Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (17)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Na Dolcu
Jasno, na Trga�u je gu�va kako i uvijek, plus "specijalni dodatak" za subotu oko podneva. Gu�va prema Ilici, gu�va dole prema "Charliu", krkljanac na Splavnici i prema Dolcu, gu�va u svim smjerovima - ali, to je ona mirna gu�va, bez nervoze, gu�va kojoj na neki na�in pripadaš i u kojoj se dobro osje�aš.
Oko tebe je masa ljudi koji hodaju, �ekaju ili samo stoje, koji nose stvari ili hodaju praznih ruku, koji šute, razgovaraju ili nešto tipkaju na mobitelu - muškarci, od onih mladih do starih, �ene, cure, djeca, peseki i golubovi - svi su ovdje na subotnjem "sletu" na plo�niku Trga�a.
Mijenjam perspektivu, spuštam pogled i neko vrijeme promatram "promet" dole na plo�niku: sme�e cipele, crne tenisice sa �utim �nirancima, jedne rolice, pa sme�e sandale, bijele tenisice... do mene starije �enske noge u zatvorenim sme�im sandalama �ija vlasnica veli: "Pobjegla nam je šestica, 'ajmo šetati još pet minuta!", vlasnica jednostavnih crnih cipela odgovara "Mo�e!", i na njihovo mjesto dolaze tanke noge u Miss Piggy visokim štiklama - nije loše, uvijek treba istaknuti ono što dobro izgleda.
Pred Dolcem je isto gu�va - ljudi se vra�aju s tr�nice i nose po nekoliko plasti�nih vre�ica iz kojih vire uglavnom poriluk i salata; sjeverna strana ulice Pod Zidom je zatrpana kombijima od kojih u neke ve� ukrcavaju prazne košare, plitke drvene kutije i plasti�ne kašete, po�etak Tkal�i�eve je zakr�en i kao da je na trenutak sve stalo - tu su djeca koja piju sokove iz vre�ica na slamku, peseki koji stoje pored vlasnika koji pri�aju, a tu je i jedan prosjak u triciklu. Tamnoput, mala glava, veselo lice, �uta majica, plava šilt-kapa, a u krilu pletena košarica u kojoj je jedna nov�anica i nešto sitnog. Nema desnu nogu, lijeva je nekako rahiti�na, s desnom rukom vrti kota� i stalno nešto pjeva, zapravo samo zapo�ne, dvije-tri rije�i i onda prekine.
Prolazi pored mene, sam sebi glasno govori: "Prošla subota je bila okej, ali ova je totalno..." i prekida, jer je u tom trenutku netko dao novce u košaricu. Pa veli: "Hvala lijepa!", onda "Hvala, Danke", i zapo�ne pjevati "Samo da te ljubim ja", ali odmah prekida i zapo�inje s "Hello Kitty", što ostaje na "Hello Kitty", jer
nakon te dvije rije�i, niti tu nema nastavka.
Idemo u istom smjeru, on vozi naprijed, a ja iza njega, kod tr�nice skre�e unutra pa desno i onda ravno pred tjesteninu, a ja skre�em lijevo i ravno pred �varke. Naime, u meni je proradio Švicer, pa kada nam ve� sa svih strana na putu u Europu gdje smo oduvijek bili nabijaju europske kriterije, onda je Dolac najbolje mjesto za kupnju stvari daleko iznad EU-kriterija! Na primjer mlinaca i �varaka koji �e završiti u Švicarskoj. Tako je i bilo - uletjeli su, sve po kilu, u rasklopivu "Manor" vre�icu, gdje �ekaju na dolazak �ešnjaka i finog graha.
Nakon toga idem prema desnim stepenicama koje vode na tr�nicu i usput promatram bra�ni par na biciklima, iza njih sin�ek na rollbrettu, a iza svih njih sti�e i neki dida na biciklu - mo�da je i on �lan familije!? Gledam kako fino i smireno vrte pedale, pa opet skop�am kako je danas subota kada osmica ne vozi i kada biciklisti po gradu nisu oni ju�erašnji nervoznjaci i divljaci, ve� mirni site seeing tour izletnici prema centru grada. Jasno, ljepše je voziti "plo�nik - zebra - plo�nik" po centru grada i usput gvardati izloge dok ti se ljudi izmi�u, nego voziti dosadne krugove oko Bundeka, ometati šeta�e na Jarunu ili nekom na �amki zabiti prednji kota� me�u noge, kao što je to meni neki balvan ju�er uradio.
Janez bez reciprociteta - "A Slovenca ne diraju, iz koje su oni firme?"
Zastajem pred stepenicama, jer se u dijelu ulice prema Baka�evoj nešto ozbiljno dešava, a �ujem i glasni, uzrujani �enski glas: "Pa zakaj ne dignete Slovenca!?"
Prvo vidim "pauka" koji odvozi jedan mali auto, a nakon toga nekakvu gu�vu oko parkiranih automobila na sjevernoj strani ulice: tu je bijeli policijski kombi, tri policajca, tri plave lampe rade kao stroboskopi, na krovu nekakvi trono�ac - valjda za kameru, zadnja vrata podignuta i unutra se vide kutije i ure�aji.
Jedan od policajaca lijepi crne trakice na prednji blatobran jednog od parkiranih automobila, postavlja uspravni metar kako bi se poslije na snimci mogla o�itati visina i snima detalje. Netko je nastradao, iako blatobran na prvi pogled ne izgleda ošte�en.
Ipak, najupadljivija je starija gospo�a koja uzrujana i gotovo van sebe od ljutnje galami pred policajcima i pritom pokazuje u smjeru u kojem je otišao "pauk": "... i onda je došel pauk, pa su podigli jednog desno, a Slovenca ne diraju, onda su se vrnuli, ali su prošli pored Slovenca, o'šli do katedrale i tam' su jednog drugog odneli, i onda su se opet vrnuli i pokupili su auto levo, a ovog Slovenca opet ne diraju! Iz koje je on firme, iz koje su oni firme?!".
