|
HRVATSKA
JESEN
Dr.
Peter Weibel, �vicarski lije�nik i pjesnik, anga�irani je humanist
koji je svoje �ovjekoljublje dokazao u vi�e navrata i na vi�e strana
svijeta. Godine 1992. krenuli su on i Ivo �avar, ro�eni Pa�anin,
na put s kamionom punim lijekova i robe i obi�li "rubna podru�ja
rata". Njegov misaoni zapis o tom posjetu, iz kojega progovara
lik neobi�noga �ovjeka, preveli smo za na�e �itatelje.
Da
do njega valja sti�i, jednostavno sti�i za jednu dugu no� i pola
dana, da svijet s kraja na�e predod�be nije kraj svijeta nego u
njegovom sredi�tu i da je doku�iv u samo �esnaest sati vo�nje: zastra�uju�e
je i istodobno nepojmiljivo iskustvo pogleda na kartu Europe i mjesta
gdje ga se izravno do�ivljava. Putujem u rubno podru�je rata i prekosutra
se vra�am. To je prvo iskustvo koje do�ivljavamo na putovanju -
i to jedno od najuvrije�enijih. Da udaljenost moze biti blizina,
da je prozor prema drugoj Europi samo naslonjen i lako otvoriv.
DA SE OVAJ RAT DOGA�A PRED NA�IM KU�NIM VRATIMA: Prvi sam put ovu
re�enicu razumio, ali ne i shvatio.
PUTUJEM
U RUBNO PODRU�JE RATA i prekosutra se vra�am. Tamo jedan izi�e pred
ku�na vrata i govori sa sigurno��u onoga koji zna da se mo�e vratiti
i vrata ponovno zatvoriti. To je re�enica neo�te�enoga koji �eli
biti solidaran i zna da je njegova solidarnost ograni�ena upravo
zahtjevom da se ostane neo�te�enim i da se mo�e vratiti u netaknuti
svijet. Valjalo bio se zapitati o nu�nosti �ivljenja nedostatne
solidarnosti, valjalo bi se zapitati o vrijednosti nepotpune solidarnosti
koja vi�eno nosi bez suno�enja, koja promatra bez suosje�aja i,
prije svega, bez sudioni�tva.
ALI
�TO PREOSTAJE osim simbolike svakoga poku�aja da se bude solidarnim
pa i nepotpuno solidarnim? Na�a je vo�nja u rubna podru�ja rata
bila jedna simboli�na vo�nja, a lijekovi i odje�a, koje smo nosili
u rubna podru�ja rata, bili su simboli�na prtljaga - oni ne mogu
ovaj rat promijeniti, ali mogu pridonijeti tome da ga se zapazi
kao dio stvarnosti od koje ne mo�emo pobje�i. Ovo je kap na vru�u
stijenu na koju nas se uvijek iznova podsje�alo; ta kap nije ni�ta,
a mo�e biti sve - dodirom kapi i stijene i po tome �to sve ovaj
dodir mo�e izazvati: nove pokrete i nove dodire uvijek i dalje.
Ni jedan konvoj pomo�i, koje smo susretali na putu, iz nemo�i kao
i mi, ne�e mo�i ovaj rat promijeniti - ali lica voza�ica i voza�a
bijahu lica koja nose nadu: to je jedina nada koju smo sreli na
na�em putu.
PROBITI
APSTRAKCIJU RIJE�I I SLIKA i progledati. Pro�i kroz apstrakciju
rije�i rat, koja nosi neprepoznatljivo lice, i gledati lica u kojima
su se ukopali tragovi rata: zbunjenost, �alost, strah. Vi�eno me
lice �titi od napasti da imenujem ili svrstavam ovaj rat - ostaje
neshvatljivost ljudske destrukcije; da sje�anje na mr�nju mo�e biti
ja�e nego sje�anje na ljudsku povezanost, da tragovi mr�nje mogu
polomiti veze koje su stvorile ljubav i susjedstvo - to ne mo�e
objasniti rat, ali da naslutiti njegove nepovrative posljedice:
radikalno odvra�anje od �ivota ka smrti.
VI�ENA
se lica opiru zaboravu i gubitku suodgovornosti koji po�inje sa
zaboravom. Lica prognanih �ena iz Sarajeva kojima na Pagu donosimo
odje�u; njihovi ponosni i mirni pokreti kojima one nose na�e komade
odje�e i njihova bespomo�nost pred onom rije�ju o kojoj �elimo govoriti,
a ne mo�emo; pred rije�ju nada...
