Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (26)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Gradu diverso, via una!
Prologus ante rem
Zagreb, II. Gimnazija, Kri�ani�eva 4, prvi "c" razred, tri reda po sedam školskih klupa, dva mjesta po klupi - i sve smo popunili. Školske godine 1962./1963., razli�itim smo koracima krenuli istim putem ("gradu diverso, via una!") - putem koji nas vodi do viših škola, fakulteta, umjetni�kih akademija, ili ne�emu drugom, zavisno o raskri�jima, sre�i ili slu�aju, iskorištenoj prilici ili neizbjegnutoj neprilici, sudbini i vjetrovima �ivota.
U�inili smo prvi korak na dugom putu, i time je "kocka ba�ena": izabrali smo gimnaziju nakon koje slijedi studij (jer tko je vidio oglas za radno mjesto: "Tra�imo gimnazijalce!" - osim za radnu snagu u berbi špargli ili jagoda), odnosno, nismo izabrali kra�i put s nastavkom školovanja u nekoj od srednjih stru�nih škola koje pripremaju za konkretna zanimanja, omogu�uju relativno brzo zaposlenje i "kruh u rukama".
Izabravši gimnaziju, izabrali smo put ustrajnog u�enja i odr�avanja znanja.
Na po�etku tog puta gledali smo maturante kao da su neki divovi, i veselili se trenutku kada �e gimnazija biti iza nas; poslije na faksu, zavidno smo gledali apsolvente i mislili: "Još samo to, pa diploma i poslije �e sve biti puno lakše!”, da bismo nakon diplome shvatili kako smo još uvijek daleko od cilja - i da je ono pravo "putovanje" tek po�elo!.
Jer na putu su teške dionice, kri�anja, mo�da bitni odvojci i brojni "milestones", a sve moraš pokušati pro�i na najbolji na�in - vjeruju�i u sebe, primjenjuju�i našu narodnu "Uzdaj se u se i u svoje kljuse!", i
zatvaraju�i prostor va�enja latinske izreke "Sudbina �e prona�i put!" ("fata viam invenient!"). I zato u�iš, uporno i neumorno!
Najbrojnija kri�anja i odvojci su na najintenzivnijom i najte�em dijelu puta, na dionici napredovanja u struci! Tu su i glavni, i vjerojatno najva�niji "milestones", jer ako do njih ne do�eš, teško �eš uspjeti na drugim dionicama puta.
Po�etak izgleda lagan i s alternativama, ali na putu �ekaju mnoge, predvi�ene i nepredvi�ene prepone od kojih su neke previsoke, ili van tvoje mo�i, jer o svemu do �ega ti je stalo, ipak odlu�uju drugi!. Odlu�uju šefovi, profesori, komisije, vije�a - po manje-više objektivnim kriterijima, ili po onim "sistemskim" ("cuius regio, illius religio!"), a jer je tvoj najja�i odgovor: "Znanje i marljivost!", znaš što moraš raditi i odr�avati, i zato konstantno puniš "akumulatore".
Sljede�a dionica na putu je napredovanje po znanstvenoj i sveu�ilišnoj liniji - od magisterija i asistenta do doktorata i docenta ili profesora, ili �ak do najvišeg cilja onih rijetkih, akademije znanosti i umjetnosti. Dionica sadr�i seriju sve ve�ih "uzbrdica s preponama" na kojima su sve te�i i krupniji "milestones" - koje �e ve�ina u "itinereru" svojeg puta ipak izostaviti.
Jer svaki uspješni korak na tom putu podrazumijeva povoljnu startnu poziciju, i nakon toga trud, u�enje, samo-uskra�ivanja na planu drugih odnosa i aktivnosti, pa �ak i zapostavljanje istih. A to ima svoju te�inu i cijenu, jer svaki "prekomjerni" napor (kao i na bilo kojoj dionici puta , i op�enito u karijeri!), podrazumijeva gubitak koji ima svoj vrijednosni izraz na nekom drugom planu.
Uz put su i "milestones" razli�itih veli�ina, te�ina i boja, zajedni�ki za sve dionice na putu, "milestones" koji ukazuju na tvoje napredovanje po organizacijsko-hijerarhijskim linijama. Jako su va�ni, i što više ih dosegneš i pro�eš, u �ivotu �e ti biti bolje i biti �eš zadovoljniji jer te vode prema ukupnosti ispunjenja cilja, i jer u pravilu ukazuju na uspješnost karijere (formalno: pozicija, ugled, kompetencije, odgovornosti, bud�et kojim raspola�eš, mogu�nost odlu�ivanja u pogledu onoga u što vjeruješ itd.), i ukazuju na sve ono što �ivot �ini lakšim, ljepšim i sadr�ajno bogatijim (pla�a, imovinska kartica, putovanja, simpoziji itd.)
U nekim strukama je to "automatika" vezana uz svakodnevni posao, dok u drugim, posebno u tehni�kim strukama, uglavnom zna�i pravovremenu odluku o nastavku karijere po menad�ment liniji, i ako se �eli zadr�ati state of the art razina stru�nog znanja, �ak ako si i na vrhu - opet u�iš!
U�iš, i to ti uop�e ne pada teško, dapa�e, to je ono normalno i kako mora biti - jer tako radiš od osnovne škole i jer ve� odavno niti znaš, niti mo�eš druga�ije!
�ak i na zahod ideš s knjigom, bez knjige ne mo�eš niti u kupaonicu niti na pla�u, knjiga te prati svugdje, i na kraju �e te otpratiti i glavnom šefu gore, jer �eš ili zauvijek zaspati ili �e te nešto iznenada drmnuti - ali u svakom slu�aju, s knjigom u ruci!
Mo�da �ak ne�eš spoznati niti jednostavnu istinu, da od silnog u�enja nisi stigao nau�iti kada i kako prestati s u�enjem! Posljedi�no, tvojem u�enju nema kraja, u�enje ti postaje sastavni dio rada i na�ina �ivota: "una via vitae" - ili mnogo modernije kazano, Life style impregniran konstantnim u�enjem!
* o promjenama
S vremenom, dugo stjecana znanja mogu postati netra�ena, nestaju stara i nastaju nova podru�ja specijalizacije, ili se �ak pojavi i "nova struka" unutar struke - i to vrijedi za sva zanimanja, promjene ne zaobilaze "�ak" niti "društvenjake". Pa ako na kri�anju skreneš zbog tih promjena, ili promijeniš firmu i "opis radnog mjesta", opet slijedi trud na stjecanju novih znanja!
I tu ne poma�e niti ako o tebi pišu kako si prvi u Europi napravio HiTec ovo i ono, jer znaš kako �e to za koju godinu biti špranca koju �e tehni�ari apsolvirati na trodnevnom kursu - pa zato opet u�iš ono novo i najnovije, suo�en s novim konceptima, tehnologijama, aplikacijama, metodama, alatima... i znanjem mladih koji dolaze, a isto �ele imati "svoju katedru", "svoj odjel", "svoj laboratorij"... ! Pa u�iš i u�iš, jer to je zakon odr�anja na vrhu struke.
Stalno u�iš nove stvari kojih ima sve više, i što više u�iš, ono novo kao da sve br�e i sve više dolazi - jer put koji si izabrao je zapravo spirala koja se stalno širi - Circulus Vitiosus! I zato više ne ponavljaš naivu s po�etka puta: “Još samo to i sve �e biti lakše!" - jer znaš da je to �ista pušionica, i da vrijedi samo jedno: promjene su zakon ("The change is given!") i ne postoji “još samo to" niti trajniji "status quo".
Promjene su velike i nitko nije pošte�en, radna mjesta "u zavjetrini", ako ih uop�e ima, su samo privremeni izuzeci, jer sve se mijenja - od sjedalice na radnom mjestu, do globalnih sistema u radnom prostoru. Pa onda izna�i i sa�uvaj mjesto u jednom od sistema koji konstantno "dišu" u iskustvenim intervalima od pet do sedam godina - a tvoj put traje decenijama!
Detaljnije:
Da, sistemi "dišu", i to sve br�e, u stilu: prvo udahni, pa sve centraliziraj i integriraj zbog sinergijskih efekata - koji pre�esto ostaju neostvareni, onda izdahni, pa atomiziraj na bazi�ne djelatnosti i profitne centre; pa utvrdi nove vizije, nove ciljeve (ako je jedan od ciljeva biti "vode�i u struci ili svijetu" - bje�i, jer to je prvi znak da firma propada); pa opet integriraj, globaliziraj, napravi barem 3D strukturu u kojoj se radi po jednoj, globalno funkcionalnoj liniji, raportira po drugoj, a pla�a prima po tre�oj (ako te zadesi - sve u razli�itim zemljama); onda promjeni strategiju, pa stvaraj "competence"-centre i provedi "out-sourcing" (jer to �e kao biti jeftinije i kao ne�eš izgubiti "know how" i kontrolu nad kriti�nim resursima - a ionako �eš poslije napraviti "in-sourcing" na krivom mjestu) - i pri svemu tome, onako "usput", cijele firme nestaju ili promjene vlasnika; nestaju još ju�er vitalna podru�ja i organizacijski entiteti, od centralnih funkcija, do razvojnih, proizvodnih, monta�nih, servisnih i drugih linija, nestaju hale, uredi, a ponegdje cijele zgrade i lokacije. Nestaju radna mjesta i ljudi, jer to je mjesto troška koje treba optimirati - pa se za isti novac sve više radi, dok radno mjesto postaje sve manje "tvoje", a ponegdje se i "rastopi" u "coworking", "shared office space", "shared desk" i sli�nim konceptima.
Mnogi, posebno u "call"-centrima, postaju "remote workers", jer je lokacija radnog mjesta transparentna u umre�enom svijetu - pa se uspostavljaju profitni centri na razini pojedinca koji rade od ku�e u "see you on the network!"-modu, �ime su, opet onako "usput", troškovi radnog mjesta preba�eni u privatnu sferu, i to ako je jeftinije, u Kuala Lumpur.
Promijenilo se sve, i sve se dalje mijenja, do na�ina me�usobne komunikacije, informiranja i sastanaka - pa se sada sna�i! Ili pokušaj kod nekog multia voditi projekt s timom rasutim negdje izme�u Charlotte, Londona, Solne i Rotterdama, �ije �lanove uglavnom vidiš na ekranu, a integriraš servisnu funkciju i šljakere u 160 zemalja - a prvo na što naletiš, nisu problemi menad�menta, organizacijskog prestrukturiranja iz starog u novo, komunikacije ili razli�itih tehni�kih infrastruktura, ve� švedska kultura odnosa prema radnom mjestu, otpor i garancije tra�ene od njema�kih sindikata, radni ugovori i razli�iti zakonski propisi u razli�itim zemljama, i tako tim redom - a na put si nekad krenuo kao in�injer elektrotehnike, i to elektronike, one digitalne. "Nu�na" formula uspjeha - quod erat demonstrandum!
