Hrvatski povjesni�ar, dominikanac dr. o. Stjepan Krasi�, dugogodišnji profesor povijesti na Papinskom sveu�ilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu - »Angelicum« i dopisni �lan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji nakon umirovljenja odnedavna �ivi i radi u dominikanskome samostanu u Dubrovniku, �ini se da je predodre�en za pokretanje pozitivnih »tektonskih poreme�aja« i »kopernikanskih obrata« u hrvatskoj znanosti. Nakon što je monografijom o generalnom u�ilištu ili sveu�ilištu dominikanskog reda u Zadru g. 1996. po�etke hrvatskoga visokog školstva »pomaknuo« u prošlost, ni manje ni više nego, za gotovo tri stolje�a (!), prošle je godine pozamašnom knjigom »Po�elo je u Rimu«, koju je objavila Matica hrvatska - Ogranak Dubrovnik, opet »pomaknuo« za gotovo dva stolje�a unazad po�etke normiranja hrvatskoga jezika. Nije pretjerano re�i da je svojim radovima taj skromni i samozatajni hrvatski znanstveni velikan kulturu hrvatskoga naroda smjestio u primjereni, zaslu�eni i ravnopravni kontekst kulture europskih naroda.

Normiranje - ro�endan knji�evnoga jezika

Dr. Krasi�u, ve� je sam naslov Vaše knjige pomalo zagonetan. Što je to po�elo u Rimu?
DR. KRASI�: Ve� samo pitanje posti�e �eljeni u�inak. Htio sam da se ljudi zapitaju: Što je to po�elo u Rimu? Odgovor na to pitanje sadr�an je u podnaslovu: normiranje hrvatskoga jezika.

Što razumijevate pod »normiranjem«?
DR. KRASI�: Normiranje je, prije svega, odgonetavanje zakonitosti samog jezika na temelju kojega se onda izra�uju to�no odre�ena pravila za njegovu pravilnu upotrebu. To se posti�e izradom rje�nika, gramatike, pravopisa, izborom jednoga od narje�ja za knji�evni jezik i svim onim što ga u u�em smislu �ini onim što jest, uklju�uju�i tu sve njegove specifi�nosti i osobitostima. Normiranje se u svakom jeziku smatra bitnim u njegovoj povijesti i ro�endanom knji�evnoga jezika.

Iz povijesti znamo da je hrvatski jezik normiran u vrijeme narodnoga preporoda u 19. st. Gajevom reformom. Je li rije� o tom normiranju?
DR. KRASI�: Rije� je o tom normiranju, s time što je ono po�elo mnogo prije. Po�elo je u Rimu krajem 16. i po�etkom 17. st. u okviru katoli�ke obnove nakon Tridentskog sabora, koji je odr�avan od 1545. do 1563.

Papa Urban VIII. je 16. listopada 1623. donio dekret kojim je obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu... Izrijekom su navedena sljede�a sveu�ilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Be�, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid)

Kako to da se dosada o tome malo ili nimalo znalo?
DR. KRASI�: Dosada se normiranje hrvatskoga jezika gotovo isklju�ivo prou�avalo iz doma�e perspektive, tj. na temelju doma�ih izvora. Stoga je više nego jasno da ono, unato� doista velikim pomacima, osobito zadnjih desetlje�a, nije moglo biti cjelovito prou�eno ni poznato. Ostala je neprou�ena - slikovito re�eno - »druga strana Mjeseca«, tj. onaj dio koji se krio, ili se još uvijek krije, u inozemnim arhivima i bibliotekama.

Jezik se morao prilagoditi �itateljima

To što tvrdite doista umnogome mijenja naša dosadašnja saznanja. Kako to da hrvatski jezik nije normiran, kao što bi to bilo normalno, u domovini, nego u Rimu?
DR. KRASI�: Treba znati da su hrvatski krajevi još od 16. st. bili raskomadani na dva velika i me�usobno suprotstavljena carstva: Habsburško i Tursko, i dvije republike: Mleta�ku i Dubrova�ku, pa nikakvo normiranje nije bilo mogu�e. Iako nam, dakle, slijed povijesnih doga�anja u politi�kom pogledu nije bio nimalo sklon, jedna nam je okolnost ipak išla u prilog: vjerska revolucija u Njema�koj.

