Nino Škrabe, dramski pisac, publicist, scenarist, autor više od šezdeset kazališnih komada koje je napisao sam ili s Tahirom Muji�i�em i Borisom Senkerom, istodobno kazališni redatelj sedamdesetak predstava u svojem Gradskom kazalištu Jastrebarsko, koje vodi ve� �etrdeset godina, prije dvije, tri godine na Histrionskom ljetu na Opatovini pobirao je lovorike. Naime, njegov prvi hrvatski slikopis u dva dijela, kako stoji u podnaslovu, Ljubica, napisan prema jedinom dramskom djelu Augusta Šenoe iz 1866, smjestio je u 1941. godinu, kada se u njemu »o�ituju sva socijalna i politi�ka previranja: jedni su za Ma�eka, drugi za partizane, tre�i za ustaše, �etvrti za naciste, peti za kralja…«. Sada su u tijeku pokusi njegove prilagodbe Schnitzlerova Zelenog kakadua u Komediji, koja je i povod razgovoru.

Nakon više godina razgovaramo u vašoj sobi odakle se prije vidjela šuma koje sada nema. Zašto?
– Postala je stratište. To je strašan kulturocid i ekocid. Hrvatske šume posjekle su samo središte, plu�a i njedra grada, pola šume koja je više stolje�a bila dio vizure Jastrebarskog, naše šetalište i sanjalište, uto�ište sportaša i stanište ptica i �ivotinja, i što je najtu�nije, mjesto u kojem je posijano na stotine grobova jaskanskih djevojaka i mladi�a, nevinih ljudi koje su zlotvori tamo poubijali od 1945. do 1947. godine. Protjerane su �ivotinje, uništene staze, pometeni vodotokovi i poni�eni grobovi. Svi poštuju svoje mrtve osim Hrvatskih šuma i struktura vlasti na svim razinama �iji je grijeh svojedobno spomenuo kardinal Bozani�.

Što ste vi poduzeli?
– Digao sam strahovitu dreku pišu�i otvorena pisma. Ljudi su me poduprli, sje�a je barem zasad stala i sada se u Jaski osniva udruga za zaštitu povijesne, kulturne i prirodne baštine. Ta, sada ubijena šuma, bila je jedan od razloga što sam se vratio ku�i iz d�ungle zagreba�kog asfalta.

Je li se od toga doba promijenio odnos metropole prema provinciji?
– Ne. Jednom sam napisao da je Jaska grad koji ima predgra�e od milijun stanovnika. To sam napisao i zato što u Zagrebu mnogi misle da cijela hrvatska kultura stane od Mimare do Lisinskog i da je iza Savskog mosta blato. Ali nije baš tako. Jaska ove godine slavi �etrdeset godina svog kazališta, a tu postoji kultura još od Benedikta Vinkovi�a, Rafaela Levakovi�a, Tome Miklouši�a, Ljube Babi�a, Vlade Vlaisavljevi�a… Svaki naš mali grad ima kulturnu povijest vrijednu poštovanja.

Kamo vodi metropolizacija kulture?
– Ne vodi dobru. Mi smo narod koji voli svoje regionalne identitete. Od Me�imurja do Konavala, od bunjeva�kih salaša, Srijema i Slavonije pa do Istre svaki kraj ima svoj fini pe�at. Naše je bogatstvo raznolikost, a ne metropolizacija. Prije dvije godine, kad je bila godišnjica Ivane Brli� Ma�urani�, i u Dubrovniku je igrana naša predstava o Ivani u kojoj je uspješno sudjelovao doslovno cijeli grad, o tome naši velegradski dnevnici i tjednici nisu zabilje�ili gotovo ni retka. Onda sam vidio što zna�i kad se zanemaruje �ak i hrvatska Atena. Zašto mi podcjenjujemo naše bisere i naše raznolikosti?

