Dino: Zagreb mojih dana
Crtice i sje�anja iz Zagreba (28)
Davorin Krog (Dino) napisao je 2004. godine ve�i broj interesantnih crtica i sje�anja na Zagreb iz njegovih dana, na Zagreb kojeg se sje�a, a koji sada više ne nalazi... na svakom koraku neki drugi Zagreb, neki drugi ljudi...
*****
Crtice:
Na komemoraciji Alfonsu Vu�eru
Alfons Vu�er (Sisak, 1937 – Zagreb, 1997)
"Pa nemreš sve odjenput, negde mora zaštekati!", pomislio sam dok sam pogledom otpratio Habijev auto koji me je ostavio na �ošku Gajeve i Berislavi�eve. I to u trifrtalja sedam, a Barba mi je preko Mireka poru�io neka do�em u pet - baš sam grdo zakasnio!
A kako i ne bi, kad' u pola bijela dana nagovoriš Habija za vo�nju do Rakitja, kako bih na brzaka, "samo na pet minuta" obnovio uspomene i vidio je li sve još uvijek barem otprilike na istom mjestu, usput padne �ak i ribi�ija, pa kreneš prekasno, uletiš u prometni krkljanac na zapadnom prilazu gradu, i kako to ne bi bilo sve, kao pravi zagreba�ki de�ko veliš Habiju: "Znam ja kraticu - idemo preko stare Horva�anske!".
To nas je koštalo još barem pola sata, jer sve se toliko promijenilo, da više ništa nisam prepoznao - lutali smo kroz komplekse novih zgrada i naselja, dok na kraju nisam priznao kako smo ne samo zalutali, nego da �ak nemam blagog pojma gdje se uop�e nalazimo.
Ukratko, na kraju je od mojih "pet minuta” ispalo skoro pet sati.
Zato sada, na mjestu gdje me je Barba �ekao pred skoro dva sata kako bismo zajedno otišli na komemoraciju Alfonsu Vu�eru, bez �urbe palim cigaretu, polako kre�em Berislavi�evom prema ulazu u zgradu u �ijem prizemlju su prostorije Saveza kompozitora, usput razmišljam tko �e biti na komemoraciji, te kombiniram koje Vu�erove stvari je Barba izabrao, jer je poru�io da �e i on nešto otpjevati.
Došao sam prakti�ki na sam kraj! Prolazim hodnikom pored prvih vrata dvorane od kuda se vidi da je mala dvorana Saveza hrvatskih skladatelja dupkom puna, u hodu si pjevušim uz glas Zdenke Vu�kovi� - i usput šaljem k vragu sve one tehni�are koji još uvijek ne znaju razglas narihtati kak' treba.
Kroz tre�a vrata, odmah uz pozornicu, vidim Zdenkicu s mikrofonom, a uz klavir, uvijek nasmijanog Vanju Lisaka – uh, kak' mi paše ta slika! Zdenka k'o Zdenka, malo bucmastija, a i Vanja je malo deblji – zapravo, svi smo se malo zdebljali, netko malo, netko malo više - ali slika je ista: Zdenka s malo nadignutom glavom i na trenutke poluzatvorenim o�ima, i iza nje Vanja na klaviru uz njegov široki osmijeh, nemirne o�i i prste koji pletu - i sve štima, kao da sam prije samo pola sata otišao do najbli�eg kioska, i sada sam opet ovdje.
Barba je jasno tu - o�igledno je svoje otpjevao. Naslonjen na zid dvorane, uz upitni pogled na kratko širi dlanove ruku (što zna�i "Gde si, kaj je bilo?"); ja odgovaram tako da s desnom šakom radim dva kratka trzaja prema gore ("U ribi�iji!"), i nakon toga kao pravi ribi�, raširim ruke za barem metar i poka�em dva prsta ("Dvije krupne!), da bi on zaklju�io "razgovor" pokazivanjem svinutog ka�iprsta koji slijede tri prsta ("Hebi se, i to tri puta!").