Prvo pomišljam da je �enska uletjela u krivi film, jer ovi policajci nemaju veze s gradskim kobcima, valjda Bandi�evima, koji s "paukom" operiraju po gradu, u�urbano rade i stalno cirkuliraju tra�e�i novi objekt na �etiri kota�a za njihov unosni business na osiguranju "sigurnosti prometa". Onda skop�am: �enska se �ali na pravoj adresi jer galami policajcima, ipak su to policajci u plavim uniformama, i to sva trojica - za policajce ne bi smjelo biti "podru�ja specijalizacije" i "podjele posla" kada ih netko upozorava na o�evidni prekršaj na javnom mjestu. Ili karikirano: zar bi šutjeli i ignorirali ako bi �enska vapila: "Gledajte, tu�e me!".
Zato je �ena u pravu i baš je dobro kada galami pred plavim uniformama koje više ne znaju �ak niti što to zna�i izvaditi blok i zapisati, ili pod brisa� staviti papiri� s opomenom ili globom!
Pomišljam na Janeza koji nam je pod sitno vadio mast kada smo ju�er Habi i ja došli na granicu, i kako je bilo dobro da nismo bili u autobusu. Puno se pri�a o tome što sve pro�ivljavaju ljudi u autobusima na linijama sa Švicarskom kada do�u na EU-Janez granicu.
Prvo slijedi pola sata �ekanja, pa onda Janez veli: "Svi van!", i to skupa s malom djecom koja spavaju, pa se vani opet �eka, onda pro�u kontrolu i opet �ekaju, jer sada Janez mora pregledati autobus, pa se opet �eka jer pregledani autobus na kraju stoji pred slovenskom rampom koja se ne di�e.
Kao slu�ajno, sve to Janez radi tako polako da autobus koji je došao po danu, odlazi kada je pao mrak. Na kraju ispadne kako ponekad' treba preko dva sata za onih par kilometara do Mokrica!
Dva sata do Mokrica prema �etiri sata Italije i tri sata Švicarske - bravo susjedi!
Švicer bi to brzo prekinuo na na�in opisan uz nas ju�erašnji prelazak slovenske granice, formula se zove "pravilo reciprociteta". Naime, kada bi švicarski carinici saznali da njema�ki carinici zezaju Švicere, to bi odmah na svojoj ko�i i na isti na�in osjetili Nijemci. Reciprocitet!
Naši to ne znaju i baš ih briga, iako dobro znaju kako sve Slovenac našima vadi mast. Švicer bi u istoj situaciji na svojoj strani granice zaustavio slovenski autobus, po mogu�nosti i naro�ito usred sezone, i onda bi proslijedio po slovenskom "protokolu", sve po pravilu reciprociteta: zaustavi, pošalje na stranu, pa neka �ekaju, pa neka iza�u i opet �ekaju, onda mora pregledati autobus, pa neka i na to �ekaju i na kraju �ekanja neka opet �ekaju jer ne di�eš rampu! Fino i precizno dr�ao bi se slovenskog "programa", sve dok slovenski putnici ne polude barem onako, kako zbog slovenskog “programa” polude naši! Brzo bi Janez shvatio što i kako ne smije raditi, a ono što mora, obavio bi brzo.
Zato u sebi velim: "Bravo �enska!" - tu pred Dolcem, na samo jednom autu, sku�ila je igru te jasno i glasno pokušava "probuditi" policajce: "Koja su oni firma - pa zakaj ga ne pokupe?", pa još pita: "I koja je on firma?!". Zbiljam je sve rekla - i iako �enska nije iz mojeg kvarta, to je naša spika, jedina mogu�a!
Na �alost, po onoj: "To�na dijagnoza na pogrešnom bolesniku", policajci mirno završavaju svoj posao i spremaju stvari, dok jedan nešto crta i piše, vjerojatno izvještaj ili zapisnik - i on izbjegava slovensku registraciju, pa to radi na krovu susjednog automobila. Koja je on firma!
Uniformirani organi vlasti i "vlasti"
Gledam ove u uniformi ispred mene, pa onda za uniformiranima s "paukom" koji ako "treba", u interesu sigurnosti prometa, juri i zabranjenim smjerom kako bi što više zgrabio; mislim na uniforme "Kontrolje" na Splavnici, kao i na auto "Sokol Security" koji sam maloprije vidio sparkanog na Trga�u ispred "Croatie", i to na na�in koji niti policiji na bi pao na pamet, �ak niti kada bi se radilo o transportu zlatnih štangi usred Bronxa, i na kraju shva�am kako po gradu ima previše uniformiranih predstavnika vlasti i "vlasti", od onih za sigurnost, zaštitu, kontrole i ne znam što još, do onih koji globe, napla�uju kazne ili odvoze "paukom". Za moj ukus puno previše!
Neki su i naoru�ani, tu su i automobili ovakvi ili onakvi, vidno ozna�eni amblemima nove ikonografije grada i privatnih firmi, voze i parkiraju gdje i kako ho�e, a mo�da �e uskoro po�eti i helikopterima letjeti iznad Grada.
Nekad su stvari bile jednostavnije, jer se imalo posla ili s murjom ili sa �birima - i to�ka! Kada pokupe auto ili voza�ku, slijedila je Ilica 45, dokumenti u ladici kancelarije u dvorištu desno, a auto negdje u dvorištu lijevo; kada je bila neka svinjarija, slijedila je podru�na stanica, za �amku ona u Kraševoj, a kada je netko za peh imao posla sa �birima, onda je slijedila "strah i trepet" �or�i�eva (koja o�igledno opstaje u svakom sistemu - sve se mijenja, jedino �biri ostaju!).
Danas je to sve zakomplicirano i, bar kod mene u ova dva dana, sve te demonstracije nove raspodjele administrativne mo�i i novih vidova gradske i privatne vlasti, svako malo testiraju otpor probavnog trakta.
