ISELJENI�TVO I NJEGOVA DOMOVINA

Povodom rasprave o novom izbornom zakonu, ponovno se rasplamsala diskusija o predstavnicima iseljenistva u Hrvatskom saboru; diskusija koja se vodi sa stanovitom neumjerenoscu, pretjerivanjem, bez uvida u stvarnost, diskusija s vise zagrljaja, emocija i strasti nego cinjenica, misljenja i znanja.

"Rem tene, verba sequentur" (drzi se teme, rijeci ce vec slijediti)!
Katon

POJAM I BROJ ISELJENIKA

Sto je god manje znanja o iseljenistvu, sto su god pojmovi neodredjeniji i maglovitiji, sve veci prostor se otvara manipulatorima i lovcima u mutnom, koji svoje osobne probitke (olako stjecanje materijalnih dobara, uzurpiranje moci i vlasti nad iseljenicima itd.) prodaju kao brigu za iseljenistvo. Takvima je u interesu da ne razlikuju drzavu od naroda, pravo glasa od samoga organiziranja glasovanja, pravo izbora od prava na zastupnicko mjesto, autohtone hrvatske zajednice od iseljenistva s hravtskom putovnicom u dzepu i sl.

Od Hrvatskoga sabora ili njegova strucnoga povjerenstva se ponajprije ocekuje da tocno odredi terminus technicus za iseljene Hrvate: Radi li se tu o "hrvatskoj dijaspori", o "hrvatskom izvandomovinstvu" ili pak o "hrvatskom iseljenistvu"! Dok pod pojmom "dijaspora" podrazumijevamo prognane i protjerane ljude iz njihove domovine, koji zive u manjim skupinama rasprseni diljem svijeta, sto je s onima koji su dragovoljno i bez politicke, a poneki i bez gospodarske, prisile napustili domovinu? Sto se pak moze razumijeti pod izrazom "izvandomovinstvo"? Obuhvaca li taj pojam sve Hrvate, koji zive izvan Republike Hrvatske ili dijelu Hrvata moze biti domovina primjerice Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Austrija, Madzarska, pa i Srbija sve dotle dok je Vojvodina njezin sastavni dio? Odlucili se pak Sabor za termin "iseljenistva", takodjer ga mora tocnije odrediti: Jesu li svi iseljeni Hrvati drzavljani Republike Hrvatske?

O broju hrvatskih iseljenika postoje ocito samo proizvoljne, ni cim potkrijepljene brojke, koje se u domovini vrte oko 2,5 milijuna, a medju iseljenim procjeniteljima penju i do 5 milijuna. Premda je do egzaktnih podataka moguce doci, kao i u drugim civiliziranim drzavama s iseljenickom tradicijom kao primjerice u Svicarskoj, u Hrvatskoj vlada na tom podrucju cista zbrka. Nikad se nitko jos nije ocitovao o tome, odnosi li se njegov broj o iseljenistvu na drzavljane RH ili na hrvatski narod uopce.

ISELJENIK I DOMOVINA

Kad se covjek odluci napustiti domovinu, prihvaca gubitak onoga na sto se navikao. U novoj sredini se suocava s necim sasvim novim u sto se mora uzivjeti da bi opstao. Taj proces prilagodbe je popracen nesigurnoscu, osjecajom izolacije i osamljenosti, jer se vodi borba za priznanje u novom drustvu. U ovoj psiholoskoj situaciji domovina pruza iseljeniku neku vrstu jamstva, da njegov nacionalni identitet, njegov jezik i njegova kultura nece propasti. Na drugoj strani, domovina moze kod iseljenika postati uzrokom nesigurnosti i frustracije: kad se, kao sto je kod Hrvata trenutacno slucaj, neprestance puni vijestima kako ljudi u domovini zive na rubu gladi, kako u domovini vlada potkupljivost, kako u njoj iscezavaju tradicionalne vrednote, kako je mladi svijet napusta, kako bi domovina mogla postati zemljom bez ljudi i konacno izgubljenim zavicajom...