Lica
djece koja se jo� mogu smijati kad �uju rije� �okolada, ali taj
smije�ak odmah sustegnu; dje�je o�i bez sjaja, ali s tragovima smetenosti
po kojoj se razlikuju od svih ostalih dje�jih o�iju...
Uko�eno
lice mladoga lije�nika koji u Zadru treba izgraditi kliniku za rehabilitaciju,
a ne zna s kojim sredstvima �e je voditi: on o�ekuje na stotine
amputiranih i zna da im ni�ta ne mo�e ponuditi: ni pomagala, ni
proteze, ni iskusno osoblje...
Lica
ranjenih u ratu u zadarskoj bolnici koja se ne mogu opisati kao
�to se ne mo�e opisati ni pakao kojega su pro�ivjeli; samo nijemost
nakon privremenog povratka; ovaj nijemi krik bez rije�i, vi�en i
vi�e ne napustiv: ostaje nazo�an u sje�anju svijeta...
SAMO
NAS NE SMIJETE ZABORAVITI pa i ako se vi�e nikad ne navratite ili
ni�ta za nas ne mognete u�initi - ova je re�enica, koju je izgovorila
jedna namje�tenica u zadarskoj bolnici, postala klju�nom re�enicom:
Bijeg iz suodgovornosti po�inje bijegom u zaborav.
�TO
PREOSTAJE osim nositi vi�ene slike da postanu dio na�e vlastite
stvarnosti? Slike, koje nas �ine nemu�tim, �esto izmi�u dohvatu
rije�i: Zadar sa svojim barikadama i svojim razmrskanim zidinama,
Zadar sa svojim stambenim ku�ama posut udarima strjeljiva. Mogu
li se opisati slike koje se kao dokumenti vide u bolnici u Zadru?
To su slikovni dokumenti o dijelovima tijela; otvorena, prostrijeljena
tijela, dokumenti neumoljive ljudske destrukcije. Ovo se neizrecivo
urezalo u sje�anje; kad to poku�am aktualizirati, ponovno se vra�a
zaprepa��uju�e tjesnilo trenutka. Vonj krvi i raspadaju�ih tijela
iz bolnickih hodnika je ponovno tu, prve �alosne o�i su opet tu
i uporno pitanje koje je u svim ovim o�ima: za�to? Umiru�i su ponovno
tu i pogled jednoga o�ajnoga starca, kojega su srpski susjedi zlostavljali,
uko�eni pogled prolazi kroz ispru�ene ruke i ne vra�a se vi�e. Strah
je ponovno tu, blizina srpskoga strjeljiva, jos uvijek uperenog
na grad, i izvjesnost beskona�noga trenutka: da rat sve promijeni,
sve prisiljava na obrat, da ve� pogled na rubna podru�ja rata dostaje
shvatiti ga kao pakao iz kojega mirni povratak vi�e ne�e biti mogu�.
PUTUJEM
U RUBNA PODRU�JA RATA i prekosutra se vra�am. Danas je prekosutra
ve� ju�er, ali dan u kojem je prekosutra bilo prekosutra nije pro�li
dan nego vje�nost. Jedan stupi pred ku�u i izgovori ovu re�enicu
sa sigurno��u neo�te�enoga koji zna da �e se vratiti, ali ne sluti
da �e se vratiti pun nemira. I da vrata vi�e ne�e mo�i potpuno zatvarati.
Svijet s kraja na�ih predod�bi nije kraj svijeta nego sredi�te svijeta.
Tamo je u vi�enim licima sje�anje, bezna�e i nada svijeta. To je
nada ratom pogo�enoga da bude vi�en i nada nepogo�enoga, prenesena
nada, da progleda: vi�eno kona�no zapaziti - i ono �to smo vide�i
postali moramo �initi, u�initi istinitim...
Svijet
s kraja na�ih predod�bi prolazi sredi�tem svijeta i sredinom izme�u
nade i bezna�a. On je dosti�an za jednu dugu no� i pola dana, ali
ne da onome koji je stigao da se vrati u isto vrijeme. Ostavlja
mu sigurnost nemirnoga povratka, ali njegove slike ga jos dugo mu�e.
Peter Weibel
(Preuzeto
iz "Wendekreis" br. 9/2003. Preveo Tihomir Nui�)
|
