IZLOZBA O VUKOVARU I HRVATI
Aarau, 4.1. do 8.2.2003.

Vec smo spomenuli da su pojedini Hrvati svojom nazocnoscu i svojim pojedinacnim prilozima dali pristojan obol ovoj izlozbi. Mlada Hrvatica i profesorica glazbe, Marcela Sigur-Matic, je svojom svirkom uzvelicala slavlje. Poznata i priznata pjesnikinja Dragica Rajcic je svojim poetskim prilogom obogatila promisljanje o tragediji. Pisac ovih redaka je izloscima o nobelovcu Ruzicki i osvjetljenjem svicarsko-hrvatskih povijesnih odnosa doprinio boljem razumijevanju smjestaja izlozbe u Svicarsku. Bilo je, na zalost, i drugih.

Hrvatski trgovci ...

Jedna latinska izreka kaze: Quid tacet, consentire videtur (tko suti, cini se da odobrava). Rekli smo da je cilj ove izlozbe potaknuti ljude na promisljanje o Vukovaru, o hrvatskoj tragediji i o ratu kao velikom zlu uopce. Bio je to poziv na dostojanstven odnos prema poginulim, nestalim i ranjenim braniteljima i njihovom unistenom gradu, jos jedna prilika odati im pocast u jednom stranom mjestu, u prigodi, koju su stranci priredili o svom trosku. Nitko nista nije morao platiti, ni od koga se nista nije trazilo, osim da ovom "nesvakidasnjem znaku" daruje nekoliko trenutaka. Jedna mudra zena, neporocne duse i nedostizne dubine, Simone Weil, pise na jednom mjestu: "Lijepo je ono, sto se moze promatrati. Jedan kip, jedna slika, koju se satima moze promatrati. Lijepo je ono, kod cega se pozornost moze zadrzati. Zabluda bi bila vjerovati, da je receptivnost za lijepo privilegija maloga broja kultiviranih ljudi. Suprotno je istina, jer je ljepota jedina neporecljivo opcepriznata vrijednost. Bitno je, da rijec ljepota dira sva srca".

Ocito je apsolutna vecina Hrvata u Svicarskoj daleko od toga, da bi ih dirnula ljepota njegovih vitezova. Jer, kako obrazloziti da jedan politicki skup s kompromitiranim Pasalicem, kako saznajemo iz novina, okupi 2000 Hrvata za jednu vecer, a u Aarau ih se, za mjesec dana, koliko je trajala izlozba, nije izmijenilo ni stotinu. Na Pasalicevom skupu su se nasla trojica svecenika, ovdasnjih misionara, a u Aarau jedan. Na Pasalicevom skupu su bili nazocni hrvatski diplomati iz Veleposlanstva i Generalnog konzulata, u Aarau samo iz Veleposlanstva. Pasalicev skup je uvelicala i jedna dama, supruga haaskog optuzenika, cijega je supruga upravo on prije nekoliko godina sa smijeskom ispratio u Den Haag. Trgovina nacionalnim osjecajima ne poznaje cak ni onaj minimum samopostovanja. Da cinizam bude veci, nakon skupa su ti "nacionalno" svjesni Hrvati nanijeli objektu, u kojem su se zabavljali, poprilicno veliku materijalnu stetu. O onoj drugoj steti, nanesenoj hrvatskom ugledu u Svicarskoj, da se i ne govori. Ovakav je politicki revolt covjek mogao razumijeti i opravdavati u Hrvatskoj prije petnaestak godina, dok je ona bila ovisna i neslobodna. U inozemstvu, medjutim, bilo bi to teze i u ta vremena, jer inozemstvo nije nadlezno za hrvatske (ne)zgode. Tada je, na zalost, bilo premalo onih koji bi javno i s ponosom uzvikivali "voljeti domovinu nije nacionalizam"! Danas to nitko nikome ne smeta i ne brani niti se ikoga zbog toga progoni, ali se, na zalost, potvrdjuje cinjenica, da se pubertet kad tad mora prozivjeti. Ovo je usporedba potrebna jasnoce radi, da se pokaze koje su hrvatske vrijednosti na cijeni medju iseljenicima!