Mo�ete li to malo pojasniti?
DR. KRASI�: Mo�e zvu�ati paradoksalno, ali je istina da je vjerska revolucija u Njema�koj, koju obi�no zovemo reformacijom, pogodovala normiranju hrvatskoga, i ne samo njega. U cijelome srednjem vijeku, pa i kasnije, latinski je bio jezik znanosti i kulture u cijeloj srednjoj i zapadnoj Europi. S izbijanjem reformacije stvari su se znatno promijenile. Polemika izme�u protestanata i katolika na po�etku se vodila uglavnom na latinskomu. I Martin Luther je - suprotno prili�no raširenom uvjerenju - svoja najva�nija teološka djela, osobito ona kojima se obra�ao u�enim krugovima u Europi, napisao na latinskomu. No kad se ta »u�ena polemika« prenijela na narod, po�elo se intenzivnije pisati na narodnom jeziku. Jezik se, naravno, morao prilagoditi �itateljima, a ne �itatelji knjigama. Na to su istom mjerom odgovorili katolici. I jedni i drugi htjeli su imati što širi krug �itatelja. Tako je latinski sve više ustupao mjesto narodnomu govoru. Ra�anje osobitog zanimanja za nacionalne jezike je, mogli bismo re�i, bio »nusproizvod« ili »kolateralni u�inak« nastojanja da vjerska poruka pošto-poto stigne do svakog pojedinca. Tako je Europa reformacijom izgubila svoje vjersko, politi�ko, a donekle i kulturno jedinstvo, ali je - zauzvrat - dobila narodne jezike kao bitno obilje�je mladih nacionalnih dr�ava.

»Ob�eni i razumni hrvatski jezik«

Kako i zašto se ta polemika prenijela na hrvatske krajeve?
DR. KRASI�: Sjeverozapadni dio Hrvatske se od 1527. našao u okrilju Njema�kog carstva koje je preuzelo obvezu da �e pomagati u obrani od Turaka. Me�u vojnicima koji su dolazili iz njema�kih krajeva bilo je dosta protestanata koji su širili reformaciju. Zaprijetila je opasnost da, osim rata s Turcima, izbije i gra�anski rat izme�u katolika i protestanata kako je to bilo u raznim europskim zemljama, što bi za Hrvatsku bilo pogubno. U širenju protestantizma osobito se istaknuo barun Hans von Ungnad, nekadašnji štajerski kapetan, koji je u Urachu nedaleko od Tübingena osnovao tiskaru namijenjenu izdavanju vjerskih knjiga za Slovence i Hrvate. Glavni mu je suradnik bio slovenski protestant Primo� Trubar kojemu je pomagalo nekoliko hrvatskih glagoljaša koji su, kako su izjavljivali, svoje knjige pokušali prevoditi na »sadanji ob�eni i razumni hrvatski jezik«.

Kako je na to odgovorila Katoli�ka Crkva?
DR. KRASI�: Katoli�ka Crkva je dotle bila jedna i jedinstvena u cijeloj srednjoj i zapadnoj Europi. Nakon izbijanja reformacije u Njema�koj, ona je svoj program izradila na Tridentskom saboru pod geslom »reformatio in capite et in membris«, tj. svestrana obnova svih struktura na vrhu i na dnu, kako u moralnom i dogmatskom, tako i kulturnom i odgojnom smislu. Katoli�ki odgovor, dakle, nije bio samo »protureformacija«, kako se to �esto u nas, i ne samo u nas, pogrešno navodi, nego je bio mnogo širi. Protureformacija je samo jedan, i to ne najva�niji segment širokoga pojma katoli�ke obnove. Ona je obuhva�ala doktrinarnu, stegovnu i kulturnu obnovu na svim razinama. U okviru te zadnje, bila je, izme�u ostaloga, predvi�ena poja�ana odgojno-prosvjetna djelatnost u obliku izdavanja svih potrebnih knjiga na narodnom jeziku. Prosvjeta se smatrala najboljom branom širenju reformacije. U promicanju katoli�ke obnove anga�irali su se svi pape nakon Tridentskog sabora koji su imali valjanu pomo� u svim crkvenim redovima, osobito u isusova�kom. To je, uz ostalo, rezultiralo osnivanjem svih vrsta škola i sveu�ilišta radi intelektualnog uzdizanja mladih naraštaja.

