Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (22)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Priroda - i mi ispod Medvednice
Zagreb, Maksimir
Prema Maksimiru - preko Katarinskog trga
Nedjelja je ujutro. U planu je Maksimir, ali tramvajska dnevna karta je divna stvar - propustiš prvu tresku ukrašenu Swissair plakatom (valjda u besplatni spomen, jer to Swissair sigurno više ne pla�a), jerbo te �opi prpa da ne ostaneš zaljepljen negdje na betonu kao i Swissair prije tri godine, pa zato u�eš tek u sljede�u koja te odfura taman tam' gde ne treba! Ludnica - i ako još ne ku�iš miks novih brojeva i starih tramvajskih linija, još ve�a ludnica. Ukratko, umjesto da te treska fura u smjeru Kvatri�a i Maksimira, izlaziš na Jela�i� placu, pa kad' si ve� tu, umjesto natrag, prije Maksimira odradiš pješke rundu iz prvog dana, samo ovog puta u kontra smjeru, preko Radi�eve i Gornjeg grada, do uspinja�e, Ilice i Trga�a - i sve to s dnevnom kartom koja uklju�uje uspinja�u! I to obadvije, broj 1i broj 2 pa biraj, gore ili dole - nema tu zbrke s brojevima, a ako ti zatreba, karta vrijedi i za plavi zagreba�ki bus, na primjer od Katedrale do Mirogoja.
Pa zato sada opet idem Radi�evom (u kojoj du�ana sa špagericama više nema); slijede Kamenita vrata (pred koja je netko, valjda zbog Dore Krupi�eve, dodao kip Der Drahentöter, kip viteza s kacigom, ma�em i konjem, a sve “Made in Süd Tirol”) pa sjedam u zadnju klupu gdje osje�am miris voska i toplinu svije�a ispred mene kad' zapuhne vjetri�, i gdje u mislima velim "Hvala ti maj�ice, hvala ti sveti Antune", te nakon nekog vremena produljim dalje pored apoteke s brdom starih flašica i zdjelica, te sa starim regalima i šubladama s bijelim kerami�kim kvakicama; onda Habdeli�eva (u kojoj Lapidarij nekim �udom još uvijek postoji); pa Jezuitski trg (s kojeg je, valjda samo privremeno, nestao kip frajera sa zmijom kojoj iz ustiju šprica voda) i zatim Katarinin trg (nekad "Katarinen Platz" - svašta, pa poslije Katarinski trg, a danas Trg Katarine Zrinske - to je dobro, nek' se zna kako se ne radi o Jagodinoj ro�akinji Katarini).
Na Katarinskom trgu ulazim u crkvu - to prosto moraš uraditi �im vidiš otvorena vrata, jer ih u pravilu otvaraju svakog sedmog petka u mjesecu. Unutra je ve�a grupa stranaca - dobro su opremljeni s foto-aparatima, pa hodaju po crkvi i snimaju sve što stignu: voditeljica im poka�e prema stropu – i svi odmah blicaju po stropu, dok jedan s velikom movie-kamerom švenka po svima skupa, te na kraju detaljno zoomira debeljka s ruksakom koji se uvukao u klupicu i sad' više nemre van. I dok si taman mislim kaj bu ta ekipa tek delala u Katedrali, onaj s kamerom se pribli�i, �opi me u gro-plan i sada �ak snima i mene i nekaj brblja u mikrofon, valjda: "Ovaj se probao sakriti, ali ja sam ga pronašao na štengama uz ogradu, tamo gdje piše 'Ulaz samo za pjeva�e'!”.
Sjedam odmah desno kod ispovjedaonica - predivne klupe, sve u ornamentima, famozno. Ubacujem novac za svije�e, palim ih, slijedi razgovor s glavnim šefom gore, zamišljeno kre�em prema van - kada me odjednom nekaj �recne kaj da me je u uho pogodilo konjsko kopito! Voditeljica, turisti�ki vodi� - kaj ho�ete, u svakom slu�aju naša cura, u nedjelju ujutro, u crkvi Svete Katarine na Gornjem gradu, usred Zagreba i Hrvatske, godine Bo�je 2004., na engleskom jeziku podu�ava strance: "Jugoslavija je bila socijalisti�ka zemlja izme�u Istoka i Zapada...”!!! Njen glas me je pratio do izlaza, ali više nisam slušao, napravio sam momentalni i totalni "turn off", jer je zaprijetilo da joj pred strancima, na engleskom velim "Piss off", i pošaljem doma uz pitanje kojim povodom i porivom, te u kojem suludom kontekstu, strancima u crkvi Svete Katarine, pri�a ovo što pri�a, a što je mo�da vidla samo iz pelena!
I sada evo, opet moram razmišljati o tome kako je previše njih odraslo u YU-pelenama - pa ravno na Gornji grad, gdje se YU-pelene penju sve do dr�avnog vrha, i to kao "Kraljevo novo ruho" - ne vidiš ih sve dok vlasnik ne progovori!
Internet poruka o problemu na Gornjem gradu
Preko puta bivše VI. gimnazije ("Gornjogradske") sjedam ispod suncobrana Beck@Erdinger, po �emu bih valjda morao naru�iti piv�ugu "Pivo Weissbier", ali ne�u, jer sam se sjeo u doma�i naslonja�, pa mi je guza na jastuku na kojem piše “Fructal u suradnji s prirodom”, a ne na nekakvom "Mac Lauren" ili "Corona Extra" koji vidim na drugoj strani.
Unutra je šarmantni bar i figure, sve je u zelenom. �uje se i muzika, Janis Joplin, moja "Janica" - ta me uvijek sruši, a kad' je se sjetim, gutam knedle i teško mi je. �ao mi je da je tako završilo, iako nema svršetka, sve uvijek po�inje iznova i zato nema “Slava joj!” jer kraj kre�e iz po�etka, pa ne znaš gdje je kraj kad' po�etak moraš spojiti s krajem, a svaki kraj se opet spaja s po�etkom - i sve uvijek po�inje ponovo, i tamo �emo se sresti! Da, majmun koji se bezobrazno sparkao na trotoar, prakti�ki ispod suncobrana, i kao da mi �eli tablicu zgurati pod stol, ima registraciju ZG 5720E. To za svaki slu�aj, ako poslije ispadne varijanta "Moj auto je bio legalno parkiran kada me je pješak na jastuku “Fructal u suradnji s prirodom” udario, i nakon toga mi se skup sa suncobranom "Pivo Weissbier", podvukao pod kota�e!".