... i prosjaci

Kad je ravnateljica Gradske knjiznice, na otvaranju izlozbe, najavila, da ce se i Hrvatska kulturna zajednica (HKZ) predstaviti citanjem pjesama i prikazom povijesti svoga djelovanja, bili smo iznenadjeni. HKZ se, medjutim, predstavila prosjacenjem. Nakon sto smo culi da oni (!) "postoje vec trideset godina" i "njeguju hrvatski kulturni identitet, jezik i kulturnu bastinu", zapocela je povijest vukovarskih orgulja i najavljeno skupljanje milodara za njihovu ponovnu izgradnju. I na koncu je uslijedila jos neukusnija promicba nekog ponudjivaca "hrvatskih" proizvoda, koji je darovao nekolicinu boca vina za svecanost. Upravo sve suprotno nakani autora izlozbe i govoru dr. Ursa Hofmanna, koji se izricito suprotstavio trgovini zrtvama rata.

Na zatvaranju izlozbe, 8. veljace 2003., obratili su se malobrojnom slusatljstvu tvorci i organizatori izlozbe, Werner Rolli i Remigius B�tler. Zahvaljujuci svima, koji su poduprli izlozbu, obavijestili su nas da su prodajom dviju slika i jednim privatnim darom zaradili tisucu franaka, koje ce poslati osijeckom "Centru za mir".

HKZ je prema programu preuzela na se organizaciju zatvaranja izlozbe. Doslo ih je cetvoro. U govoru, jednoj mjesavini povijesnih netocnosti i hrvatske nekriticnosti, nasla se i jedna pozornosti vrijedna, na zalost, slabo obradjena metafora o albumu s fotografijama. I, ono najvaznije nije izostalo, ponovno reklamiranje prodavaonice, koja je darovala nekoliko boca vina, sunku, sir. Zatim je nastupila folklorna skupina "Tamburica" iz austrijskog Voralberga, koja je svoj dio odradila veoma dobro i koja ne zasluzuje ama bas nikakav prijekor. Ali, u predpartizanskoj hrvatskoj kulturnoj bastini, folklor se koristio na veselicama i zabavama, nikad u zalobnim ili kontemplativnim prigodama. Ocekivala se vrsna klasicna gitara nazocne gospodje Sigur i tekstovi o Vukovaru Sinise Glavasevica, Dubravka Puseka i sl. Time se jos jedanput vise potvrdilo, da prazne duse, doduse, mogu mahati hrvatskim imenom, ali ne mogu ponuditi kulturni sadrzaj.

Izlozbu o Vukovaru, ovi su Hrvati, svojim ponasanjem, pokusali pretvoriti u konstrukciju bez podloge, u opcenarodnu amneziju. Ovdje je progovorio beskrupulozni partizanski zloduh negiranja jedne od najvecih povijesnih hrvatskih tragedija poradi afirmacije vlastitoga probitka. Cak je povrijedjena i elementarna pristojnost, koja dvojici autora, prozetim dubokom humanoscu, uskracuje pravo na autorsku nakanu. Ordinarnost ne poznaje granice, nema mjeru, brise kriterije. Potreba za orguljama moze postojati i postoji u vecini hrvatskih katolickih zupa, ali ne na racun drugih vrijednosti; time se ne smije brisati iz sjecanja one koji su za neovisnost Hrvatske dali najvise sto su imali, a to su njihovi zivoti. Pogotovu sprijeciti strance da se suoce s tim fenomenom!

"Prosjak je onaj tko treba druge, jer sam u sebi ne nosi ono sto je nuzno za zivot"! Tako je definirao prosjaka veliki Rimljanin Marko Aurelije i to je uglavnom tocno. U nasem slucaju je prosjak onaj tko u sebi ne nosi hrvatsku svijest, nego je iskazuje prislanjanjem uz neku politicku opciju. A to je znak velike unutarnje praznine. Ti ljudi zive preko trideset godina u Svicarskoj, a tamo gdje se narod okupljao prije devedesetih godina, njih nije bilo: ni u crkvi, ni u HKZ-u, niti u sportskim odnosno folklornim hrvatskim udrugama.

