Hrvatski jezik i metodologijski serbokroatizam
Slavisti�ki stereotipi i kroatisti�ke vjetrenja�e

Zvonko Pand�i�

Slavisti�ki stereotip

Jedan od najtvrdokornijih "slavisti�kih stereotipa" (Helmut Keipert) je onaj o velikoj sli�nosti slavenskih jezika, nastao koncem 18. i po�etkom 19. st., a ponegdje se zadr�ao i do dana dana�njega. Stvar je neko� doista izgledala prili�ito jednostavnom, barem u 19. st. U Be�u su Jernej Kopitar i Franz Miklo�i� podu�avali jedan i jedini jezik slavenski, pa se tu i tamo pokoja prepoznata jezi�na ina�ica izme�u Jadrana i Sibira mogla tuma�iti upravo nastalom sveslavenskom jezi�nom teorijom, po kojoj su te ina�ice bile tek "razli�ite realizacije" genetski jednoga te istoga jezika. Mnogi od Kopitarevih be�kih nasljednika u sveslavensko jezi�no jedinstvo nikada nisu ni sumnjali, ali ih je stvarnost ipak bila pregazila. Carstva su se raspala, nacije ustrojile, pa su skoro svi "slavenski narodi" u me�uvremenu njegovali svoje jezike i svoju knji�evnost, ne mare�i mnogo za neke teorije "genetski jednoga, op�eslavenskoga jezika". Ipak, poslije revolucionarnih previranja u Europi (1848.) i navlastito poslije Berlinskoga kongresa (1878.) i svjetskoga rata nastaju neka nova carstva i kraljevstva, pa time i nove politi�ke potrebe za jedinstvenim slavenskim jezikom u minimalnoj instant-varijanti, barem tamo gdje je takav projekt bio ostvariv (rusko-ukrajinski, �e�ko-slova�ki, srpsko-hrvatski, bugarsko-makedonski). Od Alpa do Crnoga i Egejskoga mora vi�en je tako jedan izdvojeni, jedinstveni "ju�noslavenski jezi�ni kontinuum", u novije vrijeme zvan "dijasistem", gdje je relativna jezi�na sli�nost bila srazmjerna teritorijalnoj udaljenosti jednoga dijalekta od drugoga ili jednoga narje�ja od drugoga, bilo da se taj jezik, ve� po potrebi politi�ke opcije, zvao srpskohrvatski, srpsko-hrvatsko-slovena�ki, hrvatskosrpski ili, u novijoj alibi-varijanti, tek skromno, centralnoju�noslavenski. Bugarski je jezik, nakon srpsko-bugarskoga rata, a slovenski nakon uvo�enja �estojanuarske diktature, iako oba u kontinuumu/dijasistemu, valjalo zbog politi�ke posebnosti zanemariti. U svim ovim slu�ajevima - teorija je jedna - pojmovlje slijedi dominantni ustroj politi�koga projekta u nastojanju da se spasi ono �to se jo� spasiti dade, dakle da se barem u teoriji odr�i ono �to se u jezi�noj praksi pokazalo proma�enim.

Hrvatski slu�aj

Nestankom i drugopropale Jugoslavije, to jest posljednjega politi�kog sustava koji je pru�ao kakvo-takvo pokri�e i privid znanstvenosti unitarnim jezi�nim konceptima, lingvisti�ke (metajezi�ne) teorije su trebale, ali nisu, ponajprije preispitati svoju metodologiju. Kako su u slavenskim zemljama po tradiciji vode�i lingvisti obi�no bili i vode�i oportunisti, oni su, naravno, bez ikakve daljnje diskusije prihvatili novonastalu situaciju; tj. nova nomenklatura je za�as prihva�ena, ali stara i nova teorija jo� uvijek nisu uskla�ene; dakle, nije u�injen ni minimum od onoga �to bi zahtijevala znanstvena pristojnost. Stoga uop�e ne treba �uditi da se posebice u Hrvatskoj jezi�na stvar, naizgled, nanovo zakomplicirala. Pojmovi kao �to su "knji�evni jezik", "standradni jezik", "srpskohrvatski jezi�ni dijasistem", "srednjo-ju�noslavenski", "centralnonovo�tokavski govor", itd. jo� uvijek nisu probavljeni (usp. Jezik 5, 2005). O �emu se zapravo radi? Poku�at �u ovdje odgovoriti - umalo i ukratko i to s gledi�ta filozofije jezika i logi�koga pojmovlja - budu�i da u stru�nim ili lingvisti�kim �asopisima u Hrvatskoj ova vrst diskusije jo� uvijek nije prihva�ena.