I ne samo to, i sam po�etak puta je bio u znaku promjena revolucionarnog i trajno-tektonskog karaktera uz nagli prelazak iz starog u novo! Naime, naša i nama po godinama bliske generacije su sazrijevale neposredno prije i po�etkom 1960-tih godina, dakle to�no u vrijeme eksplozivnog po�etka tehnološke revolucije, i s druge strane, "Big Bang" promjena �iji plimni val su pokrenule baš generacije mladih - revolucionarnih promjena koje su u po�etku nekako logi�no, a poslije i za najve�e vizionare nepredvidljivo, kao svojevrsni Tsunami po�ele mijenjati i promijenile svijet.
Da, prakti�ki u nekoliko godina, svijet oko nas se bitno promijenio i udareni su temelji svih budu�ih promjena. Sve smo to do�ivjeli i bili smo dio toga!
A naš put u struci smo zapo�eli u vrijeme stvarnih ili barem proklamiranih konstanti i trajnih vrijednosti u stilu "ljudski resursi i u njima akumulirana znanja, iskustva i sposobnosti, motivacija i novi izazovi su naša najve�a vrijednost, klju� našeg uspjeha i osnova naših vizija za budu�nost!" - koja Pljuga!
No, mi smo to prihvatili, i tako smo se i pozicionirali u odnosu na struku, radno mjesto i poslodavca.
Da bismo poslije vidjeli kako sve pada, kao �unjevi u kuglani - samo bez zvuka. Polako ali sigurno, promijenili su se svi vidovi me�usobnih odnosa entiteta u radnom prostoru (firma, poslodavac, menad�ment, radni tim, radni prostor, radno mjesto, radnik, ugovor o radu, radni uvjeti... itd.). Pa se opet sna�i i na�i svoje mjesto!
Sve je to svima poznato, dok kao nepoznato ostaje kako ljudi kao pojedina�ne individue, odgovaraju na te promjene, kako ih do�ivljavaju, kako im se prilago�avaju i koliko su pritom uspješni u razli�itim fazama i pri razli�itoj dinamici tih promjena.
Globalni odgovor je: "Teško!" - i vjerojatno najte�e baš za našu generaciju, koja je u potpuno druga�ijem vremenu odgovorila na tri najbitnija pitanja u pogledu svoje budu�nosti: "Što �elim raditi?", "Što �elim biti?" i "Što �elim posti�i i imati?", koja se odlu�ila za put priprema i stjecanja znanja nu�nih za ostvarenje tih svojih snova, vizija i ciljeva, te puna optimizma krenula na put.
Naš put je u pravilu bio put uspjeha i uspješnih, put na �ije rezultate razred mora biti posebno ponosan, jer je to postignuto u kontekstu promjena s kojima smo se decenijama suo�avali - i uspjeli!.
* o empiriji nekih �udnih sistema
Uz sve to, svaki "milestone" na tvojem putu �e biti bli�i ili dalji, zavisno o konkurenciji, "pravilima igre" i kriterijima konkretne sredine - pa ako ti je znanje glavni ili jedini adut, opet dalje uporno u�iš kako bi kompenzirao razlike i "nedostatke" mimo kriterija stru�nosti.
Ili �ak pokušavaš kompenzirati ukradene "milestones" - jer i to se zna desiti (ako ti netko "pokupi" ideju, poentira ili potpiše nešto što si ti uradio, izvještava o rezultatima tvojeg rada kao da su to njegovi rezultati - ili magistriraš tek nakon što je doktorirao netko iznad tebe, jer prije nisi "stigao" zbog marljivog rada na segmentima njegovog doktorata)!
Pritom, ako znaš, ho�eš i vjeruješ u sebe, ali ne mo�eš jer sredina ti sve priznaje i zna, ali neda "�in više" jer su prije tebe na redu oni vlastiti, pokušavaš sti�i do sljede�eg "milestone" u modu opruge - što te više stiš�u ili zaobilaze, ti više radiš, u�iš i još više znaš. I gledaš kako oni "unaprijed izabrani", bez posebnog napora, ipak napreduju mimo tebe! �ime te sile da što br�e, na vlastitoj ko�i empirijski apsolviraš pravila takvih sistema - i kada ti je svega dosta, odlaziš!
Detaljnije:
Pravila ka�u: "Glavnog postavlja politika, glavni u pravilu nema pojma, glavnog mo�e smijeniti samo politika i glavni je za tebe u nedosti�noj, zabranjenoj zoni, jer si iz politike eliminiran mo�da ve� u trenutku ro�enja"; "Ako glavnom nešto va�no objasniš i on obe�a podršku, budi siguran da �e preko vikenda u njemu proraditi politi�ar, i da �e u ponedjeljak napraviti suprotno!"; "Ako te glavni povede sa sobom na neki sastanak s glavnima, onda to zna�i da mu predstoje neprilike. Tvoj jedini zadatak je, ako glavni upadne u govna, da ga što br�e iz istih izvu�eš, i to tako, da to po mogu�nosti nitko ne primijeti! Ako se radi o putu u inozemstvo, onda imaš i ulogu prevodioca, s time da ono što glavni govori, moraš koliko-toliko "modulirati", kako "zapadna strana" ne bi primijetila da glavni lupeta. I ne o�ekuj "hvala" - jer to je ionako baš ono što se od tebe o�ekuje"; "Glavni, kao svaki politi�ar, ne vjeruje nikomu, a posebno ne vjeruje tehni�arima, jer ne ku�i ono što rade, pa mu �ak i oni sistemu lojalni, predstavljaju opasnost. Posebno ako vode neki projekt koji �e mu donijeti poene, ali �iju problematiku niti shva�a niti mu se mo�e objasniti, te se zato boji da mu projekt i cijela ekipa ne odu predaleko i van kontrole - i zbog toga projekt ili ne kre�e, ili radiš za nekog od njegovih nemapojmovi�a"; "Stru�njaci su u pravilu lojalni, i �ak vjerni prema firmi, ali ne prema šefu �iji jedini autoritet je autoritet pozicije - i pogotovo ako je ortodoksni 'sistemac'"; "Poltroni prolaze izvrsno i glavni ih treba u što ve�im koli�inama, pa ako imaš debelu ko�u, pripremi mu referat, napravi dobre folije, i ako treba, pomogni mu da shvati prezentaciju - i onda se sjedni u prvi red, pa�ljivo slušaj i pritom radi zabilješke tako da to svi dobro vide, i na kraju plješ�i!".
"Ako nekoga pošalju na specijalizaciju u inozemstvo koju si ti o�ekivao - primi se posla po no�i, napiši skripta koja pokrivaju sadr�aj specijalizacije, i odnesi u Sveu�ilišnu tiskarnicu, kako bi bila izdana prije nego što se doti�no-specijalizirani vrati. A kada opet ode netko drugi, ne piši druga skripta, jer �e po njima, po povratku dr�ati vje�be ovaj drugi - kao što to sada fino radi onaj prvi!"; "Kada ti odjednom više ništa ne prolazi, ili tapkaš na mjestu, a ne znaš zašto, jer nitko otvoreno nije protiv - onda si naletio na tzv. 'politiku sitnog terminskog kašnjenja' sistema koji je protiv onoga što �eliš!"; "Ako ti kolega i prijatelj veli kako je najbolje bez uzrujavanja prihvatiti stvari kakve jesu, jer to je kao normalno - nemoj se uzrujavati, vrijeme je za odlazak, jer si na pogrešnom mjestu!"; "Kada pri dolasku na posao osjetiš da ti je korak na prvu stepenicu nekako te�i nego ju�er - pod hitno potra�i novi posao!".
"Ako sekretarica nakon ulaska u sobu za sobom pa�ljivo zatvori vrata i veli: 'Šefe, �ula sam...' - pa�ljivo slušaj, jer nekom si debelo stao na �ulj"; "Ako ne koristiš pravo na auto sa šoferom, ve� koristiš kombi firme koji redovito vozi na linijama izme�u desetak tvornica - 'per def' iritiraš cijeli upravni odbor, od kojeg ponekom, auto poslu�i i za ljubavnicu!"; "Ako odeš direktno u ra�unovodstvo neke od tvornica (ili neku drugu stru�nu slu�bu), jer �eliš na terenu ocijeniti status aplikacija (i jer primjenjuješ englesko pravilo "don’t believe everything you hear reported - go to the field!") - onda �e te zamrziti barem financijski direktor tvornice, od kojeg ionako ne bi ništa korisno saznao!"; "Ako se kao nepartijac �eliš riješiti sekretara partijske konferencije koji stalno rovari i ništa ne radi, onda ga pošalji na Višu školu organizacije rada u Kranju, gdje �e bez posebnog truda i nepotrebnog poha�anja nastave, dobiti titulu "ing. organizacije rada", oslobodi ga svega kako bi se mogao posvetiti partiji i hobijima - i dr�i fige da što prije završi - i ode negdje za direktora! I ne o�ekuj 'hvala', jer mu pri njegovom odlasku ostaješ još sumnjiviji nego što si bio pri tvojem dolasku!".
"Šefa na razini 'n' mo�e maknuti samo šef na razini 'n+1', ali taj odnos, informacije i protokol šef na razini "n" ima pod kontrolom, a sistem ga ionako štiti tako dugo dok nešto grdo ne zariba - i zato su mu opasni samo oni direktno ispod njega, na razini 'n-1'. Zbog toga i glavni i šefovi ispod njega imaju obi�no pet "desnih ruku" - dva pametna koji znaju, rade i vuku naprijed, i bez kojih ne mo�e, te tri njemu sli�na "sistemca", koji su njegove "gore list", koji u funkciji šefa i sistema dr�e protute�u onoj dvojici pravih - te im usput, gdje god stignu vade mast."; "Sistem se dosljedno kopira po svim razinama prema dolje, do one najni�e!"; "Va�enje masti i glodanje odvija se samo na istoj razini!"; "Podrška s ni�e razine je nebitna, i ne postoji zbog neosjetljivosti i nezanimanja za ono što se zbiva na prvoj višoj razini (primjerice: �ista�icu totalno ne zanima ako daktilografkinja ima tri puta ve�u pla�u, ali �e poludjeti ako druga �ista�ica ima partfiš umjesto metle, ili BIS umjesto Charlia - i pet lipa više)"..
"Sistem, zbog zaštite sistema, zabranjuje zaobila�enje razina! Ako netko s razine 'n-1' direktno upozori glavnoga na razini 'n+1' kako šef na razini 'n' ko�i i brlja, �uti �e samo: 'Interesantno - hvala na informaciji!', sljede�i dan �e dobiti po piksi, jer je zaboravio pravilo 'Sistem se osve�uje i ka�njava!', a ako je imao zaista sna�nu argumentaciju - tek poslije, u novoj firmi, saznat �e da je šef na razini 'n' smijenjen - zbog nekog hotelskog ra�una, te da mu je napravio uslugu, jer je dobio peterosobni stan uz direktorsko mjesto, primjerice u �akovcu."
I kada ona zadnja kap prelije �ašu, promijeniš sredinu (a staroj sredini u sebi zahvališ na poticaju i novim perspektivama, jer nisi znao da postoji toliko boljih mjesta!), u novoj sredini opet radiš, trudiš se i u�iš s puno volje i entuzijazma - kako bi ubrzo shvatio da ponavljaš staru pri�u.
