16.10.2008.

VICE VUKOV
(3.8.1936.-24.9.2008.)

Vice Vukov je, dok mu je to bilo dopu�teno, pjevao svome narodu posvuda - i u domovini i u inozemstvu. Nastupao je i u �vicarskoj. Posjedovao je izgled, dikciju, glazbenost, ujedna�enost glasa u razli�itim tonovima, voluminoznost, pravilan dah i dikciju, pjevao je prirodno sa stanovitim patosom, a emocije je dr�ao pod kontrolom, tako da njegova interpretacija nikad nije skliznula u banalnost. Pjevao je isklju�ivo kvalitetne skladbe s jakom porukom. Danas kao da je sve to zaboravljeno.

Ma �to mislili o smrti, ona je prirodna pojava kao i �ivot. Ona pripada �ivotu kao kruna njegovom zemaljskom svr�etku. Smr�u �ovjek nestaje izme�u nas. Na tu prirodnu pojavu ne mo�emo uop�e utjecati. Stoga se i uvrije�ilo me�u ljudima od starine da o pokojnicima valja samo dobro govoriti. Ali, o djelu, koje je pokojnik za vrijeme �ivota stvarao, valja govoriti istinu. Naime, kakogod su �ivot i smrt prirodne, o nama vi�emanje neovisne pojave, �ovjekovo je djelo i te kako o njemu samom ovisno. Dana�nji Hrvati zanemaruju ovu razliku i progla�avaju sve prirodnim: svoj kukavi�luk, svoju nesolidarnost, svoje jugoslavenstvo i svoju pripadnost komunisti�kom pokretu. Sve je to nametnuto i oni su samo "�rtve"; me�u Hrvatima nije bilo uop�e komunista osim Tita, �uvara i Fumi�a. A �rtva je plod nasilja, te ne mo�e biti ni kriva, ni du�na niti odgovorna! Ta �rtvomanija je dovela Hrvate do gubitka javnog morala, tako da je ukinuta razlika izme�u zla i dobra, ljubavi i mr�nje, nasilja i sno�ljivosti, po�tenja i lopovluka, slobode i ropstva. Po�to su svi Hrvati jednaki u �rtvi, nema razlike izme�u boraca za hrvatsku slobodu i stjegono�a jugoslavenstva, izme�u �ednih i prijetvornih, izme�u karakternih i dodvorica. Dakle, svi su Hrvati ili �rtve ili nitkovi. Tertium non datur.

Nedavno preminuli Vice Vukov (3.8.1936.-24.9.2008.) je odbio biti �rtvom, mu�enikom s pravom na domoljubne sinekure. Na vrijeme je shvatio da sloboda nije dar prirode, nego �ovjekovo djelo i njegova odluka. Ovih je dana jedan svjetski poznati pjesnik na pitanje za�to ga progoni diktator u njegovoj zemlji odgovorio "zbog toga �to sam rekao istinu. Da sam �utio, ne bi me progonio". Vukov je davao gotovo istovjetan odgovor na upite o svom progonstvu, �ime se, dakako, izdigao iznad lakog, nekreativnog dana�njeg domoljublja kojemu je izmakao svaki smisao. On je brzo shvatio da je privatne interese prijetvornika s ustima punim Hrvatske, Hrvata i hrvatstva nemogu�e uskladiti s realno postoje�om neovisnom, pravednom i suverenom dr�avom Hrvatskom. Stoga je odbio sudjelovati u uzdizanju Hrvatske na razinu fikcije, poigravanju s idejama, idealima Hrvata, oduzimaju�i im svaki smisao. Znao je da se u nedostatku smisla prazan prostor ispunjava besmislenim pojavama, besmislenim idejama i besmislenim ljudima. Stoga je u svojim �lancima nastojao upozoriti �itatelje na va�nost traganja za smislom, na razliku izme�u dr�ave i naroda koji "nisu od iste esencije", na razliku izme�u fikcije i stvarnosti, izme�u onoga vremena i ovoga vremena, izme�u �injenica i mitologije odn. pseudomitologije, kulture i politike i religije i sl.