Ne, ne treba se bojati, serbokroatizam je mrtav, mausetot ("mrtav kao crknuti mi�") rekli bi Nijemci, i kod onih koji su ga, primjerice u Njema�koj, donedavno zastupali. Jugoslavistika je kao knji�evnoznanstveni parnjak serbokroatistike, nakon brd� uzalud utro�enoga papira, tako�er ve� odavno izdahnula. Pri�a o dijasistemu, i onako je bila samo "jugoslavenska", tako�er nije vi�e zanimljiva. Ostaje dakle isklju�ivo hrvatska pri�a koja jo� nije do kraja ispri�ana, nakon �to su i Srbi i Crnogorci napustili teorije o dijasistemu, jer preispitivanje pojmovlja u struci jo� nije izvr�eno. Za�to? Zato �to se ovdje jo� uvijek radi o spa�avanju nekih metajezi�nih (teorijskih) pozicija pojedinac� a ne o stvarnom jezi�nom problemu, ponajmanje onom hrvatskom. Primjer? Ima ih vi�e, ali �u se ograni�iti na ova tri: "standardni jezik", "knji�evni jezik" i "centralnoju�noslavenski dijasistem". �elim pokazati da se, pojmovno i logi�ki radi o razli�itim razinama rasprave o jeziku i da one ne mogu jednostavno biti suprotstavljene.

Standardni jezik

Pojam standardni jezik nastao je tek u drugoj polovici 20. st. u okviru jednoga sociolingvisti�kog modela, pa je to uvijek stati�ki, odnosno metalingvisti�ki pojam. Nije dakle rije� o jeziku nego o pogledu na jezik. Njegova se definicija mo�e promijeniti, primjerice kada promijenimo pogled, dodamo ili oduzmemo neke sadr�aje iz definicije. Danas je taj pojam u metajezi�nom smislu zanemariv jer ga malo koji od lingvista koristi. Nijemci tako ka�u op�i, visoki, suvremeni jezik (Gemeinsprache, Hochsprache, Gegenwartssprache), nikada standardni jezik, pogotovo ne u naslovu neke gramatike ili pravopisa. Ni Englezi ni Amerikanci ga ne koriste �esto, prije je to ordinary nego standard language, �to ima veze sa zapostavljanjem sociolingvisti�kih modela u znanosti. Ono pak �to u hrvatskoj raspravi posebno smeta je metodologijski nedopustiv poku�aj da se jedan metajezi�ni pristup (standardni jezik), definiran u drugoj polovici dvadesetoga stolje�a, poku�ava projicirati u pro�lost i podmetnuti kao pomo� pri tra�enju odgovora na neka pitanja, na koja odgovor mo�e dati samo lingvisti�ka historiografija. Od kada imamo hrvatski standardni jezik? To pitanje, kada se prevede na logi�ke sastvnice, glasi: Od kada imamo hrvatski jezik definiran kao standardni? Odgovor je jasan: iz vremana nakon Novosadskoga dogovora (1954.), pa ga ne mo�emo - barem ne u istoj definiciji - pomicati nazad u pro�lost, pogotovo ne u onu daleku. Taj postupak nije dopustiv i zbog toga �to se metajezi�ni pristupi razvijaju tek u 20. st. nakon Saussurea, kada je pogled na jezik kao predmet tek bio nastao. Povijesna rekontekstualizacija, me�utim, uvijek mora i�i iza metajezika. Primjer: ako je danas po definiciji standardni jezik polifunkcionalan (uporaba u �kolstvu, sudstvu, administraciji, medijima), kako su ga mogli imati Hrvati u vrijeme kada su sudstvo i administracija bili na talijanskom, njema�kom ili turskom jeziku? Gdje je bilo �kolstvo? Gdje mediji? Koji su jezik u ono vrijeme imali Hrvati?

