JASMINKA IVANCEVIC
Ispovijest jedne emigrantice

"Jednoga dana, upravo sam htjela ukrasti prve jagode, ugledala sam je, na kraj polja, gleda u daljinu. Prvi put sam se poplasila od nje i pomislila da ce me odati, ali ona se ni ne okrenu, cini se, da me nije ni vidjela niti cula. Jednostavno je tu stajala, ispruzena poput macke, i geldala preda se". Drzao sam knjigu u rukama, citao pojedine price i, pracen strasnom nevjericom, uvijek iznova se vracao na kratku biografiju autorice. Saznajem da je rodjena 1966. godine u Virovitici (Hrvatska), da od 1981. godine zivi u Svicarskoj, da pise pjesme i prozu od skolskih klupa, te da joj je Na kraju polja (Am Feldrand) tiskani prvijenac. Naknadno sam saznao da je Jasminkin muz Svicarac i da imaju jednu kcer.

Knjizica sadrzi dvanaest razlicitih kratkih prica s rjecnikom na 95/6 stranici, kojim se njemackom citateljstvu objasnjavaju neki neprevodivi pojmovi kao prsut, sarma, rakija, vegeta, ustasa, te imena mjesta kao Lepoglava, Trogir, Vinkovci, itd. Sve price su iz Hrvatske i svaka je zapravo jedno djetinjstvo za se. Jednom se to djetinjstvo dogadja u ravnoj Slavoniji, drugi put na nekom kolodvoru, treci put u krsovitoj Dalmaciji... posvuda Hrvatska sa svojim ljepotama i poremecajima, sa svojim tradicijama i svojim fatalizmima. Domovina kao stvarnost djetinjstva.

Ono sto se kroz sve price poput Arijadninog konca provlaci je otac koji radi u dalekoj Svicarskoj, povremeno dolazi u domovinu, gradi kucu na moru. Klasicna hrvatska sudbina druge polovice dvadestoga stoljeca. Dok djeca uzrastaju bez oceva, nicu kuce po otocima i na obali, koje, ma kako ukusne arhitekture, ne mogu ublaziti cuvstvenu poremecenost i ispuniti pustos djecje duse . Otac gradi djetetu buducnost u domovini, a dijete cezne za tudjinom u kojoj otac zivi. Je li domovina tamo gdje se nalazi otac ili je domovina jezik? Na koji nacin se postize ono nuzno suglasje s mjestom na kojem se zivi i sa svijetom kojem to mjesto pripada?

Price Jasminke Ivancevic imaju sve odlike zrelog stiva. Recenice su stilski dotjerane i leprsave, jezik uvjerljiv i sugestivan, masta bogata, tako da price zrace onom magicnom snagom koja nas neodoljivo vuce na citanje. U ovim kratkim pricama susrecemo se sa svijetom punim strasti i cuvstava, svijetom privida, koji uvijek kao da iscezava, ali nikada ne nestaje. Ako ustraje, autorica bi nam mogla priustiti jos pokoji uzitak u citanju.

U posljednje nam vrijeme nije vise neuobicajeno susresti pkojega hrvatskoga potomka koji pise na njemackom jeziku. Medju takvima ima jako dobrih i prespektivnih autora. Rijetkost je, medjutim, da se svojim literarnim stvaralastvom na njemackom nametne osoba koja je do svoje sesnaeste godine zivjela iskljucivo u Hrvatskoj i govorila iskljucivo hrvatskim. U tome ima one dubine kojom bi se i poneka kulturna i prosvjetna ustanova iz domovine, a posebno za to nadlezna ministarstva, pa mozda i sama Katolicka Crkva, trebala pozabaviti. Poruke Jasminke Ivancevic su poruke jedne generacije koja ce polako poceti preuzimati odgovornost za Hrvatsku. Ta je generacija manje "prozeta komunizmom" od prethodnih, ali i ona ima svoje nedostatke. Ovu bi knjizicu trebalo sto prije prevesti na hrvatski i tiskati je u Hrvatskoj; ne prvenstveno zbog Jasminke Ivancevic, nego zbog poruke koju knjizica sadrzi.

I na koncu jedna zamjerka autorici: Steta sto ove price nisu ponudjene jednome nakladniku, jer zasluzuju puno vise pozornosti od privatne naklade.

Tihomir Nuic