Naru�ujem vo�ni �aj – "Franck", jabuke i cimet, ili kako se to tu na našem piše “Apple”, pa mi valjda zbog tog "Apple" za jabuku koja nije Apple-kompjuter koji ne stane u vre�icu za �aj, opet dozuji glas ma�ke iz crkve. Jer mi iz bulje ne zlazi pitanje: "Pa koji ju samo vrag tenta!?"
Usput gledam prema gimnaziji preko puta i bje�im u prošlost: u tu gimnaziju je išla moja Jagoda. Tu ispred prozora s rešetkama, desno od ulaznih vrata u prizemlju, u vrijeme dok je bila latinska zada�a, znao je šetati jedan sve�enik, franjevac, brat od Vere Opic, i to u "specijalnoj misiji": Vera ga je znala naru�iti sa zadatkom "pokupi papiri� koji za vrijeme zada�e izleti kroz prozor - napiši rješenja i vrati natrag, u krajnjoj liniji ostavi u zahodu!" No, stvar je u pravilu pucala - papiri�i su letjeli van, doslovce su frcali kroz prozore, ali nisu dolazili natrag, tako da se cijela ekipa u razredu morala snalaziti kako zna i umije, a na prvom polugodištu prvog razreda, svi redom su imali kvrge, topove, nedovoljan, jedan iz "terra - terrae - peseki se teraju"!
Uz smiješak si zamišljam scenu za vrijeme zada�e: ispred ova dva niska prozora s rešetkama še�e fratar u franjeva�koj halji i usred bijela dana lovi i kupi papiri�e koji lete kroz prozore, iznutra ga se vidi kao u cinemascopu, a unutra u razredu strogi u�itelj (Matoši�) iz latinskog, koji sve gleda, vidi i pazi - i još za peh, on je bivši sve�enik - pa sad' si misli kak' ne bu sku�il brata franjevca!
I tako i zato je latinski bio jedini predmet koji se u�io na VI. gimnaziji i predmet na kojem je Jagoda kod Matoši�a, odmah i na prvu loptu zaradila prvu jedinicu u �ivotu: Matoši� veli “Luna” i pogleda Jagodu koja se nije dosta brzo digla na Lunu, iako smo ve�er prije toga bili na luni!
Usput:
Isti stil ispitivanja je imala i Cari�ka iz latinskog na II. gimnaziji - bila je grozna i isto nas je ljuljala kao valove. Veli "nauta audax", i ako nisi zapo�eo recitirati u brzom rafalu ve� dok si se dizao "nautae audacis" i sve ostalo fino po redu o moreplovcu hrabromu singularu i pluralu ("audaci - audacem - audaci - audax - audaces - audacium- audacibus... itd.") ili si pritom zastao i zašutio na više od jedne sekunde, ili je ne dao Bog nešto bilo pogrešno - pogledala je nekog drugog koji je na tom mjestu morao nastaviti opet u brzom rafalu, ve� dok se dizao. Cari�ka je na taj na�in u desetak prvih minuta prodrmala i ispitala cijeli razred (�ak nije imala vremena za Matoši�evo "Sjedni - jedan!"), a ocjene ili nesretnima kvrge je upisala u imenik neposredno nakon toga - svega se ona bez greške sje�ala! A mi smo u�ili ko' šašavi!
Usput:
Jagoda veli kako je najgori bio Filipovi� iz zemljopisa u osnovnoj školi u Varšavskoj: one koji su bili nemirni ("Na njegovom satu se je morala muha �uti!") ili nisu znali, tukao je šibom – veli 'Poka�i dlan' i onda pljas, pljas! ("Taj je bio lud, a još smo bili mali!"). Nekada davno isto iskustvo je imala i moja teta, koja je tako�er išla u Varšavsku.
II. Draskovi�eva, osnovna škola u koju sam ja išao, je bila puno bolja – toga jednostavno nije bilo. Kazne su bile "Odi u magare�u klupu ili u �ošak, pa se smiri!", a ako si bio jako zlo�est, onda te hiti van, pa odeš u zahod, zapališ pljugu i usput na vratima napišeš “Kosta voli Marinu!”.
Na vratima crkve pojavljuju se prvi iz grupe turista, o�igledno odlaze, pa zato skoro pani�no zavi�em: "Platiti molim!”, kako bih odzujao prije nego što se na vratima Svete Katarine pojavi �enska - turisti�ki vodi� po Zagrebu 2004. - iz �ijeg turisti�kog itinerera za strance vire YU-pelene. Pa se prigodno sjetim Habija koji je preksino� na Šalati, "oduševljen" cajkama zamišljeno rekao: "Komaraca se bar mo�eš rješiti Autanom!"
Da, da - YU-pelene na Gornjem gradu, ima ih kaj komaraca na dijelovima staza u sjeni stabala u Kopa�kom Ritu, ali ovi zagreba�ki su imuni na Autan, pa na kraju izgleda kako Hrvatskom vladaju hahari koji Hrvatsku nisu nikada �eljeli! Pupavca & Co. namjerno ne spominjem.
U prolazu �ujem �ensku koja govori u mobitel: "Sve je tu jasno, tu se nema kaj više razmišljati! Raspitaj se tko je potpisao, pa onda dobro razmisli kak' buš dalje!”
To�no - kak' bumo dalje, kak' bu to sve ispalo!? Grdo!
Zagreb, Štrossmayerovo šetaliste - statua A.G. Matoša na klupi
Dolazim do Lotrš�aka i skre�em na Štrossmayerovo šetalište gdje je uvijek bilo zaljubljenih koji zagrljeni gu�u na klupama, zastajem ispod ju�ne strane nekadanje VI. gimnazije, gledam prema prozorima na drugom katu, gdje je bio Jagodin razred - i odlazim prema uspinja�i.
U Maksimiru - razgovor s bakicom
Zagreb, Maksimir
Na samom ulazu u Maksimir nekad je bilo lijepo, �isto i mirno, da bi tu poslije nastalo nelijepo i ne�isto okupljalište JNA-vojnika, švercera karata, pijanaca i “kuharica” koje su im pru�ale brze intimne usluge. Uvijek ista slika, godinama je to tako bilo! Te šarolike gomile preko puta Dinamovog stadiona više nema, a nestalo je i ono ruglo od gostionice oko koje se okupljala.
S druge strane, na putu prema glavnom ulazu u Dinamov stadion (Dinamov od 1945., godine kada su "nestali" HAŠK i Gra�anski, da bi se ime, tradicija i HAŠK kao klub odr�ali i sa�uvali u Švicarskoj!), je prije pedesetak godina, nekako u vrijeme kada su proširene tribine na stadionu, postavljena velika statua baca�a diska. �esto smo prolazili pored nje - ne mo�eš do�i na tekmu a da ne pro�eš pored njega, onako nagnutog, taman prije nego se zavrti - i uvijek smo se jako �udili tom miši�avom i jakom baca�u s nekako premalim lulekom, �ak smo ga i pomalo �alili, fu�kaj miši�e i trokut ako je dole nerazvijeno!