Hrvati u va�noj posredni�koj ulozi

Reformacija je bila zahvatila i naše krajeve. Što je Crkva u toj situaciji poduzela da se ubla�e njezine posljedice?
DR. KRASI�: Dok su protestanti u Njema�koj prevo�enjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret pokušavali pridobiti najprije Slovence i Hrvate, a preko njih i ostale Slavene, dotle su pape pripremali mnogo širi plan sa Slavenima. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politi�ki ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija dovela u pitanje. U tomu su dvama katoli�kim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili va�nu posredni�ku ulogu; prvima su, zbog njihove vojne snage, namijenili politi�ku ulogu osloba�anja drugih slavenskih naroda, a drugima, Hrvatima, zbog njihove etni�ke i jezi�ne bliskosti s ostalim ju�noslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve bilo iznimno va�no pridobiti i druge Slavene, u prvom redu Ruse kao najbrojniji slavenski narod koji je u to vrijeme bio u ratu s Poljskom oko isto�nih podru�ja. U tu svrhu je papa Grgur XIII. poslao g. 1581. u Poljsku i Rusiju talijanskog isusovca i iskusnog diplomata Antonija Possevina sa zada�om da pokuša izmiriti ta dva velika slavenska naroda, ali bez uspjeha. Nakon toga papa ih je još jednom pokušao pridobiti za spomenute ciljeve, povjerivši ovaj put tu zada�u jednom Hrvatu misle�i da �e ga Rusi bolje razumjeti i radije saslušati nego jednog Talijana. Tu je misiju 1584. povjerio našem Spli�aninu Aleksandru Komulovi�u koji se me�u hrvatskim sve�enicima okupljenima oko crkve sv. Jeronima u Rimu bavio prevo�enjem crkvenih knjiga na hrvatski i pitanjem oslobo�enja svojih sunarodnjaka ispod turskog jarma. No ni on nije bio bolje sre�e.

Godine 1599. - osnovana Akademija ilirskoga jezika

Nije li to bio gotovo nikakav rezultat za tolike napore i velike planove?
DR. KRASI�: Postojali su ipak ohrabruju�i znakovi da su ciljevi koje su postavili pape ipak ostvarivi. Pape su imali alternativni plan. Smatrali su da se isti ciljevi mogu posti�i odgojem sve�enika koji �e raditi na o�ivljavanju svijesti o potrebi svestrane obnove društva, u što je spadalo i izdavanje knjiga kojih je nedostajalo u cijelom pravoslavnom svijetu. Pothvat je izgledao to lakši što je barem od 14. st. gotovo u cijeloj Europi vladalo uvjerenje da svi Slaveni govore istim jezikom i da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. Ako tako stoje stvari - zaklju�ivali su pape - dovoljno je izabrati najop�enitiji i najrazvijeniji »dijalekt« da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.

»Jezik nas je ujedinio i spasio«
Nakraju, mo�ete li u svega nekoliko rije�i sa�eti va�nost svoje knjige?
DR. KRASI�: Koliko god zvu�alo paradoksalno, �injenica je da je hrvatski jezik u prošlosti bio poznat, prou�avan i cijenjen izvan nacionalnih granica mnogo prije i mnogo više nego smo se dosada i usu�ivali misliti. Bio je normiran i stavljen na istu razinu na kojoj su se nalazili jezici starih i velikih kulturnih naroda. Doista rijedak, a mo�da i jedinstven slu�aj u povijesti. Sve se to dogodilo mnogo prije nego se sâm hrvatski narod uspio osloboditi tu�inskog jarma i njegovi sinovi u domovini po�eli razmišljati o jedinstvenom jeziku i stvaranju jedinstvene nacionalne dr�ave. Jezik nas je ujedinio i spasio. Kao što je, naime, istina da narod stvara jezik, isto je tako istina da i jezik stvara narod. Bez jedinstvenoga jezika nikada ne bismo stvorili svijest o nacionalnom jedinstvu, niti bismo stvorili jedinstvenu nacionalnu dr�avu. Narod se ne samo poznaje i priznaje po jeziku, nego i nerijetko poistovje�uje s njime. Sve je to po�elo u Rimu u 17. stolje�u, a u 19. stolje�u nastavio je reformator hrvatskoga jezika, Ljudevit Gaj, kajkavac iz Krapine!