Ova emocionalne veza s domovinom je vecini hrvatskih iseljenika zajednicka. Medjutim, to nas ne smije zavarati i uciniti slijepima za velike razlike medju iseljenim Hrvatima kako glede emocionalnoga odnosa prema domovini tako i glede medjusobnih kulturnih razlika. Ponajprije su te razlike uocljive izmedju obrazovanih i manje obrazovanih Hrvata, a zatim izmedju prve i ostalih generacija. Osim toga, postoje zantne razlike izmedju Hrvata koji zive u Europi i iseljenih u Afriku, obje Amerike, Australiju. Sve ovo govori u prilog tezi da je tesko govoriti o hrvatskom iseljenistvu, a da bi korektnije bilo govoriti o hrvatskim iseljenicima odnosno pojedinim skupinama.

INTERESI

Hrvatska jos nikad nije formulirala svoje drzvano-politicke (nacionalne) i gospodarske interese u odnosu na iseljenistvo. Uvijek je tu vise emocija, nego razbora, vise zagrljaja, nego povjerenja, vise politikantsva, nego politike. Puno se vise islo za obostranim zadovoljenjem trenutacnih probitaka, negoli za izgradnjom trajnije i plodnije povezanosti. Iseljenistvo se shvacalo kao neka amorfna gomila u kojoj se onim najglasnijima nastojalo udovoljiti. Takvima se onda stavilo i domovinska sredstva javnog priopcavanja na raspolaganje, ciji je govor bio najcesce samoinsceniranje govornika, sirenje stranackih poruka, neutemeljenih obecanja. U to se vrijeme primjerice nije moglo cuti iz iseljenickih usta, koja su govorila u "ime dijaspore", da Hrvati iz Bosne i Hercegovine nisu dijaspora i da se tom jadnom svijetu na taj nacin oduzimlje domovina!

Oni koji su se jucer tako ponasali, danas zbog samo njima znanih interesa napadaju nedrzavotvornu politiku sadasnjih vlastodrzaca, pozivaju narod u domovini na "gradjanski neposluh" (Dom i svijet, 16.7.2001.), pisu da se "hrvatska politika boji dijaspore, (...) njezine inteligencije, uspjesnosti, sirine politickih pogleda i na kraju i financijske moci" (Ziva zajednica, 6-8/2002.). Prema istom autoru "dijaspora nedvojbeno mora i treba postati inicijator i nositelj mogucih promjena na bolje u Hrvatskoj. Jedini nacin za to jest prerastanje snaga dijaspore u politicki oblik i njegovo djelovanje u domovini. (...) Zato bi dijaspora trebala biti pametna i mudra u odredjivanju svojih politickih ciljeva, zrela u preuzimanju odgovornosti te stroga i stabilna u realizaciji zacrtanoga".

I samo povrsno obavijesteni iseljenik ne moze se dovoljno nacuditi ovoj drskosti i umisljenosti, a najmanje opravdati uvredu o "nesposobnosti" upucenu narodu u domovini. Iseljenistvo, naime, nije, od neovisnosti RH, nista definiralo, konkretiziralo ni potaklo. Osim sto se angaziralo na pruzanju materijalne pomoci u godinama srpske agresije (i to vecinom po zavicajnom kljucu) i nekoliko iz Zagreba dirigiranih demonstracija po europskim metropolama, iseljenistvu nije uspjelo ponuditi niti jedan projekt, a da se i ne govori o nekom nacionalnom (politickom, gospodarskom ili kulturnom) programu. Cak mu nije uspjelo organizirati ni jednu promidzbenu akciju o domovini niti pozornosti vrijednu izlozbu, a kamoli napisati nesto suvislo. Sve sto je na ovom podrucju ucinjeno, ucinili su iskljucivo pojedinci.

Dapace, jedan mali dio iseljenika, vecinom odgojen u duhu agresivnoga "bratstva i jedinstva", priklonio se HDZ-u i poceo, s nepromisljenom potporom tadasnjih hrvatskih diplomata, slijepo provoditi hadezeovsku politiku u inozemstvu, sto je stvorilo jake podjele medju iseljenicima i dovelo do medjusobnih animoziteta. Time je iseljenickom samoorganiziranju zadan strahovit udarac. Kako god domovinska vlast nije uspjela odrediti svoje strateske ciljeve u odnosu na iseljenistvo, tako ni samo iseljenistvo nije uspjelo nista formulirati, a jos manje samo sebe organizirati.