"In" su uniforme novih velikih igra�a - dok �eljezni�arske i poštarske uniforme koje su nekada bile cijenjene isto kao i ta zanimanja ne treba niti spominjati - te su ionako ve� odavno postale krpe.
A probavni trakt pod optere�enjem mi veli kako je na javnom gradskom prostoru ipak samo murja prava stvar, i kako �u uvijek imati više povjerenja u murjaka "�utokljunca" koji je prije tri dana po prvi puta obukao uniformu, nego u nabijenog zaštitara za kojeg ne znaš da li je licencu dobio u Bigulici Donjoj i da li �e neki proces u kratko ošišanoj glavi završiti s time da �e onako bez veze, nekoga prebiti.
I kako ne bi bilo zabune, svaka �ast zaštitarima po bankama i drugdje, "nasljednicima" nekadašnjih �uvara na platnoj listi firme i �uvara "Sigurnosti" - ali na javnim mjestima u gradu niknula je i cvate nova kasta u uniformama kojih mo�da ima više od onih policijskih, nova kasta pred kojom se mogu sakriti i londonski nenaoru�ani "Bobbies".
�ivi bili pa vidjeli sve oblike razvoja uniformiranih paralelnih gradskih vlasti i "vlasti"!
I opet ja po starom, to mi polako do�e kao mantra: iza svega toga kao da viri novi Big Business u kojem je mnogo toga upleteno i isprepleteno, mo�da �ak i do vrha dr�avnog aparata, Big Business uz koji je prije na mjestu veliko nepovjerenje, nego malo povjerenje!
Zato, po onoj zaboravljenoj NNNI-krilatici "Ništa nas ne�e iznenaditi!", od sada samo �ekam kada �e Sokol Security.Kari�, Peri�, Deli� ili Mari� pa opet Security, dobiti ugovor za �uvanje, zaštitu i osiguranje sigurnosti policijske stanice u bivšoj Kraševoj i sada opet Bauerovoj. NNNI!
Šareni Dolac
dnevnik.hr/fotogalerije
Na Dolcu
Na Dolcu su tr�nica, ribarnica i na gornjem kraju "suvenir plus metle" svaštarnica; kumica je sve manje i po odje�i još manje prepoznatljivih, tu je brdo preprodava�a i uvijek puno ljudi - jer Dolac je uvijek bio “trbuh grada”, kako se to lijepo veli. Tu se trgovalo, gledalo, prosilo, švercalo, kralo - i išlo u crkvu.
Na tr�nicu se �elim popeti po desnim stepenicama, ali ispred mene je nekakvo pijano društvo, dva muškarca i jedna �enska. �enska je sijede kose, preko šezdeset, nao�ale za sunce su podignute na tjeme, jako je mršava, ima traperice i na nogama �ute svijetle tenisice - taman je digla ruke iznad glave, pijano se okre�e i "pjeva": "Vrati meni �ivot moj...". �elim zaobi�i tu veselu trojku, ali pred mene staje jedan od muškaraca i pita: "Majstore, mo�e nešto za muziku?". Odgovaram: "Ma nemojte sad' mene!", a on se smije i veli: "To što ne vidimo, ne vidimo!". Šutim i prolazim pored njega, zbunjen sam jer mi nije jasno što bi taj tekst morao zna�iti.
Neki �ovjek koji je to promatrao mi veli: "Sve iz Jankomira!", pitam što je to sve iz Jankomira, on veli: "Detoksinacija!", pa opet pitam o �emu se radi i �ujem kako tamo lije�e alkoholi�are.
Prisje�am se kako je Dr. Hudolin nekada lije�io alkoholi�are: napravio je registar i onda sve fino po registru pozivao na seanse u podrumu Vinogradske bolnice - valjda je danas u Jankomiru nešto sli�no.
Iza mene se u me�uvremenu zakompliciralo, jer �enska vi�e: "A što si ti? Meni govoriš? Ma nemoj meni govoriti!", ho�e lupiti jednog od pajdaša, ali promaši, zavrti se i padne na plo�nik, ali se odmah di�e, dok se pajdaš ne znam komu glasno ispri�ava: "Do�e pijana, kud' �eš lupit' �ensku!?". Pritom se ljulja na nogama i jedva odr�ava ravnote�u, dok drugi pajdaš zaklju�uje pri�u na svoj na�in: "Danas bum još pil', a onda petnest dana odvikavanja!".
I kako to ne bi bilo sve od onoga što danas do�ivljavam na Dolcu, a da još nisam zakora�io niti na prvu stepenicu, �ujem pitanje: "Jesi frknul telefon?". Okre�em se nepotrebno, jer pitanje nije upu�eno meni: onaj koji mi je objasnio kako je pijana i "detoksinirana" trojka "sve iz Jankomira", odmah odgovara s "Nisam!", a novi dodaje: "Niti ja svoje, ali nije to Lamborghini, imam stan, pa u ladicu, nek' stoji!".
Ako se ovako nastavi, na Dolcu �e biti prili�no zanimljivo i pou�no - ako problem nije Lamborghini, dobro je imati stan s ladicom.
Nekako sam savladao stepenice i zastajem na prvom odmorištu. Desno je ulaz na kojem piše "Uprava tr�nice", "Inspekcijske slu�be" i "Skladište vaga i suncobrana", a lijevo na terasi je cijela "baterija" resti�a gdje su nudi sve po jelovnicima od Slavonije do Mediterana, uz obavezno skretanje u brda Balkana. Jasno, prvi je "Burek" gdje izgleda imaju problema s mušterijama koje ne konzumiraju samo burek, jer piše: "Molimo vas da nakon upotrebe pribor za jelo vratite!". Zvu�i logi�no - prije upotrebe ne treba vratiti.
