I �to otkucava, ve� je njegov pad iz vremena
Ingeborg Bachmann, "Fall ab, Herz"
Stajao sam ispred visokog bolni�kog nebodera, htio sam u�i, nisam htio u�i.
I�i i ne �eljeti i�i, nije mi to bilo strano, bila je to samo jedna odre�ena forma kojom me je �ivot stresao: poznavao sam to od prvog susreta s Hannom. I od zadnjeg. Mislio sam na �utnju me�u nama, godinama, mislio sam: sad je ona bespomo�na i ne mo�e se braniti od mene.
Da li me uop�e �eli vidjeti? Nosio sam sa sobom samo cedulju Hannine majke: odjel kardiologije, kat, broj sobe. Za�to ba� srce?
Hanna stoji na pijesku i crta srce u pijesku, crta ga na mnogim mjestima: oba kruga koja se susre�u u �pici, kao listovi - simbol za naklonost, ljubav. Ne samo da ga crta, ona ga upravo preklinje.
�ovjek vidi samo srcem dobro. Ona okre�e re�enicu iz Malog Princa i razvla�i je. �ovjek razumije i shva�a samo srcem dobro. Samo s rukama koje direktno izlaze iz srca dodiruje se dobro. Samo oni koji cijelim srcem vole, vole zbilja.
Moralo je biti srce, jer nije moglo biti srce. Ono �to nas je zarobilo, dobiva mo� nad nama.
Mo�e nas izgoriti.
Hanna opet crta svoje srce, urezuje ga u led zale�enog jezera. Ja ulazim u predvorje i stojim
u buci posjetitelja, idem prema gore, polako, na svakom katu zastajem. Svjetlo preko grada
mijenja se sa svakom stepenicom, svjetlost se prema visini poja�ava.
Hannino lice pojavljuje se u sje�anju, pribli�ava se, ali pro�lo je deset godina i vi�e: deset godina bez njenog lica i ipak s njim. Predjeli prirode teku s licem i predjeli du�e i pokrivene
Tajne. Hanna koja stoji ispred vodopada na rijeci, vjetar joj raznosi kosu, ona crta u zraku budu�nost, kasnije je opet vra�a natrag k sebi: �ena i mu�karac uvijek �e ostati stranci. Ljubav postoji samo toliko dugo, koliko se tvoje �elje podudaraju s onim �to misli� da je ljubav: Ogledalo srca, u kojem se vidi ono �to drugi ne vidi, dijeli svijet �ena od svijeta mu�karaca. Ogledalo srca, �enska imenica, snaga srca - mu�ka imenica. Mi dijelimo rije�i dok nas rije�i ne po�mu dijeliti. Penju�i se gledao sam grad vani, svjetlucave krovove, u pozadini vrhove brda vrlo blizu, ali u drugoj zemlji. Unutra bolni�ki hodnici kao u zatvoru: Kako se ona ovdje mo�e izlije�iti. Hannina majka mi je rekla naziv bolesti koju te�ko mogu izgovoriti, ali sam razumio: s tom bolesti se ne mo�e godine �ivjeti.
Bolest gu�i �ivot, �ivot se su�i pred bezna�em. Vidio sam strku u hodnicima, u�urbanost
pomaga�a i mislio: Taj nemir i nemo� samo je strah od sile. Sila je izvana, u�urbanost i nemir
�ele je umilostiviti.
Srce je srce, je �ivot i sve - i uvijek je ugro�eno. Stalna ugro�enost mo�e dovesti do ludila, ali
zanijekano ludilo je isto ludilo.
I �to otkucava, ve� je njegov pad iz vremena.
Most izme�u svega i ni�ega mo�e biti neizmjerno tanak, nikad posje�ena prostorija.
U jednoj knjizi sam pro�itao: Srce ima samo veli�inu �ake, ali njegov unutra�nji sat i njegova
snaga dometa nadilazi na�e shva�anje.�
Klinike za srce stoje malo bli�e shva�anju, ali za ono �to se ne mo�e shvatiti, tu nema prostora ni rije�i, samo djelotvornost i �utnja. Ondje gdje srce kuca nastaje vrijeme, nastaje sve - bez srca nema vremena, samo preinaka prostora smrti.
