|
Osvrt Igora Šipi�a na knjigu pjesama OGLEDALO Tomislava Marijana Bilosni�a objavljenu u nakladi 3000 godina Za dar, Zadar, 2012.
Zadivljuju�a fluoroscentnost Bilosni�evih mrakova
ili
smiješi li se to iz Bilosni�a lice Arhimeda?
Bilosni� i Šipi� na jednom od predstavljanja knjige
Predstavljaju�i osvrt na knjigu pjesama OGLEDALO Tomislava Marijana Bilosni�a objavljenu u nakladi 3000 godina Za dar, Zadar, 2012. kojim se pomno i znala�ki osvr�e na pjesme u zbirci i pritom stru�no motri i objašnjava pojedine pjesme, splitski je sveu�ilišni nastavnik Igor Šipi� ukratko kazao puno toga, a dobro poznaje knji�evno i likovno Bilosni�evo stvaralaštvo - koje je obujmom jedinstveno u svjetskim razmjerima. Zapravo je vrlo zahtjevno poznavati Bilosni�ev knji�evni opus - zaista najplodnijeg hrvatskog knji�evnika ro�enog (1947) u Zemuniku Donjem - jer Bilosni� ro�enjem, na�inom �ivota i profesijskim bivanjem odani je pripadnik zadarskog i ravnokotarskog hrvatskog ju�njaka kojima je posvetio dobrim djelom svoju knji�evnost.
Pojedine Bilosni�eve knjige zrcale se zavi�ajnoš�u (30-ak), prostranim hrvatskim podru�jem odiše u mnogo�emu knji�evno stvaralaštvo, a ove godine proslavlja 65. godišnjicu svoga �ivota, 45. godišnjicu umjetni�kog djelovanja, i 100. objavljenu knjigu, što je jedinstven slu�aj u hrvatskoj knji�evnoj prošlosti. Ugledniji hrvatski knji�evni kriti�ari povodom Bilosni�evog umjetni�kog jubileja napisali su zasebne kriti�ki dojmljive znala�ki vrlo kompetentne knjige - koje raspravljaju o umjetni�kom portretu - knji�evnim i slikarskim djelima autora. To su knjige Igora Šipi�a "�ivot na sudbini vulkana", Davora Šalata "U tigrovoj ku�i" i Fabijana Lovri�a "Vitez zlatnoga runa". Istaknuti kako Zadar još od Zorani�evog doba i tijekom svoje slavne povijesti (Zemunik Donji) nije rodio tako svestranoga i plodnoga umjetnika izim Bilosni�a kojemu su knji�evna i likovna djela prihvatljiva �itavoj hrvatskoj naciji. Za zadarsku zavi�ajnu grudu Domovine, Bilosni� je "zrcalo ponosa".
U osvrtu Igor Šipi� ka�e: I prije nego pristupimo �itanju najnovijeg ciklusa pjesama T. M. Bilosni�a, objavljenog pod naslovom Ogledalo, valja nam ras�istiti s pojmom ogledala: je li to ono bajkovito ogledalce –varalica, s kojom autor, smješkaju�i se, zapo�inje svoj hod kroz mistiku odraza („Na svijetu najljepši tko je“), ili je to ono strašno Arhimedovo oru�je kojim Grci zapališe rimske brodove u opsadi Siracuse? U oba slu�aja, ako bismo dilemu postavili matemati�ki, na putu do rješenja razlomka stajalo bi pitanje: što je ogledalo bez svjetlosti, mo�e li odraz bez sunca? Upravo taj sukus nas uvodi u �itanje i dovodi do kraja, ne bismo smjeli re�i bilosni�evski novih, ve� posve sinkroni�kih poetskih recentnih iskustava. Odgovorit �e nam zašto se u narodnom vjerovanju razbijeno ogledalo uvrije�ilo kao predrasuda zlosretne kobi.