Dvije slike
S mjesta uz vrata i pored razglasa, vidim prvih nekoliko redova u punoj širini. Tu su oni koji su voljeli njegove pjesme, pjeva�i koji su ih pjevali, kompozitori kojima je bio kolega i mo�da uzor, muzi�ari s kojima je sura�ivao - i danas se u sve�anoj atmosferi obnavljaju sje�anja.
Nekoliko, nešto manje mla�ih �ena ima suzne o�i, a rup�i�i diskretno, ali uporno rade. Uz sje�anja na Alfonsove pjesme i vlastitu mladost, dvoranom doslovce zra�i iskrena tuga i nostalgija.
Sve to mi je blisko i drago, ali ipak sam zate�en, jer godinama, do prije par minuta, nisam niti pomislio na Alfonsa, i sada, gledaju�i suze u �enskim o�ima, u meni se nešto buni i isprepli�u se dvije potpuno suprotne slike - kao da je netko sekvence lijepog kolor-filma s predivnom muzikom, izmiješao sa sekvencama nekog tamnog nijemog filma. To su slike s Alfonsom u dvostrukoj glavnoj ulozi, slike koje se u meni izmjenjuju i prelijevaju jedna u drugu.
Alfons Vu�er svira "Zagreb, Zagreb" u HRT TV-emisiji 1973.
(Na gitari Svemir Opara, na bubnjevima Silvije Glojnari�, na bas-gitari Mladen Barakovi�)
Na prvoj slici je Alfons Vu�er, kompozitor predivnih, kompozicijski i harmonijski inovativnih pjesama posebne dinamike koja osvaja od prvog takta, pjesama koje rastu i bujaju u širinu kao Smetanina "Vltava", tako da ih je bilo lijepo i slušati, i pjevati i svirati. I mi u "Koraljima" smo sviraju�i Alfonsove stvari, svaki put u�ivali na bini, radilo se o plesnjaku, koncertu ili nastupu na Zagreba�kom festivalu.
Mnogo je lijepih sje�anja vezano uz Alfonsove pjesme, mnogo je bra�nih parova i onih koji se još danas sje�aju kako su zaljubljeni plesali uz njegove melodije - i to je onaj Alfons Vu�er kojemu evo i danas, u dvorani Saveza hrvatskih skladatelja, pripadaju �enske suze i mnoga stisnuta grla.
I kod mene se bude lijepa sje�anja, iako je prošlo �etrdeset godina, jer kako zaboraviti "Pismo" i prvu nagradu publike na Zagreba�kom festivalu 1965., kako zaboraviti jesen i vjetar koji grane njiše u “Mirjani” na Zagreba�kom festivalu 1966., kako zaboraviti "Ne pitajte za nju, prijatelji, jer prošlost je za me mrtva, prijatelji - iskidano sve što nas ve�e, razorene spone izme�u nas, i što je dalje kraj, to me te�e, sje�anja bole!" u “Ne pitajte za nju" godinu dana kasnije na istom festivalu - a to je bio samo maleni dio njegovog hit-opusa i kompozicija koje su osvajale prve nagrade i nakon toga, kao i mnoge druge Alfonsove kompozicije, bile hitovi i postajale "melodija godine" ili barem "melodija sezone" - da bi danas bile "evergreens".
Usput:
Malo je stvari koje su me u muzi�kom �ivotu razljutile, a jedna od njih, i to sasvim na dnu kratke liste vezana je uz Zagreb '66, "Mirjanu" i Milana Ba�i�a. Naime, po novinama je tada gotovo unisono pisalo: "Prvu nagradu osvojio je Milan Ba�i� s 'Mirjanom'!".
To je bilo u vrijeme kada je Zagreba�ki festival trajao nekoliko dana, pjesme su izvo�ene u dvije alternacije, a i sam festival se odr�avao na nekoliko mjesta, šansone u "Komediji", ponešto u "Istri", a ono glavno u "Studentskom centru". "Mirjana" je bila u alternaciji Milan Ba�i� i "Koralji".