Ja vrijeme, mi vrijeme, mjereno vrijeme nije stvarno vrijeme, rekla je Hanna. Ona opet stoji na rijeci pored struje i buke brzice koja prolazi kroz svaku rije� i svaki trenutak. I kroz srce: �um
vremena njoj priklonjeno, nama. I vrijeme se raste�e i postaje �ujno. Buka brzice je po�etak i ujedno kraj. Hanna me ho�e, Hanna me vi�e ne�e.
Mu�karac i �ena stoje stalno na razli�itim stranama, njihove putanje mogu se ukrstiti, ali ne�
povezati. Ja se penjem i �ujem buku, slike se di�u iz nje i preklapaju. Tako penju�i se prolazim kroz svoj �ivot i uspinjem se, vidim Hannino srce koje tu�e, koje se tu�e protiv ograni�enja vremena i snaga njegova dometa nadilazi na�e shva�anje. Na jednom nosilu voze te�kog bolesnika s mnogo infuzijskih cijevi, njegovo te�ko disanje, borba. Tko ka�e da svatko u sebi nosi svoj na�in smrti? Hanna ne pita mene, ona pita kamen, kamen nosi pozla�ene cipelice jedne balerine i le�i na otoku mrtvih San Michele u Veneciji. Mo�e li ona u nebo i u drugom �ivotu plesati? Razigrani mrtva�ki kult, otok mrtvih i San Michele privla�e Hannu, razvijaju neku �udnu privla�nost. Ja mogu samo �ivot shvatiti ako poku�am razumjeti umiranje.
Srce udara izme�u pedeset i sto puta u minuti, otkuca sto tisu�a puta na dan i �etrdeset
miliona puta na godinu.Ali ne ostaju mjerenih sto tisu�a udaraca na dan ve� - pet ili deset sretnih udaraca elektri�nih udara sre�e. �ivot shvatiti zna�ilo bi smrt shvatiti, ali shva�anje je
bilo kratko bezna�e, ni�ta vi�e. Grad je sad le�ao daleko dolje, bio je tajnovita masa puna �ivota, ali �ivot vi�e nije bilo mogu�e dota�i, �ivot je bio ju�er. Ovdje u ovim bijelim hodnicima �ivot je bio samo podrhtaj sje�anja, poplava slika koje se sudaraju sa sobom.
One su pripadale Hanni kojoj se penjem i ne znam kako �emo se sresti. Ona je bila blizu i neza�ti�ena: ja se �elim braniti toliko dugo koliko jesam, ja se �elim protiv tebe braniti i protiv svakog tko poku�ava upravljati sa mnom. Ja se �elim braniti i za one koji se ne mogu sami braniti. Hanna dijeli letke i ide u demonstracijskim kolonama, ona je mra�na i nosi transparente za slobodu Palestine, Tibeta, za �rtve Sabre i Chatile i Tian-An-Men trga.
O�ivljavanje svijeta od ljudi je utopija, ali bez utopije ne�e biti �ivota. Hanna se svrstava i vjeruje da je svrstanih sve vi�e i sve tje�nje. Mnogo nas je. Ona je odlu�na i nedodirljiva,
Ide nesigurnim putem na kojem ju je te�ko pratiti, na kojem ju je nemogu�e pratiti.
Moje srce ide kroz sve, isklju�uje sve drugo. Sr�ana krv-�enskog roda, sr�ani strah-
mu�kog roda. Slike rije�i imaju uzroke, one su istinite, one nisu istinite, ali one dijele
mu�karca i �enu i postaju tako opet istinite. �ene vole druga�ije nego mu�karci, �ene
boluju druga�ije. �ene imaju jedno druga�ije srce od mu�karaca, one �uju druga�ije rije�i
ako dolaze iz srca: Ali �itao sam u jednom �asopisu o jednom mladi�u koji je �ekao na
novo srce. Ja �ujem vjetar i koncentriram se samo na ono �to je sada�njost. �itao sam kako je patio, borio se, ponekad je sve �to mu je do�lo pod ruku raskidao samo da osje�a sada�njost, mo� nestajanja �ivota. On je istrgao �ivotu nasilnost iz njene uspavanosti. Tek sad i ovdje sam svjestan sada�njosti, da li je to prednost bolesti. Trenutak sam mislio samo na ovog mladi�a koji je �elio novo srce i koji je s novo presa�enim srcem umro.
I �to otkucava, ve� je njegov pad iz vremena.