I pitali se tko ga je i zašto tako zeznuo - sve dok nismo saznali da je Vanji Radaušu s malim pristojnim pimpekom jedan poznati sportaš poslu�io kao model.
Nakon ulaza, ve� na prvom jezeru imam najljepši mogu�i do�ek: labudovi! Uvijek su mi bili najdra�i –prvo labudovi, a tek onda fokice! Idem dalje - sve je lijepo, �isto i uredno, vrijeme je lijepo, ali ima jako malo ljudi! O�igledno su svi otišli negdje na krivu stranu - mo�da i ne znaju da ovdje po�inje Europa i da put u Europu vodi preko Maksimira, Zrinjevca i Jaruna, a ne preko Špice i Sheratona!
Premalo je ljudi u rano subotnje sun�ano poslijepodne u predivnom perivoju s dva jezera, sa šumom i još dva jezera i zoološkim vrtom uz to – odoše ljudi na krivu stranu, a i djecu povedoše sa sobom!
Pored foka pri�am s jednom bakicom – ka�e da tu �esto dolazi. Pri�a o Maksimiru i kako je tu nekad bilo. Svega se bakica sje�a i pri�a o stvarima i detaljima koje po prvi puta �ujem – kao da se vratila na livade koje su se tu prostirale davno prije svega �ega se ja mogu sjetiti.
Zagreb, Maksimir - �amci na maksimirskom Prvom jezeru, prije 1945.g.
Pri�amo o loptanju kod paviljona, pri�amo o šetnji uz jezero putevima koji su uvijek bili prekriveni friškim samoborskim bijelim šoderom i gdje nikad nije bilo starog zmazanog šodera; pri�amo o maksimirskim kestenjima koje smo nosili doma; pri�amo o �amcima u kojima su se vozile dame s ljetnim šeširima i suncobranima, dok su muškarci zaljubljeno veslali; pri�amo o šli�uhanju na Maksimirskom jezeru kad je zima bila jaka...
Pri�amo i o labudovima i fokama. Veli da su i njoj najdra�i labudovi i fokice, a voli još i medvjede - jako su joj se smilili! Bijeli medvjedi, slobodnjaci s nepreglednih bijelih prostranstava, imaju samo kamene plo�e i bazen, a sme�i medvjedi, slobodnjaci iz gustih, zelenih šuma, samo sklapaju svoje ogromne šape i mole kako bi nešto dobili. Bakica veli da to ne mo�e zaboraviti i da ih �esto gleda, iako joj je pritom uvijek teško. Pri�a i o tome, kako se novi direktor, neki Ani�, primio pravog posla i da je puno ura�eno. Bakica je s tim gospodinom Ani�em jako zadovoljna - zoološki vrt je prekopan i sada je ljepši nego prije, �ak i Vidikovac opet radi i da �e tamo biti gu�va kao i nekada, a negdje odzada su �ak i male monta�ne drvene ku�e u kojima �ive ljudi...
Zagreb, Maksimir
A onda dolazi šok: veli da je neki divljak fokicama dao sardele u kojima su bili špenadli i da je na taj grozan na�in udesio nekoliko fokica! Veli i to, da je par labudova odletilo do Rovinja i da su u uvali Valdibora bili prava atrakcija cijelom gradu - dok ih netko nije zatukao! Grozno - Mladen Deli� bi kliknuo: “Pa ljudi, da li je to mogu�e?!”
Znam da to nisu u�inili oni koji su još kao djeca u Maksimiru zavolili labude i foke - to su u�inili neki drugi koji ne cijene �ivot i ono što je lijepo, to je mogao u�initi samo netko tko je pobjegao iz Vrap�a! Slika je stravi�na – �ivahne foke umiru u mukama i dva plemenita bijela bi�a le�e izme�u kamenja na morskoj obali kao dvije hrpe od zgu�vanog, prljavog i krvavog perja! Pomislih kako mo�da bar ono s labudovima nije to�no, pa rekoh: “Mo�da je neki bedak dao labudovima pokvareni kruh, oni od toga znaju uginuti!?”, ali dolazi odgovor: “Ma ne, to je bilo “krk” i gotovo!” – pra�en pokretom ruku koji je nedvojbeno kazivao o �emu se tu radilo. Pitam se: “Pa ljudi, da li je to mogu�e?!”
Ljubazno se pozdravljam s dragom bakicom, kojoj se ipak još ne usudim re�i da i u moje ime pozdravi sve zagreba�ke medvjede, ostavljam ju pored fokica i kre�em prema izlazu.
S maksimirske klupe na Crveni most i natrag
Kod prvog jezera, na mjestu gdje se dobro vide labudovi, opet je vrijeme za klupu. Mislim na jedan nedavni doga�aj, kada su labud i labudica napravili gnijezdo na lijepom, ali krivom mjestu, pa su imali problema s lisicama i psima. A onda je došao �ovjek, razapeo šator na obali jezera i branio labu�e gnijezdo s jajima. Došli su i Ljudi kako bi pomogli i bili uz �ovjeka koji je razapeo šator i labu�e gnijezdo s jajima na kojima su se u grijanju izmjenjivali labudica i labud branio od lisica i pasa, i sigurno ne od ljudi. Napravili su Ljudi raspored i �ovjek je proveo nekoliko tjedana uz obalu jezera, dan i no� - sve dok se mladi labudeki nisu izlegli i proplivali. To je bilo u Kantonu Zug, negdje u srcu One Europe. Ponovno mislim na maksimirske fokice koje umiru u mukama i na dvije hrpe zgu�vanog, prljavog i krvavog perja na rovinjskoj obali hrvatskog mora, dok mi u glavi trešti - malo ono sa Šalate, malo Šemso, malo ljudo�dersko huktanje uz ples i ratni�ko bubnjanje... i kroz sve to opet �ujem glas Jure Kaštelana: “Do�i prijatelju, mi smo na Balkanu!”.
Kao de�ki, ubijali smo šteto�ine i ono što pika ili grize tako da to poslije svrbi, boli ili neko �ak mora u bolnicu. Ubijali smo zmije, uništavali osinjake i palili stršljenova gnijezda kako smo znali i umjeli. Štakore smo tukli gdje smo stigli i �ime smo stigli – ga�ali smo ih pra�kama, bacali na njih kamenje, pa �ak i cigle na �amki u Dubokoj jami. Najviše smo ih potukli iz zra�nica kod Uljare, skrivene u �ošku Kreši�a. To vidim kao danas: sjedamo na drvene kištre ili na hrpu vre�a sa sjemenkama, bacamo sir i za sitnu lovu po štakoru, ga�amo štakore iz zra�nice - kad ih pogodi, bacaju se u zrak kao lavovi!