I onda, najkasnije nakon tri "hopa" shvatiš kako je svugdje isto - pogotovo ako si stjecajem okolnosti radio na sveu�ilištu, u privredi i republi�koj upravi, pa na kraju konstatiraš: "Bilo je dosta, ista iskustva u tri razli�ite strukture, sve je tu jasno - idemo van, bez povratka i okretanja prema natrag!". Pritom si siguran kako je odluka na mjestu, jer si doma tri puta pokušao (a osim vojske, �etvrte reference niti nema) , i jer ti poslije nitko ne�e mo�i pri�ati "kako bi bilo da je bilo i da si još malo pri�ekao".
I kao mnogi visoko-kvalificirani i sa znanstvenim "�varcima", ne odlaziš "trbuhom za kruhom", ve� zato jer �eliš još više i bolje! I usprkos tome da ti je dosta onoga što si do�ivljavao kao nepravdu, i da ti je "pun nos" gombanja sa sistemskim "rivelinjosima", tvoja su sje�anja pozitivna - nau�io si mnogo, bilo ti je dobro, postigao si dosta, i odlaziš s dobrim referencama.
Odlaziš, �ak iako znaš da je to desetak godina prekasno, i da te godine ne mo�eš nadoknaditi - ali ipak odlaziš, kako bi barem tvoja djeca imala bolje uvjete, šire horizonte i ve�e šanse.
Pa onda i zato, u nekoj stranoj zemlji kre�eš iz po�etka - i opet u�iš!
A onaj koji misli kako sam s "globalnim" trendovima i sistemima koji "dišu" zakomplicirao do daske, neka samo malo bolje pogleda ono "lokalno" oko sebe: sve je tu, mo�da samo u fragmentima, ali tu je!
I mo�da zato, u stilu "heroji su umorni!", odlazimo na vrijeme! Pritom, po�elimo najbolje mladim gimnazijalcima koji kre�u našim putem na temelju sli�nih uvjerenja i pretpostavki, mo�da i ne razmišljaju�i kako �e biti i što �e raditi za dvadesetak godina, dakle negdje tek na pola puta.
U mnogim zanimanjima, uz mnogo truda i sre�e, prekvalificirati �e se "u hodu" - i to mo�da više puta!
No, kako sam u ova dva dana landranja po Zagrebu shvatio, kod nas je situacija ve� trinaestak godina mnogo jednostavnija, problem nije u budu�nosti, ve� u svakodnevnici, i svodi se na par osnovnih varijanti, koje u praksi prate br�e promjene stanja - trend negativan:
- imaš radno mjesto, radiš i manje-više sve štima;
- imaš radno mjesto, ali ne znaš koliko još dugo, ili �ak ne znaš je li firma, s likvidatorom ili bez njega, još uvijek postoji, radio ili ne radio, malo toga štima, a pla�u u svakom slu�aju ne�eš primiti, ako zbog ni�eg drugog, onda zbog blokiranog ra�una, te
- nemaš radno mjesto, i vrlo teško �eš ga na�i.
Ili, na konkretnim primjerima iz susjedstva: dolaziš na posao i radiš, ali ve� danima ne znaš je li ti firma još postoji i kada �eš primiti sljede�u pla�u - ako uop�e (Ferimport u Marti�evoj); dolaziš na posao, �itaš novine i ne prodaješ, jer su ti police prazne, pla�u nisi primio ve� nekoliko mjeseci, ali se nadaš da �e u jesen sve opet krenuti - i dalje �itaš novine (du�an sa sanitarijama iza ugla); proizvodiš, prodaješ, šalješ ra�une, ali ti nitko ne pla�a - pa kako ne bi izgubio mušteriju, proizvodiš i isporu�uješ i dalje (vlasnik firme u susjedstvu), ili radiš mjesecima kod strane HiTec firme negdje u Dubravi, ne pla�aju jer ugovor je ionako samo obe�an uz "ako - ako" - ali radiš dalje, jer stje�eš nova znanja i reference, te "odr�avaš kondiciju", a drugu mogu�nost ionako nemaš, a trošak prijevoza tramvajem snosi mama (sin susjede).
Primjeri su sigurno bezbrojni, i za ukupnu situaciju tipi�ni!
I što sada mogu i koje perspektive imaju visokoškolovani, ali nezaposleni, bilo mladi ili oni koji su ostali bez posla, ili rade, a "stvar ne štima"? Informatika, tehnika, medicina i mo�da još ponešto, su cijenjeni na Zapadu, i tu je scenarij jasan: slijedi novi val "odljeva mozgova", i to baš zanimanja koja su kriti�na kako za svaku, tako i za našu zemlju - ali ovog puta uz najozbiljniju prijetnju u stilu "i zadnji �e ugasiti svjetlo!"
Za druge, alternative su �ekanje, prihva�anje poslova ni�e slo�enosti (ako ih dobiju), prekvalifikacija, privatni biznis - u svakom slu�aju, vjerojatno ne ono što su studirali. Tu�no i za �aljenje!
Usput:
Istovremeno, politi�ka vlast neodgovorno, iz politi�kih motiva i razloga, u gotovo apsurdnoj suprotnosti s
op�e prihva�enim kriterijima odgovornog doma�inskog i tr�išnog djelovanja i ponašanja, �ak i bez kratkoro�ne strategije, provedbenog modela i ocjene rizika, te uz razli�ite oblike protuzakonitih manipulacija, umjesto da posao organizira, delegira ili prepusti stru�no najboljima (i uz to poštenima!) - doslovce bezglavo i znatno ispod stvarne vrijednosti, rasprodaje najvrjedniju i decenijama stvaranu "Cash-cow" infrastrukturu "zlatnih koka" hrvatskog gospodarstva - i time ulazi u povijest kao vlast koja je otu�ila i eliminirala "svoj na svome" hrvatskog gospodarstva, te perspektive i budu�nost, ne samo mladih, ve� i budu�ih generacija! To je zlo�in, a nanesenu štetu nitko �iv ne�e nikada mo�i izra�unati!
Trenuta�ni status: gotovo totalna pušionica na svim planovima: od restrukturiranja privrede na zdravim osnovama, br�eg ekonomskog rasta, poticanja ovog i onog - do stvaranja novih radnih mjesta i uklju�ivanje hrvatskog (još uvijek?) gospodarstva u me�unarodne tokove naprednih zemalja.
* pri kraju puta
Jednog dana, sijede kose i umoran od puta i stalnog punjenja ve� decenijama zasi�enih "akumulatora znanja", kona�no �eš konstatirati: "E, sada je zbiljam bilo dosta!".
Ve�ina �e tada usporiti i nakon dugog puta pre�i na neku mirnu stazu lijepih pogleda, perspektiva i ugodnih susreta, a neki vrlo rijetki, mo�da �e kraj puta do�ivjeti kao ultimativni zid pred kojim puca film.
Kao zid na kojem piše: "Ovdje je Kraj - bilo je lijepo, ali sve to je ipak bila svojevrsna pljuga!"
Jer mo�da si ipak trebao završiti srednju tehni�ku za nekakvog auto elektri�ara, mehani�ara, strojara ili sli�no, pa si prvo vulkanizer, jer �avlih po cestama i lu�aka koji buše gume pred ku�ama ima koliko ho�eš, i skoro kao gimnazijalaca koji se pripremaju za �ivot; pa uz to dodaš servis za pranje automobila, jer ih svi stalno peru, ali po cestama je sve više prljavih automobila i studenta koji se pripremaju za �ivot; onda na mjestu vulkanizacije otvoriš kafi�; poslije dodaš pizzeriu, a negdje u nekom podrumu s arkadama, otvoriš disko-bar, u kojem stalno furaš Dixie, osim petkom kada je Swing i besplatniupad za one s diplomom, ali bez posla; usput ulo�iš u politi�ku kamapanju, jer za razliku od onih s diplomom i poslom, imaš i love i vremena, a Samoe, Tonge i Papue je i tvojoj �eni (bitno!) i tebi (nebitno) odavno dosta - pa se kandidiraš barem za gradona�elnika ili saborskog zastupnika. Jerbo, ako to mogu tupani, papani, frajeri i hahari, zašto ne bi i ti koji si pametan, marljiv i pošten, i koji si bez diplome, ve� s tri banke sve postigao, a još je cijeli �ivot pred tobom.
I tako, vrag ti ga zna do kuda sve bi dogurao, uz zafrkanciju i bez posebnih napora, jer od svih onih koji glume vlast, a furaju privatne pr�ije, od "Zna se & Co" do "bi - ne bi, a zapravo ništa!" Ra�ana s kvazi soc-demokratima - bio bi sigurno izrazito pametniji, bolji i pošteniji. I na dobrobit, a ne na štetu naroda.
Pa ti na kraju sve ispadne kao uspješna karijera u hobi-modu, uz zezanac bez stresa, jer si ipak prepametan, da bi se, ovako bez diplome, trošio na jednostavnim stvarima!
I zato sada, stojiš na kraju puta, i pitaš se pitaš! Pogotovo ako si još kao teenager "isplanirao" B-varijantu kraja vlastitog puta: nakon doktorata gitara u ruku, put pod noge barem do Pariza i prelazak u �ivot klošara!. I onda na kraju, zato jer ipak nisi završio negdje ispod mosta La Seine, niti u nekom hodniku londonskog Undergrounda, pred zidom koji zna�i Kraj, odlu�no odeš u drugu krajnost, pa sve tuljce s diplomama, fino uvezane radove, kopije objavljenog i tko te je sve referencirao, potvrde i certifikate, pohvalnice i potvrde poslodavaca, dakle sve postignuto na dugom stru�nom i znanstvenom putu, i na vrhu toga tvoj CV na dva strana jezika - sve fino metneš na hrpu i baciš! Jer koga to zanima, komu to treba, komu nešto zna�e tvoji tempi passati!?
Istovremeno se, sam pred sobom, odrekneš titula i prelaziš na predstavljanje i potpis samo imenom i prezimenom. Jer ti na kraju nešto više i ne treba, i jer je sve ono "više - više - i još više" nakon po�etka, ipak bila "No rewind, no replay, no turning back!" pljuga.
Pljuga postignutog cilja koji ti na kraju mnogo manje zna�i od popušenih dana i no�i, pljuga uspješnog, ali napornog puta na �ijem kraju te uz medalje o�ekuju tablete, šprice, pace-makeri i mo�da nešto gore, jer nisi usporio, ili �ak stao, ve� si kao na pisti jurio kako bi stigao na sljede�i milestone, pljuga koju bi ponovio - jer tvoj cilj mora biti visoko, prema zvijezdama.
Svjestan kako si došao do kraja puta, svjestan kako ti još preostaju jedino penzionerski koraci, i to dok ide, svjestan kako nikoga �ivog ne zanimaju niti titule, niti ono što si radio, niti ono što znaš, niti to kako bi trojica bila dobro "opremljena" kada bi znali dio onoga što si u me�uvremenu zaboravio - na kraju puta zaklju�uješ kako ti kao jedina vrijednost suštinskog karaktera preostaju najbli�i, prijatelji, sje�anja - i dani koji su još pred tobom! I svjestan kako i to zanima samo one najbli�e, koji te vole onakvog kakav si bio i kakav jesi - i za koje je svaki tvoj dosegnuti milestone, bio gubitak ne�ega mnogo vrjednijeg!