Milan Ba�i� je bio simpati�an �ovjek, ugodnog glasa, mekog, "�okoladnog" baritona. No, njegova izvedba "Mirjane" je odmah uspostavila štimung "Obucite pid�amu, i odmah na spavanje!", tako da bi pjesma vjerojatno prošla manje-više nezapa�eno, da puni zvuk "Koralja" u pratnji orkestra RTZ, i Barbin glas, nisu dali potpuno druga�iju interpretaciju, osigurali prvu nagradu i od 'Mirjane" napravili 'evergreen'.
A novinari nisu �ak niti spomenuli "Koralje", iako je svima bilo jasno tko je koga "odšlepao" do pobjede!
(Naime, slušati "Koralje" u Studentskom centru "u �ivo" je i za festivalsku publiku i za muzi�ki �iri, bio posebni do�ivljaj! Imali su pun, bogat i prodoran "sound" koji je ispunjavao cijeli prostor, specifi�ni zvonki zvuk gitara koje je bio u�itak slušati, rijetko kompaktnu ritam sekciju, i bogate aran�mane po školi 'Shadowsa', koji isti�u instrumentalni dio. Uostalom, baš to je i bila formula njihovog uspjeha.
No, usprkos tome, iza "Koralja" '60-tih su na �alost ostale plo�e i studijske snimke koje zvu�e siromašno u odnosu na zvuk "u �ivo", a neke �ak zvu�e kao da su snimljene u telefonskoj govornici.)
Alfons Vu�er je bio neprikosnoveni "hit-maker" �iji su hitovi pristizali kao s beskona�ne trake, tako da je na tadašnjim festivalima znao istovremeno imati po nekoliko budu�ih hitova u izvedbama najpoznatijih pjeva�ica i pjeva�a. Alfons je bio garancija uspjeha, i zato su svi �eljeli pjevati njegove stvari. Njihova lista je duga�ka koliko je bio duga�ak i popis tada najpoznatijih izvo�a�a - od Ive Robi�a do Predraga Gojkovi�a, od Vice Vukova do �or�a Marjanovi�a, od Gabi Novak do njenih "vje�nih pandana" Lole Novakovi� i Anice Zubovi�, a od onih mla�ih na tadašnjim "zemljopisnim koordinatama", od Lade Leskovara, Zdenke Vu�kovi� do Zafira Had�imanova.
Da, to je bio Alfons Vu�er koji nam je one davne 1958. godine, sa "Zagreb, Zagreb" u izvedbi Marka Novosela, poklonio budu�u himnu Zagreba: "Vra�am se Zagrebe tebi, tebi na obale Save" - i to je onaj Alfons Vu�er kojemu danas na komemoraciji pripadaju suze koje vidim u dvorani.
No, tu je i ona druga, tmurna i �alosna slika: Alfons kao osoba �ivih crnih o�iju, šarmantan, svestran, zabavan i zafrkant - koji odjednom i bez posebnog razloga, postaje te�ak i sebi i drugima, gubi kontrolu i postaje toliko agresivan i nasilan, da je u stanju do besvijesti isprebijati �enu �ija je jedina krivnja to što je ispraznila pepeljaru punu �ikova.
Te osobe se uop�e ne �elim sjetiti, ali ne mogu otjerati sliku njegove hi�e pod Sljemenom gdje smo znali tulumariti, sliku gotovo trenuta�ne metamorfoze normalne osobe u furiju i nekontroliranog lu�aka, sliku jedne nje�ne �ene koja poluobu�ena bje�i niz snje�nu padinu – i onda se redaju sve ru�nije, grozne slike koje bezuspješno pokušavam otjerati.
Zato moje o�i �ak i na ovaj dan ostaju suhe kao barut, dok se istovremeno pokušavam osloboditi knedle koja je zapela u grlu zbog svega što je tada bilo, i onoga stravi�nog, što se poslije zbilo.