Podcjenjuju li ih oni koji ne znaju vrijednosti ili netko drugi?
– Mislim da to �ine klanovi. U njihovim je rukama javno mnijenje, njih zanima samo njihov uski krug, lobi, manipulacija. Pišu o onima s kojima piju kavu, s kojima se dru�e i unaprijed znate što i kako �e netko o nekom napisati. To�no se zna koje novine o �emu ne�e napisati ni retka. Ne mo�e se dogoditi da netko iz jednog lobija napiše pozitivnu kritiku o nekome tko ne misli kao njegov krug, estetski i eti�ki. Danas svi pišu o svojima.

�ega je to posljedica?
– To je posljedica uskogrudnosti, sektaštva i zlo�e.

A politike, globalizacije...
– Danas gotovo sve stranke govore: idemo u Europu, idemo u Europu. Ne mo�ete �uti da bi tobo�nji konzervativac o tome mislio druk�ije od tobo�njega socijaldemokrata. Duša boli �ovjeka kad vidi pasivnost takozvane ljevice uz ovakav tajkunluk i plja�ku, gdje pet obitelji �ivi raskošno, a mi drugi jedva pre�ivljavamo. Naši socijaldemokrati, koji bi trebali biti svijest društva, u izbornoj no�i pjevaju Po šumama i gorama, Od Vardara pa do Triglava i Dru�e Tito, mi ti se kunemo, dok iz dana u dan vidimo i otkrivamo nove grobove u Ko�evskom Rogu, Macelju, Jazovki, mojem Govi�u… Pa zašto ne podvuku crtu i ka�u, ne�emo više o tome, idemo naprijed, mi moramo biti svijest pravednijeg društva.

Ali njih, �ini se, zanima društvo koje se bori za svoju prošlost?
– Tako ispada. Eto ta i takva ljevica nudi nam nekakav neokomunizam prema kojem je i pokojni Ivica Ra�an u svim svojim fazama bio socijaldemokrat par excellence.

Zna�i li to da je naš narod zaboravljiv?
– Mislim da narod previše gleda u ekran i što mu servira Veliki Brat �esto uzima kao istinu. Zatvoren je prema unutra i boji se govoriti. Najve�i je problem našega društva strah, koji smo naslijedili od prošloga re�ima, kad se nije smjelo re�i što mislite. Danas su mladi pasivni, prepuštaju se videoigricama, preuzimaju nekakve globalisti�ke parole i srljaju u jednoumlje. Svi slušaju istu glazbu, svi govore isti sleng, dio se prepušta nasilju i zlostavlja one koji druk�ije misle.

Ne odgovara li to politici, koja time odvra�a pozornost od problema za koje je odgovorna?
– Nije to samo hrvatski problem. Kao da nekom odgovara da se ti dje�aci me�usobno mrze i mlate na utakmicama, da razaraju gradove i mala mjesta u Hrvatskoj i vani. Robovlasnici kupuju male Brazilce i Afrikance da bi ih mogli bolje prodati, iako iste takve ili bolje igra�e imamo i mi. Samo, oni imaju roditelje kojima �e se to dijete vratiti poslije utakmice. S njima se ne mo�e lako manipulirati i ne mo�e ih se rasprodavati.

Zar nije �udno da na to malo ili nikako reagiraju tzv. nevladine organizacije, koje zdušno reagiraju na neke simbole, zastave…?
– Ponekad se �ini kao da netko svime manipulira da bi se ova zemlja rasprodala. I tu nema razlike izme�u jednog i drugog medija, izme�u istine i la�i, izme�u stvarnog i iznu�enog dokaza. Dojam je da se ponavlja sve što se doga�alo Stipici Radi�u kad je upozorio da ne srljamo kao guske u maglu. To dokazuje i ZERP. Pa normalno je da ga treba primijeniti. I o tome razgovarati sa susjedima. Ali na ravnopravnoj osnovi. Poka�imo malo ponosa kao što ga je recimo pokazivao Island kada se na englesko osporavanje morskoga pojasa i prijetnje ratnim brodovima suprotstavio ribarskom flotom. I pobijedio..