PUT DO PARTNERSTVA

Dobru ideju o brizi za iseljenim dijelom naroda veoma je lako pervertirati. Na iseljenistvo su svi rezimi i njihovi poltronski pristalice gledali samo iz ugla koristoljublja i nastojali njime u te necasne svrhe manipulirati. Tako su komunisti dijelili hrvatsko iseljenistvo na "politicku i ekonomsku emigraciju", sto je sugeriralo da postoje dobri iseljenici, koji su se okupljali u jugoklubovima, bili clanovi socijalistickoga saveza i sirili "bratstvo i jednistvo", za razliku od losih iseljenika, koji su svojim hrvatovanjem "rusili drzavu" - za sto je dovoljno bilo samo otvoreno priznati pripadnost hrvatskom narodu, oznaciti jezik hrvatskim, upozoriti na kulturne i druge razlike u odnosu na druge narode i sl. Devedesetih godina prosloga stoljeca ta se lazna podjela nastavila u obliku podjele na one koji su apsolutno podupirali hadezeovsku vlast i one koji su se zbog njezine tastine i iskljucivosti prema njoj kriticki odnosili. Taj totalni pogled na iseljenistvo ostao je u svijesti domovinskoga covjeka ocito do danas nepromijenjen.

Vrijeme je da se pojam iseljenistva detotalizira. I iseljenik ima pravo na svoje individualno misljnje, svoje politicke, gospodarske, kulturno-znanstveno-religiozne pogelde. Iseljenika se ne smije gledati drukcije nego svakoga hrvatskoga gradjanina, kojemu se jamce sva ljudska prava, kojemu se ne uskracuje sloboda i na koncu koji ima svoje ljudsko dostojanstvo. S iseljenistvom se zeli raspolagati, umjesto s njim se dogovarati. Iseljenici nikad nisu pitani o onome sto se o njima u sredistima moci odlucuje.

U ime iseljenih Hrvata HDZ je dobio najprije 12, a potom 6 zastupnika u Saboru - iseljenistvo niti jednoga. U ime iseljenih Hrvata HDZ je najprije uspostavio Ministarstvo za useljenistvo, da bi ga u ime istih doskora ukinuo. U ime iseljenika HDZ je utemeljio Hrvatski svjetski kongres, koji svojim clanstvom jedva moze popuniti statutarno predvidjene duznosti, a iseljenici su dobili tutora i ni cim legitimiranoga glasnogovornika u domovinskim sredstvima javnog priopcavanja.

Odredjeni iseljenicki i domovinski krugovi jos uvijek inzistiraju na tome, da hrvatsko iseljenistvo ima svoje zastupnike u Hrvatskom saboru. Jedini argument za to, koji se stalno ponavlja u javnosti, jest pomoc iseljenika koju su pruzili od srpske soldateske ugrozenoj domovini. Ovdje bi ponajprije valjalo analizirati dvoje:
prvo: Je li iseljenistvo uopce zainteresirano za zastunicka mjesta, koja iskljucivo koriste pojedincima, i
drugo: Koje je uopce mjesto i uloga Hrvatskoga sabora u hrvatskoj drzavi?

Glede prvoga pitanje postoje vec danas cinjenice koje se lako mogu analizirati. Ako se po logici stvari oduzmu glasovi Hrvata iz Bosne i Hercegovine, veoma je lako ustanoviti sudjelovanje iseljenika na dva prosla izbora za Sabor. Prema nekim analizama, iseljenicki glasovi nisu uspjeli ni u najvecoj euforiji doseci brojku od tridesetak tisuca.

Glede drugoga pitanja, odgovor je jos bjelodaniji. Hrvatski se sabor prvenstveno bavi zakonskim okvirima za uredjenje, ocuvanje i jacanje (na svim podrucjima) hrvatske drzave. A ta drzava ima samo i iskljucivo perspektivu s narodom koji u njoj zivi. Iseljenistvo tu perspektivnost moze podupirati, ali ne i bitno odrediti.