Nakon toga slijede "Guliver", "Bistro Zagreb" i "Boss". "Boss" je pravi , jer na tanjuru nudi sve što treba za pravu interbalkansku atmosferu: ribice, pa burek s mesom, sirom i jogurtom, �evape u somunu s kajmakom, ra�nji�e, kranjske kobase, hrenovke i salatu od hobotnica. Prištinsku bozu ne to�i!
Na placu, odmah gore lijevo, prodaja zapo�inje s košarama i metlama, jer ve� na stepenicama �ujem muški glas koji hvale�i neku košaru zaklju�uje: "Ove vam same po sebi nisu skupe!". Pomišljam kako je mo�da ipak pametnije kupiti dobru metlu, iako niti ona nije sama po sebi jeftina kada imaš posla s preprodava�ima.
Uz prvi štand iza košara stoji �enska srednjih godina, ispred nje tri sira, bijeli kravlji sirevi na kojima piše "s kvascem", "s �ilijem" i "bez i�ega". Veli: "Zadnja tri koja su mi ostala!"; pa mislim: "Ma nemoj!", a velim: "Hvala, dobro zgledaju, ali nemam kud' s njima!".
Na štandovima prema sredini do�ekuju me "Super so�ni limun" i "super so�an limun", "Slatka naran�a" i "prima naran�a", ananasi i banane - pa brzo prolazim i mislim na metle koje same po sebi nisu skupe.
Zastajem kod "Doma�a reska" i "Probajte jagodu!", ali odmah vidim da nisu za mene niti takve reske niti te jagode, i sti�em do kumice na �ošku koja ima mladi luk, zumbule i narcise. �ujem kako veli "narcize", pa pitam jel' se veli "narciza", a ona: "Ma, stara baka, veli se 'narcise', al' stalno se zabunim!".
Plac je okru�en suncobranima: po rubovima uz ku�e uglavnom su svijetli, jednobojni i na njima piše "�uja je zakon od 1892.!", a ima i crvenih, onih slu�benih na kojima piše "Tr�nica Zagreb". Zadovoljan sam, jer kona�no sam pronašao mjesto u gradu gdje ne gospodare suncobrani "Stella Artois".
Nakon toga puštam nosu neka me vodi, pa sti�em do štandova koji mirišu tako da bih sve po redu, od luka do keljeva rascvjetanih kao ru�a, strpao u "Manor" vre�icu koja poznaje samo miris bio-proizvoda, "bio"-bio-bili proizvoda koji mo�da nisu osjetili �ak niti kišu, zemlju i glistu, a kamo li obi�nog leptira.
Gledam grincajg, ali odmah hitam dalje, jer �ujem �enski glas s One Strane: "'O�ete mi dati peršun!".
Na kraju su suveniri ili "suveniri", kako to tko gleda, uvijek su tu bili i nikada mi nije bilo jasno tko taj šrot kupuje; nakon toga slijede krpe i svaštarnica na Opatovini, dakle sve po starom: opet metle, šibe, �ak i riflja�e bez uputstva za upotrebu; iza toga slijede "Rebecca", "Paris", indijski butik "Emporium", dok u Skalinskoj dominiraju imena iz nešto bli�e Italije - "Piazza d' Oro", "Nocturno", te "Pizza i Lasanje".
Na kraju ipak kona�no i nešto naše, naša "Jelsa" s "danas nudimo pile�a jetrica u lepinji i hotdog"! Salata "Donji Vakuf s Hvara" nije u ponudi.
Zato je mo�da najpametniji �ovjek s mobitelom koji o�igledno ide u kafi�: "Dobro, jel' me �uješ? Ja idem u kafi�, okej, bok!", a ja koji brzo u�im, kre�em u "Bistro Dolac". No, to �u za sada presko�iti.
Na Dolcu poslije - u vrijeme "Malcajta"
Vrag mi nije dao mira, pa sam nakon ru�ka kod "Bobana", došao još jednom na Dolac - na satu je bilo nešto malo poslije dva sata. Interesantno vrijeme: dole na uli�noj strani muškarci u plavom zatvaraju i zaklju�avaju vrata kroz koja je danas prošla masa ljudi; neki �ovjek ipak �eli unutra, pa mu plavac veli: "Ne radi više, gotovo je!"; jedan drugi koji nosi plasti�ne kutije veli: "'Ajmo, crta - van!"; s lijeva �ujem kako netko nekom vi�e: "Halo, halo, nema prodaje!", drugi istovremeno u kombije u�urbano unose praznu ambala�u... svi �ele što prije oti�i i uskoro �e tu biti nova slika: sva vrata zatvorena i pusta ulica Pod zidom. Za danas je gotovo - radni dan na Dolcu je završio.
Ponovno idem uz desne stepenice i zastajem na prvom odmorištu gdje je sada dosta prometno, jer kroz ulaz u prostor uprave tr�nice prodava�i donose i vra�aju suncobrane. Baš sam naletio u pravo vrijeme (što za ovu "izvanrednu" posjetu Dolcu nije bilo slu�ajno!), jer na ulazu piše: "Doprema robe i korištenje hladnja�e 14 - 16 sati". Iznutra desno iz polumraka �ujem glas zadovoljnog šljakera koji veli: "... i taman mi to paše, dva-tri sata dnevno. Do�eš u jedanaest sati, odmah plate, nije neki fizi�ki posao.", a iznutra, od šaltera lijevo �ujem: "'Ajde zapiši, da ne bi i to nestalo!"
Gore na tr�nici, preprodava�i spremaju stvari i ispla�uju pomo�nike. Jedan stariji pomo�nik trpa prazne kartonske kutije na kolica, dok mu drugi veli: "Pa ti si u stvari bio gotov ve� u jedanaest sati!".
Glavni za tu grupu štandova broji lovu tako da na brzaka palcem lista nov�anice, da bi nakon toga cijeli bunt ugurao u d�ep od hla�a - solidna hrpica debljine palca i to sve po dvjesto kuna. Zna�i, lova se brzo obrtala i na vrijeme mijenjala kako bi gazda na kraju mogao br�e izbrojati i kako bi mu sve stalo u prednji d�ep od hla�a. Koliko vidim, lova je obrnuta na ju�nom vo�u, prije svega na naran�ama, i o�igledno je da business dobro ide. Business koji nema veze s Jal�om i Frnjom, jer pomo�nici odnose kartonske kutije i plitke drvene okvire u kojima su bile banane, smokve, naran�e i jagode "Fres Garrido - Huelva".
