalno pogodio Tur�in koji je zaspao za volanom; prisje�am se antikvarijata u koji u�eš, gledaš, tra�iš i u pravilu na kraju ne kupiš ništa; gledam prema "Croatia Airlines" na �ošku s Berislavi�evom i naviru sje�anja na dolazak i nezaboravni do�ek Matt Collinsa, Jagodinog "Cice" - Karla 
Metikoša; gledam zgradu �upanijskog suda na isto�noj strani, gdje je moja teta završila suda�ku karijeru, a da joj niti jedna presuda nije vra�ena s više instance; vidim de�ke kako ajncaju ili igraju belu na klupi; vidim Jagodinu boksericu Sabu kako od pete do glave njuška besku�nika, pijanca ili samo umornog koji se legnul i �vrsto spava na klupi, vidim mnogo golubova koji kljucaju oko klupa, a tu su i vatrogasci koji   sa šmrkovima skidaju brojna gnijezda vrana u krošnjama stabala.

Ne sjedim dugo sam jer pored mene sjeda uredno obu�en muškarac od tridesetak godina, vitak, tamna put, vrana kosa i o�i, "crne trapke - tamna šulja i vinterica, te pita: "Putujete li za inostranstvo?"; velim: "Da, ali ne avionom."; pita: "Radite li vani?"; velim: "�ivim vani."; pita: "Mogu li vas nešto upitati?"; mislim: "Opet jedan koji ne zna razliku izme�u 'smjeti' i 'mo�i'!", zato velim: "Izgleda da mo�ete!"; pita: "Da li biste mi pomogli, treba mi novac za kartu!?"; velim: "Ne, nije moj stil."; veli: "Do Dubrovnika, makar i autobusom!"; velim: "Ne, ne - ne!" i di�em se prije nego što zapo�ne srcedrapateljnu pri�u o razlogu puta u Dubrovnik. Usput �ujem: "Izvinite!" - i mislim si kako mi se ništa ne izvija, ali da smo u kvartu isto tako govorili "Izvini!", dok smo "Oprosti!" koristili u ozbiljnijim situacijama.  

Kre�em prema paviljonu pored kojeg stoji dje�ji tricikl - uvijek se tu igralo, i dalje se tu djeca igraju.
Na stepenicama, a poslije u paviljonu su mladenci koji poziraju za fotke na dan vjen�anja - kumovi i mlado�enja u lijepim odijelima i mlada u bijeloj vjen�anici... pa se prisje�am curica u bijelom koje su tu isto tako pozirale za fotke nakon firmanja i svete prve pri�esti.
Naime, Zrinjevac je nekada bio "standardno" mjesto za fotografiranje, jer je nakon izlaska iz Katedrale bila "obavezna" fotografija u paviljonu i poneka na zelenoj pozadini, na travi uz vodoskok.
U sje�anjima vidim djevoj�ice s bijelim šlajerom i vjen�i�em od umjetnih �ur�ica u kosi; u bijelim haljinicama uz nacifrani volan�i�, tu su i bijela kragnica, dugi rukavi, bijele heklane rukavice, bijele soknice i lakirane cipelice, poneka bijela taškica od svile i obavezni lan�i� s kri�i�em.
Vidim i de�ke skroz u bijelom, osim onih koji nemaju jaknicu, ve� mariner-bluzu, mo�da s kravatom, ili bijelom leptir-mašnicom - svi u bijelom, "iznutra i izvana �isti i oslobo�eni svih grijeha"!

To je bilo krajem '50-tih, i jasno, šivale su mame ili je ra�eno po mjeri kod kroja�a, jer toga nije bilo za kupiti u zemlji �birskoj gdje se u školi vodila evidencija o onima koji idu na vjeronauk.
Pa je u razredu bilo pitano: "Tko ide na vjeronauk?" - i to pitanje je ostalo u školi �ak i mnogo kasnije.
Na primjer, u razredu moje k�erke Suzane, koja 1977. na isto pitanje odgovara "Ne!", iako je u Zapru�u išla na vjeronauk (koji je tada bio u jednom stanu, jer je crkva bila u gradnji).
Do kraja '50-tih mnogi su se bojali posljedica bijele opravice - od maltretiranja onih koji zbog toga do�u "u vizir", do gubitka posla. Da, tada je trebalo imati hrabrosti kako bi se u bijelom otišlo do crkve i natrag do ku�e. Kod moje mame je bilo druga�ije, po šifri: "Oprez, sve po tiho - ne treba izazivati!"
Mnogo poslije je sve to postalo svejedno, da bi na kraju mnogi ex-crveni na vrhu Lijepe njihove, crveno pošpricali s bijelim, ako treba i po cijeloj obitelji, od djeda do unuka - baš fino karirano, kao bijele fleke na trajno crvenom impregnatu - valjda zato jer to su naše, hrvatske farbe!