Pisati o ogledalu, uzeti ga za knji�evnu temu, zna�i atribuirati ga nekim iz palete simboli�kog znakovlja, u kojeg ubrajamo razboritost, golu istinu, porok oholosti, taštinu, bludnost, s druge strane, i zrcalnu �isto�u (speculum sine maculum) koja pripada Djevici Mariji. Time smo navijestili i same putove do izvora mudrosti. Mudrac koji u odrazu vidi dijete jest Sokrat, a Ogledalo upravo i po�inje hipostazom uvodnog poglavlja „Na prozoru mog ogledala“: „U zrcalu Zemunika vidim dijete / janje kako brsti cvjetni vjen�i�“. To nas ve� na samom po�etku navodi na pomisao da bi moglo biti rije�i o strategiji preslagivanja atoma, tj. razvoja ni�esa u teoriju svega, što sva djelovanja ubrzava u svim mogu�im situacijama i smjerovima. S „tigrom“ u otponcu, me�utim, u drugom i tre�em poglavlju („U zrcalu vidim tigra“, „Dva lica u jednom ogledalu“), proces �e dospjeti u fazu proturje�ja. Postupak kastriranja humanizma, s glavom u ogledalu, do�ivjet �e svoj vrhunac u pjesmi „Sve što je stvoreno u ogledalu je“:
Sve što je stvoreno u ogledalu je
sve što se stvara
na sliku je ogledala
Koliko li se praznina
u dubini ogleda
Kako onda Sokratu, pa i samom ogledalu hrvatstva – mladoj dr�avotvornoj naciji, objasniti i opravdati sve sna�niji izostanak filozofije pisane rije�i, a da se ne ubla�i sukob postmoderne generacije i kotla društvenog napretka? Do Bilosni�a to se �ini patvorenim, nakon njega „Ogledalo je kreacija / ogledalo je povijest / ogledalo je vlast nad svijetom“. Istodobno je to izricanje i divinacije i �aljenja – zrcalo je sudbina svijeta, a Ogledalo („od �ijega �emo izgleda / krojiti sudbinu“) fatalisti�ki pogled na samog sebe.
U tom kovitlanju ide još i dublje, sve do same reinkarnacije („Bo�e, zar je �ivot potreban / samo zbog ogledala / u kojemu vidim / da sam i prije ro�enja / �ivio“). Do apokalipti�nosti pak – „zadnjega zrna svjetla“ – ostaje tek manje od minute, što autor prevodi u „samo uspomenu na prah“. Ogledalo je, naime, i po�etak i „sadrasta plijesan puta“, pa se samo transcedentnoš�u zbilje mo�e do stvarnog polazišta („Nejasno je da li je ogledalo donio vjetar“). Odnos inverzne slike svijeta („Ogledalo si / ni lomno / ni ravno / duboko i tajno / kao �ivot materije“) i degradiranoga kompromisa iz kojeg smo došli („Ogledalo umotano u metal / oklopljeno ogledalo / rupa je / vremena / zatvorena maternica / koja nestaje / u vlastitoj prirodi“) kod ovog pjesnika stoji kao konstanta trajnog promišljanja boga i �ovjeka.
No tu baš nešto zadivljuje: gotovo svaki stih je metafora koja odr�ava stalnost podgrijavaju�i �estinu jezi�ne metafizike. Odakle mu samo, kako toliko razli�itih zbirki i rije�i? S pravom bismo tom fenomenu mogli dati epitet „bo�anske tinkture“. Ima tu i doajenstva reciklike (Afrika) i reciklike mase (Ku�a), što nipošto ne dovodi u pitanje izvornost ovog djela. Pa�e, najsigurniji je to put da bi se, „ogledalom od šezdeset i pet kristala“, utjelovio voajerizam prije�enoga �ivotnog puta, izvrsna fikcija bipolarnosti s kojom kre�e na svoj po�etak. Njegovo ogledalo, naime, „ne pripada ovome svijetu / ono mijenja svijet / i više / i prije / nego li sjaj �eljeza“.
Prekrasna li alkemijska poniranja u vlastitu dušu! A tek pjesni�ko osvje�enje klasike Narcisa koji je i sam – „zid pun malih zrcala“, neiscrpan „kristalni zdenac“ što silazi „u vlastitu sliku / u kojoj bdije i prebrisan“. Silazi pjesnik tako u svoj �eludac kontroliraju�i kontraste i refleksije subjekata, od poglavice plemena Njamvezi, koji u ogledalu vidi dva lica: „jedno koje ga gleda / i drugo okrenuto od njega“; do Narcisa koji se „zagledan u duboku tamu / ogleda u ljepoti zemlje“. To nas izravno vodi u invent „ro�endanskog ogledala“, ili onog što je „trag u zavi�aju“.