Politicke stranke po naravi stvari u iseljenistvu nemaju sto traziti, ako ga ne zele doslovce ispolitizirati i marginalizirati. Strancarenje medju iseljenicima je beskrupulozni makijavelizam s tragicnim posljedicama kako glede pojedinaca tako i glede iseljenicke zajednice uopce. Onaj tko preko stranacke politike zastupa iseljenistvo, obmanjuje javnost, jer on je prvenstveno zatsupnik politicke stranke koji se mora drzati stranacke stege. Kad se danas ponovno stoji na stajalistu da iseljenici imaju pravo na zastupnicka mjesta u Saboru, onda se od zagovornika s pravom valja zatraziti da se ocituju o modalitetu biranja zastupnika. Koliko je do sada poznato, nitko nije nista novoga ponudio.

Demokracija je rijec od ranga. Nju se definira kao oblik drzavnog uredjenja u kojem narod bira drzavnu vlast na slobodnim izborima prema odredjenim politickim pravilima. Preduvjet za slobodne izbore je politicka neovisnost, sto je Hrvatska na srecu svih nas postigla. Tko pojam demokracije izolira od njegova konteksta, oduzimlje mu vjerdostojnost i pretvara ga u fikciju. To vrijedi u istoj mjeri i za pojam iseljenistva. Da ti pojmovi ne izgube svoju realnu vrijednost u hrvatskom narodu, potrebno je uspostaviti dijalog izmedju domovine i iseljenistva. Tek u partnerskom odnosu moguce je pronaci smisao o eventualnom sudjelovanju iseljenistva u domovinskim zgodama i suvisle brige domovine o njezinom brojnom iseljenistvu.

UMJESTO ZAKLJUCKA

Iseljenim Hrvatima nitko nema pravo oduzeti pravo glasovanja i biranja. Najlaksi, najbrzi i najjednostavniji put za to je glasovanje pismenim putom. Trazi li hrvatsko iseljenistvo za se privilegije, pridruzuje se onim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, kojima nije dovoljna demokracija za postizanje politickih prava i mutnih ciljeva. Dosljedna demokracija ne trpi iznimke, inace je lazna demokracija. Ako je iseljenistvo pomoglo domovini u njezinim teskim trenutcima, samo je odgovorilo svojim ljudskim i nacionalnim obvezama i to ne moze biti argument za nagradu.

Hrvatski sabor nije mjesto za rjesavanje svakodnevnih iseljenickih problema (na primjer carine, dobivanje potvrda, dozvola, iskaznica, ukidanje razlika u cijenama i sl.). Iseljenicima i njihovim problemima se puno vise moze izici u susret organiziranjem posebnih usluznih ureda koji ce poslovati na trzisnom nacelu - usluge valja platiti. Te bi urede svakako trebala organizirati i priznati domovinska vlast. U Svicarskoj postoji pri jednom od ministarstava, primjerice, tajnistvo za iseljene Svicarce, koje im stoji na raspolaganju u svemu sto traze (od skolvanja djece u Svicarskoj pa do pojedinih propisa). Osim toga, iseljeni Svicarci imaju svoj "iseljenicki parlament", koji se jednom godisnje sastaje i, medju ostalim, upoznaje domovinsku vlast i politicke cimbenike o poteskocama i zeljama iseljenih Svicaraca (registriralo ih se 591 tisuca).

Postavlja se pitanje, zasto bas pojedini Hrvati inzistiraju na dobro placenom zastupnickom mjestu i bi li to isto radili kad se to mjesto ne bi placalo? Nije li vrijeme da se konacno prestane raditi u korist stete jos uvijek slabe, minama, nezaposlenoscu, nepismenoscu, granicnim sporovima i neimastinom ugrozene domovine? I zasto se o ovome ne ocituje "hrvatska diaspora"?

Frick, dne 9. rujna 2002. godine
Tihomir Nuic