Zašto se o tome malo piše u našoj najnovijoj knji�evnosti?
– Djelomi�no sam o tome govorio kad sam spominjao kritiku koja piše samo o svojima. Ako toga i ima, slabo je poznato. Meni su recimo u po�etku bili simpati�ni fakovci. Podsjetili su me na sedamdesete. I moja se generacija tada obrušavala na sve, a najviše na represivan re�im. Sje�ate li se histrionskih i zekaemovskih predstava, Domagojade, Glumijade, Histeri(o)jade, Torza… Bili smo buntovnici kao i oni. Fakovci su ne vide�i druge sebe pretvorili u nekakve svete krave. Ponašaju se kao da su bogomdani, kao jedina knji�evna vrijednost ovoga prostora. A i me�u njima ima onih koji se šlepaju i skrivaju iza nekolicine odli�nih pisaca.

Pretprošle ste godine bili �lan �irija u Puli, a prošle u �iriju nagrade za dramski tekst Marin Dr�i�. Je li bilo pritisaka da utje�ete na dodjelu neke nagrade?
– Nije, imali smo potpunu autonomiju odlu�ivanja i u Puli i za Dr�i�a i pritom smo bili maksimalno zašti�eni.

Zašto su vas izabrali u �iri?
– Vjerojatno zato što sam neovisan, ne pripadam nijednom lobiju, a oni koji me dobro poznaju valjda su se proteklih godina uvjerili da nastojim biti pravedan i objektivan.

Kakvi su suvremeni hrvatski dramski tekstovi?
– Manje-više rije� je o dobrim, �ak odli�nim komadima i šteta je da se ne igraju. Ali sve su to uglavnom drame bezna�a, jada, tuge i �emera. Nema komedije, nema smijeha, nema humora…

�ega je to slika?
– Slika vremena, onoga što nam se doga�a, konkretno tajkunizacije. To mogu potvrditi i iz perspektive Jaske, gdje �ivim. U jaskanskom kraju isti �ovjek, ista tvrtka, vlasnik je i mineralne vode Jamnica, i pitke vode iz Svete Jane i vina Jaska. Trgovina u Jaski tako�er je njegova, samo još �ekamo da se Jastrebarsko nazove njegovim imenom. Kad se vlasnik te tvrtke helikopterom spušta u svoj vinograd u Mladini, televizija to snima kao da je grof Erdödy uskrsnuo.

Kao da mu zavidite?
– Bo�e sa�uvaj. Ja tog �ovjeka ne osu�ujem, poštujem njegov talent i trud, no sumnjam da je to odraz njegove sposobnosti. Prije �e biti da se izvrsno koristi slabostima sustava i kao poštanske marke skuplja poduze�a.

Je li za tako loše temelje hrvatske dr�ave kriv Tu�man?
– Ne mo�e biti kriv jedan �ovjek! Gledaju�i s distance Tu�man je bio potreban u vrijeme stvaranja dr�ave jer je najbolje poznavao protivnika i na najbr�i je na�in stvorio dr�avu. Pojavili su se problemi kad je po�ela divlja privatizacija i pretvorba još u vrijeme neprijateljske agresije te posebno u vezi s BiH jer se nije poznavao mentalitet tamošnjih Hrvata.
Ako se Tito odrekao Banovine Hrvatske, koju su bili priznali i Englezi i Francuzi i Nijemci i Talijani, posebno Srbi i svi drugi, i sve poništio avnojevskim granicama, ne smije ih se danas odricati Hrvatska. Ne smije se pustiti da tamošnji hrvatski narod do�ivljava kalvariju za kalvarijom. Ako smo ve� razdijeljeni u �etiri dr�ave (ne zaboravimo ni vojvo�anske ni bokeljske Hrvate!), što je nemogu�e mijenjati, zašto dijelimo hrvatsko nacionalno bi�e? Goleme su zasluge hrvatskog �ivlja u BiH za hrvatsku kulturu, znanost, sport.

Glede podjela, kako vidite dva društva hrvatskih knji�evnika, na jednoj Hrvatsko društvo pisaca, a na drugoj Društvo hrvatskih knji�evnika?
– Mene to uop�e ne smeta, neka ih bude i više, samo neka bude dobra knji�evnost i neka jedni s drugima mo�emo razgovarati.