I što je na tom podru�ju u�injeno?
DR. KRASI�: U�injeno je mnogo. Zna�ajnu je ulogu u tomu imao papa Klement VIII. koji je kao papinski nuncij u Poljskoj dobro upoznao politi�ke i kulturne prilike u slavenskim zemljama pa im je svim raspolo�ivim sredstvima nastojao pomo�i. Jedan od na�ina te pomo�i sastojao se u tome da bi se izabrao najrašireniji slavenski jezik koji svi drugi razumiju, normirati ga, uvesti ga u škole i na njemu izdavati knjige. Pritom je, u prvom redu, mislio na isusova�ke škole. Isusovci su, naime, u to vrijeme imali gusto isprepletenu mre�u svojih odgojno-obrazovanih zavoda, u�ilišta i sveu�ilišta po cijeloj Europi koje su posvuda unosile nov �ivotni zamah, ne samo na vjerskom nego i na kulturnom podru�ju. U tu je svrhu vrhovni poglavar isusova�koga reda o. Claudio Acquaviva, u dogovoru s papom, me�u �lanovima svoga reda u raznim europskim zemljama u�inio ispitivanje o tomu koji bi slavenski jezik došao u obzir. Sa�uvana su nam dva prili�no opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slova�kog isusovca Teofila Kristeka, koji je �ivio od 1561. do 1622. Osim svoga materinskog jezika, govorio je, kako je naveo, tako�er ma�arski, �eški, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski. Njegov odgovor je glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi trebalo predavati u »ilirskim zavodima« trebao bi biti hrvatski - »lingua croatica«. Za izbor hrvatskoga naveo je �etiri va�na razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obi�ni ljudi, nego tako�er u�eni ljudi, politi�ari i diplomati, drugo, on je »majka i korijen« ostalih slavenskih jezika, tre�e, njegov je izgovor »najljepši i najsla�i«, bez hijata i tvrdih suglasnika, te �etvrto, on je najbli�i svome staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Sli�an odgovor dao je u�eni Španjolac Alfonso Carrillo, rektor zavoda u slova�kom gradu Šala nad Vahom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Be�u, veliki prijatelj šibenskog sve�enika Fausta Vran�i�a, autora prvoga hrvatskog rje�nika. U svom odgovoru Acquavivi on je, izme�u ostaloga, naveo: »Posavjetovao sam se s mnogim stru�njacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narje�ja da se pomogne narodima Istoka.« Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je na Rimskom kolegiju, sveu�ilištu svoga reda, sredinom prosinca 1599. osnovao »Akademiju ilirskog jezika« za njegovo prou�avanje, �ime su bili polo�eni temelji znanstvenoga pristupa hrvatskom jeziku. Od toga vremena hrvatski jezik nije više samo sredstvo pu�koga ili knji�evnoga izra�avanja nego je i predmet prou�avanja. Otada datiraju ozbiljni i sustavni napori da se stvori sav potreban jezi�ni instrumentarij i zapo�ne stvarati normiran i moderan knji�evni jezik. Zada�u da sastavi gramatiku koja bi slu�ila kao priru�nik u »Ilirskoj akademiji« povjerio je mladom �lanu svoga reda Pa�aninu Bartolu Kaši�u. Tako je 1604. ugledala svjetlo dana prva hrvatska gramatika. Slijedilo je izdavanje rje�nikâ, u�injeni su osobiti napori da se izradi pravopis, izabrano je štokavsko narje�je za knji�evni jezik. Na tako normiranom jeziku izdano je samo u Rimu više od stotinu knjiga. Brojna izdavanja misala, brevijara, lekcionara, katekizama, knjiga pobudnoga sadr�aja, homiletskih djela, �ivotopisa svetaca, školskih priru�nika i druga, bila su prire�ena na štokavskome. Ako se tim knjigama dodaju one koje su, u okviru katoli�ke obnove, bile tiskane u drugim mjestima, dolazimo do pribli�no dvostruko ve�e brojke. Sve su se one upotrebljavale na cijelome podru�ju izme�u Drave i Jadrana prevladavaju�i dijalektalno šarenilo, smanjuju�i jezi�ne razlike, stvaraju�i jedinstven jezik, a time i nacionalno jedinstvo.