Knji�evni jezik

Hrvati su ipak, uz svoje govorne regionalne idiome, imali i njegovali svoje knji�evne jezike: hrvatski, hrvatsko-glagoljski i latinski. Knji�evni jezik je naime povijesni pojam a ne metajezi�ni. Me�utim, on se �esto pogrje�no definira. Rije� je uvijek o lingua litteralis, dakle o slovni�arskom jeziku (littera = slovo), jeziku pismenosti, ne samo o jeziku knji�evnosti kako neki prevode, za razliku od govornoga jezika puka (lingua vernacula, lingua vulgaris). �vicarci i danas stoga imaju naziv Schriftsprache, jezik pismenosti, i to za njema�ki, francuski, talijanski i retoromanski. Hrvatima je izraz i pojam lingua litteralis svakako poznat ve� 500 godina. �to je odlu�uju�e: oni sve to vrijeme razlikuju, negdje manje negdje vi�e, svoj lokalni govorni idiom od jezika pismenosti. Jezik pismenosti (knji�evni jezik) pod tu�im carevima i u vrijeme op�ega analfabetizma bio je mogu� jedino u crkvi. �itav katekizam, Gospin pla�, u�io se stoga napamet, �itanja i posebno propovijedi bila su i u glagolja�kim i u latinskim crkvama na "knj�evnom jeziku". Barem od 16. st. mo�emo kontinuirano pratiti ujedna�avanje knji�evnoga jezika preko crkvenih tekstova na �tokavskoj osnovi. Od 1613. �tokavski je lekcionar fra Ivana Bandulavi�a - dokazano - u uporabi od Ko�ljuna do Olova. Razni katekizmi slijede �tokavsku tradiciju, Ka�i�ev �tokavski Rimski obrednik je od 1640. u uporabi i u svim �akavskim podru�jima, bilo u glagolja�kim bilo latinskim crkvama. Njegovi tekstovi, te Bandulavi�evi i Divkovi�evi i danas su posvema razumljivi svim Hrvatima, iako ne odgovaraju stati�kom pojmu standardnoga jezika. No njihov je jezik u njihovo vrijeme bio nadregionalno prihva�en kao jezik pismenosti, knji�evni jezik, mnogo prije "sredine 18. stolje�a". �ak �tovi�e, mi mo�emo tvrditi da je i �tokavsko-ikavski (Bandulavi�, Ka�i�) i �tokavsko-ijekavski (Divkovi�, Dubrovnik, Ka�i�) upravo Hrvatima postao knji�evni jezik, ne Srbima (srpski knji�evni jezik je do 1867. bio slavenoserbski, od tada �tokavsko-ekavski). Naravno, izgovor jata nije za Ka�i�a i Divkovi�a bio problem, pa ne bismo smjeli ni danas isklju�ivati ije-izoglosu iz izvorno hrvatskih govora, iako je i-izoglosa ra�irenija. I kod kajkavaca imamo u knji�evnom jeziku (Vramec 1586) odre�eno pribli�avanje lekcionaru Bernardina Spli�anina, iako njihov knji�evni jezik tek u 19. st. prihva�a �tokavsku osnovicu. Sve u svemu, knji�evni jezik na �tokavskoj osnovi je pojam koji Hrvati poznaju barem pet stolje�a. On se od tada razvija kao "krovni jezik" mnogih regionalnih govora, pa je kao takav svima njima bio i sinkrono i dijakrono prepoznatljiv. Stoga je proma�ena i povijesno posvema neodr�iva tvrdnja (Jezik 5, 2005, str. 189) da: "Dijalekti hrvatskih pokrajinskih pismenosti gotovo uop�e nisu imali pristupa u djelatnosti rezervirane za latinski jezik op�enito, poslije na jugu i za talijanski i od XVI. stolje�a za njema�ki na sjeveru. Stanje se mijenja tek od sredine XVIII. stolje�a...". Na najva�nijem mjestu za presti�ni jezik, naime, u crkvi (i u onoj gdje je bio latinski obred), u ku�noj molitvi i u �koli, gdje je postojala, �tokavski knji�evni je jezik dobio svoju polifunkcionalnu i nadregionalnu ulogu najkasnije po�etkom 17. st. ("O�ena�" je samo jedan primjer). Kao takav, hrvatski knji�evni jezik dodu�e nije bio tek nedavno formulirani hrvatski standardni jezik, jer takvoga poimanja jezika u ono vrijeme nije ni bilo, iako je dana�nji tzv. hrvatski standardni jezik ujedno i dana�nji hrvatski knji�evni jezik. Stoga se ne smije suprotstavljati pojmove knji�evni i standardni jezik. Oba imaju svoju vlastitu povijest i sadr�aje, ali tek posljednih �etrdesetak godina pribli�no zajedni�ke.