Ne mislite da je u pitanju jugoslavenstvo i jugonostalgija?
– Ma ne. Komu je danas do Jugoslavije i do Beograda? Nikomu, �ak ni ljevi�arskim internacionalistima. U pitanju je više �al za mladoš�u i društvom u kojem je bilo više socijalne pravde. Kad razgovaraš s onima tamo ko nas bre zavadi, ne treba ti prevoditelja, a mo�eš se s njima bolje i napiti nego s nekim Skandinavcem. Odatle je u nekih nostalgija, a ne zato što baš vole narode Jugoslavije.
Normalno mi je da se uva�avamo i poštujemo, ali ne mogu i ne�u zaboraviti da su po mojoj djeci Srbi pucali s druge strane rijeke i da su pucali po Kazalištu u Zagrebu i ranjavali balerine. Remember Glavaševi�! �emu to zaboraviti? Ali to ne zna�i da u budu�nosti ne mo�e biti suradnje. Krvava prošlost, od 1918. do 1990, treba biti znak kako je došlo vrijeme da budemo dobri susjedi, a ne da �ivimo zajedno i koljemo se.

Jesu li Hrvati sami sebi najve�i neprijatelji?
– Jesu. Tako je oduvijek, mi smo se strašno dijelili. Zbog toga je Tu�man napravio nekakvu pomirbu partizana i ustaša. Ali partizani i ustaše bili su manjina hrvatskoga naroda, a ve�ina je uo�i po�etka Drugoga svjetskog rata bila za srednji put, Radi�ev i Ma�ekov. Pomirba je bila takva da su se pomirila, ja to simboli�no ka�em, dva kri�a, lijevi i desni razbojnici, a u sredini je Isus i dalje raspet. Isus i dalje visi u sredini. Vidite te silne napade na Crkvu, koja nije uvijek onakva kakva bi trebala biti. Ali ona samo radi svoj posao, a nije joj nipošto lako u ovom vremenu. Vidjeli ste kako su zabranili Papi da posjeti sveu�ilište Sapienza u Rimu i da iznese svoje mišljenje. A kad bi se dogodilo obratno, bilo bi to onda sektaštvo. Svega toga ima i kod nas.

Samo se o tome rijetko govori?
– Kardinal Bozani� u posljednje vrijeme po�eo je govoriti ono što narod o�ekuje od njega, po�eo je biti savjest i glas u pustinji. To potvr�uje ono što je rekao u Bleiburgu i što je rekao u bo�i�noj poruci, u kojoj poziva �ovjeka da se suo�i sa svojom savješ�u ako se ho�e spasiti. Neki su ga zbog toga napali, jer su to shvatili kao napad na ateiste. Drugi opet ismijavaju sve�enike kao primitivne i neupu�ene selja�i�e, a teologiju pak tuma�e i rugaju joj se kasarnskim humorom.

Osim njih Bozani�a je prozvao i vrsni knji�evnik Slobodan Novak.
– Novaka iznimno cijenim, ali mislim da je prenaglio. Trebao je najprije sam pro�itati Bozani�evu poruku, a ne pouzdati se u interpretaciju medija koji su je krivo prenijeli.

Kako sve to riješiti?
– Trebamo više cijeniti jedni druge. Ako i ne mislimo isto, treba nam više dijaloga i uva�avanja.