I dok zbog jagoda iz Huelve mislim na meni dragi Recreativo de Huelva, najstariji španjolski nogometni klub, koji se zvao Huelva Recreation Club jer su ga u Huelvi osnovali engleski rudari, da bi poslije i do danas, Recreativo pod imenom Real Club Recreativo de Huelva prakti�ki imao "abonoman" u drugoj španjolskoj ligi, odjednom me prestraši glas gazde koji je podviknuo: "Daj pare i idi!". No, to se odnosilo na �ovjeka na štandu odmah do mene - o�igledno mora dati šar�u za drugi gazdin d�ep od hla�a.
I tu ima onih koji bi još kupovali, jer gazda koji �eka lovu usput vi�e jednoj �enskoj: "Halo, ne radimo više!"
Svi pospremaju, odnose, vra�aju, zatvaraju, ispla�uju pomo�nike i pritom dr�e u rukama novce - nitko ništa ne skriva, fino vidiš hrpe nov�anica, i opet, uglavnom sve po dvjesto kuna! To me polako �udi, jer kao da je netko na liniji "promijeniti sitno u krupno" stalno opslu�ivao gazde na štandovima.
Ima i onih koji ne prolaze tako dobro: par štandova dalje od gazde punih d�epova je jedna gospo�a u sivim hla�ama i sme�oj tankoj vesti koja puni i sprema pet-šest plasti�nih vre�ica s peršinom, zelenjem i mrkvama u veliku tašku i odlazi - nadam se da je ipak više prodala nego što nosi natrag ku�i.
U gornjem dijelu tr�nice, preko puta ribarnice, prodava� s praznim kutijama u kojima su bile paprike, naran�e i još ponešto, odlazi s duga�kim kolicima punim praznih kutija - to su kolica tr�nice "tri metra - �eljezni okvir - dole daske - �etiri kota�a". Tr�nica se polako prazni i "na terenu" ostaju slu�benici tr�nice koji �iste s metlama, i to s onim pravim, model "vještica". Ambala�u i sa�uvane ostatke povr�a stavljaju na hrpe - sve na hrpu kao sme�e i poslije u kontejner.
Ponešto izdvoje, uglavnom salatu i drugu zelenjavu, i to stavljaju u kutije koje ostavljaju pored štandova - izgleda da se radi o sistemu "Evo, tu je - pa tko pokupi!".
Dosta su toga nakupili, pa me zainteresirala daljnja sudbina sadr�aja tih kutija - šifra "penzioneri"!.
I evo prvoga: �ovjek prolazi pored mene koji gledam kako �iste tr�nicu, �ujem kako veli: "Malcajt!" i ne znam da li je to uputio meni, ali onda prilazi najbli�em sanduku, izabere nekoliko "artikala", pospremi ih u platnenu vre�icu i ode. Tako sam saznao što zna�i i kada po�inje "Malcajt" na Dolcu.
Ovdje je i me�unarodna atmosfera, jer nakon "Malcajta" sti�e Kineskinja ili nešto tome sli�no, Eskimka nije, koja u ruci dr�i košaricu s jagodama i pita curicu u predškolskim godinama: "Do you want one?".
Otkrio sam i jednog "maskiranog": sijeda kosa, nao�ale, sako, taškica, crne hla�e i fotoaparat. Polako še�e izme�u praznih štandova, tako da sam pomislio kako samo kibicira kao i ja, ali onda pred jednom od kutija odjednom "hop", sagne se i pokupi. U sebi rekoh "Malcajt - idemo, dosta sam vidio!".
Kre�em natrag prema stepenicama, ali �ista�i su i tu ostavili kutije koje privla�e (to je zbiljam lijepo od njih, jer sigurno nije u redu da se zelenjava skuplja po podu kako je pisalo u novinama): jedna starica je baš završila pretra�ivanje, odlazi do stepenica i sada ima problema na stepenicama, jer je prenatrpana stvarima koje valjda nosi za cijeli tjedan.
Nije jedina, jer evo još jedne koja se pretrpava: prebire po kutijama, pronalazi peršin koji sprema u �utu plasti�nu vre�icu, tu je i velika mrkva, pa još jedna, hren, pa još dvije mrkve koje trga iz pušleka... �uta vre�ica je puna i ide u veliku širu tašku na kota�ima i s ru�kom, a preko svega velika taška. Gotova je, odlazi, kolica vu�e za sobom i sve štima do stepenica koje su izgleda problem uz "Malcajt" na Dolcu.
Ipak, snašla se, jer na vrhu stepenica zaustavlja jednog de�ka, izmjenjuju nekoliko rije�i, on prima kolica za kota�e, ona lijevom rukom za ru�ku - i "Malcajt" zelenjava s Dolca koja �e potrajati mo�da �ak i par tjedana je nakon dvije minute na sigurnom, dole ispred Dolca.
Odlazim i iza sebe ostavljam gospo�u mojih godina (koje po�inju sa šest pa kako bi bilo još te�e, dodaš jednu brojkicu neznatno manju od deset) koja je sa zelenjavom napunila ve� tri velike plasti�ne vre�e, teško nosi ali još uvijek obilazi i gleda po sanducima i kutijama - valjda tra�i "pogodak dana". Malcajt!
No, niti to nije kraj. Na vrhu stepenica sa strane su drvene kutije i jedna bakica koja je, takore�i u prolazu, pokupila zadnji subotnji "ulov". I ona ima kolica, šarena kolica na kojima je ceker od istog materijala - sve je puno. Obu�ena je u hla�e i vindjaknu, lijevom rukom vu�e ru�ku od kolica, u desnoj ruci je kišobran kojim pika kako da je štap, zastaje na vrhu stepenica, ali onda hrabro kre�e prema dole.