Zdenka Vu�kovi� i njen Koda
Sedam �e sati i sada vjerojatno slijedi zadnja stvar. K'o Bog �emo se svi sa Zdenkicom vra�ati “Zagrebe - tebi”, a za moje raspolo�enje ovih dana, ne bih si mogao izmisliti bolju stvar. Tako je i bilo: svi smo se vratili Zagrebu u dolini Save, i bar na trenutak - svi smo bili puno mla�i.
Mislio sam kako sam uz tehni�ara kojem fu�kaju mikrofoni, jedini u prostoriji do pozornice, ali kad sam se okrenuo prema stolovima s cugom i sendvi�ima, odmah mi je bilo jasno što nisam smio zaboraviti: kada Zdenku vidiš na bini, onda je i Krešimir Oblak (Koda) negdje u blizini!
Usput:
Kao i Robi�eva Marta, koja je uvijek, baš uvijek stajala odmah iza zastora - kompletno obu�ena, a ako treba, cijelo vrijeme u bundi, sa šubarom na glavi i rukama u mufu - gdje je budno pazila da joj neka �enska na tih par metara slu�ajno ne ukrade njenog Iveka.
Zdenka Vu�kovi� 1959. i 1963. godine
"Koralji" su sa Zdenkom snimili nekoliko pjesama, na primjer "Sretne ruke"
No, Krešimir Oblak, pijanist, aran�er, kompozitor, producent i kasnije Zdenkin suprug, ima specijalne razloge: on sluša, prati, i “snima” svaki ton kada pjeva njegova Zdenka - i to tako godinama, a sada vidim, i decenijama! Kao da se još nešto novo mo�e re�i, kad i vrapci znaju da Zdenkica ima super glas, super tehniku - i njenog Krešimira Oblaka.
Usput:
A ono što vrapci ne znaju, znam ja! Moja raska u II. Gimnaziji mi je odmah na po�etku rekla kako nema dobra iskustva s �acima koje �uje na radiju. Veli: “Ako �e ti fizika i�i kao našoj maloj djevoj�ici, onda �eš u pogledu dobrih ocjena ostati pun velikih neispunjenih �elja!”. Helgu Vlahovi� nije spominjala, jer ta je zbrisala na televiziju, a navodno niti kod profesora Pristera nije baš najbolje pjevala.
I zato me Krešimir Oblak, koncentriran na zvukove iz dvorane kako ne bi slu�ajno propustio nešto strašno va�no i novo uz "Zagreb, Zagreb", prvo pozdravlja samo usputnim klimanjem glave, da bismo se pozdravili i popri�ali tek nakon što je Zdenka zapo�ela s finalnim “La-la, la-la, la-la-la la-la...”.
"Koralji" su sa Zdenkom snimili nekoliko pjesama (mislim da je prva bila "Cipelica"), �ije aran�mane je napisao Krešimir Oblak, koji je bio prisutan i prilikom snimanja. Tako sam ga upoznao.
Sada na ovom mjestu, u samo tri rije�i: pravi, pravcati gospodin!
U trenutku kada su Zdenka i Vanja došli iz dvorane, odnekud se stvorio i Barba, pojavili su se i neki drugi – i po prvi puta u ova dva dana u Zagrebu mi je sve opet štimalo, osje�ao sam se zaista kao kod ku�e.
Jasno, Zdenka je odmah dojurila do Kode Oblaka i pita “Kak' je bilo?”, a ja upadam: “Bilo je super!” – jer �ovjek mora tu i tamo zaradit poneku pusu! Tako je i bilo.
Ina�e, Zdenka mi nekako do�e kao naš Tom Jones: pojavi se onaj koji ima glas i tehniku decenije, ima super show, i �ak snimi film u kojem poka�e kako samo on ima pravo pitati “What’s new pussy cat?” – i nakon toga više ništa, jednostavno ne ide, i to tako godinama! Na kraju snimi nekakvu pljugu od Dilajle ("Delilah") koja postaje svjetski hit, i od onda je svjetski poznata marka - koja pjeva isklju�ivo kuruzu i pritom trza šlicom, jer to kako izgleda, �enske cijelog svijeta jako vole!