I to je uglavnom bilo sve – nikom nije palo na pamet niti pipnuti koju od zlatnih ribica u malom parku na Kreši�u, pogoditi vrapca u krošnji ili odstrijeliti taubeka na krovu... opasni su ljudi koji labudove dave golim rukama, i to onako po dvoje - kad su ve� u parovima!
Sje�anja mi kre�u od jezera gore u šumi, na kojem sam ulovio mog prvog klen�i�a; odlazim do nekog sljemenskog poto�i�a s malim pastrmkama, koji više ne bih znao prona�i; prisje�am se potoka �rnomerca gdje smo lovili grundle koji su flit za smu�a... i u mislima sam ponovno otišao u ribi�iju.
I svi su opet ovdje: Dama�, Vladek, Zoki, Grga, Dado, �uro, Zida, Zrno... a jednog dana puno poslije: Roman, pa Roman, pa onda Roman, pa njegov brat Mario kojem stalno grize i lomi, pa onda opet Roman!
Vidim Savu i mjesta gdje smo �upali štupsere i mrene; vidim šipra�jem prikrivene rukavce uzvodno od starog kupališta, gdje su štuke bile velike kao noga; idem do Rakitja gdje nema babuške, gdje šaran-divljak povu�e kao avion i smu� visi na svakom štapu; idem sve do Zapreši�a gdje su somovi šlapaki; vidim štukodrome iza današnjeg motela “Plitvice”, gdje su štuke grizle kao kederi; opet sam na onoj lokvi “Mi�evac” iza Gorice, gdje štuka grabi raub još dok je u zraku; vra�am se preko “Crnoškolskog” gdje su bili somovi i klenovi, a u Savi opet štupseri i mrene; vidim kako nastaje Bundek u kojem se tuklo kedere i dugo �ekalo amura; vidim plotnice i poduste kod Toplane kojima i zimi vire peraje iz vode; vidim lokve, bare i šoderice nanizane skroz tamo daleko do Ivanje Rijeke, gdje je sve uvijek prosto vrvilo od japankica, crvenperki, �utookica i gdje babuški nije bilo.
Vidim kako s de�kima kre�em pješke s Kreši�a, dok tramvaja još nema; prolazimo pored naselja niskih ku�a kod Kanala i Sige�ice, dok Dr�i�eve još nema; sti�emo do Bugara i Cigana koji ne �e tako skoro otperjati u Kozari Bok jerbo njega još nema; pa prolazimo pored Savice i dolazimo na Crveni most, dok Mosta mladosti još nema. Danas idemo na drugu, ju�nu stranu Save - preko Crvenog mosta.
Zagreb, Crveni most 1892. - 1974.
Crveni most je bio "most-selica": izgra�en je 1892. godine na kraju Savske, 1938. godine je preseljen kod Savice (na kraju današnje Dr�i�eve ulice), a nakon produljenja Dr�i�eve od Vukovarske i preko autoputa do Savice, te izgradnje Mosta mladosti 1974., polako seli u staro (crveno) �eljezo.
Crveni most je samo za vlak i nije za pješake, ali nema drugog prijelaza osim skele na Trnjanskoj i Savskog mosta tamo na kraju Savske ceste - zato ska�emo bosi po pragovima, dok ispod sebe gledaš Savu. Sve je to preusko, a ako još za peh nai�e stari vlak s onim štengama koje grdo strše sa strane – onda je frka, pa se vrlo hitro prebacujemo na vanjsku stranu mosta i visimo s druge strane ograde kao medvjedi na stablu. Visiš dok vlak prolazi, i dole ispod sebe gledaš Savu. A kad vlak pro�e - evo nas opet na pragovima i hopšemo dalje - dok ispod sebe opet gledaš Savu.
Vidim kako na drugoj strani idemo po nasipu kilometar desno, do Crnoškolskog i Crnog puta od crnog leša – i ne idemo lijevo, jer na Hrelji�u je uvijek samo blato! Uz nasip �emo pokupiti duga�ke staklene cijevi, koje tu iskrcava neka tvornica, i praviti super-cjev�ice iz kojih �emo pucati s grudicama kruha, s mokrim gu�vicama papira ili s kuglicama kita. Na Crnoškolskom je Skato sa svojim de�kima iz Trnja. Smojver odmah galami: “Jebate, kaj je bil spektakl! Pa gde ste bili`- to se moralo videti!”. De�ki su opet digli par somova, a pri�a ide ovako: “Skato je zel mamine forange, pa smo prešli u ribi�iju. Jedan je lupal sa štapom po vodi, a mi smo vlekli forange kak mre�u, tak da su nas somovi tukli po nogama - spektakl, moš si mislit! Onda se jedan velki zaletil Skati ravno me�u noge, jedva smo ga sa šerajzlom smirili! A Skato je zgledal kaj podojeni konj!”. A pri�a završava ovako: “I sad bu Skato s pocunjanim forangama došel doma i moral bu imat veš prije nek se vrne mutka. Opet bu s Albusom pral forange i moš si mislit kaj bu ju do�ekalo - po celoj hi�i vise po�mikane forange, kaj sperilki!”. Dado je još dodao: “Odmah bu ona sku�ila da je bil u ribi�iji! Dobil bu s klopferom i posle bu opet rekel kak se poštemal s Trešnjev�anima!”.
To su ti naši Trnjani, oni nas s �amke uvijek zabavljaju, jerbo sve krivo vele! Vele “forange” mesto “forhange”, “sperilek” mesto “spirak”, “šerajzl“ mesto “širajzl”, „štopelzier“ i „šraubenzier“ mesto „štoplziger“ i „šraubnziger“, „stela�a“ mesto „stala�a“, “škanicla“ mesto „škanicl“, „šircel“ mesto„šircl“, „kohšalna“ mesto „košalna“, „putar“ mesto „puter“ i “klopfati s klopferom” mesto “klofati s kloferom”. Jedino kaj dobro vele je “haustor” i “šperhakl” - ali zato bome somovi, ti im nisu loši!
Vidim kako se svi skupa vra�amo po Crnom putu prema skeli za Trnje. S lijeve strane nam je konji�ka staza od hipodroma, a dalje hipodrom i Kajzerica, pa se prisje�am nogometaša koji je tako jako opi�io loptu, da mi je naopa�ke okrenuo sve prste na obadvije ruke. Desno od Crnog puta su Crnoškolsko i polja kukuruza, jer Bundeka i Zapru�a još nema, pa si usput posu�ujemo po klip kukuruza.