Amruševa - "Mladi bra�ni par stradao u nesre�i"  
Hodam Amruševom prema raskrš�u s Petrinjskom i opet vidim kako 1971. vozim "Fi�u" po Amruševoj, Jagoda desno pored mene, imam prednost i ulazim u  raskrš�e, kada s desne strane dojuri - to nije bio  auto, to je bila crvena linija, metak, kratki blic, udarac i gotovo! Crveni Saab je dozujao s desna iz Petrinjske i zaustavio se tek dvadesetak metara dalje, gore kod Ritza, dok je "Fi�o" bez prednjeg dijela ostao usred raskrš�a. Jagoda je kroz zatvorena vrata poletila zrakom, pala na le�a s druge strane zebre u Petrinjskoj i ostala le�ati otvorenih o�iju, dok sam ja glavom i nogama pokupio sve što je bilo "za pokupiti", od sjenila za sunce, špigla, mjenja�a, do stala�a dole, i poletio za njom. 


Raskrš�e Amruševe i Petrinjske - danas
Google.map /DK

Dr�im ju u rukama, dolazi voza� Saaba i pita: "Je li ovo Jagoda?", a ja re�im odozdo: "Maaakniii se!" 
Raskrš�e je nepregledno i do zadnjeg �asa se ne mo�e vidjeti tko dolazi iz Petrinjske i zato sam tu uvijek usporio, iako je u Petrinjskoj bio "Stop" znak, ali ni to ne poma�e ako u zapisniku s mjesta nesre�e stoji izjava svjedoka: "Vozio sam po Petrinjskoj i nakon što je pored mene projurio crveni Saab, zako�io sam  i dr�ao fige da nitko po Amruševoj ne u�e u raskrš�e."
A u novinama je pisalo: "Mladi bra�ni par stradao u nesre�i", pa su još danima nakon bolnice zvonili telefoni. I zvonce na vratima - otvoriš, pred vratima starija gospo�a s ogromnim buketom cvije�a, a iza njenih le�a proviruje njen sin, voza� crvenog Saaba. Gospo�a zapo�ne spiku, ali prekidam i prelazim na stvar: "Ne �emo ništa ote�avati - a ti, dobro si pro�itaj izjavu svjedoka!" - i zatvorim vrata.

Juriši�eva - ulica gdje je Sre�ko gasio svjetla u frizeraju   
Iz Petrinjske sam skrenuo u Juriši�evu, kako bih na brzaka malo prošvrljao i malo bolje pogledao što se sve promijenilo. 
Lijevo i desno nakupilo se ponešto iz svakog kutka svijeta: "Kebab", "Sushi", “Sesam Exclusive Shop”, pa “Okamea”, “Gifts Renny Shop”, “Youth Nails”, “Kartagina”, u slasti�arnici dominira "meny": “Sacher Meny” i “Kremšnita Meny”, dole iza Palmoti�eve su “Restaurante Mexicana”, kafe-bar “Voll Probe”, pa “Sergio” i “Rotonda Shopping”, na broju 18, tamo gdje smo kupovali friške piroške, sada je Doyle - Sailors Market s jaknama i cipelama za što bogatije i što bedastije, a tu je naravno i “McDonald's” gdje djeca slave ro�endane, fino u centru grada - navodno zbog toga jer još ne furaju aute. U svakom slu�aju, fu�kaj bakin kola�, maminu tortu i tetinu francusku salatu - sve riješiš na par kvadrata: proslave djeca uz Big Mac i Coca Colu, kao poklon sti�e Renny's Gift, i onda cipelcugom doma.
 Ali ipak, Juriši�eva ima i kuriozitete: najobi�niju “Staklanu” i “Kafe Mil�ec”. Obzirom na okru�enje, moralo bi im se re�i: "Bravo na hrabrosti!".
Za mene, Juriši�eva se svela na par slova: "Staklana" u koju zbog stakla sigurno ne�u do�i, jer se za staklo ide u Vlašku kod Petrove crkve - ali mo�da ipak smislim nešto što bih tu trebao kupiti prije nego što nestane; na “Kafe Mil�ec” gdje moram isprobati cappuccino; na "Mimice" kod Draškovi�eve koje s lignjama ili sardelama, šnitom kruha i �ašom crnog vina još uvijek nekako pre�ivljavaju susjedstvo McDonald's Filet-O-Fish , te na slasti�arnicu preko puta "Mimica" koja nema kremšnite na "Meny", ali zato ima friške slance, šamrole, šampite i dobar sladoled.