I kaj sad'? Je li cijeli put bio "poplo�an" nepotrebnim �rtvama i sada zna�i po�etak kraja s predajom, pobjedom, patom ili matom - jer sporazumnog remija tu nema!? Ili je to prva najava straha svijesti koja zna da mo�da uskoro �ak ne�e biti svjesna kako je nema? Svijest o neizmjernoj praznini u kojoj nema svijesti, pa zato tra�i bijeg u povratku na po�etak puta? Tamo gdje nas vidi vedre i sretne - uz saznanje kako je sve to neponovljivo!
Da sam sve ovo, negdje na šoderici u Rakitju, ispri�ao mojem prijatelju Romanu Safneru, vjerujem da bi Roman nakon toga stavio štap u štender, na vrh štapa zakva�io zvonce, krenuo prema meni i nasmijan opalio nešto u svojem standardno-konstruktivnom, vedro-razornom stilu: "Znaš, ponekad ne znamo što bismo od obijesti, pa se kreveljimo! Radije se pitajmo, zašto smo uop�e krenuli na put, pa otklonimo razlog. No onda bi tanje “kakali”, a to nam se baš ne�e. Pa smo krenuli tim tvojim "putem u�enja", po �emu se onaj vic s groblja doima kao sušta realnost. Ukratko: še�u�i grobljem bakica se izgubila. Naišavši na �uvara upitala ga je kako da do�e do groba '1c'. �uvar je bio kratak: 'A kaj ste uop�e izlazili, ak' se ne znate vratiti!' Toliko o tvojim dilemama oko puta.
Zato stavi ruku na srce, priznaj da je upravo ono kada smo mi bili u naponu snage, volje i htjenja, bilo “najbolje” i jedino “pravo” - i onda se pogledaj u ogledalo! I nemoj se prestrašiti! To što vidiš zasigurno nisi ti. To je neki vanzemaljac koji se potpuno prepustio neumitnom tijeku vremena i koji je op�a iskustva prihvatio kao vlastitu istinu. Ja sam nekakvi "Dr.", redovni profesor, napisao sam par knjiga, hodam po ribnjacima i kavezima na moru i savjetujem, okupljam djecu, dam im bambusov štap u ruke, poka�em, pa im poslije organiziram takmi�enja... dakle, uop�e nije bilo i nije loše, a ipak se sla�em s tobom u mnogo toga, ali ne prihva�am nekakve frustracije kojima sigurno nema mjesta - ma daj se uozbilji, to je �isti hohštapleraj! Pogotovo kada ti riba grize, jer stari moj, plovak ti je otcupkao pod vodu - i to je ono jedino što je bitno! Kakav remi ili pat - daj kontru i šah-mat, a ja tr�im po meredov, opet je na krivom mjestu"
Naša g-g-g-generacija...
Namjerno mucanje Roger Daltreya u "My Generation" ("The Who", 1965.), namjerne rezonancijske smetnje izme�u mikrofona i poja�ala gitare, namjerno izobli�enje zvuka gitare ("ferceranje") i totalni muzi�ki kaos i raspad na kraju (na bini pra�en razbijanjem instrumenta i poja�ala), simbolizirali su nesigurnost, nezadovoljstvo, frustraciju, gnjev i energiju mladih koji �ele promjene i tra�e svoje mjesto u društvu - i "Talkin' 'bout my g-g-g-generation" je postao simbol jedinstvene pobune mladih koji više ne �ele šutjeti, i ne �ele prihvatiti "datosti" od strane roditelja, sredine i društva.
U to vrijeme smo bili gimnazijalci, rock je bio dio muzike koju smo voljeli i slušali, uz koju smo plesali i pjevali, dakle bio je u podru�ju zabave, i pri tome nismo vidjeli nešto posebno više - a najmanje sastavnicu revolucionarnog društvenog pokreta koji je po�eo mijenjati svijet.
Bili smo dio tog vremena, bili smo u svemu, ništa nije prošlo pored nas - ponavljali smo, kopirali i imitirali u svemu mlade na Zapadu i pokušali biti isti ili sli�ni, ali sve je to bilo nekako suštinski neuvjerljivo i "na rubu". Jer, iako smo bili ista generacija, ipak smo rasli i sazrijevali u druga�ijoj sredini, ure�enoj i bez posebnih razloga za pobunu ili revolt - Love & Peace nam je mnogo više pasalo.
Lako smo se identificirati s "porukama" pjesama á la Pretty Woman ili For your love, dok je kod I feel free ve� bilo mnogo te�e - jer to iskreno i uvjerljivo zvu�i samo u pravoj sredini, dakle barem jedan metar s vanjske, zapadne strane granice.
Jednostavno i ukupno - bili smo druga�iji, ali ipak i po svemu, generacija '60-tih!
* je bila...
Bili smo generacija odrasla u uvjerenju "u�i, budi marljiv, i sve �e biti u redu!", a na putu nas je do�ekao takav stres promjena, da je mo�da ponetko od nas, na kraju umoran od svega, odlaskom u penziju izbjegao finalno isticanje "bijele zastave" - i predaju.
Bili smo djeca roditelja koji su �ivjeli i radili, te odlazili na posao i izlete uglavnom onako kako se to radilo i pedesetak godina prije - smireno i bez posebnih dnevnih stresova; bili smo djeca koja su se igrala i gledala konjske zaprege usred grada, umjesto nepreglednih kolona metalnih kutija i "Rush Hour" stresa; bili smo djeca koja su imala jednostavne igra�ke od kojih smo mnoge sami napravili, da bismo "do�ekali" prve auti�e na feder s klju�em za navijanje, prve radio-aparate, gramofone i magnetofone široke potrošnje, prve crno-bijele televizore (s kojima nam je došao "Bel Canto" i San Remo), prve kolor-televizore (da bismo pred prvim televizorom u izlogu nekog du�ana, kod RIZ-a u Juriši�evoj, neposredno nakon dolaska u gimnaziju, u masi potresenih i šokiranih, gledali snimke atentata kada je ubijen John F. Kennedy); prve tranzistore, prve modernije telefone, prve telefonske govornice po ulicama grada - i bili smo djeca u vrijeme kada još niti plastike nije bilo.
Bili smo generacija koja je patila, u�ivala ili se valjala od smijeha uz nijeme filmove Rudolpha Valentina, Charlie Chaplina, Arthur Stanleya i Oliver Hardya - da bi do�ekala nove glumce i filmove u MGM koloru, i poslije one cinemascope, preko cijele širine ekrana - i koja na kraju, pored sve 3D - Dolby Surround hiperprodukcije, rijetko na�e film zbog kojeg se isplati oti�i u kino.
Bili smo generacija Knajpa i Difke, "peska belega" i poslije VIM-a, Albus-sapuna, Borovo-tenisica i starog didinog sata - da bismo poslije bili prva generacija mladih koja je vidjela Zapad (jer su do 1963. u inozemstvo smjeli i�i samo oni rijetki, od sistema "izabrani i od povjerenja", i to samo slu�beno!), te preko granice šmuglala "krpe", cipele i �izmice, satove, cigarete i kavu, deterd�ente, parfeme, tjesteninu i tehni�ku robu - sve smo švercali, ako treba, �ak i fri�ider na krovu Fi�eka (slu�aj je istinit!) .
Bili smo generacija pred �ijim o�ima su riflja�u, partfiš, klofer, gusnatu pe�icu, šparhet na drva i drveni fri�ider, zamijenili elektri�ni strojevi za pranje i sušenje rublja, usisava�i, elektri�ni ure�aji za kuhanje i hladnjaci; bili smo djeca koja se sje�aju tišlera, šustera, šnajdera, šlosera, špenglera i sli�no-zanatske škvadre; bila smo djeca koja se sje�aju „lutaju�ih“ majstora i Cigana koji su po ku�ama i dvorištima nudili svoje usluge („Lonce, rajngle, kišobrane popravljam“, "Brušene škare, brušeni no�evi!“, „Staro �eljezo, staro �eljezo kupujem, prodajem“, „Ku-ku, ku-ku - belega peska!“ - i bili smo generacija koja je pratila njihov nestanak i do�ekala nova zanimanja á la “Mister Minit” (jer za par minuta sklepa klju�, izgravira plo�icu i potumpla cipele - dok kad' je frka, ciferšlus na šlicu ne zna pokrpati.)
Bili smo generacija koja je "Volim te!" pisala po papiri�ima, pisala kredom po zidovima ili urezivala u koru stabala, a ne per email ili SMS, uz iPhone ili iPad fotku u Facebooku -uvrijeme mehani�kih pisa�ih strojeva s indigo-kopijama, s velikim tipkama i ru�kom za povrat valjka za novi red, te ispravaka metodom "briši - stru�i - pobijeli", ili ako ti je va�no - piši ponovo; bili smo generacija koja je ra�unala olovkom na papiru, u gimnaziji uz pomo� tablica, a na faksu šiberom - u vrijeme bez kalkulatora jer su stigli mnogo poslije, i to "�ak" sa sve �etiri osnovne aritmeti�ke operacije. Bili smo generacija �ija su djeca krenula u školu u vrijeme prije PC-a i Windowsa.
Bili smo generacija koja se sje�a dvorišnih muzi�ara kojima smo bacali dinare zamotane u papiri�e; bili smo generacija uz koju su krenuli orgoši, plesnjaci i poslije klubovi; generacija koja je po�ela svirati u gotovo svakom zagreba�kom haustoru i stvarati bendove u stilu: "Znaš �opiti tri bare akorda - izvrsno, imamo bend!" - generacija koja je u tišini stvorila galamu.
Bili smo generacija koja je bila dio revolucionarnih promjene u modi, muzici i umjetnosti, te svjedok socijalne i politi�ke revolucije koja je promijenila svijet; bili smo generacija R&R revolucije, seksualne revolucije, prvih Latex-kondoma i kraja "Hippi"-snova; generacija prvih cura u bijelim �izmicama, midicama i mini-suknjicama koje isti�u ono seksi i lijepo (iako usput ponekad ispadnu kvrgava koljena ili okserice), cura skinutih grudnjaka ispod tankih majica koje rajcaju sve �ivo, frizura s tupiranim kosama, pund�ama i s pravim "gnijezdima" na glavi (u stilu: "što je ve�a gungula na glavi - to bolje!"); bili smo generacija de�ki koji su propušili uz prvi d�uboks u gradu, koji su prve "stiskavce" plesali po orgošima uz plo�e koje je prete�a svih budu�ih DJ's vrtio na prijenosnom gramofonu sa zvu�nikom od dva Watta u prostoriji u kojoj se naguralo preko sto mladih, i gdje su u ko�nim jaknama i "to�no istim frizom", imitirali tada kult-figure James Deana i Tommy Steela - da bi nešto poslije, plesali po plesnjacima uz rock-bendove, i prihvatili Carnaby street kao modni centar de�kih nove generacije.