Vidim kako dolazimo do kraja Crnog puta, spuštamo se kroz prorez u nasipu do kolnog ulaza i �ekamo na skelu koja s Crnog puta vozi za Trnje. Na ovom mjestu su seljaci iz Gorice, Mlake i Lomnice zimi s kolima prelazili preko smrznute Save - jer skela nije mogla voziti, a stvari su morale do�i na plac.
Vidim skelu koja je sajlom zakva�ena na velikoj sajli nategnutoj preko Save. Skela ima straga kormilo i ku�icu na kojoj piše “Skela Trnje”. Spuštamo se do skele, ne pla�amo, a skelar niš ne veli i odvezuje skelu od obale, okre�e deset metara dugo kormilo s lopatom na kraju - i Sava nas nosi.
To nije ona rijeka kakva �e biti poslije, to je još uvijek ona hirovita i opasna Sava koja mijenja korito, koja raste, nabuja i silovito nosi, koja provali i preplavi �ak i Savsku cestu skroz gore do igrališta “Zagreba”, starog Velesajma i Studentskog centra. Zato smo napeti i zabrinuto gledamo da li �e sajla kojim vragom opet puknuti, kao što se je to ve� dogodilo - sajla je pukla i Sava je odnijela skelu natrpanu selja�kim kolima, konjima i kravama.
Vidim kako napuštamo skelu i pored “Lokomotive” i “Vesla�kog” dolazimo na po�etak Trnjanske ceste. Trnjanska je prva asfaltirana - kona�no smo opet na asfaltu! Prelazimo autoput, prolazimo trnjansku tr�nicu i dolazimo direktno do Vara�dinske, tj. Proleterskih brigada i kona�no Vukovarske, jer Pala�e pravde još nema. Prelazimo Vara�dinsku, gdje tramvaja još nema, a lijevo na polju opet posu�ujemo po klip kukuruza, jer tu Lisinskog još nema. Uz Paromlin idemo na most koji prelazi �eljezni�ku prugu i dolazimo do Glavne pošte - kona�no smo opet u gradu! Još dvije stanice švercanja ili vo�nje na pulferu - pa smo opet na �amki..
“Imate li vatre - zeza me fajercajg?!”. Pitanje me vra�a u stvarnost koja se sastoji od perivoja, jezera, maksimirske klupe, mojih umornih nogu i tipa mojih godina koji stoji ispred mene s cigaretom u ruci. Simpa kit! Takvom bi se na �amki nekad odgovorilo: “Vidite kako je danas lijepi dan! Zato se prvo veli “Dobar dan”, a tek onda se tra�i vatra!”, ali odgovaram: “Samo izvolte, ovaj šljaka!”.
Odjednom sam po�elio ponovno oti�i u ribi�iju na jedno od starih mjesta i po�injem razmišljati kuda bih ja to danas najradije otišao. Sada je najblesavije vrijeme za ribi�iju, ali ipak ne mogu odoljeti – pitati �u Habija da li bismo mogli, samo na par minuta, sko�iti do Rakitja. Tek tako, da mi srce bude na mjestu!
�urim prema izlazu, jer skoro �e dva sata kada imam sastanak s Habijem. Znam ja Habija - predugo je on u Švicarskoj, pa �e sada radi neke eventualne vremenske razlike izme�u Züricha i Zagreba, do�i to�no pedeset sekundi prije dva. Ja sam u Švici puno kra�e i nisam tako dobro izdresiran, pa �u zato do�i to�no trideset sekundi prije njega.
U Rakitju – Ivo “Ribi�” i ŠRD “Šaran”
�im sam spomenuo Rakitje, dragi i dobri Habi je kao iz topa odgovorio: “Baš sam si to po�elio vidjeti!”. Neko vrijeme šutimo, jer si u mislima ra�unamo koliko �e nam do tamo trebati kroz gu�vu, a nakon toga se još trebamo vratiti u sam centar grada. Me�utim, do Rakitja smo došli relativno brzo.
U Rakitju, Habi �eli odmah skrenuti prema prvoj vodi, ali mu velim: “Ne tu - tamo malo dalje! Sada ravno dole, desno u jarak – da, desno u jarak!”. U daljini od stotinjak metara vidimo neki auto na nasipu od šodera – to mi je tako dobro poznata slika! Tu smo, tu po�inju šoderice!
Zagreb, Rakitje
Sve se je promijenilo – toliko šljunka je u me�uvremenu izva�eno, da su �ak i od nekih bara nastala prava mora. Moji tereni po�inju skroz odzada, kilometar od ovog mjesta, ali ne znam mo�e li se do njih još uvijek pro�i. To �u probati jednog dana, ali onda skroz okolo s desne strane, tamo gdje su nas nekad ujutro do�ekivali fazani. Zaustavljamo se kod auta na nasipu i jasno – dole na vodi je jedan ribi�. Lovi na dva štapa, još jedan je polo�en sa strane, iza njega taška i brdo drugih stvari, a u autu je sigurno još barem tri puta više. To ti je auto - sve stane unutra, pa ideš u ribi�iju kao da si krenuo u rat protiv tri plemena indijanaca. S biciklom ili s mopedom je druga pri�a – kad sjedneš na “Colibri”, furaš samo ono što baš moraš. Promatram ribi�a i �ini mi se da mu danas nije baš najbolji dan. Sino� je sigurno slagao stvari sve do pono�i, od zore je na vodi i sada jedva gleda - a riba ne �e, pa ne �e!
Odmahuje mi, spuštam se ni�e, sjedam na zemlju pored njega i pri�amo. Veli da je došao na babuške i da ovdje sve vrvi od njih, ali da od jutra nije imao ni griza – “Ne �e babuška!”. Vadi, opet zabacuje i ka�e: “Sad bu sto posto došla!”. Gledam vodu na kojoj smo nekad s kedericama tukli šaran�i�e i gdje su nam oni ve�i, divljaci, lomili i jake garniture. Rekoh: “A da probate na šarana!?; on: “Ma kakvi, pa zato i lovim babuške! �ekao sam ga cijelu prošlu godinu i ništa – ni jednog nisam videl!”; ja: “Pa da ipak probate, krenuli su!”. Šutimo. Mislim si kako je ovo isti slu�aj kao i sa štamtiševima – ovo je naš de�ko, samo je malo farbenblind. Dobro je da lovi babuške, i to što više, jer ovo je ipak šaranska voda u koju je neka budala nasadila babuške! Rekoh: “Na ovoj vodi sam pravi sre�onoša! Slo�iti �u vam garnituru na jedan štap, pa da vidimo! Imate li malo friškog kruha za “pahuljicu”?”.