Dr�i se za gornji drveni dio gelendera, bez problema se spušta niz stepenice, sti�e dole i ode bakica! Otprašila je po Splavnici - vu�e kolica s cekerom i dalje pika s kišobranom kao da je štap.
"Bistro Dolac"
Zastajem pored zadnjeg štanda iznad stepenica, neposredno ispred terase i ulaza u "Bistro Dolac".
Za štandom je simpa kit, krupan, jak, negdje oko dvadeset godina, prodaje jaja i koštice od tikve zapakirane u prozirne vre�ice - ima dvije vrste, one �ute i one tamno-sive. Zapo�injem spiku i onda pitam: "Od kamo ste?", veli: "Od Koprivnice.", pitam koliko puta tjedno dolazi, veli "Samo subotom!". Pozdravljam, odlazim i usput uspore�ujem business case gazde-preprodava�a punih d�epova koji veli svom satelitu na drugom štandu "Daj pare i idi!", s business case "jaja i koštice, od Koprivnice subotom".
Jedan od mogu�ih business case razloga simpa kita od Koprivnice: ljubavnica u Zagrebu.
Vani na terasi je dosta slobodnih stolova, pa idem do onog zadnjeg desno i sjedam u �ošak uz samu ogradu. Tu je najbolji pogled na tr�nicu preko koje se mogu vidjeti i oba tornja katedrale, iznad visine sata; prema dole se kao na dlanu vidi ulica Pod zidom; preko Splavnice se vidi Trga� i sve do "Charlia", a ako se malo nagne preko ograde, vidi se po�etni dio Tkal�i�eve.
Tu mi je uvijek bilo bistro, kao kada prije ribi�ije �uješ "Bistro!" - naro�ito ako me je mama dovela na pizzu, pa ona poslije kavu sa šlagom, a ja neki sok, pa usput gledamo, pri�amo i komentiramo... za mene je tada svaki dolazak bio Dickensovo "Veliko iš�ekivanje".
Danas kelneru na "Izvol'te!" odgovaram: "Cappuccino i ako imate, doma�i tonik." - veli: "Nemamo!", kao da sam na Šalati ispod suncobrana "Stella Artois", pa velim: "Onda �ašu vode!", iako vodu ne pijem.
Za stolovima su samo �enske, muškaraca nema. Dvije starije �enske sjede zajedno, dvije mla�e isto tako, dvije sjede svaka za svojim stolom kao i jedna malo podalje koja isto sjedi sama.
Starije �enske su duboko u pri�i: "Vidiš ti kol'ko je mene Zvonko izkoriš�aval!? Ja njemu novce, a on njoj pelene!". Druga: "Pa kaj više nije bila nit' za ono?!".
Dvije mla�e cure razgovaraju tako glasno kao da �ele da ih svi dobro �uju. Obadvije imaju crne �arape i kratke suknjice podignute do daske, i o�igledno su od nekuda gdje se da�e, jer �ujem: "Što �emo da naru�imo?", a druga odgovora grlenim glasom, �udno naglašavaju�i samoglasnike: "�evâpe, s lukom!" i nastavlja prijašnji razgovor: "�êtri ni�â râzreda dr�e �êtri �ôvjeka!", dok prva malo poslije: "A kako ti se zove srednji brat, na taksiju radi?"
�enska srednjih godina za udaljenim stolom prvo �a�ka po mobitelu, onda pogleda prema meni, pali cigaretu i pritom me mirno gleda ravno u o�i kao da sam haljina u izlogu. Pa gledam i ja - zakaj ne!
Dolac
www.SkyScraper
S ovog mjesta je famozni pogled na Splavnicu i na štandove sa cvije�em: na svakom štandu �enske nešto sla�u i presla�u, rade bukete, re�u, zamotavaju i opet sla�u i sele, ili jednostavno dr�e visoko u ruci u gardu koji kao da veli: "Neka se samo dobro vidi kako je lijepo!" Onda sve pogledaš kroz malo spuštene trepavice i buketi cvije�a kao da se sami mi�u na nevidljivom ekranu.
Zbog toga što mi nešto nije jasno s ku�ama na Splavnici, �elim si nacrtati tlocrt s ku�ama i ulaznim vratima, ali skoro novi "Parker" mi otkazuje. Ljut jer nemam nešto drugo za pisati, drljam po papiru i dok to radim sa susjednog stola �ujem glas tre�e �enske: "Gospon, morate biti optimist, mo�da bu propisala!" Da, tak' to ide kod mene - ni kriv ni du�an, uvijek u nekaj uletim!
Velim: "Kod mene sigurno ne bu!", ona: "Ma ja vas samo tješim!"; ja: "Baš vam hvala, to uvijek dobro do�e"; ona, mijenja temu: "Zbiljam ne piše, ali ima i gorih stvari. Znate, meni je najgore kada zaboravim nao�ale, nekaj gledam, a one ostanu."; velim: "Morate biti optimist, mo�da ih opet na�ete!"; ona: "A kaj ako izgubim one s dioptrijom, to je zbiljam najgore!?"; pitam zakaj, pa veli: "Onda nemrem komunicirati!"; pitam zakaj, veli: "Pa jer onda niš' ne vidim!"; ja: "Pa jel' sad' mene ovdje vidite?"; veli: "Da!"; a ja: "Evo, to je primjer dobre komunikacije!"; veli: "Ali bez nao�ala ipak nejde!", a ja vra�am stvar na po�etak: "To�no - ja vas samo tješim!" - i dalje drljam s kemijskom i pritom mislim: "Fu�kaj Parkera, kod Penkale se to sigurno ne bi desilo!".
Odlazim i pritom prolazim pored �enske koja opet pali cigaretu i opet me gleda direktno u o�i. Gledam i ja nju direktno u plave o�i, stavljam osmijeh "Chanel Nr.5" i prolazim - ciao "Bistro Dolac". Do daljnjega.