Desno je nekada bilo kino "Kosmaj" s konstantnim matinejama za markirante, jer su predstave po�injale ve� u devet sati, a do kina je bila glavna zgrada Radio-Televizije Zagreb. U tu zgradu je nekada bilo teško u�i, valjda su se bojali kako netko ne bi opet pro�itao neki proglas kao onda kada je Radio stanica bila na Gornjem gradu kod Kamenitih vrata. Pa te zato šišmiš u staklenjaku na ulazu svaki puta izgnjavio do daske. Prvo pita: "S kim imate termin" - pa kad' veliš, nije dosta, ve� zove gore i provjerava, je li termin stoji, ho�e li te taj pokupiti kod lifta, pa onda ho�e legoš, tvoj potpis, a tu je i ulaznica -izlaznica koju potpisanu moraš vratiti kako bi opet izašao van. Poslije nekoliko godina, negdje sredinom '60-tih, je ipak postalo loker - veliš: "Idem kod Markulinke zbog tekstova!" i šišmiš odmah veli "Mo�e!" - i �ak odeš gore sam, bez pratnje.
 
Ipak, za muzi�are je najva�niji bio bircuz preko puta u kojem su dogovarana snimanja, termini, ga�e, �vrge... pa nije trebala "Estrada", tada još na Gornjem gradu, u kojoj Bo�o Sinkovi� svima, �ak i Vice Vukovu, uporno soli: "Estrada vas hrani i obla�i!". Pa onda do�e neki Dino s �amke koji mu odmah veli: "Oprostite, nisam vas dobro �uo - a za svaki slu�aj dovi�enja!" - i ode ravno u bircuz u Juriši�evoj gdje  dogovori što treba. 

U toj zgradi, a poslije u "Janji", u Masarykovoj, je radio nedavno preminuli Prof. Vlado Seljan, muzi�ki direktor na RTV, �ovjek koji je pokrenuo festival Zagorskih popevki u Krapini, pa Gro�njan... ne znam niti stotinku onoga što je sve pokrenuo taj fini, uvijek nasmijani gospodin neponovljivog formata.
Bio je tata mojeg prijatelja Sre�ka, a igrom slu�aja, bio je i u�itelj klavira Jagodinom bratu. U�io je Cicu (Karla Metikoša) klavir, ali Cicu to nije šljivilo - prepolako to ide s notama. Zato ga je mama natjeravala: “Pa ne �eš takav na sat profesoru”, a on se skrivao ispod kreveta i smijao. Ponekad' je zaradio i onu najgoru kaznu, zabranu izlaska - i onda je iz stana skoro u visini drugog kata, preko balkona skakao na krov ispod balkona, pa skok u dvorište i via!

Kada sam ve� kod birca u Juriši�evoj: pored birca je bio stari frizeraj, jedan od najstarijih u gradu, a Sre�ko je u svojoj familiji bio zadu�en za gašenje svijetla u frizeraju. Pa tako negdje pred pono� veliš Sre�ku: "Idem u krpe", a on odgovara: "Dobro, ali usput idemo do Juriši�eve, moram pogasiti svjetla u frizeraju!"  Da, tako je to bilo u vrijeme bez  programabilnih prekida�a za široku potrošnju - najugodnije rješenje je bilo pred pono� prošetati s prijateljem do frizeraja i ugasiti svjetla. Dulje je trajalo ako nismo išli pješke, ve� s autom, sa "�abom" koju je parkirao u gara�i koja je bila u dvorištu Vlaške pored kasarne - ufura auto u dvorište, pa onda daleko gore uz brijeg, a ti se opet �udiš koliko je Šalatski brijeg duga�ak.