Hrvatski kao op�i crkveni jezik

Je li se taj jezik, osim u Rimu, u�io i u drugim školama?
DR. KRASI�: Normiranje »ilirskoga« i njegovo uvo�enje u školski program »Rimskog kolegija« nije bio krajnji cilj kojemu su pape te�ili, nego je to bio samo uvod u njegovo unošenje u nastavni program drugih (sve)u�ilišta. Tako je Grgur XV. potpisao 6. prosinca 1622. dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji imaju samostane na podru�ju Mleta�ke Republike, da u njima što prije osnivaju u�ilišta ili katedre za »ilirski« i arapski kao misionarske jezike. Njegov je nasljednik Urban VIII. model »Akademije ilirskog jezika« s Rimskog kolegija proširio na druga sveu�ilišta. Šesnaestoga listopada 1623. donio je dekret kojim je tu obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu. Tra�io je od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u razli�itim krajevima svijeta da svuda, gdje god je to mogu�e, osnivaju (sve)u�ilišta i katedre za sljede�e jezike: hebrejski, gr�ki klasi�ni i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski kojim je Isus govorio i »ilirski«. Prva �etiri jezika: latinski, gr�ki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za prou�avanje krš�anskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva, arapski i »ilirski«, predstavljali su hrabar iskorak prema budu�nosti. Crkva je, naime, ve� u to doba bila svjesna potrebe dijaloga s islamskim svijetom i slavenskim pravoslavljem. Te�aj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente nego i za profesore. Dekret se morao najozbiljnije uzeti u obzir i izvršiti. Izrijekom su navedena sljede�a sveu�ilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Be�, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid). Tim je dekretom papa »ilirski« priznao nasljednikom staroslavenskoga kao op�ega crkvenog jezika slavenskih naroda. Nije mi poznat slu�aj da je jezik jednoga tako malog naroda do�ivio takvu me�unarodnu afirmaciju.

Zvu�i doista nevjerojatno da se hrvatski predavao na tolikim europskim sveu�ilištima nekoliko stolje�a prije nego u Hrvatskoj.
DR. KRASI�: Upravo tako. Me�utim, još je nevjerojatnije da mi sve dosada o tomu nismo ništa znali.

Glagoljaška baština - jedinstvena enklava zapadnoga krš�anstva
Koji su, po Vama, razlozi takvoga zauzimanja papa za hrvatski jezik?
DR. KRASI�: Ve� smo vidjeli neke, a druge �u razloge ukratko spomenuti. Prije svega, isto�noeuropski narodi, nakon Tridentskog sabora i po�etka katoli�ke obnove, nisu mogli ostati izvan vidokruga Katoli�ke Crkve oko obnove krš�anskog jedinstva u duhu poštovanja njihova identiteta, kulture i legitimnih aspiracija, kao što je to bilo u slu�aju s ukrajinskom Crkvom. Osim toga, glagoljska liturgija koja se prakticirala u Hrvatskoj i crkvena knji�evnost slu�ile su sve do 16. stolje�a kao posrednici u prijenosu vjerskih i kulturnih zapadnoeuropskih vrijednosti i dostignu�a isto�nim Slavenima. Budu�i da je hrvatska glagoljaška baština bila jedinstvena enklava pu�kog jezika unutar zapadnog krš�anstva, mogla je odigrati va�nu posredni�ku ulogu u zbli�avanju Zapada i Istoka, katoli�anstva i pravoslavlja, svetojeronimske i �irilometodske tradicije.

Izvor: Glas Koncila, Tomislav Vukovi