Srce je srce, je �ivot i sve - i uvijek je ugro�eno. Ali stalna ugro�enost mo�e odvesti u ludilo,
mo�da mu�ko ludilo, ali negiranje ugro�ensti isto - ali stvarna ugro�enost bri�e sve granice izme�u mu�kog i �enskog bi�a. Ja sam gledao u ogledalo opasnosti u o�ima i na licima posjetitelja koji su dolazili prema meni, izgedali su rastre�eno, strano: oni su znali ono �to druge o�i nisu mogle znati. Na jednom zidu visila je slika dviju �ena, blizanki, koje su se dr�ale za ruke, njihova srca su le�ala otvorena u grudima povezane �ilama.Da li je sr�ana vezanost �enskog roda, sr�ano znanje.Hanna je govorila da nas samo vrijeme srca dr�i i ono� je �to ostaje.
Ono nam sve daje i sve oduzima, je stvarno vrijeme, vrijeme pomirenja, svevrijeme.
Vrijeme pada kroz srce, srce pada kroz vrijeme. Bio sam ve� vrlo blizu na trinaestom katu,
�etrnaestom katu, pogledao sam jo� jednom prema dolje: Obrisi ku�a, obrisi stabala u tajnom
redu koji se vi�e nije dao vidjeti. Jedan satkani tepih sje�anja i slutnja o onom ovdje i tamo,
o pro�losti. Krovovi i kule, izme�u trgovi, svi trgovi na jednom trgu: Hanna �uti naslonjena na jedan zid, snijeg le�i na M�nsterplatzu, stari, obojani snijeg. Hanna �uti i smrzava se, Hanna
govori i �uti: ljubav koju ja mislim je iz o�iju srca, ona mi otvara svijet, ona mi donosi svijet.
Ona ne poznaje uvjete, ona ne poznaje sporedne formule: ti mo�e� ostati ako mi ne postavlja� uvjete i ako �eli� po�i sa mnom na kraj svijeta. Samo oni koji cijelim srcem vole, ��vole zbilja.
Ja ne idem s Hannom na kraj svijeta. Hanna me ne treba za i�i na kraj svijeta. Ona sjedi i smrzava se, ostaje u magli, u snijegu i onda odlazi. Onda sjedi na jednom drugom trgu u nekoj drugoj zemlji, Piazza Farnese u Rimu i udi�e vonj, boje i sada�njost tijela na toplom kamenu.
Udi�e svjetlost pala�a �utog okera iz Siene, udi�e trenutak, dubuko i s predanjem, �iguje ga
u sebe protiv ispadanja iz vremena. �ivotsmrt�ivot. Pet ili deset sretnih udaraca elektri�nih udara sre�e. Petnaesti kat, �esnaesti kat, ovdje mora le�ati Hannina soba. Jedna �ena tje�i svog mu�a koji je imao operaciju iza sebe, ne�to nije pro�lo dobro, �ujem ga kako pla�e, govori o ku�i kao snu o nepoznatoj zemlji. Dolje, �esnaest katova ni�e, bilo je prolje�e, ali odavde se vi�e prolje�e nije moglo prepoznati. Da li je lak�e umrijeti u prolje�e? Sr�ano vrijeme je vrijeme za pomirenje, ali sr�ani udar prolazi kroz sve. Zar je sr�ana smrt lak�a zato jer je brza i bez vremena za pomirenje? Onaj tko sebi �eli sr�ani udar morao je ve� pro�i kroz rastanke, morao je s njima �ivjeti. Stajao sam ispred Hannine bolni�ke sobe, vrata su bila samo pritvorena, na zidu je visila jedna slika s galebom. Galebovi su letjeli povrh mora oblaka prema horizontu, njihov let je izledao lagan, lagan kao obe�anje. Galebovi lete preko rijeke
gdje po�inje opet po�etak. Mi se rastajemo, ali mi se ne rastajemo zbilja, ka�e Hanna. Ne mo�e se zbilja rastati ako si �ivio zajedno. Zajedno i ne vi�e zajedno su samo razli�ite forme
od biti skupa. Vrijeme srca je ono �to nas dr�i i �to ostaje.
Otvorio sam vrata i nisam vidio negodovanje ni iznena�enje na Hanninu licu. Vidio sam
sebe kako idem k njoj i da bi jo� jednom s njom mogao po�i natrag.
Prijevod s njema�kog Dragica Raj�i�
Im Gegenbild - Odraz slike, pri�e
Waldgut, Frauenfeld 2007