Vukov je nesvakida�nja pojava me�u hrvatskim pjeva�ima i hrvatskim intelektualcima, a ipak tipi�na hrvatska sudbina. Njegove budnice, pjevane ugodnim baritonom i na svim hrvatskim dijalektima, su, dok nisu klevete postale zakonom o zabrani nastupanja 1972. godine, hranile nadu u hrvatskom narodu o njegovoj slobodnoj zemlji slobodnih ljudi. Godine 1976. se vra�a iz emigracije i �uti. �utnja je trajala punih 18 godina. Kad mu je ponovno bilo dopu�teno nastupanje, punio je 12 puta za redom koncertnu dvoranu "Vatroslav Lisinski". Ovaj fenomen je vi�e od osobne satisfakcije, koju je Vukov besprijekorno zaslu�io, i sociolozi �e se njime kad tad morati pozabaviti.

U vrijeme nastanka hrvatske dr�ave upustio se u tra�enje "te�eg hrvatstva" i novog domoljublja u kojemu romantika nacionalnog znakovlja nije vi�e poziv nego ne�to �to je samo po sebi postalo razumljivim. Bitka za opstojnost netom izborene dr�ave tra�i vi�u razinu i dublji smisao na�ih nastojanja. Intelektualno potkovan i hrvatski obrazovan, svojim je britkim jezikom ponirao u dubine koje su bile strane povr�noj politi�koj oligarhiji. Jedini odgovor u Hrvatskoj na takve pojave je marginalizacija doti�nika. Na posljednjim izborima je ipak izborio zastupni�ki mandat u Hrvatskom saboru, gdje je nesretno posrnuo i �ivio 34 mjeseca u komi, sve do smrti. Jedan suvremeni promatra� zapisa: "Dok je kao nezavisni zastupnik stajao za govornicom, u saborskim klupama vladala je neuobi�ajena ti�ina. Oni koji su Hrvatsku izjedna�ili sa sobom samima kao da su osje�ali nelagodu, shva�aju�i da je me�u njima �ovjek koji ih u svojoj �isto�i tako flagrantno nadvisuje".

�ivot i djelo Vice Vukova je nemogu�e ispri�ati. Sam Vice je poku�ao u dvjema dosad objavljenim knjigama (Pogled iza ogledala, Zagreb, 1999. i Moji pari�ki zapisi, Zagreb, 2006.) pone�to usputno ispropovijedati i o sebi. Ovdje spominjem dvije zgode iz prve knjige koje nam se danas �ine anegdotama.

Godine 1969. imao je Vukov koncert na Li�tici, dana�njem (i ranijem) �irokom Brijegu. Prilikom posjeta crkvi i samostanu, gvardijan mu je pokazao skromni grob velikoga �ovjeka i fratra fra Didaka Bunti�a. Za dostojan spomenik ovom velikanu nedostaje novac. "Poslije obilaska crkve i jo� dugo nastavljenih razgovora, kao da sam bio zahva�en nekom posebnom atmosferom. Znao sam da ovaj put ne�u mo�i samo do�i, otpjevati, pobrati pljesak i honorar i - oti�i. Morao sam jo� ne�to napraviti. Osje�ao sam se kao netko tko mora neki dug izravnati?! Naglo, s osje�ajem olak�anja, odlu�io sam, nadovezuju�i se na pri�u o fra Didaku, darovati op�ini svoj honorar od toga nastupa, a koji bi onda trebao poslu�iti kao prvi prilog Fondu za izgradnju spomenika fra Didaku Bunti�u! Ideja je odu�evljeno prihva�ena."

Kad je 1972. godine, nakon tolikih peripetija, u Torontu izborio ulaznu vizu za SAD, re�eno mu je na ameri�kom diplomatskom predstavni�tvu da ni slu�ajno ne smije djelovati protiv Jugoslavije i njezinih slu�benika. Na to je uzvratio: "je li pjevanje hrvatskih pjesama rad protiv Jugoslavije?", na �to se slu�benik samo nasmije�io i potap�ao ga po ramenu.

Ne osje�am se kompetentnim govoriti o kvaliteti njegova glazbenog repertoara. Kao neuki potro�a� i zaljubljenik klasi�ne glazbe, usu�ujem se, me�utim, ustvrditi da su neke Vicine pjesme nezaobilazne za povijest hrvatske glazbene ba�tine, ako ni zbog �ega drugoga, ipak zbog trenutka u kojem su nastale i u�inka kojeg su prouzro�ile. Izme�u 400 skladbi usa�enih u memoriju Hrvata podsjetimo na neke "Zvona moga grada", "Bokeljska no�", "Pismo �ali", "�esnaest lavandera", "Vu�gi", "Suza za zagorske brege", "Dobro mi do�el, prijatel" itd...