Stoga mo�emo vrjednovati Bilosni�a kao nezasitna artikulatora memorijalnih tema, uvijek i nanovo, motivski i jezi�no, razotkrivanih u njihovoj izvornosti i kompleksnosti. Me�utim, iznad svega, zamijetiti je da posljednje, �etvrto poglavlje, „U vodu uronjeno zrcalo“, ekstemporalnoš�u ideje natkriljuje sve dosad izre�eno, vra�aju�i nas na ovjen�ane Molitve. Svojom nepomodnom �iloš�u, naime, u vje�itom nadmetanju ogledanja i slike odraza, najbolje prolaze teme što o�utljivost pjesnika odr�avaju na razini „tajne kru�noga �ivota“, ovdje ogledala u funkciji ognjišta kao svetog mjesta obiteljskog okupljanja. U fikcijskom, Bachelardovom ogledalu mi nikad nismo sami, i sve je u njemu u pokretu. Dinamika refleksije ovisna je o brzini proizvodnje novih ideja što nas ovdje zapanjuju svojom �istokrvnoš�u sna�e�i tako osje�aj ponavljanja „povratka u sebe“. „Krv / koja ulazi u ogledalo / koja je ogledalo / koja se ogleda / �ivi u svome po�aru / u ognju / u vremenu / koje postaje sunce“ – to bismo mogli nazvati dobiti metamorfoze.
Nakon Ku�e, ponovljen je pristup poetici prostora tvarnim okupljanjem sinesteti�ki nevidljivoga („...me�u ljudima koji ne tra�e doma / do doma tvoga u sebi“). U tom je smislu obilje�na pjesma „Ogledalo obitelji“ te naglašeno kerigmati�na „Ogledalo kao kap mlijeka“. Zato je navodimo u cijelosti:
OGLEDALO KAO KAP MLIJEKA
Nisam ušao u to ogledalo
nisam ga dirnuo
ni pogledao
udaljio sam se od njega
zaboravio
i da postoji na svijetu
A onda kao kap mlijeka
s maj�inih prsiju
ogledalo me
zapljusnulo
uzelo u svoju bol
Sina svog
Posvuda, posvuda je zrcala: mo�emo se ogledati u zrcalu kri�a („ogledam se u njemu / u njegovoj ljudskoj prirodi“), Kristove rane, Presvete Djevice („veliko li je ogledalo / Presvete Djevice“), u zrcalu Oca, svjetlosti bo�jeg lica, krstionice. Mo�emo, ali, nas izbezumljuje stvarnost. Spram olovno-sivo umiruju�eg, spram istine takve kakva jest, u nama �ivi raspojasanost �ivota: „Nova se zora / penje / kroz krv moga djeteta / kroz novo ogledalo“. I ne manje bitno: na stvarnost gledamo kao na velikoga štovatelja Oca svjetlosti, poganskog vjerovnika Sunca, što �ini da svaki zrcalni odraz �ivota biva crno-bijelo stanje Bo�jeg lica, najbli�e izrazu „okruglo nebesko zrcalo / svjetlost u svjetlosti“. Naprosto, moglo bi se re�i i obrnuto, jezikom ogledala, zadivljuje fluoroscentnost Bilosni�evih mrakova.
Pa zaklju�imo onda: ako je i pošao od ideje �ivota u sebi, nama je podario splet bisernih bipolarnosti odraza. U odnosu realnosti i mistike svijeta nema pobjednika. Svatko je gubitnik od �asa kad pjesnik postavi svoje fikcijsko ogledalo i usmjeri ga prema suncu. Ogledalo je kenotaf kojeg je autor podigao svjetlosti na planeti Zemlji. Mo�da su u njegovim krhotinama još uvijek nesre�e Rimljana. Ne smiješi li se to iz Bilosni�a lice Arhimeda?
Za portal priop�io: Ivan Raos
|