Juriši�eva - radi stupe u Zürich s Croatia Airlines "business-class" 
Ulazim u staretinarnicu koja je otprilike na mjestu gdje je bio frizeraj, prolazim pored prstena koji iz meni nevidljivih razloga košta 10’000 kuna, i gledam merzere, naprave za tucanje oraha za koje u kri�aljci piše “stupa” ili ne�iji “avan” - na prvi pogled jedno te isto, jerbo nema sinonima za strani jezik, kaj ne?
Imam ih jedno pet metara na simsu zimskog vrta, svi su fino naslagani od najve�eg do najmanjeg, a jer su uglavnom dosta stari, ima ih koji su koštali i punih 50 franaka. Zato sada s �u�enjem gledam neku si�u druge kategorije, s cijenama po 450 do 1’000 kuna - par puta manje vrijedi, a par puta više košta. Do�e mi nekako poznato - po izlozima sam vidio po cijeni sli�nih stvari.

Dakle, ako netko hitno treba dobru stupu, isplati se �ak s Croatia Airlines oddrndati do Švice u business-class koju na toj liniji nemaju, ali baš zato samo i jedino to prodaju i debelo napla�uju. Na put je najbolje krenuti bez prtljage kako se Švicer na check-in ne bi nasmijao kada ho�eš predati prtljagu, jer onda veli: "Kod Croatia Airlines su avion�eki kod kojih to tak' ne kopa - odnesite sami i dr�ite fige!". No, to �e mo�i �uti onaj koji u letu do Züricha nije oglušio od buke motora, sjede�i u "business-class"  kao na drvenoj šamrlici. Letiš u buci na drvenoj šamrlici - u business-class koji Croatia Airlines uporno godinama pod tim imenom i cijenom napla�uje, iako business-class ve� godinama ne postoji.
Da, zašto se check-in radi kod Švicera? Zato jer kod Croatia Airlines u Švici to nemreš obaviti, jer nema šaltera. Pa kad' pitaš gdje je šalter, vele ti: "biti �e negdje tamo", jer jedan sat prije leta, pojavi se "one men show" predstavnik koji negdje odzada stavi na šalter natpis Croatia Airlines, rezerviranu kartu platiš u cashu jer bez ure�aja i priklju�ka samo tako ide - i to je sve, voljno, s prtljagom radi što ho�eš.  Predstavnik nakon toga mi�e natpis firme i �uri kako bi negdje predao popis putnika što se ina�e radi s "klick" na ekranu kojeg nema jer nema niti priklju�ka, dok putnike negdje daleko po strani �eka nekakvo �udo s dva propelera. Prvi puta sam mislio kak' se neko s nama zeza i da ne bumo letili kaj paketi u eksponatu tehni�kog muzeja, al' na kraju smo s tim ipak oddrndali!
Onda, kao pravi zagreba�ki de�ko, veliš: “Nema to veze, nek' je avion�ek i za šrot, ali to su naši de�ki, i sam nek' furaju kak' im se nabolje isplati!“. Pa šutiš i dalje pla�aš u švicarskim francima.
I onda danas, tu na Zrinjevcu, u�eš u poslovnicu i pitaš pošto je karta Zagreb - Zürich, �uješ cijenu u hiljadama kuna koja je skoro ista onoj za povratnu kartu u švicarskim francima. Pitaš zašto je to tako i još  toliko skupo i onda �uješ �arobni odgovor: "Zato jer je to business-class!". Veliš: "Ne budite smiješni, pa i sami znate da na toj liniji nemate business-class, a da drugo ne spominjem!" - i onda sti�e šah-mat odgovor: "Znam, ali to tako prodajemo - pod business-class!". 