I dole na Splavnici polako pospremaju, pa sti�u kolica na tri kata na koja trpaju cvije�e i na kraju ih neki �ovjek odgura, po dvoja kolica odjednom, do kombija na kojem piše "Priroda u vašem domu".
"Final countdown" - inventura najkra�ih zagreba�kih ulica koje to nisu
Zamišljam tlocrt Splavnice s ku�ama i ulaznim vratima koji nisam uspio nacrtati, i ponovno gledam ono što sam prije pribilje�io gledaju�i ku�e na Splavnici:
"Najkra�e ulice u gradu su Novodvorska, Kester�anekova, Splavnica, Pata�i�ina i Dukljaninova.
Sve te ulice imaju po neku ku�u, tu su i ku�ni brojevi - i jedino kod Splavnice nisam siguran je li to uop�e ulica! Jer, ako imaš samo zgrade na uglu - što je slu�aj, a koje nisu niti poljoprivredni niti pokretni objekti - što je isto slu�aj, bitno je gdje one pripadaju.
Jerbo pravilnici za taj slu�aj jasno vele: "Ako zgrada na uglu ima dva ili više glavnih ulaza, svaki se ulaz obilje�ava brojem u ulici odnosno trgu kojem pripada."; "Plo�ica s brojem postavlja se na zgradu tako da je vidljiva s ulice odnosno javne ili druge ceste od koje se pristupa zgradi i to desno od ulaza, neposredno iznad ulaza ili na dijelu zgrade koji je bli�i ulazu", te "Brojevima se ne obilje�avaju poljoprivredni objekti koji slu�e isklju�ivo za smještaj poljoprivrednih mašina i alata, smještaj i �uvanje stoke ili hrane i sl., te objekti koji po svojoj prirodi mogu mijenjati mjesto kao što su prikolice, �eljezni�ki vagoni, stanovi na plovilu i sli�no."
U me�uvremenu sam se dobro pripremio za "Final countdown", pa odmah prelazim na stvar:
Jedina ulazna vrata na Splavnici: "Trg bana Jela�i�a 3"!
- Splavnica:
Sa Splavnicom kao ulicom definitivno nešto ne štima s brojevima i ulazima: na isto�noj strani ulice je zgrada koja nema ulaza sa Splavnice, a na samom �ošku prema Dolcu, na zgradi piše "Pod zidom 2". Dakle, na isto�noj strani nema niti jednog ulaza, odnosno zgrade koja pripada Splavnici.
Na zapadnoj strani ulice je situacija za ulicu Splavnica još nepovoljnija: na toj strani je samo jedan ulaz, ali na njemu piše "Trg bana Jela�i�a 3"!
Dakle, Splavnica je ulica kojoj ne pripada niti jedna ku�a, ulica bez ijednog ku�nog broja, Splavnica je ulica bez ku�a i bez ulaza u ku�u.
Duljina ulice koja nije ulica: 35 koraka.
Pata�i�kina ulica - ju�na strana
- Pata�i�kina:
Sjeverna strana ima ku�e 1 i 1B s ulazima, dok ju�na strana po�inje s brojem 4, dok broj 2 ne postoji, jer zgrada ima ulaz samo iz Smi�iklasove 19.
Duljina ulice: sjeverna strana do ulaza i dvorišta vodovoda: 33 koraka, ju�na strana (broj 4) 17 koraka.
- Dukljaninova:
Isto�na strana, od broja 1 - 3 ima tri ku�e i tri ulaza, dok zapadna strana nema niti ku�e niti ulaza, jer su tu dvije zgrade, od kojih jedna pripada �amki, a druga Lopaši�evoj.
Dakle, Dukljaninova ulica je prava ulica zbog isto�ne strane.
Duljina ulice: isto�na strana 55 koraka, zapadna strana 0 koraka. (Usput: prilikom prolaska kroz Tomaši�evu je bilo prili�no napeto za ovo doba dana - prvo �ujem nekakvo drndanje po kontejneru i zvuk spuštanja poklopca, a nakon toga vidim dva kontejnera i stariju �enu, koja ide prema drugom kontejneru - tamne nao�ale za sunce, u lijevoj ruci crna plasti�na vre�a i jedna mala vre�ica. Ne velim "Malcajt", jer to se veli samo na Dolcu, i to subotom poslije 14 sati. Nakon toga, ispred mene se nasred plo�nika ljulja neki tip u crnoj ko�noj vindjakni plus bijela košulja, trapke - i pijan pogled. Jedva odr�ava ravnote�u i pita: "Da li bih vas mogao nešto upitati?"; velim: "Izgleda da još uvijek mo�ete!"; veli: "Lipu ili kunu!", odgovaram. "Ne, hvala!" i idem dalje. S mjerenjem u Dukljaninovoj sam morao pri�ekati kako bi prošle dvije �enske, prva veli: "... ništa preko stambenog!", a druga: "Renata, baš me briga, ja sam dole, ja ne bum pokisnula!")
Vlaška 27 i Branjugova 1 Branjugova 1 Branjugova 1 i Vlaška 31
- Branjugova:
Stara Vlaška je moja stara ljubav, pa zbog toga na ovom mjestu konstatiram da u Vlaškoj ulici u Zagrebu postoji najkra�a ulica na svijetu koja je nastala u rupi izme�u broja 27 i broja 31.
Naime, Vlaška ulica na �ošku preko puta Palmoti�eve završava s brojem 27, a na drugoj strani ceste nastavlja dalje s brojem 31 - dakle, nedostaje broj 29.
Na bivšem broju Vlaške 29 nastala je Branjugova ulica koja po�inje i završava s brojem 1.
Ukupna duljina ulice je 10 koraka.
U Branjugovoj ulici zastajem pred onim jedinim što u toj ulici postoji i ulazim kroz jaka metalna vrata na kojima piše "Ne gurati vrata, vrata se sama otvaraju!".