Tko treba biti sol društva ako to nisu knji�evnici, ako nisu novinari, ako nije crkva? Za što se vi zala�ete?
– Zala�em se za više tolerancije i manje mr�nje, za više razumijevanja i objektivnosti, za manje površnosti i pristranosti. Ne mo�e se napisati da u filmu Pogled u dvorište igra Cary Grant, da je predsjednik HNS-a Ante Markovi�. Ne mo�e se tako�er napisati da su u svim Sienkiewiczevim romanima Teutonci negativci, da se u U ognjem i ma�em vodi borba Poljaka i Teutonaca itd., itd. Mo�e se napisati kako je Hajduk 1944. prešao na Vis i da je to vertikala hrvatske sportske povijesti, ali onda se ne smije prešutjeti ni to da su te iste 1944. splitski komunisti mu�ki ubili karizmati�nog haesesesovca Vojka Krstulovi�a ili da je Frane Matoši�, jedan od najve�ih hrvatskih nogometaša, igrao za vrijeme rata u fašisti�koj Italiji, u Bologni. Mo�e �uditi što su za vrijeme rata zagreba�ki klubovi (poslije rata ukinuli su ih i uništili komunisti) mogli igrati uz Jasenovac, ali su u miru Hajduk, Zvezda, Dinamo, Partizan, igrali uz Goli otok, Gradišku, Lepoglavu.
Prije �iriranja u Puli objavljeno je da smo mi »desni, Bo�in �iri«. Kako mogu biti desni Arsen Dedi�, Branka D�ebi�, Matko Ragu�, koji vodi najeksperimentalnije zagreba�ko kazalište, �iro Radi�, zacijelo najavangardniji hrvatski filmski redatelj ili ja, koji sam 1995. vodio listu HSS-a i udru�ene oporbe i �iju su obitelj progonile ustaše. Ne mo�e se svrstati na negativnu stranu sve one koji misle druk�ije. Ne mo�e se napisati da nemam nikakve veze s filmom ako sam samo u Filmskoj enciklopediji napisao dvjestotinjak �lanaka i dobio Zlatnu arenu za scenarij. To se nekom ne mora svi�ati, on to �ak mo�e i prezirati, ali ne smije ne znati ili krivotvoriti. U obavješ�ivanju javnosti ne smiješ biti sektaš, površan, nepravedan, zlonamjeran, zao…
Ili još jedan primjer. To�no se unaprijed znalo ako Miro Me�imorec i Georgij Paro imaju predstavu tko �e je i gdje proglasiti lošom. I to nije dovoljno, pojavljuje se tek nekoliko polupismenih pamfletskih re�enica, a autori se proglašavaju zamalo idiotima itd. Zašto? Samo zato jer je Paro u vrijeme Domovinskog rata i Marti�eva bombardiranja HNK bio »Tu�manov intendant«, a Me�imorec hrvatski branitelj i visoki hrvatski �asnik. Ta iracionalna mr�nja nije dobra. Dok se tako ponašamo, ne valja, propast �emo svi zajedno. Zbog toga je dijalog va�niji od svega drugoga.

Valjda �e bolje biti kad nas prime u Europsku Uniju?
– Mi smo uvijek bili Europa. Moj sugra�anin ban Erdödy dobio je 1593. presudnu bitku protiv Turaka kod Siska, koja je mo�da i spasila Europu. Mi tu pripadamo i po civilizaciji i kulturi. Europa da, ali što se ti�e Europske Unije, ne krijem skepsu.

Kako vam je Erdödy sugra�anin?
– On jest podrijetlom Ma�ar, bio je hrvatski ban, bio je vlasnik dvorca u Jastrebarskom i zavjetovao se, to je manje poznato, da �e, ako pobijedi kod Siska, obnoviti porušeni jaskanski samostan i crkvu Svete Marije. To je u�inio i pozvao je franjevce iz Bosne, koje su Turci protjerali, da preuzmu samostan. Ta je sisa�ka bitka bila 22. lipnja i ja se borim da taj datum dostojno slavimo. Naravno ne zato što je u šumi kod Siska 22. lipnja 1941. pukla prva partizanska puška zbog napada na Sovjetski Savez.
�elja mi je da se svake godine na taj dan postroje sve hrvatske povijesne postrojbe pred tim dvorcem, da po�u do zavjetnog samostana, hrvatske �enstohove i da na �elu kolone jaha�a bude ban Tomo Baka� Erdödy, o kojem pišu Matoš i Krle�a. Pa mi ne znamo slaviti ni svoje praznike. Od deset ljudi osam ih ne�e znati kad nam je Dan dr�avnosti. Svaki Amerikanac zna što se slavi 4. srpnja, a u nas malotko zna kada što slavimo i zašto.

Imamo ih previše.
– Da, zato ne znamo koji je pravi. Partizani su to sjajno radili. Svi smo morali u�iti i znati datum kad je po�ela koja ofenziva, a radilo se o bje�aniji po šumama i gorama. Domovinski rat, koji je bio obrambeni i u kojem smo pobijedili, mi pljujemo. Mi se naših velikana �ak sramimo, junaci naših bitaka ismijavaju se … Budimo ponosni i prkosni, poštujmo tu�e, ali volimo svoje.

