Dragi prijatelji i kolege, poznati i oni s kojima se osobno ne poznajem, te poštovane institucije kojima se tako�er obra�am i zbog kojih ovu e-poruku adresiram na sve s kojima intenzivnije komuniciram.
Vrlo dugo pamtim i imao sam vrlo burnu prošlost, a budu�i da je povijest minulog stolje�a sna�no krivotvorena, odlu�io sam opisati doga�aje onako kako sam to ja do�ivio - bez ikakvih politi�kih opredjeljenja i bez mr�nje na bilo koga. Obiman rukopis sam dovršio prije desetak godina, bilo je puno obe�anja, a budu�i da sam stjecajem okolnosti, pored ostalog, i kao �ak šestog razreda gimnazije prošao i pre�ivio strahote Bleiburga - nitko mi to nije htio objaviti.
Bilješka o autoru
Filip �orluki� je ro�en 06. 01. 1928. godine u selu Vrhovi kod Dervente, od oca Stjepana i majke Kaje, ro�. Toki�. Osnovnu je školu do drugog razreda poha�ao kod �asnih sestara u Derventi. Otac mu je bio �eljezni�ki slu�benik, pa kad je premješten u Tuzlu, tamo je nastavio školovanje sve do šestog razreda gimnazije.
Uz školovanje je bio intenzivno anga�iran u Velikom kri�arskom bratstvu, mnogo je �itao, a iako mlad, pomno je pratio ratna i politi�ka zbivanja. Kad su partizani krajem 1943. zauzeli Tuzlu o orgijali u njoj 40 dana, potpuno je shvatio razliku. Do dolaska partizana u Tuzli je po sudskim presudama strijeljano samo sedam majevi�kih �etnika (ni jedan partizan), a partizani su u samo �etrdeset dana bez ikakvih su�enja strijeljali oko stotinu civila i tri stotine vojnika. Njegov otac se bavio i dopisništvom, pa je o tomu napisao opširan �lanak koji je u dnevniku „Hrvatski narod" objavljen pod naslovom: „Krvavim tragovima partizana". Kasnije se pronijela vijest da ga je partizanski Majevi�ki odred osudio na smrt.
Kad se krajem 1944. hrvatska vojska povla�ila iz Tuzle, on se skupa s Ustaškom bojnom Avdage Hasi�a povukao prema Br�kom, pa odatle u Derventu, gdje je nastavio poha�ati šesti razred gimnazije. Budu�i da je krajem 1944. general Metzger proglasio mobilizaciju dvadeset osmog godišta, da ne bi morao i�i tamo on se priklju�io satniji ustaške �eljezni�ke vojnice, koja je bila stacionirana u nedalekoj Lupljanici, a na �elu koje je bio njegov zet natporu�nik Josip Ker�an. On mu je omogu�io da nastavi školovanje, a kad je njegova satnija premještena u Visoko, premjestio ga je u jednu vojnu administrativnu jedinicu u Derventi.
11. travnja 1945. je po�elo povla�enje prema Zagrebu, a to, kao i cio put do Bleiburga i nazad opisan je u isje�ku iz Monografije koju ve� dulje vrijeme piše.
Nakon povratka nisu mogli oti�i u Tuzlu, nego na staro djedovsko imanje u Vrhovima, gdje se otac mogao uspješno skrivati. Dozvolili su mu da završi šesti razred gimnazije, ali mu nije bilo dozvoljeno upisati se u sedmi. Godinu dana se bavio zemljoradnjom, a nakon toga uz pomo� ro�aka Jure Begi�a, koji je u Tuzli bio politi�ki visoko pozicioniran, ipak uspijeva nastaviti školovanje i diplomirati 1948. godine.
Tra�io je stipendiju za Elektrotehni�ki fakultet u Zagrebu, ali je odlukom Ministarstva prosvjete BiH dobio za studij fizike na PMF-u u Beogradu. Nakon godinu dana stipendija mu je ukinuta, ali se on snašao. Bio je dobar radiotehni�ar, prvi je radioaparat napravio još 1943. godine, a u Beogradu prakti�no nije bilo majstora, pa se izdr�avao popravljaju�i radioaparate, rešoe i elektri�ne pegle. Na fakultetu se izvrsno snašao i šire od nastave. Još na prvoj je godini osnovao foto klub, a uskoro na svom, ali i na Elektrotehni�kom fakultetu auto-moto klubove, pa su ga uskoro postavili za predsjednika univerzitetskog auto-moto kluba Narodne tehnike: Student. Kao jedini vanpartijac bio je �lan Univerzitetskog komiteta studentske omladine.
Nakon �etiri godine je apsolvirao s jednim zaostalim ispitom, ali je zbog teške bolesti od koje je bio obolio morao odgoditi završetak studija. U prolje�e 1954. su ga pozvali u Univerzitetski komitet i rekli mu da industrija u Vitezu tra�i fizi�ara-prakti�ara, a budu�i da nemaju boljeg, predlo�ili su njega.