Bili smo generacija "odbaci i zaboravi staro - i šibaj novo"!
Bili smo generacija koja je iz centra grada otpratila konjske zaprege; pilare na pili s �etiri kota�a (sa �eljeznim volanom, tankom za naftu i �eli�nom plo�om s cirkularom koji cvili do Sljemena), i kamione s blokovima leda koje iz Ledane u Bauerovoj 19 razvoze po gostionicama u gradu - da bismo nedugo nakon toga, do�ekali prvi Porsche 911, prvi Boing 767 i prve letove u svemir.
Bili smo osnovnoškolci koji se sje�aju sovjetskog psa Laike, prete�e ljudskih misija na putu u svemir - lansirane u zemaljsku orbitu i opskrbljenom s kisikom za tri dana i bez šanse za povratak (1957.); bili smo osmoškolci koji se sje�aju Juri Gagarina i Vostoka, u kojem je kao prvi �ovjek u svemiru, obišao našu planetu u manje od dva sata (1961.), i kako su pritom Ameri s Alan Shepardom izgubili prvu svemirsku utrku, jer je Shepard "tek" tri tjedna kasnije, odletio u kapsuli skoro 200 km od Zemlje i �iv se vratio, i jer su prvi krug oko Zemlje napravili "tek" godinu dana kasnije; bili smo gimnazijalci koji se sje�aju prve �ene u svemiru (Valentina Tereškova, 1963.), i bili smo studenti koji su kao dio mase od 350 miliona gledalaca, pratili TV-prijenos dolaska ljudi na Mjesec (1969.) - te pritom �uli prvu svemirsku anegdotu, koja zbog povijesne va�nosti situacije predstavlja jedan od Top-10 lapsusa svih vremena!
Detaljnije:
Zbog razlike izme�u "a man" sa smislom "on osobno, odnosno �ovjek", i "man" - ljudi!
Naime, Neil Armstrong, koji je kao prvi �ovjek zakora�io na Mjesec, umjesto planiranog i dugo vje�banog "That’s one small step for a man, one giant step for mankind!" ("Ovaj mali korak za jednog �ovjeka, je ogromni korak za �ovje�anstvo!"), u uzbu�enju je rekao: "That's one small step for man, one giant leap for mankind!" ("Ovaj mali korak za ljude, je ogromni skok za ljudsku vrstu!").
* generacija zaboravljenih mirisa
Mi smo generacija zaboravljenih mirisa! Mirisa koji danas opstoje samo u našim sje�anjima (ili i danas postoje, ali izvor mirisa moraš metnuti direktno pod nos, kako bi eventualno osjetio neki miris) - i što je najva�nije, tih mirisa više nema u zraku:
Miris lipe; miris jabuka u cvatu; slatki miris cvjetova divljih kestenja; miris jorgovana na �amki preko puta apoteke, te nezaboravni miris bazge po dvorištima i vrtovima - kada znaš da je došlo prolje�e; miris ljubi�ica u Tuškancu i Maksimiru (bilo ih je koliko ho�eš!), miris zumbula, ru�a, ciklama i ljubi�ica na Cvjetnom trgu - gdje te danas zapuhne miris miksa "pizza s pivom" uz "Lavezzo"-dodatke;
Miris pe�enih kestenja u jesen u Maksimiru, koji se osje�a i širi od ulaza na sve strane - a danas ga osjetiš tek na metar od kestenjara; miris kuhanih paprika, kiselog zelja, paradajza, krastavaca, kompota i višnjevca u staklenim piksama po špajzama;
Miris �okolade koji se kao mirisni oblak širio iz tvornice "Kraš", mjesta najljepšeg mirisa u gradu - �ak su i �enske nakon smjene bile okru�ene mirisnim oblakom kuhane �okolade; miris kuhane �okolade u velikom maminom loncu - koji pa�ljivo po�istiš iznutra i po rubovima; miris Difke koji se od Francka širio sve do centra grada; miris kifli, pereca, �emlji i svje�eg kruha pred "Rukavinom" na vrhu Preradovi�eve; miris torti, kola�a, naran�i, ru�ine vode i trobojnog cassatta s mirisom jabuka, malina i banana - u slasti�arni kod Jakši�a u Zvonimirovoj, miris kesten-pirea kod Grohara na trgu Burze; miris piroški kod Prehrane na �ošku Juriši�eve i Palmoti�eve;
Miris hrane iz "Narodnog restorana" uz miris �ušpajza iz košalni, te "miris" menzi na �amki, u Vlaškoj i Lopaši�evoj; miris pive iz ba�vi na kolima; miris pive kupljene na otvoreno u Pivovari u Ilici, i miris pive koju su pivari iz metalnih lon�i�a pili toplu ili vru�u uz doru�ak, a hladnu uz gablec - i uz to jeli kruh; miris kuhanog vina s klin�ekima, pomiješan s mirisom starog drva i greda iz "Starih krovova" - koji se na Gornjem gradu zimi osje�ao ve� kod Markove crkve; miris šunke i kobasa po mesnicama sa staklima izloga u vodenoj maglici, dok s unutrašnje strane izloga, po cijelom staklu u mlazovima curi voda od hla�enja; miris janjca polivenog pivom dok vrtiš i �ekaš da mu se podigne rep, te miris roštilja u Fijanovoj, kod Debelog Martîna i kod Bare Puntijar;
Miris kumica i seljaka po tramvajima - bez spraya i drugih "pomagala", oni su zaista mirisali tako fino; miris špeka i luka iz košara kumica u tramvaju; miris veša šestinskih pralja - po lugu od loja, kuhanoj lu�ini, suncu i zraku;.
Miris teku�eg voska uz toplinu svije�a, u klupici na Kamenitim vratima; miris masti s kojom su mazani parketi hodnika i u�ionica po školama, te�ak i intenzivan, cijele škole su mirisale po tome i generacije ga pamte - kao i sliku sjaja tamnih, namazanih parketa; miris paste za �iš�enje i krpi za glancanje cipela uz �ista�e cipela pred ulazom u Oktogon s Ilice, pred Dolcem i Kolodvorom;
Miris konjušnica i staja uz konje i zapre�na kola u centru grada, te laki miris probavljene trave koji se širio iz tople sme�e hrpe ispod �etverono�nog "motora" snage 1 KS;
"Miris" znojnih pazuha iznad dje�jeg nosa u gu�vi Uspinja�e; "miris" Kolodvora i vlakova impregniranih teškim smradom izgorjelog ugljena; "miris", odnosno teški smrad urina iz javnog podzemnog zahoda na Trga�u; "miris" tj. intenzivni smrad ulja kod tvornice ulja "Zvijezda" na Kreši�u, i "miris" kanalizacijskog Dreck-rivera na Kanalu, kvartu s druge strane podvo�njaka na Kreši�u - generacije su �ivjele u smradu koji kulja koritom potoka Medveš�ak.
Najva�niji nestali miris je miris �istog zraka, naro�ito onog poslije kiše, kad' osjetiš ozon! Plemeniti miris laganog i �istog zraka koji udahneš punim plu�ima i osjetiš kako je zdrav - zrak koji nam je nekada dolazio od Sljemena, donose�i sa sobom miris zemlje, trave, šume, liš�a i sunca u njima!
* generacija koja odlazi
Odlazimo kao generacija otvorenih pogleda na svijet kakav je i mimo i bez Virtual Reality okru�enoj s Firewalls; kao generacija otporna na sve vidove tortura, te na "Rambo", "Hasta la vista" i sli�ne utjecaje u stilu "ubij - siluj - unakazi - digni u zrak - razori što više!"; kao generacija niti sku�enih, niti ograni�enih na "crvenu" literaturu, ve� kao generacija koja je �itala, i pritom se identificirala s dobrim, plemenitim i humanim likovima koji su na neki na�in cijeli �ivot ostali u nama, odlazimo kao poštena, marljiva, skromna i dobro odgojena generacija suptilnih osje�aja, respekta, puna moralnih uvjerenja i lijepih humanih primjera - i to se poslije odrazilo u svemu!.
I na kraju, mi smo generacija koja odlazi u vrijeme suvremenog vjerskog i ideološkog terorizma, otmica, taoca i nedu�nih �rtava, bombaških napada po gradovima i pucnjave suludih i frustriranih u prostoru školskih ustanova; eksplozije potrošnje, ilegalne proizvodnje i trgovine "teškim" drogama; generacija smo koja odlazi u vrijeme ekstenzivnog uništavanja "bio"-svega, od dna mora do strato-sfere, tragi�nog su�avanja i eliminacije �ivotnog prostora i svakodnevnog nestanka "ni�ih" vrsta; zabrinjavaju�ih trendova u karakteristikama i raspodjeli prirodnih izvora, materijalnih sredstva, nematerijalnih dobara i sposobnosti, od klime, tla, vodenih površina i površina pod ledom, do izvora energije, sirovina i problema svjetske populacije - od egzistencijalnih uvjeta, zdravlja i socijalne sigurnosti, do obrazovanja i perspektiva mladih. Jer "The change is given!" - ali pritom ima mnogo negativnih trendova, rezultata - i još nesagledanih posljedica.
Generacija smo koja odlazi, i koja je bila mlada u vrijeme kada se nije �ivjelo svatko za sebe, dapa�e; kada se bezbri�no sun�alo, kada je za Bo�i� padao snijeg - i kada nismo bili niti svjesni kako nam je lijepo!
*****
Sje�anja:
Exeptio regulum confirmat!
Iznimka potvr�uje pravilo!
I dalje sjedim na stepenicama pred ulazom u gimnaziju i razmišljam o nama u razredu - kakvi smo bili, što smo �eljeli, što nas je nosilo, o putu kojim smo krenuli i što smo postigli. I razmišljam o sebi!
Razmišljam o tome gdje me je sve bilo, što sam sve radio, zašto sam se me�u mla�im muzi�arima osje�ao kao starac, a na prvoj godini faksa kao vanzemaljac, zašto sam u godinama kada drugi poentiraju karijeru, zapo�eo ispo�etka, zašto sam u �ivotu radio u �etiri razli�ite zemlje s tri razli�ita jezika i na razli�itim podru�jima specijalizacije, te kako sam pritom uspio biti uspješan - i nezadovoljan, zašto sam na mojem putu uvijek bio okupiran nekim "paralelnim projektom na sporednom terenu", zašto sam bio me�u onima koji su pokrenuli mnoge stvari - kako bih odlazio razo�aran, a iz dvije politi�ke stranke skoro ogor�en, zašto sam bio svojevrsni "disident" na svim dionicama puta... i zaklju�ujem: to je zato, jer si od samog po�etka puta bio nekako "druga�iji", krenuo si pre�icom ve� na dionici "gimnazija", i umjesto nastavka samo tim putem, otvarao si nove staze - svjesno ili nesvjesno, namjerno ili spontano, ali to je odredilo tvoj put! I zato si iznimka - iznimka koja potvr�uje pravilo ("Exeptio regulum confirmat!").
"Disidentska" iznimka koja slijedi onu: "Ja sam put, istina i �ivot!" (" Ego sum via et veritas et vita!")