Kako u svemu objašnjavate ponašanje predsjednika Mesi�a?
– U po�etku mi je kao predsjednik bio simpati�an jer je jednostavan �ovjek i pokazao je svijetu ljudsko lice Hrvatske. U posljednje vrijeme doga�aju mu se neki gafovi i zbog toga mu se u demokratskom društvu smije i mo�e prigovoriti.

Restaurira li on komunizam kao što neki pišu i govore?
– Komunizam se više ne mo�e restaurirati.

A kako objašnjavate njegovo tuma�enje antifašizma?
– Što je antifašizam? Gdje su bili naši komunisti 1940, kad su Hitler i Staljin slavili krvavi pir nad Poljskom? Bili su ruku pod ruku s nacistima i fašistima. Antifašisti su postali tek kad je napadnut njihov Sovjetski Savez i njihov Staljin. Sjetimo se samo kako su pomeli i uništili lijevo antifašisti�ko krilo HSS-a, i Magovca, i Ga�ija, i Košuti�a i mnoge druge. I lijevi intelektualci poput Supeka i mnogih drugih osjetili su taj njihov boljševi�ki antifašizam. Kako bi rekao moj Ma�ek: »Ak ideš previše i desno i levo završil buš u grabi…«
Nedavno sam pro�itao velebnu knjigu o diktatorima, Hitleru i Staljinu. Zlotvor Hitler rekao je da treba ubijati �idove, Slavene, Rome, a zlotvor Staljin bio je još triput gori. On bi zapovjedio: danas ubijte tisu�u lije�nika, sutra tisu�u generala, pa tisu�u glumaca, pa tisu�u knji�evnika… Ubijao je samo radi ubijanja i u�ivanja u strahovladi. Oslobodimo se napokon svih totalitarizama i dajmo da svatko poštuje svoje uspomene i grobove. Pobrinimo se kona�no za mrtve u Jazovki i drugim jamama i grobištima. Dosta je šutnje o tome.

Od naše knji�evnosti što sada dr�ite vrijednim?
– Nisam sklon pomodnosti, nego volim da nešto odle�i. Ja sam retro�ovjek, koji �ita svoje omiljene pisce iz prošlosti, i filmove volim takve. Vra�am se radije provjerenim vrijednostima koje mi krijepe dušu nego da tratim vrijeme na ono što me �ivcira i što mi se ne svi�a. Radije �u �itati po deseti put Rat i mir ili po stoti put Ognjem i ma�em nego i�i u avanturu s nekom napuhanom vrijednoš�u nakon koje �u ostati prazan.

Što sada radite?
– Baš traju probe moje adaptacije Schnitzlerova komada Kod zelenog kakadua, koji u Komediji re�ira �elimir Mesari�.

Govori li komad o svemu što ste govorili?
– Na neki na�in da. Govori o glumi u �ivotu i �ivotu u glumi te postoji li uop�e granica me�u njima. Schnitzler je to smjestio u vrijeme Francuske revolucije, a ja sam to prebacio u Zagreb na dan 8. svibnja 1945. Ljubicu sam završio s dolaskom Nijemaca u Zagreb, s vezanjem komunisti�ke i fašisti�ke zastave, koje je zna�ilo kraj jedne, gra�anske civilizacije, došli su isti i isti, komunisti i fašisti. Kakadu mi se �ini logi�nim nastavkom.
Kao autora zanimaju me prijelomi, kad se lomi nešto u �ivotu naroda, civilizacija, �ovjeka. Prvi je bio 1941, kad su došli crni, a drugi 1945, kad su došli crveni. U�inilo mi se jako zanimljivim propitivati rušenje svjetova u obzorju obi�nog �ovjeka i jedne gostionice. Iz periferije Pariza premjestio sam radnju na periferiju Zagreba, s jedne se strane povla�e domobrani i ustaše prema Bleiburgu, a s druge ulaze partizani.

