Mala scena Luzernskog kazališta nalazi se podalje od kazališne ku�e u podrumu jedne zgrade na Winkelriedstrasse u samom središtu grada. Ve� pri silasku u prostoriju gledatelj je izlo�en buci, odnosno škripi drvenih stuba. Prostorija je �ista, ali djeluje hladno, mra�no i nimalo privla�no. Stra�nji dio prostorije je rezerviran za gledatelje. Dvije tre�ine su podna pozornica. Negdje na sredini je jedan neugledni stalak s radijom iz kojega grmi glazba. Sasvim naprijed je ogromna plasti�na vre�a pri�vr�šena za strop koja se tijekom predstave puni zrakom i zadobiva nesrazmjerni obujam. Ispred nje gomila pepela. Ledeno je.

Ona i on plešu, plešu i plešu. Kako se glazba mijenja tako i njihov ritam plesa. Mladi su i vole se. Ili preciznije: �eznu za ljubavi. Ali za ljubav treba puno više od ledene atmosfere. Mjesto je neprikladno. Tu vlada pogibelj od koje svi bje�e. Nailazi autobus i svi su unutra. Nitko nema vremena za nesretnike �iji su �ivoti ugro�eni. Povampirena sila baca molotov koktel na prepuni autobus. Ostalo je samo njih dvoje. Sutra je �etvrtak i moraju na posao. Ali valja ispri�ati pri�u, poredati doga�aje, srediti nutrinu i tek onda se voljeti. Trenutak je to kojim je ovladala grubost. Tijela su puna modrica i rana. Ruke pune vlasi is�upanih iz kose. Volidba kao epilepti�ki napad. Vrijeme dinamike je ujedno vrijeme panike. Panika sve pretvara u katastrofu i zgarište. Jedini izlaz je posuti se pepelom - i predati se oporom jeziku. Jezik Ivane Sajko je zaista tjeskoban, radikalan i tjelesan, kako netko zapisa u oglasu kojim se najavljuje predstava.

Naslov komada „Rose is a rose ist a rose is a rose“ (Ru�a je ru�a je ru�a je ru�a) Sajko je pozajmila iz jedne pjesme ameri�ke spisateljice Gertrude Stein. Autorica je o�ito imala dojam da je taj naslov prikladan za njezin tekst koji je izazovan, sna�an i po mjeri za male pozornice. Ovaj komad se mo�e igrati posvuda u svijetu, na pozornicama od Rima do Londona i od New Yorka do Tokija. Njegova je nedvojbena poruka da �ovjeku ne smije biti svejedno gradi li se ili razara li se. U samom �ovjeku pohranjena je podloga i za jedno i za drugo. Za što �e se odlu�iti ovisi ponajprije o njemu samom. Razlika izme�u gradnje i razaranja je velika i po tome što za gradnju �ovjeku trebaju sva osjetila. Za rušenje mu treba samo jedno: OPAKOST.

Ako je komad i prikladan za cijeli svijet, on nije mogao svugdje nastati. Ivana Sajko je duboko dirnuta razaranjem svoje domovine Hrvatske i njezinog �ovjeka kojemu ne preostaje ništa drugo nego se suo�iti s pepelom i po�eti iznova graditi. Pri tom nije ne va�na �e�nja.

Komad se igrao u UG-u, maloj sceni, u Luzernu izme�u 19. velja�e 15. o�ujka 2010. Dana 12. o�ujka predstavi je nazo�ilo barem šestoro Hrvata – od toga petoro mladih. Svi oni koji su komad stavili na pozornicu su profesionalni djelatnici Luzernskog kazališta: od re�iserke, preko glumaca, scenografkinje, dramaturginje... Lijepo je do�ivjeti da se na švicarskoj pozornici igra komad hrvatske knji�evnice.