Prva tri šarana su bili kilaši, a onaj slijede�i je imao preko dvije kile. Kod prvog me je upitao, imam li foto-aparat; kod drugog sam morao za svaki slu�aj opaliti dvije slike; kod tre�eg sam morao tri puta obe�ati da �u mu sigurno poslati slike; kod �etvrtog smo postali najbolji prijatelji, izmijeniti �emo adrese i kad opet do�em, sve se prekida i idemo u ribi�iju; kod petog sam opet morao obe�ati da ne �u zaboraviti poslati slike; šesti mu je pobegel... Ja sam asistirao s unterfangom i snimao. Pita me �elim li i ja loviti, jer da ima pribora za trojicu, ali rekoh: “Ne hvala, meni je i bez toga lijepo, a pribora imam za dvojicu!”.
I taman kada sam mu htio re�i: “A da sad' probamo dignut kojeg štukira – to�no tamo desno, sasvim uz obalu!”, Habi se pojavio gore na nasipu. Smije se, ali ozbiljno klima glavom i zna�ajno pokazuje na sat. Odlazim, a u mojem Palm-pilotu ostaje adresa na koju sam poslije poslao slike: Ivo “Ribi�” Kobeš�ak, Zagreba�ka 44, �rnomerec, i notica: “Zajedno oti�i na "Sabljake" kod Ogulina – Ivo tamo di�e krupne linjake!”
Na povratku, to�no tamo gdje je Habi pri dolasku htio skrenuti prema prvoj vodi, ponovno se javljam: “Tu unutra, samo da vidim kako to sada izgleda!”. Vozimo do kraja, a na kraju lijepo ure�eno jezero, parkiralište i velika drvena ribi�ka ku�a. O-pa, ovo je zbiljam prva liga! Ulazim u veliku prostoriju s ribi�kim trofejima i slikama po zidovima. Unutra su tri ribi�a – o�igledno se ve� dulje spremaju za odlazak, ali ih uvijek sprije�i ona zadnja koju prije treba popiti. U kancelariji desno, neki plavi, bradati tip s o�ima plavim kao razli�ak, me odmah šalje doma: “Pa kaj niste vidli da je u tri bio fajrunt – sve je vani lepo napisano. Još ovo malo pospremim i šlus – ide se doma!”. Dok si mislim kako su mi njegove, kao razli�ak plave o�i od nekud poznate, probavam još jedamput: “Trebal bi dnevnu kartu, a samo jedamput �u sti�i zabaciti, �urim u grad!”. Bradati tip s o�ima poput razli�ka koje me više uop�e ne gledaju, jer nekaj ruje po ladici, odgovara mi skoro ljutito: “Znamo mi takve – jedamput hiti udicu i ode s par kila koje nisu vidle našu vagu!”. U tom trenutku se s vratiju iza mene za�uje: “Ovde su tri kile koje su ve� bile na vagi, oš pogledat!?“, a onda: “Dino, kaj si to zbiljam ti!? Koj vrag te je donesel, pa nisam te videl ve� sto let!”. Okre�em se, pred menom stoji poznata faca s pet-šest pastrmki u ruci, a iza mene se ponovno javlja plavi, bradati tip s o�ima poput razli�ka koje su mi odnekud poznate: “Ma odi vrit Dino, pa zakaj samo �komiš i niš ne veliš?! Kaj je ono bilo, dnevna karta?”. Poslije sam zabacio par puta, a kako ne bih razo�arao stare prijatelje, na vagi je bilo dvije kile.
Poslije smo Habi i ja brzo odjurili prema gradu. Dok sam ja u ruci neprestano vrtio moju frišku godišnju kartu Športsko-ribolovnog društva “Šaran”, s potpisom “Frajhar”, kako se potpisuje dragi tip s o�ima plavim poput razli�ka, Habi je stalno nešto mrmljao o tome kako se ne mo�e sti�i na vrijeme, ako se krene dva sata kasnije. Na kraju je rekao: “�ini mi se da moramo uzeti u obzir izvjesno kašnjenje, bar malo �emo zakasniti!”.
Zakasnili smo puno! Na prilazu gradu je bila takva gu�va da smo prakti�ki stajali, a nakon što sam rekao da skrenemo desno, jer sam nekad znao pre�icu preko stare Horva�anske - zavrtjeli smo se u nedogled oko nekakvih blokova zgrada, jednostavno smo se izgubili! I taman pomisliš kako si kona�no kod ceste – kad' ono kraj parkirališta, pa furaj opet natrag! Umjesto u pet, kada sam se s Barbom trebao na�i prije komemoracije Alfonsu Vu�eru, u centar grada smo došli tek u trifrtalja sedam. Habi me je ostavio na �ošku Gajeve i Berislavi�eve i onako usput rekao: “Znaš, tko zna - da ovo nismo baš danas obavili, Rakitje drugi puta mo�da ne bi više bilo na svom mjestu!”
*****
Sje�anja:
"Za kišu jednog oblaka" i "Ribi�ija u Rakitju"
Za kišu jednog oblaka...
Lijepa je ova rijeka - široka i mirna u dolinama, a hirovita, brza i duboka u kotlinama. U jednoj kotlini je mali, nepristupa�ni otok, na kojem se je ovog prolje�a odigrala prava drama s labu�im gnijezdom okru�enim nabujalom vodom. Danima smo sa strepnjom gledali kako raste voda, a odahnuli smo tek sredinom svibnja kada je sve ipak sretno završilo.
Na po�etku je izgledalo da si je labu�i par izabrao oto�i� koji je upravo idealno mjesto za njihovo gnijezdo. Skriven u kotlini sa strmim, šumom obraslim i nepristupa�nim obalama, desetak metara udaljen od obale i s pedesetak kvadratnih metara prekrivenih šašem i travom - oto�i� je bio mjesto koje nudi sigurnost, hranu i mir.
I onda se je poigralo vrijeme – umjesto da polako bude sve toplije, naglo je zahladnilo. Hladno�a nije popuštala i - vjerojatno zbog toga - labudi�i se nisu izlegli niti nakon devet tjedana. Poslije je došlo do dugotrajnih kiša i ve� ionako visoka voda po�ela je nezaustavljivo rasti. Rasla je sve dok nije preplavila gotovo cijeli oto�i� i došla do ruba gnijezda. Od oto�i�a je izvan vode ostalo još samo par kvadratnih metara – labu�e gnijezdo okru�eno s malo povaljenog, ali od bujice još uvijek pošte�enog šaša i komadi� zemlje iza gnijezda. Nesre�a je izgledala neumitna - voda �e razoriti i odnijeti u nepovrat i gnijezdo i jaja s podmlatkom. Tako je to trajalo danima, uvijek ista slika: gnijezdo usred bujice koja sve nosi sa sobom i voda koja se je zaustavila na samom rubu gnijezda, pa niti dalje raste, niti se povla�i! .