Muzika
Najljepša i najva�nija staza je bila i ostala muzika - po�etak je bio 1961., i ta staza još uvijek opstoji -
kao najljepša "po prirodi stvari", i kao najva�nija jer je na njoj bilo nekoliko "milestones" koji su odredili smisao mog �ivota.
Najva�niji "milestones" su bili: prvi u trenutku kada mi je Rudi 1961. u haustoru rekao: "Idemo kod Mireka - kopamo bend!" i drugi kada je Matt Collins, alias Karlo Metikoš, na probu u "Polet" došao zajedno sa sestrom Jagodom - dolazak koji je za Jagodu i mene ozna�io: zajedno, zajedno za cijeli �ivot!
 |
 |
Jagoda i Karlo Metikoš
Dolazak na probu odredio je dva �ivota |
"Crveni Koralji" - Dino uz Matt Collinsa - budu�eg šogora
Jedan od prvih nastupa 1963. (uz trio "Jeka") |
(fotografije iz privatne arhive)
I postao dio �ivota naše djece, Suzane i Daniela:
Jagoda, Karlo, Suzana i Josipa Josipa i Daniel (kuma i kum�e - i mnogo više!)
Rovinj 1975 Wettingen, 1988
(fotografije iz privatne arhive)
Detaljnije:
Da, od 1961. do danas! Naime, nepoznato je da je jezgra "Crvenih Koralja" (Miro, Rudi i Dino, iz iste ku�e na �amki) 1961. osnovala prvi bend (Rene Magdaleni� iz iste ku�e je bio klavirist koji je pjevao francuske stvari, a na bubnjevima je bio Viktor Hromin, poslije bubnjar Bijelih strijela, Robota i "The Five up"), da bi prvi nastup od pola sata bio u orgošu u Flajpanovoj na Sige�ici, gdje nitko nije niti zapljeskao �ak niti nakon što je Rene otpjevao “Et maintenant!”, niti upitao za ime benda - iako je ime "Plavokosi" bilo rezultat natezanja od pola godine. "Plavokosi" su se raspali neposredno nakon tog prvog nastupa, jer je Rene odselio..
Isto tako je nepoznato da smo za Novu godinu 1961., u novom sastavu (solo pjeva� Jelenko, Medo na bubnjevima i Josip "Joka" Rešeti� na klaviru), imali prvu ga�u u Obrtni�kom domu na Sljemenu.
(I to s nekim harmonikašem, jer su obrtnici na tome insistirali. Tri dana smo im svirali malo-ovo, malo-ono, sve je bilo po sistemu: “De�ki, jel' znate onu “Ribara starog k�i?”, a mi: “Pa kak' ne!” – i sviraš, a ne smiješ re�i da su te baš sada podsjetili kako to ve� tako jako dugo nisi �uo.).
Nepoznato je i to da smo u prolje�e 1962., kao ansambl zagreba�kog Varijetea, vikendima nastupali na "turnejama" po vatrogasnim domovima i kinima u malim mjestima isto�no od Zagreba, prate�i Višnju Korbar, Tonija Kljakovi�a i Tonija Leskovara, te da su nas Viki Glovacki i Nela Er�išnik (kao "Marica Hrdalo" i glavna atrakcija za publiku) pritom najavljivali kao sastav "Gosti".
Ostalo je poznato: u jesen 1962. zapo�eli smo svirati u dvorani "Polet"-a na �amki kao "Crveni �avoli" �iji pjeva� je i dalje bio Jelenko, a kojeg je uskoro zamijenio Barba, te da smo uskoro nakon toga ušli u tonski studio RTZ-a kao Crveni �avoli koji snimaju svoju prvu instrumentalku "Bludnicu", a kako bi iz studija izašli Crveni Koralji koji su snimili "Napuljsku gitaru"- jer u suprotnom niti sastav niti pjesma ne bi otišli "u eter", jer su bili "nepogodni". (Ime "Crveni Koralji" je naknadno, "spontanim" prikupljanjem prijedloga publike, samo potvr�eno u Varijeteu).
Dakle, moj ukupni put traje od 1961. do 2004., budu�i da se, po podacima autorske agencije, moja "Rekla si volimo" i dan-danas �uje nekoliko puta dnevno na nekoj radio-stanici - ili u nekoj kr�mi.
Sljede�i "milestone" je bio odlazak "Koralja" u Njema�ku (1965./1966.): svaki mjesec u drugom gradu - na putu prema Hamburgu! Naime, "Beatlesi” su odavno za sobom ostavili “Star Club Nr.1” u Hamburgu, a mi smo nakon godinu dana dogurali tek do “Star Club Nr.7” u Darmstadtu, pa smo i dalje kru�ili po Njema�koj - "K52" u Frankfurtu - i tamo sretneš Sovu iz Bijelih strijela; u Stuttgartu smo svirali u jednom klubu gdje je bio prvi fijuuu, pa na krilima bijelog miša odzujiš high, tamo gde pti�eki ne spiju, iako šume mu�iju; u Dortmundu je Barba nekom novinaru pomogao da se natanka do daske - pa smo došli u novine kao "Beatlesi iza �eljezne zavjese", a nakon novina i na televiziju; pa u ameri�ku vojnu bazu u Fürth pored Nürnberga (tamo gdje je dvije godine kasnije bubnjar "Mladih" Dodo Drezga poginuo u BMW-u); pa opet u Stuttgart, u baraku u starom gradu, gdje su prije nas svirali "The Boots" ("Gloria"!), a nakon nas "Mladi" (i gdje je njihov solo gitarista "Pes" došao bez gitare, jer je ostala kod neke cure zbog... ah, to su privatne stvari!)... i kada ti je svega dosta, vra�amo se u Zagreb, obla�imo crne pelerine, stavljamo krinke - i nastupimo na gitarijadi u Studentskom centru pod imenom "Fantomi"
Predzadnji "milestone" je bio odlazak iz "Koralja" i osnivanje benda "Suze" kako bih snimio stvari koje su mi još bile "na lageru" (s Grgom i Kmicom iz “Lordova”, Zlatkom iz “Zlatnih akorda”, te s Englezom Robertom Lindop-Rich na orguljama). Po�etkom 1968. smo svirali na �agama u klubu "Kruge", nakon toga smo u ljeto prešli do jeseni u Studentski centar - i to je bilo sve! Rekoh "Dosta je bilo bine!" - jer sam se u odnosu na dvije godine mla�e de�ke, pune euforije i elana, osje�ao kao pametni, ali umorni starac.
Posljednji "milestone" je još uvijek negdje ispred mene, jer i k�i i unuka komponiraju, pjevaju, nastupaju i snimaju, a "tatek" i "dida Dino" marljivo poma�e, kao pravi dobri tata i dida.
Posao
To je "krivudav" put koji je vodio od Zagreba (voditelj terminalske mre�e- savjetnik za informatiku u republi�koj upravi - rukovodilac ra�unskog centra u kemijskoj industriji), do Londona (sistem in�injer na podru�ju operacionih sistema za podršku rada velikih multiprocesorskih ra�unala) i1985. u Švicarsku (aplikacioni in�injer za baze podataka - voditelj grupe za mre�e i specijalne projekte, te nakon prelaska 1998. u jedan od ameri�kih "multi"-a, rukovodilac odjela "Networking & Communications" i završetak karijere u funkciji "Country manager" za Švicarsku na podru�ju mre�a, telekomunikacija i "outsourcinga".
Prvi nagovještaj kraja puta došao je u Rotterdamu, 11.09.2001., dakle to�no na dan "Nine-Eleven".
Tada sam bio na sastanku jednog projektnog tima, u jednom trenutku je netko podignuo svoj notebook i pokazao kako jedan avion udara u toranj WTC-a, nakon toga smo se svi prebacili na prijenos CNN-a i ne vjeruju�i da je to �ivi prijenos, zaprepašteno gledali u ekrane. Prekinuo sam sastanak, zaklopio sam notebook i htio se dignuti - ali nije išlo, jednostavno nisam imao snage, kao da je sve otkazalo!
No, to je relativno brzo nekako nestalo.
Nakon sastanka sam preko Amsterdama namjeravao odletjeti za Zürich. Na aerodromu u Amsterdamu je bio kaos, i tek tada sam po�eo shva�ati da ono što smo vidjeli na ekranima, nije bila horror-fotomonta�a.
Sljede�ih dana i tjedana sam normalno išao na posao, ali sve više sam primje�ivao kako sve te�e savladavam stepenice, kako sve te�e otvaram �ep od Coca-Cole... ali dijagnoze nije bilo sve dok nisam skoro potpuno ostao bez snage u nogama i rukama - da bi neurolog tada skoro zadovoljno konstatirao: "Imate GBS - to je jako rijetki sindrom". Nakon toga, Prof. Dr. Juraj Turina mi je na UNI-Spitalu u Zürichu organizirao pregled kod njihovog najboljeg neurologa, a lije�nici kao lije�nici - taj mi je rekao: "Bez brige, uskoro �ete se uko�iti, onda �e vas dovesti k nama, pa �emo to srediti, i za šest mjeseci �ete opet biti kao pti�ica!". Vraga - ispalo je mnogo ozbiljnije, iako ne kriti�no, jer je došlo i do poteško�a s disanjem... i da ne duljim, vjerujem da su me izvukli s infuzijama homoglobulinom "Octogam" (bla�ena Švicarska - tjedan dana sam trošio po tri flašice dnevno, svaka košta skoro dvije hiljade franaka - negdje drugdje bi u najboljem slu�aju prošao s "pranjem krvi").
Sljede�ih mjeseci sam bio prakti�ki paraliziran, nakon tri mjeseca sam se prvi puta uspio sam istuširati, ponovno mogao dr�ati olovku u ruci - i onda je došao recidiv, koji je ina�e kod GBS-a jako rijedak. Umjesto prognoze "nakon šest mjeseci ponovno na posao", završio sam kao invalid. Kraj puta!
HiTec realizacije - dva puta po prvi puta u Europi
(fotografija iz privatne arhive)
Zbog slike odnosa i "pravila igre" koji su sigurno barem kod nekoga utjecali na njegov put i karijeru u starom sistemu, navodim primjer jednog meni ukradenog "milestone" i jedan primjer na razini anegdote.
Ukradeni "milestone":
Bilo je to u samom po�etku 1980-tih. prof. dr. Ivan Mecanovi�, u to vrijeme predsjednik Republi�kog savjeta za informatiku, potpredsjednik Izvršnog vije�a Sabora, i to drugi po protokolu (dakle "plan i bud�et" - što �eš bolje!) u Flekovi�evoj, danas bi rekli "vladi", te profesor s 1/7 radnog vremena na barem dva fakulteta, jednog dana mi je donio upitnik na šest-sedam gusto pisanih i formatiranih stranica, i zamolio neka to prevedem, a ja sam mu odgovorio: "Onaj tko to sam ne zna prevesti, bolje neka se uop�e ne javlja!". Naime, radilo se o "Application form" za rad u Svjetskoj banci u Washingtonu.