I zaista,vrata su se automatski otvorila, ali na �alost, kako sam poslije iskusio - to rade samo pri ulasku.
Unutra u dvorištu je "predvorje" Kaptola: s desne strane su prizemnice u kojima su "Centar za vjeronauk" i "Pastoral obitelji", a s desne strane su zidi�i, zidine i cesta koja uzbrdo vodi prema Kaptolskoj kuli i zidinama iznad Ribnjaka. Na izlasku se vrata koja se sama otvaraju nisu htjela otvoriti niti nakon upornog guranja, pa sam mogao iza�i tek dosta poslije, iza jednog auta koji je izlazio iz dvorišta Branjugove 1.
- Ulica Šenoinog ro�enja br. 1 - po ugledu na Branjugovu 1:
Budu�i da sam u ova dva dana zaklju�io kako je moj glavni kandidat za novi štamtiš kafi� "Grga" na broju 33 koji je joj uvijek u Vlaškoj ulici, sretan sam da je "Grga" samo za dva broja izbjegnuo transfer u ulicu Branjugovu br.1 pod okriljem Kaptola.
Vlaška 43 - dvorište i ulaz ku�e u kojoj je ro�en August Šenoa
Isto tako, mislim kako je jako pozitivno da ulaz i dvorište u Vlaškoj 43, dakle ku�a u kojoj je ro�en i dvorište u kojem se igrao August Šenoa, nisu preimenovani u Ulicu Šenoinog ro�enja br. 1.
(Usput: "Talijanski namještaj"
"Talijanski namještaj" - još uvijek u Vlaškoj ulici
Evo još jedne lokacije u staroj Vlaškoj koja bi zajedno s dvorištem mogla biti kandidat za preimenovanje u novu zagreba�ku ulicu: "Ulica talijanskog namještaja br.1". Egzoti�ni du�an talijanskog namještaja nalazi se u samom srcu grada, na po�etku Vlaške ulice, to�no preko puta ulaza u vrt Gradske kavane. Me�utim,do preimenovanja ku�e i dvorišta u ulicu sigurno ne�e do�i, jer: a) Kaptol nije zainteresiran za talijanski namještaj na konkretnoj lokaciji, b) Kaptolu vjerojatno nije potrebna još jedna ulica koja ima samo jedna ulazna vrata, i c) Kaptol vjerojatno nema ništa protiv da objekt bude sravnjen sa zemljom.)
Golubovi i vrapci
S Dolca me ispra�aju prazne kutije od kartona, drva i plastike - i golubovi i vrapci! I kod njih je u igri kruh naš svagdašnji: netko je bacio komade kruha kako bi nahranio golubove koji su se odmah okupili i napravili grupice od po dva-tri oko jednog komada kruha. Jedan zgrabi komad kruha, prodrma ga u kljunu, kruh prvo odleti u zrak i onda padne to�no onako kako je to izra�unao g. Newton, pa odsko�i od zemlje, ali sada zgrabi drugi golub, prodrma i pri�a "zgrabi, podigni, prodrmaj. odleti, padni, odsko�i" ide iz po�etka.
U sljede�em navratu umiješali su se i vrapci, ali nemaju šanse, jer su oko svakog komada kruha po dva-tri goluba koji kljucaju naizmjence - nema tu niš' za male vrapce.
I opet vidim gazdu od nekoliko štandova kako trpa lovu u d�ep od hla�a, dok su u pozadini blijede siluete Jal�e i Frnje - nema na Dolcu niš' za male vrapce!
*****
Sje�anja:
Odeš na Dolac i malo proše�eš Dolcem!
Dolac 1931.g.
www.SkyScraper
U jednom razgovoru, ovdje u Švicarskoj, moj prijatelj A�ko je jako zgodno opisao svoja zapa�anja i odnos prema Dolcu i Zagrebu. Veli mi A�ko: "Meni je najbolja subota ujutro kada je sve �ivo na cesti, pa odeš na Dolac i malo proše�eš Dolcem, pa odeš na ribarnicu i pogledaš kaj ima tam', pa odeš do Šantaka i pogledaš doma�e kobase, šunke... ak' ti treba nekaj kupiš, ak' ti ne treba, ne kupiš, ne?
Onda se spustiš i odeš u kafi�, i ne moraš videti sve one "layere" koji tebe smetaju, jer gledaš ono kaj je tebi dobro, ne? Meni je najbolja fora u Zagrebu '�itati' prošlost koja se u me�uvremenu zamaskirala, i onda sad' razgr�eš te face i sjetiš se da si neke vidio, negdje na plesnjacima, pa s ovom pa onom... ali relativno malo sretneš nekoga s kojim mo�eš direktno komunicirati, jer kod faca koje prepoznaješ, niti prije to nije tako bilo, a od onih koje si pokupil' kroz djetinjstvo, školu, faks - teško ih se sretne.
Osim toga, Zagreb ima sasvim druga�iji puls od na primjer Züricha - i meni se to dopada. Ja si uop�e ne mogu zamisliti da starost do�ekam ovdje, ja ne znam kaj bi celi dan u Zürichu, Horgenu ili Wettingenu delal. A u Zagrebu, ustaneš ujutro, fino se s pesom proše�eš, odeš do trga i kupiš si novine, pa kafi�. Meni je ugodno tam' se šetat', nekog sretneš, sve se dešava na tvojem jeziku, razmeš? Pa se s ljudima povremeno dogovaraš, muvaš se po gradu, imaš svoje puteve... pa gde bumo se mi našli tu, ako se ne dogovorimo - par put godišnje, pa mi vama ili vi k' nama, ali se ne sretnemo na kavi u Spatzu, Bijuou ili negdje drugdje, razmeš!"
Prijedlog:
Dok ne prona�emo bolje rješenje, Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
Kontakt
ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost mo�ete nam se javiti
e-mailom zanimljivosti@arhiva.croatia.ch