Cijelo vrijeme, labudica je ustrajno sjedila na jajima. Skutrena na gnijezdu, polegnuta vrata, krilom prikrivene glave i nepokretna satima, djelovala je kao zauvijek uspavana pored njenog labuda na po�asnoj stra�i. A on, kao da svojim tijelom pokušava zaštiti gnijezdo od nadolaze�e vode – stajao je pored nje ispru�ena vrata, visoko podignute glave i uvijek budnih o�iju.
Na šumskom puteljku, na visini od tridesetak metara iznad rijeke, postoji mjesto s kojeg se gnijezdo moglo vidjeti kroz grane stabala. S tog mjesta smo kroz dalekozor danima bespomo�no promatrali razvoj situacije na oto�i�u – i strepili. Svakog jutra smo dolazili puni novih strepnji i pitali se ho�emo li ve� pri prvom pogledu kroz rupu u zelenilu stabala prema oto�i�u na drugoj strani rijeke, opet vidjeti dvije velike snje�ne pahulje. Nakon toga bi s dalekozorom promatrali detalje – i još ja�e strepili. Svakog jutra nas je do�ekivala ista slika – bujica koja dodiruje sam rub gnijezda, na gnijezdu labudica i labud pored nje.
Kona�no, jednog dana su se uz labudicu pojavile dvije male sme�e mrlje, a �inilo nam se da postoji i tre�a. Dva dana kasnije, labudica je u pratnji labuda napustila gnijezdo i zaplovila uzvodno nose�i �etiri sme�e grudice na svojim le�ima. �arobna slika!
Prva stanica je uslijedila u jednom zaljevu stotinjak metara uzvodno, na mirnom i plitkom dijelu rijeke. Tu, uz samu obalu zašti�enu granjem i zelenilom, bilo je mjesto odre�eno za prvo kupanje labudi�a. �etiri male sme�e grudice našle su se u vodi i bezbri�no plivale pored mame labudice, dok tata labud visoko uzdignute glave opet budno pazi i promatra sve što se zbiva. Predivna slika harmonije i �ivota – �ivota koji je mo�da za kišu samo jednog oblaka izbjegao bujici rijeke! To �e trajati stotinjak dana, sve dok labudi�i ne polete - pra�eni bri�nim pogledom roditelja i teškim, specifi�nim zvukom labudova leta.
Ribi�ija u Rakitju
“Dinoooo!”. Izgleda da to tako mora biti - Roman me uvijek probudi taman kad najljepše zaspim! Otvaram o�i, ska�em i pokušavam skop�ati na koju stranu uop�e moram tr�ati – je li potegnulo na mojem štapu, ili je Roman nešto ozbiljnije zakva�io, pa sada moram dotr�ati s unterfangom i ovako pospan još paziti da mu ne otkva�im ribu.
Uvijek isto – u Rakitje do�emo u ranu zoru dok je još vla�no i hladno; nalovimo friške kedere u jednoj od bara; zabacimo na nekom od jezera i lovimo na po dva štapa - s jednim na štukira, a s drugim na šarana, dok s kedericom pipamo po rupama uz obalu; onda je malo toplije – pa skinemo vindjakne; onda se pojavi sunce – pa skinemo d�empere; onda se digne sunce – pa skinemo košulje; onda sunce zagrije – i to je ve� moje vrijeme! Dok se Roman i dalje zeza s kedericom, ja skidam hla�e i majicu, raste�em vindjaknu na zemlji, pravim jastuk od d�empera i košulje i najkasnije u pola devet, spavam kao top pored mojih štapova. I samo je pitanje vremena kad �e do�i ono uvijek isto: “Dinoooo!”.
Zagreb, Rakitje
Dok sam spavao i sanjao kako sam u ribi�iji u Rakitju, Roman se preselio pedesetak metara dalje u šaš – još mu samo vidiš kapu i bome dobro svinuti štap. Ulovio je nešto krupno, i jasno - njegov unterfang le�i pedesetak metara dalje, tu pored mene! Uvijek isto, u tom smo tak' dobro izvje�bani! Poslije dr�i šarana-divljaka u rukama i veli: “Lijep je, pustit �u ga!”; velim: “Ve� imamo dosta, ali kaj sa susjedima?“; veli: “Kud' �eš njima, pa prošli put sam podijelio sve do osmog kata!”; mislim si: “I prije toga dva sata �istio ribu!”, a pitam: “Idemo doma?”; veli: “Si lud, tek je po�elo!”; mislim si: “Opet bumo došli doma u deset nave�er!”, pa velim: “Najbolje vrijeme je prošlo, još �u malo od�oriti!”.
Roman ostaje prikriven u dubokom šašu, a ja se vra�am na svoje mjesto. Ovo je stara voda, ovdje još nisu vadili šoder, pa je obala prirodno niska, osim na isto�nom kraju jezera desno od mene, gdje se kao nasip uzdi�e komad odvaljene zemlje. Za svako od tih mjesta ve�u me uspomene: i za šaš, i za otok, i za komad odvaljene zemlje!
U ovom šašu sam jednom do�ekao ve�er. Nakon zalaska sunca, poznati teren je polako postajao sve neprijateljskiji. Nije bilo mjese�ine, tako da sam ostao u mraku, a oko mene su, samo prema nebu, bile vidljive tamne konture šaša, grmlja i silueta mojeg štapa. Sâm, u mraku, našao sam se usred meni potpuno nepoznatog no�nog �ivota koji je po�eo na jezeru. Oko mene je stalno nešto bu�kalo, šuškalo, micalo se... na hiljade zvukova od kojih ti svaki poru�uje kako ti tu nije mjesto.
Razli�iti šumovi u šašu su me po�eli strašiti, kreketanje �aba odjednom je dobilo zastrašuju�i prizvuk i nelagoda se je na kraju pretvorila u strah. U trenutku kada sam �uo kako se i nešto krupnije mi�e u mojoj blizini, odlu�io sam se što br�e pokupiti. Me�utim, u tih par minuta, moj strah se je toliko pove�ao, da sam jedva stigao izvu�i štap, stvari sam pokupio gotovo u panici i na kraju sam otr�ao kao lud.
Odonda znam da po danu poznati i najljepši teren, po no�i mo�eš napustiti u trku, punih ga�a.