Metodologijski serbokroatizam

U Novom je Sadu (1954.) politi�ki bilo odre�eno da su jedan te isti jezik srpski i hrvatski. Kako je jezi�na stvarnost ipak bila razli�ita, valjalo je i u lingvisti�koj teoriji izna�i mogu�nost koja bi to dokazivala. U pomo� pristi�e apstraktni metajezi�ni model "standardnoga srpskohrvatskog jezika", koji je bio realiziran u dvije varijante (hrvatko-srpskoj i srpsko-hrvatskoj). Teorijski je taj postupak bio mogu� zbog toga �to se i taj prete�ito sociolingvisti�ki model u kona�nici oslanjao na na�elnu proizvoljnost lingvisti�kih znakova, kako je to u teoriji bio formulirao Saussure. Utoliko je i model standardnoga jezika opravdan, jednako kao i svaki drugi. Primjerice: nedavno je jedna hrvatska slavistkinja napisala priru�nik "srpskohrvatskoga jezika". Po njoj taj jezik postoji. Ona �e re�i, teorijski s pravom: u mom metajeziku taj jezik postoji, bez obzira �to ga nema nigdje u stvarnosti, jer ja proizvoljno, samovoljno (arbitrarily) odlu�ujem �to je predmet moga opisa. Ecco lo.

U Srbiji, kako rekosmo, danas govore o "savremenom srpskom jeziku", nedavno su tako objavili Sintaksu savremenoga srpskog jezika, o srpskohrvatskom standardnom jeziku i dijasistemu ne �e ni da �uju. To su ostavili Hrvatima koji i dalje pu�u u stare diple, grade vjetrenja�e gdje nema vjetra, iako je sam pojam "hrvatsko-srpski standardni jezik" odavno postao neuporabljiv. Ipak, kako su (meta)lingvisti�ki znakovi izmjenjivi i samovoljni, to je danas posu�en jedan drugi pojam, navodno iz genetske lingvistike, koji je prije podupirao teoriju o jednom hrvatskosrpskom jeziku: srednjoju�noslavenski, a trebao bi obilje�avati dijasistem od slovenske do makedonske granice. Protiv takvoga pristupa ne �e, me�utim, biti samo "hrvatski rodoljubni jezikoslovci", nego i svi oni koji taj "srednjoju�noslavenski dijasistem" vide posve proizvoljno ograni�en slovenskom i makedonskom granicom. Pozivanje na neke fonolo�ke osobine, po kojima je relativna sli�nost hrvatskih kajkavskih govora i srbijanskih torla�kih s bugarske granice ve�a od sli�nosti slovensko-kajkavskih govora, je tako�er posve proizvoljno i u jezi�noj praksi neprovjerljivo, kako prije trideset godina tako i danas. Neko� se mo�da tako moralo govoriti, ali ne i danas. To su i u teoriji i u praksi tempi passati pa ih vi�e ne treba podgrijavati, ne zbog toga �to je netko manji ili ve�i rodoljub, neko �to je to izvan svakoga ozbiljnova znanstvenoga pristupa, upravo u genetskom smislu, tj. suprotiva je i u starijoj slavistici genetski predmnijevanomu ju�noslavenskom jezi�nom kontinuumu od Alpa do Crnoga i Egejskoga mora. Da hrvatski studenti, i to isklju�ivo hrvatski, i danas moraju, kako pi�u novine, u�iti o tom proizvoljnom i nebuloznom srednjoju�noslavenskom dijasistemu iz posve zastarjelih priru�nika, a ne tek o hrvatskim dijalektima (nakon svih etni�kih �i��enja uputnije bi mo�da bilo govoriti o hrvatskoj dijalektalnoj arheologiji), samo je �alosna popratna �injenica njihove jezi�ne indoktrinacije i u 21. st., nikako scientifikacije. Oni o�ito i dan danas pla�aju cijenu pogrje�nih metalingvisti�kih teorija iz pro�losti. Dakle, sve dotle dok se u Hrvatskoj bude pisalo i u�ilo o "srednjoju�noslavenskom dijasistemu" i sl. pojmovlju, u teoriji �emo s pravom govoriti o "metodologijskom, virtualnom serbokroatizmu", koji jo� uvijek postoji, ali tek u jednom metajezi�nom pristupu kojega, sre�om, danas nema nigdje - horribile dictu - osim u Hrvatskoj.

Genetika umjesto lingvistike?