Jeste li poštovali izvornog Schnitzlera?
– U potpunosti. Dogradio sam nekoliko katova, od kojih je jedan politi�ko-povijesni, drugi je recimo humoristi�ni, a tre�i je jezi�no-glazbeni. Nadahnuo me pored ostalih i slu�aj legendarnog pjeva�a Andrije Konca, koji je tisu�u puta nastupao na Radiju Zagreb, a Ozna ga je potkraj 1945. odvela i pogubila. Dodao sam malo trilera, špijuna�e i zagreba�kog ugo�aja �etrdesetih.

Pišete li još što?
– Pripremam se napisati scenarij za dokumentarni film o Eni Begovi�, da se zabilje�i njezin �ivot i sudbina. Bili smo prijatelji, pisao sam posebno za nju, voljela je dolaziti u Jasku. Uvijek mi se �inila nekako bespomo�nom i sjetnom. Bila je tako lijepa, darovita i draga, a ipak neshva�ena i pomalo izgubljena u vremenu i prostoru, kao neka tragi�na gr�ka junakinja.

Što vas u kazalištu najviše zanima?
– Najva�nije mi je jedinstvo pozornice i publike, da glumci s guštom igraju predstavu i moj tekst, a da gledatelji kad iza�u nakon predstave budu bolji, plemenitiji, radosniji, da im srca budu puna.

Ho�ete re�i da to nedostaje našem kazalištu, koje je na neki na�in Krle�a sputao svojim temama?
– Odli�an pisac, �ija me etika i estetika nikad nisu posebno privukle. Nisam mogao voljeti pisca koji prezire �ene, koji mrzi vjeru, u �ijim djelima ima toliko sukrvice i blata. I to je mo�da problem cijele te hrvatske krle�ijanske i krle�oidne kulture, koji još nije prevladan. Mene su od naših pisaca prije svega zanimali Matoš i Šop ili pak Ivana Brli� Ma�urani�.

Zašto danas mnogi još obo�avaju Krle�u?
– Zato da se što bolje sakriju iza njega. Evo baš sam nedavno pišu�i malu knji�evnu povijest ovog mojeg kraja od Kupe do �umberka ponovno pro�itao Balade Petrice Kerempuha i tekstove vrijednih znanstvenika poput Alojza Jembriha, Ivana Cesarca ili Denisa Peri�i�a, koji je na primjer dokazao da je moj zemljak, stari �upnik jastrebarski Tomaš Miklouši�, koji je umro 1833, takore�i suautor Balada. Mnogobrojne rije�i i �itavi citati u Baladama preuzeti su iz Miklouši�eva stoljetnog kalendara, kao i od Kristijanovi�a te drugih starih kajkavskih pisaca. U nas se stalno govori kako je Krle�a napisao genijalne Balade, a sad se vidi kako je mnogo toga posudio od staroga, zanemarenog Miklouši�a…

Zašto se o tome šutjelo?
– Tko je to mogao i smio re�i? Tko je smio isticati sve�enika Miklouši�a, koji se zalagao da kajkavski bude knji�evni jezik, što bi nas, da je prihva�eno, vjerojatno lišilo mnogih velikih nevolja koje smo imali dijele�i jezik s drugima.

U tom bismo slu�aju izgubili Hrvate koji nisu govorili tim narje�jem?
– Da. Zna�i ima i za i protiv. Ima smisla i borba Supila, Trumbi�a i Meštrovi�a, bez nje ne bismo dobili obalu, Dalmaciju. Bez pobjede partizana ne bismo dobili Istru… Ništa nije jednostavno, sve je slo�eno. Hrvatsko prolje�e do�ivjelo je 1971. slom, ali je zato 1974. donesen ustav koji nam je omogu�io granice koje imamo.

U stanju današnjega kaosa gdje vidite izlaz?
– Vidim ga u dijalogu i poštivanju tu�ih misli i etike… U budu�nosti mo�e biti svega, ali bez dijaloga, ponosa i prkosa teško je opstati u EU. Moramo biti ljudi dijaloga i ponosa, a kao krš�anin dodajem i vjere i ljubavi.