Na obali s druge strane otoka nas je jedne no�i ulovilo nevrijeme. Prvo je po�elo puhati tako jako, da su se konture stabala na otoku svinule skroz prema dole, onda smo morali u�vrš�ivati štapove, jer ih je vjetar po�eo okretati i bacati, a taman kada sam rekao “Sva sre�a da ne pada kiša!”, udario je takav pljusak da je pogasio apsolutno sve – od vatre do volje za ribolov. Kak' �eš lovit', kad' su ti se �ak i cigarete raspale u nepromo�ivom d�epu punom vode? Roman - koji je svoju jaknu dva dana testirao s par litara vode, da bi na kraju rekao da je 100%-nepromo�iva – sada je hladno konstatirao: “Ipak je promo�iva, mokar sam do ko�e!” i zapo�eo: “Izvrsno, ovo je... ” - ostatak smo puni novog elana odurlali zajedno: “... najbolje vrijeme za smu�a!”. Da nas je netko �uo kako se deremo, vjerojatno bi pobjegao od straha pred lu�acima. Zoru smo do�ekali mokri i smrznuti, tapkaju�i kao pingvini, ali sa sedam smu�eva: kilaš, pa malo ve�i, pa još ve�i... i onda onaj najve�i, od �etiri kile. Taj je naravno bio Romanov, jer ja sam davno, još kod prvog smu�a kojeg sam imao na udici, zauvijek izgubio pravo na krupnog smu�a!
Tada sam raub bacio u jednu rupu par metara od obale, i to preko vrha grane koja je visila nad vodom – prakti�na stvar koju smo zvali “gran�ica”. Nakon toga sam otišao postaviti štap na šarana, a kada sam prvi puta pogledao prema “gran�ici”, plovak i grana su bili pod vodom. Grana se ljuljala u duga�kim, ravnomjernim pokretima, kao da diše, i bio sam uvjeren da se zaka�ila krupna štuka.
Povukao sam i bila je gore, po�eo sam izvla�iti i onda sam na dva metra od sebe, metar ispod površine ugledao ogromnu tamnu konturu ribe. U tom trenutku je prestao otpor na flaksu, riba se polako okrenula i nestala, a u vodi je tonuo ostatak kedera.
”De�ko, znaš li kaj je to bilo?” – pitanje mi je postavio neki star�ek u tirolkama, šarenoj košulji, s ribi�kom taškicom, zelenim šeširom i ribi�kom štapom. To su oni najsimpati�niji - še�u uz obalu, stanu kod nekog grma, malo pikaju ili blinkaju i onda odu dalje. Rekoh: “Krupna štuka, jako krupna štuka, bio sam siguran da je ve� sve progutala!”. Tada je po�eo dulji monolog simpati�nog star�eka. Zapo�eo je potpuno mirno: “De�ko, ovo je bio smu� - i to kapitalac!”; onda malo manje mirno: “Dobro preko deset kila!”; onda ve� uzbu�eno: “Mo�da i petnaest, to je bila prava beštija!”; onda je povisio glas: “Zapamti si za celi �ivot – smu� ima mala usta i guta, smu� polako guta, i ako ne znaš niš pametnije – pusti nek' proguta do šupka!”.
Strašno se uzbudio, pravo predinfarktno stanje, onda me je �ak primio za prsa, po�eo me tresti i vikati: “Bedak, ovak' nekaj više ne buš videl u �ivotu, ja to još nisam videl, a ti to ne buš više videl ni na slici, ni na tr�nici - kakva udica, zaboravi krupnog smu�a!”. Otišao je ljut i jako uzbu�en, a meni je samo zvonilo ono njegovo: “Zaboravi krupnog smu�a”. Odonda �ekam krupnog smu�a – i svaki put se ponovno uvjerim da je star�ek imao pravo!
S komada odvaljene zemlje jednom me je pozvao mladi�-lokalac, tu negdje iz sela: “Imaš meredov?”. Bio sam dosta udaljen od njega i ve� pola sata sam s jednim okom promatrao kako se nate�e s nekakvom ribom. Lovio je na bambus s �ekrkom i �ak iz daljine se vidlo da dobro zna što radi, pravi majstor! Tek kad' sam došao do vode ispod njega, shvatio sam da je pravi Kralj – pred menom je bio šaran od pet-šest kila, umoran i nemo�an kao bebica – ulovljen na 0.20 flaksu!
Rakitje je Raj na zemlji! Svega tu ima, štuka, somova, šlapaka, cvergla, šarana, ostri�a, klenova - i što je najva�nije, smu�eva. Po pli�acima ne smiješ niti isprobati blinker, jer ti se mali štukiri vješaju kao kederi, pa ih moraš puštati i samo gubiš vrijeme. Krupnu štuku ve� moraš �ekati, štukodromi polako nestaju, kao što su i prošla vremena kad hitiš kedera na raub, keder još nije praf ni dodirnuo vodu, a ono “vruuum”, štukir ga je ve� dohvatio, plovak napravi par puta “cup – cup”, krene, ode pod vodu – i kontra, tu je! Sada ve� �ekamo – ona prava vremena su na izmaku!
Sve se mijenja! Ribi�ka društva su sve oko Zagreba tako fino me�usobno podijelila i usitnila, da ti iza svake tre�e vrbe treba nova dnevna karta. Ovdje u Rakitju je sve došlo pod Samobor i tu ti više ne mo�e pomo�i niti jedan zagreba�ki klub – pogotovo kad ti Samoborci pošalju �uvara za kojeg svi oni bez dnevne karte nisu �ak ni krivolovci, ve� kriminalci i lopovi. Uvijek nam ho�e naplatiti globu umjesto dnevne karte, jer ne �eli shvatiti da mi iz Zagreba nemremo klipsati do Samobora po dnevnu kartu i da je on zbog toga ovdje. Susreti s njim su uvijek neizvjesni i bojimo ga se kao vraga, jer znamo da je to jedan nervozni idiot, koji voli iz puške prijete�i opaliti prema nama kao da smo fazani.
Sve se mijenja! Grade se nasipi, jer Savu treba ukrotiti, a oni iz Baze na ulazu u Rakitje sve više vade šljunak, kopaju i raskopavaju. Jednog dana, kad sve dobro raskopaju, od hiljade rukavaca, lokvi i jezera gdje je Sava stolje�ima plavila, ostati �e šoderice u kojima smu� ne radi gnijezdo, ostati �e šoderice tako strmih obala da ni lisica ne mo�e do vode, ostati �e šoderice okru�ene be�ivotnim šljunkom na kojem �aba ne ska�e i vrba ne raste, ostati �e šoderice razdvojene nasipima s kojih su kranovi vadili šljunak i punili kamione na mjestima gdje su nekad �ivjeli ze�evi i fazani. Ostat �e šoderice na kojima se više ne�e �ekati na griz divljeg šarana i štuke - jer gristi �e samo komarci!
Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (21)
PS:
Slijede nastavci - svaki drugi tjedan po jedan !
Prijedlog:
Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