Pristao je i zaposlio se u Tvornici eksploziva „Slobodan Princip Seljo" u Vitezu. I tu se izvrsno snašao. Nakon par mjesecu su mu javili da je UDBA pronašla njegova oca, koji se u Vrhovima skrivao devet godina. Šef KOS-a ga ništa nije pitao. Kao vojni slu�benik trebao je odslu�iti tromjese�ni vojni rok. Slu�io je u Kraljevu i tamo je u novinama pro�itao da mu je otac osu�en na smrt. Opet nitko nije reagirao, ali ga nakon tri mjeseca nisu otpustili iz vojske. Obolio je od �ira na �elucu i tek tada je otpušten zbog „stalne nesposobnosti".
U Vitezu mu je šef KOS-a slu�beno rekao da to što se dogodilo ne utje�e na njegov ostanak u tvornici, ali mu je privatno savjetovao da ipak potra�i drugi posao. Tjedan dana kasnije dobio je posao šefa odjela za odr�avanje instrumentacije u novoj, tada najmodernijoj tvornici celuloze i papira. Dobro je svladao to tehni�ko podru�je, ali i tehnologiju celuloze i papira, pa kad mu je nakon pet godina ponu�eno mjesto tehni�kog direktora Zagreba�ke tvornice papira, u kojoj je upravo dovršavana izgradnja novog pogona na �itnjaku, prihvatio je, a tijekom narednih godina bio je najmla�i tehni�ki direktor me�u 33 takve tvornice u Jugoslaviji - i jedini vanpartijac.
Nakon velikog po�ara koji je 1964. prakti�ki uništio stari pogon na Zavrtnici, došao je s direktorom u sukob oko sanacije po�ara. To nisu uspjeli razriješiti, pa je dao otkaz i u svojstvu vode�eg in�enjera zaposlio se u zagreba�kom Institutu za naftu. Oni su ga ubrzo poslali u Etiopiju da u ime carske Vlade obavlja nadzor instaliranja ure�aja za mjerenje i automatizaciju u rafineriji nafte koju su u Assabu na obali Crvenog mora gradili Sovjeti. Tu je ostao šest mjeseci, a budu�i da je imao puno slobodnog vremena po�eo je sa znanstvenim komparativnim istra�ivanjem svih povijesno poznatih religija, o �emu je ve� i ranije razmišljao.
Nakon toga je kao nadzorni organ tri godine radio na izgradnji rafinerije u Bosanskom Brodu, pola godine kao pomo�nik direktora me�unarodnog tima na dovršenju tvornice celuloze, a godinu dana kasnije još dva mjeseca kao savjetnik u istoj tvornici. Krajem 1968. dva je mjeseca kao menad�er njema�ko-turskog tima radio na puštanju u rad tvornice celuloze u Jedrenama u Turskoj. U me�uvremenu je kao vode�i projektant radio na nizu projekata, kao i pru�anju tehni�ke pomo�i u tvornicama diljem Jugoslavije.
Zadnjih je pet godina vodio školu za dospecijalizaciju in�enjera u tehni�ara u zagreba�kom poduze�u ATM (Automatizacija i tehnika mjerenja). Umirovljen je 1990. godine, a zbog boljih uvjeta rada 1995. je preselio u Pulu.
Do sada je prof. Filip �orluki� objavio niz knjiga:
Tehni�ke stru�ne knjige:
Nakon nekoliko internih izdanja za potrebe pojedinih tvornica, prva njegova stru�na knjiga objavljena je u nakladi Tehni�ke knjige pod naslovom: „Mjerenje temperature u industriji" 1966., a 1976. knjiga pod naslovom: „Mjerenje protoka fluida". „Tehnologija papira" je 1987. objavljena u nakladi Školske knjige.
Ostale knjige:
Na temelju svojih komparativnih istra�ivanja religija, ali i drugih povijesnih doga�anja napisao je knjigu „Kamo ideš �ovje�e". Prvi put je objavljena 1983. u izdanju zagreba�ke Prosvjete, a drugi put zagreba�kog Globusa 1990. Ukupna naklada od 11.000 primjeraka rasprodana je u samo par mjeseci nakon objavljivanja, a do tre�eg izdanje nije došlo zbog po�etka rata.
Nakon dvadeset godina usporednog rada dovršio je rukopise „Objedinjeno evan�elje" i "Kuran - Zagreba�ka recenzija redoslijeda poglavlja". Za objavljivanje je Ministarstvo znanosti dalo financijsku potporu. Prva je pod naslovom "Isus, Mesija" objavljena 1995., a druga pod naslovom Kuran (bez dodatnog teksta) tek 2.001. godine.
Nakon nekoliko godina rada, prije petnaest godina, dovršio je obimom udvostru�en i tematski znatno prošireni rukopis za tre�e izdanje knjige „Kamo ideš �ovje�e" - no zbog opsjednutosti društva razli�itim tvrdim ideologijama, nije uspio na�i izdava�a.
Više naslova iz do sada neobjavljenih rukopisa objavljeno je na portalu www.arhiva.croatia.ch, a nekoliko i na nekim drugim portalima.