Na sli�an na�in je izgleda i Zdenka postala i ostala �rtva svojih hitova koje pamti nekoliko generacija. Jerbo, kako bi to izgledalo kada bi pjevala ono što mo�e i mo�da ho�e, kada svi o�ekuju da ona mora zauvijek ostati mala djevoj�ica iz ku�ice u cvije�u sa cvr�kom i mravom, puna velikih �elja, i koja se od kada joj je tata kupio auto, stalno vra�a svom Zagrebu na obali Save, kako bi pomogla zaplakanom zeki u tra�enju njegovog smrznutog poto�i�a, i obradovala nekog zeku punog jada - pjevaju�i o kralju pajaca!
I tako cijeli �ivot - da bi sada �ak, po ne zna se koji put upitala supruga Krešu Oblaka, kako je danas otpjevala stvar koju mo�e mirne duše otpjevati i snimiti dok se doma pospana pred špiglom igra s �etkicom za zube.
Za razliku od Zdenke Kova�i�ek, jedine polovice koja je efektivno pjevala u “Duo Hani” ("U pola dva, u pola dva!") - koja pjeva što ho�e, ima tehniku koja se javlja jednom u deset godina, ali kao da na snimanju zaboravi izvaditi �etkicu za zube.
Zbog toga volim Zdenku Vu�kovi�, do daske cijenim Zdenku Kova�i�ek, a obo�avam Josipu Lisac, koja ima glas i tehniku koji se javljaju jednom u stolje�u i pjeva što ho�e i kako ho�e, a sve mo�e - pa je jedina lutrija to, da se nikad ne zna koja �e ptica iza�i na binu.
Jasno, malo sam proklafrao s Vanjom i na kraju s Barbom koji mi veli da nakon ovoga idemo na R&R koncert “Rock šezdesetih!” u centru Kaptol - svirati �e “Koralji” u nekoj "ad hoc" verziji i miksed bandovi sastavljeni od starih znanaca! Velim: ”Super, sigurno idem i baš se veselim, znam to ve� od Mireka i zajedno �emo do�i!".
Istovremeno si mislim: “Stari moj, kakav 'Rock šezdesetih' - to �e prije svega biti 'Nostalgija-Rock' amortiziranih i ishlapljenih šezdesetgodišnjaka u koliko-toliko upotrebljivom stanju, bez originalnih rezervnih dijelova! I baš me zanima tko još mo�e dobro nategnut �icu i tko je taj kojem palice još ne ispadaju iz ruku!”.
Kako sam se samo zeznuo – bilo je fantasti�no!
*****
Sje�anja:
"Nastup" uz plesni sastav maestra Vanje Lisaka
Maestro Vanja Lisak
pijanist, voditelj sastava, producent, muzi�ki urednik, muzi�ki direktor itd.
Decenijama je to tako - kada god se slu�ajno sretnemo, imam osje�aj kao da je ina�e ionako uvijek nasmiješeni Vanja Lisak, svoj osmijeh baš za mene raširio na maksimalnu XXX dimenziju. Nikada ga nisam upitao je li taj osmijeh zato jer ga podsjetim na jedan, za mene katastrofalni dan, kada sam u "Tucmanu" imao moj prvi "pjeva�ki" nastup, a za klavirom plesnog orkestra je bio Vanja Lisak.
Iako je plesnjak u "Tucmanu" bio za nešto starije, mi klinci smo se znali tu umiješati, dok u Radni�ki dom na Kreši�u nismo zalazili, jer to je po našem bio "plesnjak za ku�ne pomo�nice", kao niti u Trnje kod Vinka Jed�uta, jer tamo "špengleri s trubama sviraju valcer i tango!".
Plesni orkestar u "Tucmanu" smo nazivali "vatrogascima", i baš s tim "vatrogascima" je došlo do mojeg prvog, vrlo zabavnog priloga zabavnoj muzici.
To je bilo negdje u jesen 1960. godine, u vrijeme kada je u "Tucmanu", tko god je htio, mogao oti�i na binu i s klaviristom dogovoriti što �e pjevati. To je bilo nešto kao “Prvi Pljesak” ili “Prvi fi�uk”, kako ve� ispadne - a kod mene su to bile ovacije zbog kojih se i danas zacrvenim!