Za portal: Tihomir Nui�

PS:

Nedavno je u Vjesniku objavljen kratki intervju Nevena Svilara s Ivanom Sajko koji za �itatelje portala prenosimo u cijelosti:

Ivana Sajko: Ne �elim docirati o povijesti

Nama je �itava partizanska pri�a prenesena kao da je rije� o nekakvoj bajci, a zaista se ne radi o bajci. Mene zanima zašto se to dogodilo, ne �elim uzimati stvari zdravo za gotovo, ka�e Ivana Sajko, knji�evnica i kazališna umjetnica, u povodu romana „Povijest moje obitelji od 1941. do 1991. i nakon“.

Ivana Sajko zasigurno je jedna od najcjenjenijih doma�ih autorica mla�e generacije. Štoviše, ova dramati�arka, dramaturginja i re�iserka �ak je popularnija u svijetu nego u Hrvatskoj. Njezine drame „Arhetip: Medeja“, „�ena-bomba“ i „Europa“ prvo su postavljene na kazališnim daskama brojnih svjetskih zemalja, nakon �ega su svoje uprizorenje dobile u Hrvatskoj.

Iako trenutno radi na postavljanju teksta „Rose is a rose is a rose is a rose“ u Zagreba�kome kazalištu mladih, Ivana Sajko malo je slobodnog vremena posvetila predstavljanju svoga novog, drugog po redu romana pod naslovom „Povijest moje obitelji od 1941. do 1991. i nakon“.

I dok je njezin prvi roman, „Rio bar“ (Meandar 2006.), koji je bio iznimno dobro prihva�en i od �itatelja i od kritike, bio strukturiran naizmjeni�nim nizanjem monologa triju pripovjeda�ica koje iz razli�itih vremenskih to�aka govore o tjeskobi i mu�nom �ivotu u današnjem hrvatskom društvu, njezin novi roman „Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon“, svojevrstan je spoj dokumentarnog teksta, drame i romana.

U tome romanu, s podnaslovom „Sa�etak“, Sajko istodobno ispisuje tri razli�ite, ali me�usobno isprepletene povijesti: povijest vlastite obitelji, povijest rodnoga Zagreba, u koji je utkana osobna i skupna memorija, i tre�a povijest, prema rije�ima Ivane Sajko, „proturje�na u sebi“, nastala autori�inim izborom razli�itih dokumenata, komentara, sje�anja i svjedo�anstava. Razgovaramo s Ivanom Sajko u kinu „Gri�“ u središtu Zagreba, gdje je predstavljen njezin novi roman.

• Pišu�i roman „Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon“, te�ili ste istini, a imali ste svojevrstan dokumentarni pristup. Koliko je Vaš roman dokumentaran, a koliko fikcija?
- Meni je npr. uvijek bilo zanimljivo crpiti iz diskursa koji nisu usko knji�evni diskursi, iz izvora kao što su npr. dokumenti, svjedo�enja, transkripti i sli�no pa ih zatim kontrapunktirati s mojim vlastitim jezikom koji je naglašeno poeti�an.

Uvijek si postavim pitanje kako te vrste neknji�evnih jezi�nih krhotina prebaciti u umjetni�ki tekst. Umjetni�ki proces kre�e ve� sa samim odabirom, jer selekcija odre�enog materijala ve� �ini nešto što intervenira u stvarnost, daju�i joj druga�ije naglaske i fokuse.

S ovim romanom to je bila izuzetno kompleksna situacija. Komplicirano je i na umjetni�koj razini pa i na politi�koj, jer potrebno je sve te skupa utisnuti u roman, ali ne na na�in da kona�ni proizvod bude kola�, ve� propadanje kroz tekst u kojemu vam neprekidno mijenjanje vizura mi�e tlo pod nogama. Jednostavno je sve to moralo pro�i kroz filtar jednog koncepta.

U tom smislu je najva�nije da je �ovjeku kada kre�e pisati takvo djelo jasan koncept, a to mi je bilo klju�no i u drugim mojim tekstovima, od „�ene bombe“, „Europe“, kao i „Rose is a Rose“ koju sada postavljam u ZKM-u.