Juriši�eva - ulica gdje Nada s Jurom pokre�e "D62 reunion" 
Izlazim iz staretinarnice i kre�em prema Dolcu, ali iz suprotnog smjera dolazi jedna zgodna �enska, pro�e pored mene, ja stajem, okre�em se za njom i viknem: "Gospo�o!". Staje, gleda me, dolazim do nje i odmucam: "Oprostite, ali mi se poznajemo, i ne samo to, mislim da smo nekada �ak bili jako dobri!". Smije se i veli: "Dino, kako se ja zovem?"
Gledam ju, to je ona, siguran sam, ali koja "ona" i kako se zove? Redom odbacujem sva imena koja mi dolaze, i jer moja šutnja predugo traje, velim neko ime, a ona: "Nije - probaj još jednom!". Opet fulam, pa ona: "Nada - da se više ne mu�iš!". U tom trenutku kao da se je otvorio najve�i Hollywoodski zastor: sve je opet tu, sve, baš sve! 
Par minuta nakon toga sjedimo i pri�amo - to je upravo senzacionalno kako nestaje vremenska distanca, jednostavno kratki spoj - i kao da je sve ju�er bilo. Ne znaš ništa o proteklih �etrdeset i dvije  godine, jedino što znaš da je pred tobom prijateljica u koju mo�eš imati povjerenja, veliš ono što i kako misliš - nema tu ra�unice. Nešto sli�no sam do�ivio samo u avionu - pored tebe se sjedne netko tko ti u par sati leta otvori srce, ispri�a planove i probleme i znaš da je to samo zbog toga jer zna da te više nikada ne�e niti sresti niti vidjeti. Ovo je druga�ije - prijateljstvo i povjerenje. 

Pri�amo, vrtimo film prema natrag i u jednom trenutku pita:"Jel' znaš što je s Jurom?" Pomislih kako se Jura u ovom trenutku negdje zeza sa svoja dva crna labradora i da mu je mobitel kao uvijek pri ruci, pa velim: "Sad' �eš ga �uti!". Jura se odmah javio, pa velim: "Pogodi od kuda te zovem! Iz Juriši�eve, a pored mene sjedi Nada - evo ti je!" I opet slijedi kratki spoj vremenske distance - razgovor te�e kao da su još ju�er bili zajedno u kinu. I na kraju pada pitanje: "Kada �emo se vidjeti?"
Prakti�ki na licu mjesta otvoren je projekt "Re-union" za dva razreda II. Draškovi�eve škole koji su 1962. završili osmogodišnju školu. Poslije, dok smo se tra�ili i okupljali, opet se pokazalo da je vrijeme stajalo preko �etrdeset godina: tra�iš, pitaš, al' kada na kraju dobiješ onoga koga tra�iš, uvijek slijedi isto, kao na primjer �ana: "Joj ti si - gdje si?" - i razgovor te�e dalje.
Tako smo se opet pronašli i nekoliko mjeseci nakon toga je došlo do našeg ponovnog sastanka u staroj školi, a nakon toga dug, zajedni�ki brbljanac, ve�era i ples - "D'62 Reunion".je uspio i još danas traje.    
 

*****

Sje�anja:

Jura i D'62 "reunion"


Jura (lijevo) i Davorin (desno); �amka 1959.g. 

Jura je bio i ostao moj najbolji prijatelj - niti vrijeme, niti ocean izme�u nas to ne mo�e promijeniti.
On je de�ko iz Kraševe - pikulali smo na zemlji me�u stablima pred njegovom ku�om, ili smo samo sjedili pred konzumom u Kraševoj na �ošku Lopaši�eve i s njegovom klapom, prije svega s blizancima Savom i Bobom, satima pljuckali u daljinu prema cesti, sve dok nismo pohra�kali cijeli plo�nik, a onda bismo se preselili kod mene na �amku i više slušali muziku nego u�ili.
U školi, II. Draškovi�evoj, dr�ali smo se skupa, prebrodili smo �ak i to kada smo se zaljubili u istu curu.
Sve mu je išlo i od ruke i od noge - pikulao je izvrsno, noga� mu je išao, �agao je kao lud - sve je kod njega išlo jednostavno i štimalo.
Skupa smo išli po �urevima, i to je mo�da bilo najljepše vrijeme, ali kao sve lijepo, to je prekratko trajalo.
Nakon Draškovi�eve škole, otišli smo u razli�ite škole, ja sam bio okupiran sviranjem i sve manje smo se vidjeli. Nakon završene srednje elektrotehni�ke u Klai�evoj, otišao je u Be� gdje je do�ekao papire za Kanadu, odletio za Toronto i tamo se zaposlio u struci. U jednom trenutku mu je bilo dosta servisiranja elektrike Volkswagena i svih ostalih automobila, pa je rekao "Imam ideju!" i napravio vlastitu firmu koja proizvodi elektroni�ke ure�aje koje on izmisli. Nije to "Space-shuttle", ali sve su to pametne kutijice s  kojima Jura mjeri, mikroprocesira, konvertira i signalizira - i onda kutijica obavi nešto �ega se drugi prije njega nisu dosjetili. Zato ga znaju i pišu kako je �eljko "Ted" Jurca veliki izumitelj.