Mjesec-dva kasnije, sekretarica mi donese upravo pristigli faks i pita: "Po�urnica iz Beograda - kaj s tim?", pogledam i odgovorim: "Ništa, ja �u to odnijeti Mecanovi�u!". Situacija je bila jasna: Savezni sekretarijat za financije poslao je po�urnicu kojom ponovno tra�i da Hrvatska dostavi listu kandidata za rad u Svjetskoj banci u Washingtonu (usput: dakle, nije Beograd bio kriv baš za sve, kad' naši spavaju!).
Kod Mecanovi�a je bilo kratko: rekao sam: "Zamolio bih vas da podr�ite moju kandidaturu za rad u Svjetskoj banci u Washingtonu!"; odgovorio je: "Znate da vas ovdje trebamo, a predvi�eni ste i za novu tvornicu." (u to vrijeme se radilo na fuziji TRS-a, Info-Sistema i Digitrona); odgovorio sam: "Ako do toga do�e, vidjeti �emo što sa Svjetskom bankom, ako uop�e bude aktualna!" - i pristao je.
Drugi dan sam opet bio kod njega s ispunjenim upitnikom, on je potpisao dopis kojim sam postao hrvatski kandidat, to sam odmah odnio na poštu, od kuda je express-preporu�eno otišlo za Beograd.
Dugo se ništa nije dešavalo, da bi jednog dana stigla informacija kako se dolazak Misije Svjetske banke odga�a zbog bolesti predsjednika, R. McNamare. Rekoh: *E moj Dinek, kad' je tebi do ne�ega stalo, onda moraš dr�ati fige �ak i McNamari!".
Nakon nekoliko mjeseci, do�ekao sam dolazak Misije, unutar koje je i komisija za izbor kandidata; otputovao u Beograd; ušao u zgradu SIV II Saveznog sekretarijata za financije, ušao u uredske prostorije saveznog sekretara - da bih kod njega uletio u pravu, tamo "doma�u" atmosferu rakijice i rezanog na tanko! Pita me sjede�i uz prenatrpani klupski stoli�: "'O�eš jednu!?" - rekoh: "Malo poslije, hvala!", dok svi oko mene to�e i �va�u, a novi kandidati upadaju uz "Zdravo - što ima novoga?", tako da se odmah vidi kako su ovdje kao kod ku�e.
Ubrzo sam polovio konce: ima oko �etrdeset kandidata, i to jedan iz Hrvatske, dva iz Slovenije (jedan "republikanac" i jedan iz Instituta Jo�ef Stefan), a svi ostali su srpski kandidati; o izboru odlu�uje petero�lana komisija Svjetske banke koja �e izabrati samo jednog od kandidata, i to selekcijom kroz razgovore i testove koji traju dva dana.
Po�elo je oštro, jer je Komisija odmah pristupila "�iš�enju" - ulazili smo jedan po jedan, mnogi su izašli van nakon samo par minuta, a kod mene je potrajalo rekordnih petnaestak minuta, što je bio jako dobar znak. Pitali su me svašta, od cijene barrela nafte do svjetskih problema, svako pitanje je bilo malo iznena�enje iz nekog drugog ugla. Poslijepodne je nas petnaestak preostalih pisalo nekakvu kombinaciju California testa i ne znam �ega, uz specijalni "bon-bon"-dodatak, navodno "nerješiv" u raspolo�ivom vremenu, i gdje te vrte s brojkama sve dok ti ne pukne koncentracija. I baš to mi je izvrsno došlo, jer je zahtijevalo postupak kao kod "dump"-analize gdje sam bio specijalist (analiza kompjuterske memorije u binarnom kodu), pa sam u tom "intelektualnim maratonom" došao do kraja.
Drugi dan opet pitanja komisije, s time da su umjesto neutralnih, na redu bila pitanja koncentrirana na osobu kandidata, i to opet "šaroliko i sa svih strana" - tako da sam nekoliko puta pomislio "pa zar zaista ne znaju da su ovdje instalirani mikrofoni!?", i tra�io balans izme�u konkretnog i opreznog odgovora.
U poslijepodnevno finale ušlo je troje - Slovenac iz Jo�ef Stefana, jedna od na po�etku samo dvije kandidatkinje iz Srbije, te ja, koji sam pred komisiju pozvan kao zadnji.
Ukratko: predsjednik komisije je konstatirao da sam izabran, i da su iznena�eni da sam se tu pojavio, a nakon toga je govorio o tome gdje �u raditi, što �u raditi, kako to kod njih izgleda, da �u biti zadu�en za snimanje stanja i analize, te da �u zbog toga morati �esto putovati u Ju�nu Ameriku... usput je spomenuo i probleme koje imaju s onima koji ne pru�aju ništa i sjede okru�eni rje�nicima i knjigama ... te da �e �lanica Komisije desno od njega za par tjedana do�i u Zagreb, kako bi se uredili detalji ugovora i dogovorili drugi detalji, od najma ku�e i tako dalje... na što je doti�na, na prili�no dobrom hrvatskom potvrdila i dodala: "Kod nas ima i nekoliko Zagrep�ana koji �e se sigurno obradovati vašem dolasku!" - a meni se pritom jednostavno zavrtjelo u glavi.
A kako i ne bi, jer se radilo o super poslu na super mjestu, novcima od 50'000 dolara plus mnoge povlastice i beneficije, uklju�ivši i školovanje djece uz pokrivanje troškova od strane Svjetske banke na bilo kojoj školi i fakultetu na svijetu (tako da sam Suzanu ve� vidio na "Université Sorbonne")... uglavnom, vrtjelo mi se u glavi sve do Zagreba, gdje smo nakon toga Jagoda i ja bili doslovce "na krilima" - punih desetak dana!
Naime, tada nam je na ku�nu adresu stigao telegram od Saveznog sekretarijata za financije: "Obaveštavamo vas da niste prošli na testu, odnosno da je bilo boljih kandidata" - i to je bilo sve!
Tako mi je ukraden ne samo "milestone", nego i cijelo kri�anje s novim putem za moju obitelj - a da protiv toga ne mo�eš ništa, baš ništa!
Anegdota:
Jednom prilikom, negdje uz kavu ili pivu sa Sre�kom, "Sizijem" , "�upom" i Romanom, prijateljima s faksa koji su tada bili u TRS-u (Tvornica Ra�unskih Strojeva, Zagreb), de�ki su me u stilu: "A kaj ti gore filozofiraš, dok se mi zajebavamo s našim znakovima, jer standarda na ja, pa jedan ovak', a drugi onak'!"
upozorili na problem nepostojanja standarda za pozicioniranje naših nacionalnih znakova na tastaturi, štampa�ima, u generatorima karaktera za prikaz na ekranu itd. Dakle, radilo se o problemu koji treba riješiti, ne samo zbog doma�ih proizvo�a�a, ve� i zbog uvozne opreme.
Pa napraviš snimku trenuta�ne situacije kod drugih proizvo�a�a, kod najzna�ajnijih ra�unskih centara (banke, mirovinsko itd) kako bi primjena standarda za njih zna�ila što manje promjena; uzmeš internacionalno validnu kodnu tablicu, i na mjestima rezerviranim za definiciju posebnih nacionalnih znakova (u našem slu�aju veliko i malo �, �, �, š i �), definiraš naše znakove u skladu sa zajedni�kim presjekom koji je u praksi kod onih najva�nijih.
Nakon toga napišeš "Zakon o korištenju pozicija internacionalnog standarda za hrvatske nacionalne znakove" - što ti nije teško, jer iza sebe, i to u malom prstu, imaš "Zakon o informati�koj djelatnosti", kojim je, pored ostalog mnogo va�nijeg, omogu�eno da radiš ono što radiš, i da je to od strateškog zna�aja; nakon toga pustiš stvar u saborsku proceduru; objasniš razloge, va�nost i ako treba detalje novog zakonskog akta barem jednoj komisiji sabora, gdje te nakon tvojeg objašnjenja nitko ništa ne pita jerbo se radi o nekakvoj informatici koju ne ku�e, a tu je još i nekakva velika ISO DIS 646 ASCII tablica, pa stvar prolazi kao kroz putar - tako da ti na kraju kao najte�e ispadne �ekanje na tvoju to�ku dnevnog reda komisije. I to je bilo to - gotovo, Sabor �e to u istom stilu potvrditi, i nakon toga �e zakon pokrenut uz kavu ili pivu biti objavljen u Narodnim Novinama.
Tako je i bilo, ali odmah je došlo do uzbune, jer su se po novinama, prvo na �irilici, a onda i kod nas, pojavili �lanci s naslovima u stilu: "Hrvatska narušila jedinstvo jugoslavenskog zajedni�kog tr�išta!", "Novim zakonom Hrvatska je..." napravila ovo ili ono - ali u svakom slu�aju, to je bio akt protiv zajedništva ("bratstvo i jedinstvo" nije spominjano ). Lokalni duhovi su bili uzbu�eni, trebalo je nešto odgovoriti, me�utim, stvar je riješena po kratkom postupku na drugi na�in.
Naime, saznao sam da iza svega stoji neki in�injer �iri� u Jugoslavenskom zavodu za standarde, pa sam ga nazvao, i telefonski razgovor je tekao otprilike ovako: pitam in�injera �iri�a: "Zašto niste nazvali, nego odmah u napad?"; on: "Pa ne mo�e to tako!"; velim: "Da ste nazvali, rekao bih vam da je gotovo i za �irilicu!"; on: "Ma šta ne ka�eš!"; velim: "Mogu vam poslati!"; on: "Šalji!"; velim: "Ako i jedno i drugo bude objavljeno u JUS-u - ho�u!"; on: "Bi�e!".
Nakon razgovora sam na brzaka, ne razmišljaju�i je li to odgovara situaciji na isto�nom terenu, ubacio na iste pozicije �irili�ne znakove i poslao u Beograd, in�injer �iri� je to objavio, vjerojatno zadovoljan svojim prilogom jugoslavenskim standardima i zajedni�kom tr�ištu - i cijeli slu�aj je zaboravljen.
Moj zagreba�ki dio puta po liniji zanimanja je bio popra�en s mnogo lijepih trenutaka, ali ipak, u ono vrijeme kada je Zapad zna�io punu slobodu, za mene je najljepše nebo na svijetu bilo londonsko nebo. Kakve magle, kakve kiše - pogledaš u nebo, duboko udahneš, i to je TO!
Dino pred UNIVAC razvojnim centrom Dino i Suzana uz Peter Pana
London, W2 London, Kensigton Gardens
(fotografije iz privatne arhive)
"Paralelni projekti"
I tu je svega bilo, od zrcala s revitalizacijom starih kuhinjskih motiva, projekta dvostrukih kumova, Sre�ka Seljana i mene ("Kuharice manje zbori, da ti ru�ak ne izgori!", do galerije "Ars Istriae", otvorene u Rovinju zbog prodaje vlastitih razglednica po kioscima i knji�arama u Istri (pet razli�itih starih motiva i veduta istarskih gradova u serijama od 3'000 komada; uramljena prva karta Istre i karte iz Valvasora, s grbom galerije, za prodaju po marinama itd.) - da bih galeriju pod hitno zatvorio na "prijedlog" Šipi�a, i naknadno saznao da sam za drvenu kutijicu s poklopcem na �ijem staklu je bila veduta u sitotisku, dobio nagradu za originalni suvenir Jadrana.