• Obuhvatiti u kratkom romanu vrijeme od 1941. do 1991. je golem zahvat, a u romanu se prepli�e više radnji i više razli�itih slojeva. Jeste li u nekom trenutku pisanja imali sumnje u kona�ni ishod rada?
- Podnaslov ovog romana je „Sa�etak“, �ime sam odmah htjela aludirati da pozicija iz koje pišem nije pozicija sveznaju�eg pripovjeda�a, ve� nekoga tko je generacijski odmaknut. Kroz cijeli je roman svjesno u�itan moj vlastiti problem pisanja o tome, moje dvojbe, otpor prema nekim temama, kao i ono vje�no pitanje o tome kako pisati o prošlosti koju nisam pro�ivjela.

No �ini mi se, ipak mi se dogodila, baš kao i cijeloj moj generaciji. Prošlost koja nije bila naša ipak nas je u jednom trenutku snašla. Roman je, dakle, i odgovor na to temeljno pitanje, da li pisac piše samo o onome što je pro�ivio ili mo�e pisati i o ne�emu drugome. Je li pisanje uvijek nu�no pisanje dnevnika ili je pisanje demonstracija umjetnosti? Za mene - ono drugo.

Pisanje za mene nije samo tema, ve� je rije� o �inu, na�inu na koji se govori. I zato je politi�ki odnos koji ja zauzimam prije svega u jezik koji upotrebljavam u romanu, jer pisati povijesni roman poetskim jezikom zna�i odre�i se uloge dijagnosti�ara ili pak sveznaju�eg intelektualca koji �eli docirati i svojim �itateljima re�i što da misle. Upravo suprotno, �elim zauzeti onu najjednostavniju poziciju - umjetnika.

• Koji je Vaš odnos prema ideologiji i politici? Je li rije� o ne�emu s �ime mo�ete raditi u smislu umjetni�ke obrade ili Vas to ograni�ava, te se osje�ate kontaminirani?

- Ja u svome radu govorim o politici, no zapravo ono što je najviše politi�no u mojem radu jest sam jezik kojim govorim. Jezik je u krajnjoj konzekvenci egzistencijalna �injenica, jer ako ja pišem druga�ije nego što pišu drugi, ako ja zahtijevam prilago�avanje vlastitim kodovima svoje knji�evnosti ili svoga kazališta, to zna�i da ja egzistencijalno riskiram.

Naravno da ja mogu pisati druga�ije, da mogu pisati linearno i pri�ati pri�e jer imam puno znanja koje mi daje mogu�nost da ispri�am ovu pri�u na neki drugi na�in. No, to ne �elim. Moj je politi�ki odabir da si dopustim govoriti druga�ijim jezikom kao umjetnik
S druge strane, to je egzistencijalna odluka jer ona duboko komplicira moj �ivot, moju financijsku situaciju, na�in na koji �ivim, zašto putujem, zašto ne mogu pre�ivjeti samo u Zagrebu.
Kada ka�em „biti �ist od politike“, mislim biti �ist od neke ideološke koncepcije, jer mi zaista jesmo kontaminirani politikom. Povijest proteklih 50 godina je zgotovljena prije no što smo mi došli na red i mi je uzimamo kao gotovu. �inilo mi se da je to pitanje mentalne higijene da se vratim nazad, da ponovno u�em u šumu s partizanima i svima i da vidim što se, zapravo, doga�a.
Nama je �itava ta partizanska pri�a prenesena tako naivno, kao da je rije� o nekakvoj bajci, a zaista se ne radi o bajci. Ta bajka nas je do�ekala 90-ih kad smo bili klinci, a mene zanima zašto se to dogodilo, ne �elim uzimati stvari zdravo za gotovo. �eljela sam pisati o toj temi na na�in da ne budem pisac koji docira, jer teme mogu zvu�ati pretenciozno, ali kad netko otvori knjigu, ve� �e mu na prvoj stranici biti jasno da ne govorim iz pozicije znanja, ve� iz pozicije bespomo�nosti, pozicije neznanja onoga koji pokušava shvatiti.