Jura je rijetko dolazio u Europu - uglavnom ravno za Zagreb, a tamo odmah na �amku, u posjetu mojoj mami - javi se na interfon i veli "Jura!" - kao da je sve ju�er bilo. U Švicarskoj je bio samo jednom i samo na par dana - tada smo šetali i pri�ali, pri�ali i pri�ali - fu�kaj restorane, izloge, brda i jezera - mogli smo biti i na Mjesecu, bilo bi nam svejedno.
Jedini "problem" je kada vidi neki industrijski objekt - istog trenutka "snimi", proanalizira, kalkulira i optimira, sve precizno i detaljno, od lagera do upravne zgrade - pravi logisti�ki centar na dvije noge s pametnom glavom iz Kraševe, a poslije Toronta. Pikulali se nismo - ionako bi mi sve pokupio.
Da je bilo po njemu, ve� odavno sam ga morao posjetiti, tu je �ak bilo i posebno izabrano jezero gdje me �eka kanadski smu�-kapitalac, ali kada sam vidio da se moj sin Daniel od Jure jedva vratio nakon puna tri mjeseca, rekoh "Bolje ne, jer ako odem, toliko toga moramo nadoknaditi, da se više ne�u sti�i vratiti!"

"D'62 Re-union" A i B razreda II. Draškovi�eve škole, generacija 1954 - 1962
U telefonatu Nade i Jure u Juriši�evoj, palo je pitanje "Kada se vidimo?", Jura je pokrenuo "Reunion"-sastanak u Zagrebu, "doma�a" ekipa je sve organizirala i nekoliko mjeseci nakon toga smo opet bili zajedno - dolazilo se iz Kanade, Švedske, Njema�ke, Švicarske, Austrije... i bilo je nezaboravno.
Bilo je predivno, posebno u školi gdje su došle naše bivše u�iteljice, na �elu s našom prvom raskom. Jura je organizirao profi-snimatelja, pa smo poslije dobili video na kojem je sve - od okupljanja pred školom i dolaska u�iteljica, priredbe u bivšem razredu A-kavaca, do zabave i plesa  do kasno u no�.

A evo što je tada zabilje�io moj fotoaparat:

Naše u�iteljice:  2004.g  - ponovno u II. Draškovi�evoj školi

"Vremeplov"  1959 - 2004.

Na slici:
Marica Cripovi�-Buratovi� - naša prva u�iteljica i razrednica.
Stanka Kaurimsky - engleski
Darko Hladnik - u�enik

Na �alost, nisu bili prisutni:
Cecilija Ivan�i� (druga raska, zemljopis); Zdravka Zduni� (biologija i kemija), Vera �uri� (povijest),
Viktor Gori�an (likovni); Vjekoslav Vila (zborno pjevanje); Sreten Filipovi� (gimnastika), te 
Danica Dvojkovi� (direktorica do 1960.) i Andrija Koza (direktor od 1960.)

Za portal: Davorin Krog
(davorin@bluewin.ch)

Od istog autora:

Crtice i sje�anja iz Zagreba (10)
(i u 10 - linkovi na predhodnih devet)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (11)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (12)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (13)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (14)

Crtice i sje�anja iz Zagreba (15)

PS:
Slijede nastavci - svaki tjedan po jedan !

Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude. 
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.

 

 Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch

 

Untitled Document


Optimizirano za
Internet Explorer
| home | doga�aji | chat | linkovi | tvrtke | sport | putovanja | turizam |
(c) 2000 - 2008  http://www.arhiva.croatia.ch/ Sva prava pridr�ana.