Da bi se taj aurelijevski prosjacki mentalitet i eticki nihilizam bolje shvatio, navedimo slijedece cinjenice. Oni ne postoje 30 godina kao HKZ, jer ih u hrvatskim zgodma naprosto nigdje nije bilo. Oni ne njeguju hrvatski jezik, nego sprskohrvatski (sudija, bezuslovno i sl.), kao sto je tocno da ne njeguju hrvatski kulturni identitet i naslijedje, jer covjek moze njegovati samo onaj svijet koji nosi u sebi. U Drustvenim obavijestima br. 88, str. 15, solidarizirali su se s cetnicima, a u br. 90, str. 6, ironicno ismijavaju zahtjev clanstva za revizijom knjigovodstva HKZ-a. Same potpisnike zahtjeva ucjenjuju, trazeci 500 franaka po potpisniku, a njihovo pravo, da jedan neutralni Treuhandb�ro ispita sto se dogodilo s novcem i ostalom imovinom, cijim je prilozima i radom HKZ sve to stekla, bezdusno odbacili. Tocno je, medjutim, da blagajnu HKZ-a 1997. godine nisu do danasnjega dana potpisali jos uvijek zivi i legalni ovjerovitelji obracuna, iako im je na Saboru bilo obecano da ce za dva mjeseca dobiti sredjene knjige na potpis.Tako se odigrala postkomunisticka pretvorba ili privatizacija HKZ-a.

Ti su krugovi iz ciste nesnosljivosti spram hrvatskom imenu i sadrzaju isprovocirali sudske procese, sluzeci se partizanskom metodom izbacivanja nepodobnih clanova, a sto su i sami priznali u Slobodnoj Dalmaciji (SD) od 23.12.2002. Tocno je, da su svom jesenosnjem gostu i provjerenom miljeniku SK-a, ispricali pricu o "dvjestotinjak clanova" HKZ-a (gore spomenuta SD), a istodobno, 12. studenoga 2002. pisu Kotarskom sudu u Z�richu da nemaju clanova ni novca i prosjace da im sud dodijeli "besplatnu pravnu pomoc", sto je sud glatko odbio odnosno morao odbiti.

I sto se drugo moglo ocekivati od ovoga mentalnoga sklopa i etickoga nihilizma na samoj izlozbi? Hrvatski knjizevnik Kazimir Klaric je nedavno u jednom clanku u Vjesnikovim stajalistima upozorio na "hrvatskoga klonimira", cije postojanje potvrdjuju ovdje spomenuti trgovci nacionalnim osjecajima i aurelijevski prosjaci. Da se nasi mladji i neupuceni citetalji ne bi sasvim razocarali u hrvatsku stvarnost u ovoj alpskoj zemlji, valja navesti nekoliko drugih cinjenica, koje su nosile ondasnji projekt, koji se zvao HKZ. Ljudi koji su desetljecima zastupali hrvatske vrijednosti, medju nama su. Medju nama su, na nasu srecu, zivi ljudi (ovaj put izbjegavam navoditi imena) koji su se sedamdesetih godina 20. st. zustro suprotstavili jugodiplomaciji zbog dokidanja hrvatskih odjela u dopunskim skolama. Zivi su potpisnici pisama raznim svicarskim ustanovama, koji su sedamdesetih godina 20. st. nastojali staviti plocu na zgradu u kojoj je stanovao Eugen Kvaternik. Zivi su oni koji nisu dopustili 1987. na Mestrovicevoj izlozbi u Kunsthausu, da se tom velikom umjetniku jednostavno prilijepi etiketa jugoslavenstva. Zivi su i oni koji su uspjeli progurati podatak na spomen-ploci Lavoslava Ruzicke, da je Vukovar u Hrvatskoj, sto tada nije bilo tako jednostavno. I zivi su oni koji su u HKZ-u tiskali brosure i informirali Svicarce, pisali u emigrantskoj Novoj Hrvatskoj o djelatnostima te udruge, i dovodili iskljucivo hrvatske kulturne radnike u Svicarsku. Zivi su i oni u cije se stanove po Hrvatskoj, u vrijeme njihova boravka u Svicarskoj, provaljivalo i pretresalo ih, kako bi ih se zastrasilo i usutkalo. Zivi su i oni koji se zbog svoga prohrvatskog djelovanja nisu smjeli uopce vracati u domovinu. Sve dotle, dok su ovi svjedoci medju nama, nece hrvatski klonimiri moci sa sebe skinuti neugodnu hipoteku, ma zaklinjali se najekstremnijim hrvatskim nacionalizmom. A nama ne preostaje nista drugo, nego i dalje biti na oprezu i ne dopustati bezdusno oskvrnjivanje hrvatskoga neprolaznoga zaloga niti bagateliziranje hrvatskih vrijednosti!

Tihomir Nuic