Tvoja zemlja

Tu �e� uvijek na�i dom
srce koje kuca za te
ruku da te prati, majku da te shvati.
znat �e� sve �to treba znati.

Znat �e� kako boli pla�
kada tvoja zemlja pati
ali iza svega sigurno �e� znati
�to ti zna�i ovaj kraj.

To je tvoja zemlja
tu sagradi dom
tu je stari temelj
tu na kr�u tvom.

Tu�in i oluje
kidali su nju
al' jo� uvijek tu je
sve dok mi smo tu.

Bit �e� bogat kao i mi
kralj �to ne zna �to je kruna
al' na svojoj grudi k'o i ovi ljudi
bit �e� velik k'o i mi.

U vrijeme kad je nastala, ova je skladba bila poziv narodu na ustrajnost u vjernosti zemlji (Hrvatskoj) koja �e biti njegova sve dok je on naseljava. U toj zemlji im se nudi toplina koju nigdje drugdje ne�e na�i, bogatstvo (sloboda) svima dostupno, kraljevstvo bez okrunjenih kraljeva, veli�ina i dostojanstvo za sve. To je bila vizija s perspektivama u dru�tvu izmu�enom komunisti�kom utopijskom varkom. Dio naroda je tu poruku shvatio i Vukova primjereno nagradio. Tu �injenicu ne mo�e oslabiti ni njegov kasniji uradak za vrijeme pari�kog egzila, magistarski rad o "jugoslavenskoj koncepciji miroljubive koegzistencije", jer jugoslavenska napuhana vanjska politika nije mogla, �to se tijekom devedesetih godina pokazalo, sprije�iti hrvatski oslobodila�ki pokret niti kona�no osloba�anje iz jugoslavenskog zagrljaja. Zamjerke upu�ene Vukovu zbog ovog magistarskog rada, da se navodno dodvoravao svojim progoniteljima, u slu�bi su varave teorije poistovje�ivanja Hrvata sa �rtvom. "Moj �ivot pripada kralju, moja �ast samo meni", uzviknuo je jedan pruski vojnik. Vukov je mo�da "platio" povratak u domovinu, ali nije prodao du�u, �to je dokazao svojom �utnjom i radom u Nakladnom zavodu Matice hrvatske - stjeci�tu uglavnom tada marginaliziranih Hrvata (Horvati�a, Donata i sl.). �

Pojedina su ga sredstva javnog priop�avanja poku�ala u�initi "svojim" Vicom, druga su ga ignorirala, a Vice je bio samo par excellence Hrvatom. Svima je nekako nejasno kako je Vukov mogao biti svoj u vrijeme jugoslavenstva i u vrijeme procesa hrvatskog osamostaljena. Preda mnom su �lanci iz razli�itih hrvatskih dnevnika i tjednika i vidim da su svi pre�utjeli tko ga je i zbog �ega progonio. Stidljivo se upozori na njegovu prisilnu �utnju, ali ni rije�i o tome �iji je to nalog bio. Pa �ak i Glas Koncila (5.10.2008) pre�u�uje progonitelje. �eli li se naprijed krenuti mora se imenovati i zlo, koje nas je zaustavilo na putu, i dobro koje nas je povelo dalje. Problem je u tome �to najva�nija mjesta u hrvatskom politi�kom �ivotu zauzimlju upravo oni koji su kao onda�nji ni�i slu�benici potpisivali naredbe. Jedna pametna �ena ovih dana zapisa: "Zaborav je jedan od pasa rata koji isti posao radi i u miru. U proteklih 17 godina pojeo je mnogo toga i upravo stoga je du�i, koju je u doba hrvatskih ratnih godina trebalo podsje�ati na prave izvore njezine nadmo�i, to podsje�anje potrebno i danas, u vremenu bez dubine koje �upa sje�anje". U hrvatskoj �arenoj budni�koj rozeti, Vicin �e prozor�i� ponovno zasjati, �im se pojave novi klesari, koje �e zanimati kako detalji tako i cjelovitost rozete!

Tihomir Nui�

Po�etak