To je istodobno i pozicija �itatelja. Pisac nikako nije pametniji od �itatelja, no on mora preuzeti odgovornost. Ja se isto pitam, ja ne znam, �elim znati, a vi slijedite moj put, na koji sam na�in pokušala iza�i na kraj sa svim onim što mi je nametnuto i što smo svi prihvatili. Rekla sam si »ok, skupi dovoljno hrabrosti da posumnjaš u ono što je samo po sebi od po�etka bilo jasno, a zapravo uop�e nije jasno«.

• Pazili ste na razli�ite jezi�ne registre u ovome romanu.
- Definitivno. To je iznimno va�no u smislu odnosa �itatelja prema tekstu, koliko �e �itatelj vjerovati tekstu i imati povjerenja u njega, jer se odnos �itatelja i teksta neprestano mijenja. U pripremi romana razgovarala sam s velikim brojem ljudi, napravila bezbroj intervjua.

Morala sam biti oprezna budu�i da roman mo�e ponijeti �ovjeka koji ga piše, a ja nisam htjela manipulirati izjavama ljudi, htjela sam istinu. �eljela sam da se vide svi ti skokovi, te ispri�ati pri�u s velikim brojem razli�itih diskursa.

• Koliko je u tome smislu va�no Vaše kazališno iskustvo?
- Moj odnos prema tekstu nedvojbeno proizlazi iz mog kazališnog iskustva. Dramski tekst sam po sebi je uvijek bio na neki na�in površan, on je imao samo jedan sloj i to je sloj pri�e. No kada do�eš na pozornicu, nemaš samo površinu pri�e koju pripovijedaš, ve� konkretnu situaciju: sebe koji govoriš naspram publike i prostora koji dijeliš s publikom.

To su barem dvije razine, i kada ih osvijestiš, postaje jako zanimljivo kada u�eš u prozni tekst. Onda uvidiš da postoji tvoja stvarnost - stvarnost pisanja, konstruiranja pripovjednog teksta, a postoji i druga stvarnost - ova o kojoj ti pripovijedaš.

E sad, na koji na�in one mogu me�usobno komunicirati, a da na nekim mjestima, na nekim �arišnim to�kama, njihov dodir uzrokuje eksplozije; proboji fikcije u realno i obrnuto. Kao da vas lik iz romana uhvati za ruku, ali na nje�an na�in. To su dvije razli�ite domene, dva razli�ita svijeta - što se tu doga�a u odnosu izme�u onoga tko piše i onoga što piše. Netko mo�da misli da su te dvije stvari dva razli�ita svemira koja ne egzistiraju u istoj stvarnosti, no ne i ja. To je ono što mene zanima, uz razli�ite �anrove i istovremeno izbjegavanje �anrova, uz kola�iranje raznoraznih tekstualnih diskursa, uz retori�ko eksperimentiranje, tu je još i ta razina - razina stvarnosti.

Doga�aji obra�eni poetski

• Stalno se vra�ate na jezik kao egzistencijalni klju� svojega romana. No, istodobno se �ini da je u knjizi osim jezika jednako bitna njegova odsutnost, odnosno tišina i nedostatak rije�i - ne odsutnost zvuka, nego prisutnost tišine. Je li rije� o poetizaciji proznog teksta i koja je uloga takvih postupaka?

- Meni je jezik najzna�ajniji i to i jezik kao poetsko sredstvo, dakle odre�eno mjesto gdje ti mo�eš ispri�ati neki doga�aj, oblikovati neki motiv, ali poetskim retori�kim sredstvima. Sve je u retori�kim intervencijama i elipsama, u neo�ekivanim skokovima koji ipak ne narušavaju pripovjednu jasno�u. Tako�er, jako mi je bitno tko što govori; dakle jezik ima simboli�nu vrijednost, koja se mijenja ovisno o tome da li je rije� o fiktivnom tekstu ili je to dokument, da li sam to rekla ja ili je to meni netko ispri�ao. Zanimalo me je pitanje koji je odnos izme�u lika i svjedoka u nekom tekstu.

Izvor: Vjesnik, Neven Svilar