Ukratko, tog dana sam se popeo na binu i Vanji Lisaku rekao da �elim otpjevati "Susie Darlin'".
Zapravo, do zadnjeg �asa nisam znao što �u otpjevati, u planu je bilo par stvari iz mojeg rovinjskog ljetnog "repertoara" za cure pred Fumom (crkva Svete Eufemije), ali za peh i na moju ogromnu nesre�u, umjesto da sam se odlu�io za "Wake Up Little Susie" od Everly Brothers, "Peggy Sue" od Buddy Hollya, ili "Oh, Carol" od Neil Sedake, penju�i se na binu (na koju me je Mirek, sav napet doslovce potjerao uz rije�i "Kaj �ekaš, daj idi kona�no!"), odlu�io sam se za "Susie Darlin'" od Robina Luke, hit koji se u to vrijeme vrtio na radiju.
Vje�ni-i-uvijek-i-svuda-prisutni Vanja Lisak koji je bio na klaviru, rekao mi je "OK - pjevaj!", nakon toga sam otišao do mikrofona, Vanja mi je dao intonaciju na kljavi, a kako se pritom lijepo prošetao po cijeloj klavijaturi, moja neiskusna malenkost je zapo�ela pjevati otprilike tamo gdje je Vanja podignuo ruke.
Posljedica: za oktavu više, po�eo sam skvi�ati stvar koja ionako le�i na rubu falsceta!
U dvorani su prestali plesati, svi su okrenuli kako bi vidjeli koji to majmun i zašto tako jako ci�i gore na bini - a ja sam ci�ao i dalje! Nisam odustajao i do kraja sam davao sve od sebe, iako sam u to doba jako mutirao, i pored svega, prvi puta pjevao u mikrofon.
Na kraju su bile prave “standing ovations” – svi su se htjeli još malo zabavljati gledaju�i budalu koja ci�i, skvi�i i cvili kaj pajcek kada ga dohvate na kolinje. Na kraju sam od silnog stida htio propasti u zemlju crnicu, i sav crven sam doslovce pobjegao s bine kako bih se sakrio u gu�vi.
Posramljen i slomljen, došuljao sam se do jedinog uto�išta u dvorani, do mojeg prijatelja Mireka - pri�em mu i o�ekujem barem nekakvu utjehu, ali on gleda negdje u zrak iznad mene, pravi se kako me uop�e ne vidi, i onda na kraju, onako kroz zube, promrmlja tako da mu se pritom niti jezik nije pomaknuo: “Rista, ne poznamo se - vidimo se doma!”
Tada sam se zakleo da se više nikada ne�u popeti na binu - da bih poslije s tim istim Mirekom, nastupao
na skoro svim postoje�im binama, od one na bazenu Rogaške Slatine do "školjke" u parku "Kale" pored Skopja.
A blesavu "Susie Darlin'" od onog rockabillya Robina Luke, više nikada nisam probao �ak niti otfu�kati!
Za portal: Davorin Krog
(Davorin@bluewin.ch)
Od istog autora:
Crtice i sje�anja iz Zagreba (27)
PS:
Slijede nastavci - svaki drugi tjedan po jedan !
Prijedlog:
Vaše komentare, prijedloge i primjedbe na ovaj prilog, kao i na sve druge priloge objavljene na portalu, mo�ete poslati na adresu urednik@arhiva.croatia.ch, a krajem svakog mjeseca ili svaka dva tjedna, ovisno o broju prispjelih komentara, objavit �emo posebni prilog sa svim prispjelim komentarima - ako ih bude.
Vaše komentare objavit �emo prema Vašoj �elji; ili pod Vašim imenom (bez prezimena), ili pod Vašom e-mail adresom ili nam napišite Vaš Nick (Nickname) pod kojim da komentar objavimo, ali u tom slu�aju koristite uvijek isti Nick.