Mislite da �e EU trajati?
– Sjedinjene europske dr�ave trebale bi biti nekakav pandan SAD. Samo �e to u EU te�e i�i. Ako svaka mala dr�ava sa�uva svoj identitet, svoj jezik, svoju kulturu, to ima smisla. No, ako tu prevlada interes i mo� ja�ih, pri �emu �e se mali tretirati kao kolonije, onda �e to biti loše.

Od toga nas mo�e spasiti samo Bog.
– Da.

Vjerujete u Boga i što vam je Bog?
– Bog je smisao i nada u vje�nost. Meni su kao socijalkrš�aninu dva najdra�a �ovjeka prošloga stolje�a papa Wojtyla, Poljak, odakle podrijetlo vu�e dio moje obitelji, i Vladko Ma�ek, dakle mirotvorci i ljudi dijaloga. Wojtyli je izvrstan prijatelj bio Sandro Pertini, socijalist, stari partizan, skupa su išli na ljetovanja, bili su nerazdru�ivi. Jednom je Pertini rekao Wojtyli: Blago vama, vi imate dragog boga, mo�ete s njim razgovarati kad vam je najte�e, a ja imam samo svoju savjest. Pa to je to, savjest, to je Bog, odgovorio mu je Wojtyla. Bez toga �ivot ne bi imao smisla. I bez nekih dimenzija koje ne vidimo, ali ih osje�amo svaki dan. Mi ne vidimo vjetar, a on puše. Apsolutno vjerujem, to mi je smisao, to mi daje mir.

Kako dolazite do tema za pisanje?
– Polazim od sredine u kojoj �ivim. Taj moj mikrokozmos moja je vje�na tema i nadahnu�e. Vi znate da je Faulkner iz svog svagdašnjeg okru�enja stvorio svoj mikrokozmos, Yoknapatawhu, i odatle je promatrao cijeli �ivot i cijeli svijet. Ne mogu ja pisati o norveškim fjordovima ili njujorškim dokovima i tako nadogra�ivati svoje svjetove. Moja najve�a u�ionica nije bio fakultet nego brija�nica Medvedovski, radnja mojeg prijatelja. U nju su dolazili i seljaci, i nogometaši, i špijuni, i podoficiri, i policajci, i doušnici, i pijanci, i jaskanski advokati… To je bila moja �ivotna škola.

Kako je trojac sura�ivao u pisanju?
– To je bilo jako zanimljivo jer smo iz razli�itih svjetova. Boris Senker cijelo je djetinjstvo i ranu mladost proveo u Puli s ocem ljevi�arom, partizanom, Slovencem, odrastao je uz ljevi�arski pogled na �ivot. Tahir Muji�i� begovski je sin koji je odrastao u Vlaškoj ulici, ali u muslimanskoj ortodoksnoj obitelji uz oca veletrgovca, dok sam ja iz gra�anske, šljivarske, u�iteljske, ma�ekovske obitelji. Dva moja pradjeda bila su gradona�elnici u Jaski.
Sad se vra�am na bit o kojoj sve vrijeme govorimo. Sura�ivali smo putem dijaloga. Mi smo s razli�itih svjetonazora i razmišljanja u kazalištu došli do zajedni�kih rješenja. To je bio jedini na�in da se suprotstavimo totalitarizmu. Vitezovi otrulog stola bili su komunisti�ki CK, Tito je bio kralj Artur, Dolanc je bio Lancelot, Jovanka Ginevra. Beskrajno smo travestirali i ismijavali. Po glavi smo dobili za Domagojadu, zbog koje smo napadnuti u Sarajevu jer smo u jednom dijelu progovorili o sadašnjici. Ali nije nas napao Srbin ili Musliman, nego Hrvat koji je poslije postao hrvatski ambasador u Makedoniji. Eto, to je prava hrvatska pri�a.

Razgovarao Andrija Tunji�
Izvor: Vijenac, broj 363, 31. sije�nja 2008., �asopis Matice hrvatske

Vezani �lanci:

Nova ''Ljubica'' za novu sezonu

"Ljubica" oduševila puno gledalište u Badenu

Kazališna predstava "Ljubica" oduševila i u Bernu

Za portal: zm