U Švicarskoj sam se krajem 1980.-tih do sredine 1990-tih doslovce potrošio na "paralelnim projektima" - primjerice navodim AMA-CH i politi�ki anga�man.
AMA-CH je osnovana u listopadu 1989. i bila je naša prva "Almae Matris Alumni" u svijetu. Osnovana je na poticaj prof. dr. �arka Dolinara, a osniva�i su bili prof. dr. �arko Dolinar, prof. dr. Marko Turina, prof. dr. Juraj Turina, Davorin Krog i još nekoliko osniva�a, me�u kojima je bio i dr. Ljubo Krajina (kojeg sam kao vrijednog kolegu pozvao na sastanak, i koji je stariji brat od Pere Krajine s kojim sam išao u isti razred II. gimnazije). Osnivanju je kao gost prisustvovao i akademik Krešimir Balenovi�.
AMA-CH: nobelovac Vladimir Prelog, Davorin Krog i prof. dr. �arko Dolinar
(fotografija iz privatne arhive)
AMA-CH je sljede�eg mjeseca konstituirana, s time da je s po�asni predsjednik bio naš nobelovac Vladimir Prelog (koji je tada �ivio u Zürichu), po�asni �lan prof. dr. Ivan Supek (predsjednik HAZU), predsjednik prof. dr. �arko Dolinar, potpredsjednik prof. dr Marko Turina i tajnik Davorin Krog (koji je istovremeno bio i urednik glasila AMA-CH).
Usput:
Neposredno nakon konstituiranja AMA-CH, posjetio nas je rektor Zagreba�kog sveu�ilišta dr. Zvonimir Šeparovi�, koji je bio na povratku iz Vatikana gdje su mu vra�ene rektorske insignije Zagreba�kog sveu�ilišta. Primili smo ga u hotelu Savoy u Zürichu, gdje je na našu molbu, na sebe po prvi puta stavio u Vatikanu dobivenu rektorsku lentu. Po povratku u Zagreb osnovao je mati�nu AMA.
�etiri godine kasnije, u kontekstu "preuzimanja "HDZ-kontrole nad hrvatskim udrugama, uz podršku dijela starih i dva nova �lana Upravnog odbora, koji nisu shvatili kako politi�kim interesima nema mjesta tamo gdje ve� stotinama godina va�i autonomija sveu�ilišta - na red je došla i AMA-CH.
Rezultat: ostavka tajnika i urednika glasila, odnosno Davorin Krog odlazi iz AMA, a HDZ ulazi - i sve skupa više nije po�eljno dugo potrajalo!
To�no po predvi�anju tajnika u kru�nom pismu "Quo Vadis AMA-CH?", koje je poslao uz ostavku, razo�aran nepru�anjem otpora HDZ-izaciji. Uostalom, zašto bi AMA izbjegnula "sudbinu" drugih?
(No, ipak najgore je prošla Hrvatska Kulturna Zajednica - koja je decenijama bila svojevrsna vrijednosna konstanta obzirom na dugogodišnju tradiciju, veliko �lanstvo, primjeran rad, izvanredne rezultate, te sve ono vrijedno što je godinama okupljalo i povezivalo!
Od HKZ je ostao samo reziduum više nego decimiranog prijašnjeg �lanstva, reziduum koji uz ponekog, vrlo rijetkog i sve rje�eg prominentnog gosta, ne mo�e okupiti više od dvadesetak ljudi - uklju�ivši i prisutne iz vlastitog upravnog odbora. Reziduum koji standardno radi u modu privatne pr�ije!)
Nešto sli�no se zbilo i s mojim �lanstvom u HDZ-u. �lan sam bio od 1989., me�utim, nekoliko osoba na sastancima kojima sam prisustvovao (posebno Vladimir Šeks i Neven Jurica), jedna ve�era s koje sam se dignuo nakon aperitiva uz ispriku da je "iskrsnuo problem u firmi" (stvarni razlog: jednostavno nisam mogao slušati "umotvorine" Vice Vukojevi�a, garnirane prostaklucima), te na�in na koji su doslovce eliminirani prvi predsjednici najve�ih ogranaka (Basel i Zürich), su me prisilili na zaklju�ak kako mnogo toga ide "�udnim" smjerom i na neprihvatljiv na�in.
Kako je to bilo u vrijeme kada je jedino bitno bilo srušiti "crvene", iz HDZ-a sam istupio tek nakon što se to zbilo - i još uvijek sam ponosan da sam u Švicarskoj prvi, a op�enito me�u prvima koji su istupili.
Usput:
Moja obitelj je pritom "zboksala" dvanaest glasova, jer smo sjeli u auto, povezli i jednog znanca koji ina�e ne bi išao - pa onda do glasa�kih kutija u dva grada u Švicarskoj, i Freiburg u Njema�koj. Vozili bismo se i do Austrije, ali zbog redova i �ekanja na glasa�kim mjestima, i tri mjesta su bila mnogo.
Uz HDZ, ne�u zaboraviti jednu, barem za mene, senzacionalnu situaciji na izbornom saboru u Zürichu, to�no u tjednu kada sam poslao istupnicu. �arko Dolinar mi je rekao da tamo moramo oti�i, kako bismo uz ru�ak porazgovarali s Antunom Vrdoljakom, te iako sam odbio prisustvovanje ru�ku, ipak sam s Jagodom otišao u Zürich, porazgovarao sa �arkom - i ostao u dvorani.
Dvorana "Spirgarten" je bila puna, otprilike hiljadu ljudi. Ukratko: nova ekipa je na prljavi na�in micala staru; zbog toga sam se javio i otišao na binu, odr�ao kratku govoranciju u stilu: *�uli ste ih, a sada pogledajte to sivilo, razmislite - i odbijte sve redom od onoga što vam predla�u, a kod izbornih lista predlo�ite svoje kandidate!".
To se i desilo - sve su odbili, a kada se došlo do kandidata, netko u dvorani se dignuo - i predlo�io mene. Po drugi puta sam se javio, ovog puta kako bih se ispri�ao i rekao da ne mogu, jer više nisam �lan. Odmah nakon toga je došao drugi prijedlog: "Predla�em suprugu g. Kroga!" - i tako je Jagoda, ni kriva ni du�na, ušla u Upravni odbor - da bi nakon tri mjeseca dala ostavku i istupila iz HDZ-a .
Nedugo nakon toga, pristupio sam HSP podru�nici Švicarska - i to direktno kao predsjednik, po ekspresnom postupku! Skoro tri godine sam marljivo radio - i opet je završilo s ostavkom. Ako ništa drugo, osobno sam upoznao i par dana proveo s jednim od mojih idola na tom planu - jer mi je na drugom mjestu, odmah iza Ivana Supeka, vukovarski heroj Mile Dedakovi� "Jastreb".
Mile Dedakovi� "Jastreb" i Daniel Krog
Wettingen, 1993.
(fotografija iz privatne arhive)
Bilo je mnogo posla, a niti u samoj stranci nije bilo lako - pogotovo ako na papiru imaš Statut HSP-a, koji bi potpisale sve napredne stranke na Zapadu (tvrdim da je to u pogledu hrvatskih stranaka, programski najkvalitetniji statut!) - a stalno moraš ispravljati "krive Drine" (Usput: sje�ate li se onog ubojstva u Heinzlovoj, kada je hrvatska ruka prolila hrvatsku krv - ubijeni je bio autor tog statuta.)
U Švicarskoj mi je *ispravljanje krive Drine" polako uspijevalo, ali problem je bio u Zagrebu. U vrijeme drugih predsjedni�kih izbora, �ak sam uzeo nepla�eni dopust kako bih pomogao Paragi, ali ništa od toga! Predlo�iš jedno - a on po starom. Bio sam s njim u Karlovcu i Rijeci (gdje se sve drmalo do U�ke), Paraga i cijela ekipa su super zadovoljna, a ja opet tvrdim kako su poruke bile pogrešne, da se ne ponaša kao predsjedni�ki kandidat, jer stalno "grize" u stilu "Malo Tu�man - malo predsjedni�ki avion�ek - malo Dejan�e", umjesto da u svakom gradu, pogotovo u Rijeci, krene na probleme koji ljude mu�e, a "otrovne zubi�e" prepusti lokalnim igra�ima (konkretno onome koji je D�api�u "organizirao" magisterij), te da broj onih koji su galamili, pogotovo uz pjesme Zlatka Pejakovi�a "�lice", ne pobrka s brojem glasova koji �e sti�i u kutiju. No, i to je bila pljuga!
Da ne govorim o tome kako me je ve� pri dolasku u Star�evi�ev dom, na ulazu do�ekao pravi mali top, i stra�ari u crnom! Pa gore veliš: "Mi�ite to, jer moja mama, kao i svi Zagreb�ani, se boji tog topa. I dajte brojeve, poslati �emo vam francuska odjela, košulje, kravate i cipele, neka de�ki izgledaju moderno i lijepo!" Pljuga!
Usput:
Za naoru�anje je bilo razloga - ali to se ipak tako ne radi! Ne �elim ulaziti u detalje, tako da u tom kontekstu one upu�enije podsje�am na specijalce okupljene no�u u Maksimirskoj šumi, na njihovo odbijanje pokreta prema cilju, i Budišinu izjavu uz telefonat izme�u Pantov�aka i Esplanade, gdje je bio s Paragom: "Predsjednik je spustio slušalicu!".
Nakon Rijeke sam s D�api�em produljio u Pore� - i sve mi je bilo jasno! On je na kraju bio i razlog mojeg odlaska iz HSP-a. Naime, Paraga je �elio da D�api�u organiziramo trodnevnu turneju s nastupima u Švicarskoj, a ja koji to nisam �elio, sam rekao kako on u Švicarskoj, iako je potpredsjednik, nema što tra�iti - da bi nakon toga stigao fax s naredbom po liniji HOS-a, da to moram uraditi. Na to je uslijedio faks s mojom ostavkom - i kraj HSP-"projekta".
Na kraju cijele pri�e oko politike: ipak je stigla i jedna mala "nagrada", jer je prof. dr. Zdravko Tomac
sredinom 1990-tih objavio knjigu "Kako je stvarana Hrvatska dr�ava". On je jako pametan �ovjek koji voli puno pisati, i još više objavljivati knjige - u koje ponekad uleti sve što je pri ruci. Zato tu knjigu ne uzimam kao nešto posebno, ali ostaje �injenica da je u poglavlju "Hrvati u Švicarskoj", punih pet-šest stranica "zauzeo" Davorin Krog. Dakle ipak nešto, bar nešto!
Da, one davne 1962. godine smo krenuli istim putem, ali ako se pogledaju "detalji" pojedina�nih puteva - onda smo u tom pogledu, i to svaki ponaosob, bili svojevrsne iznimke (prisjetimo se samo svega onoga što je prošao Šime!) - individualne iznimke koje potvr�uju globalno pravilo u kojem je naš razred sigurno bio Iznimni Razred!
Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (25)
PS:
Slijede nastavci - svaki drugi tjedan po jedan !
Prijedlog:
Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
