Werner Rolli, fotograf, i Remigius B�tler, tekstopisac, izlozili su u Gradskoj knjiznici Aarau aktualne fotografije 11 godina nakon razaranja Vukovara. Izlozba traje od 4. sijecnja do 8. veljace 2003. Sluzbeno otvaranje izlozbe bilo je 10. sijecnja 2003. To je jedan od najvecih hrvatskih kulturnih dogadjaja u Svicarskoj nakon retrospektivne izlozbe Ivana Mestovica 1987. u Kunsthausu u Z�richu.

Rat je uzrok tragedije. Temeljni zadatak fotografije (= slika snimka ili snimljena slika) je dokuciti tragediju i uciniti je porukom - ne ponovilo se vise. Fotografija je zapravo prosvjed protiv nehumanosti i ujedno poziv na humano. Unatoc dvojbi, s kojom se promatrac suocava, je li slika, koja stoji pred njim, sadrzi i otkriva zbilju tragedije, koju posreduje, ili je pretvara u umjetnicko djelo, opravdano je i u danasnje vrijeme, kojim je slika ovladala, barem donekle povjerovati slici. Slika je uopce najstariji vid duhovne komunikacije medju ljudima razlicitih vremenskih i povijesnih epoha. Ona prenosi tajanstvene poruke, oplemenjuje i uljepsava nas zivot ili nas poziva na kontemplaciju.

Slika je simbol otpora ponizavajucem rusenju. Srpsko razaranje i unistavanje Vukovara izlazi izvan povijesnih okvira. Mrznja prema hrvatskome prelazi dosadasnja iskustva, jer je upravo ona glavni pokretac planskoga i sustavnoga unistenja ljudi, kulturnih dobara i ljudskoga stvaralastva. Ubijanje covjeka je zlocin, ali tek pod odredjenim okolnostima postaje genocidom. Rusenje crkve, skole, bolnice, muzeja, groblja vec je po sebi duhovni genocidni cin.

Sadrzaji 37 izlozaka su potresni. Tu su rusevine, ostaci ostataka, zabiljezene vjestom snimkom, koja nam se cini umjetnickim djelom. Sjena koja pada na pustu ulicu s preostaloga hotelskog ulaza, vrhunsko je umjetnicko dostignuce fotografije. Divimo li se uspjelom snimku, moramo paziti da ne proglasimo i samu rusevinu umjetnickim djelom. Opasnost je vec natuknuta; postoji mogucnost predavanja voyeuristickom divljenju nistavnosti zla.

Tu su i portreti poznatih i nepoznatih likova - znak povratka zivota u rusevnu okolicu. Jelena, Marija, Rajna, Nenad, Franjo... otkrivaju stranim posjetiteljima svoje duboko ranjene duse. "Sa Srbima ne zelim vise zivjeti, jer su mi ukrali mladost"! Zenom na trznici zeli se upozoriti na vremensku distancu, u kojoj cijene, a ne nacionalna pripadnost prodavacice, odlucuju o trzisnom uspjehu ili neuspjehu. Tu su ribari koji nastoje doci do izgubljene srece. Tu je i Ruza Maric, ravnateljica vukovarskog muzeja, koja objasnjava da covjek ne zivi samo o kruhu. Covjeku valja ponuditi nesto lijepo, spiritualno. A to znaci Vukovar ponovno izgraditi! Na nekom od slijedecih izlozaka vidimo plakat ljudi iz Sotina koji traze istinu: "Zlocinci secu, a nasih najmilijih nema"!

Duboke ratne rane predocuju nam ove fotografije. Od jedne do druge nizu se ratne price, nikad dovoljno ispripovijedane, nikad dorecene. I iznjih izvire poruka: tu smo da suzbijemo zlo! A to je uvijek osobni poziv, jer covjek suzbija najvise zlo kad ga u sebi samome suzbija. Preostaje nam, prepustiti se njima i njihovoj poruci, fotografijama, koje svojom ostrinom i cistocom izraza, svojim motivima, pozivaju na mir, tisinu, kontemplaciju.

Izlozbu je otvorio svicarski parlamentarac iz socijalisticke sranke dr. Urs Hofmann. U svom vatrenom govoru, pozvao je na otpor ratu, ma koji to cezari htjeli. Rat u konacnici nije rjesenje, nego trgovina ljudskom tragedijom. Zalosno je da se organiziraju "hodocasca" na ratna stratista da bi za zodovoljilo ljudsku radoznalost i glupost, dodali bismo.

Kasnije cemo saznati, da se Werner Rolli, fotograf, na poticaj pjesme Petera Weibela "Mein Vukovar lebt" (Moj Vukovar zivi) odlucio otici u Vukovar i snimiti stvarnost. Novinar Remigius B�tler, ciji tekstovi prate fotografije, naglasio je da tek razgovor s ljudima u Vukovaru daje pravi smisao i dimenziju izloscima. Prenosi nam poruku, da ga je jedna mlada Vukovarka, koja je zaposlena kao prevoditeljica, uvjeravala kako zeli svoje prvo dijete roditi u Vukovaru: protiv damnatio memoriae!

Otvaranju izlozbe je nazocilo dosta ljudi, mozda stotinjak. Medju njima je bilo i dosta Hrvata. Iz veleposlanstva su bili veleposlanik dr. Mladen Andrlic i g. Josip Spoljaric. Hrvatsku katolicku misiju je predstavljao misionar fra Ilija Saravanja. Dogradonacelnik grada Aaraua, Beat Blattner, se sluzbeno obratio nazocnim predstavnicima hrvatske drzave, veleposlaniku i prvom tajniku veleposlanstva, i zahvalio im sto je hrvatska drzava prvi put u povijesti posjetila grad Aarau. Darovao im je monografije grada!

Mlada Hrvatica i profesorica glazbe, Marcela Sigur-Matic, je uvelicala slavlje svojom melankolicnom pratnjom na gitari. Pisac ovih redaka pridonio je izlozbi time sto je tekstom i portretom s cetiri okvira upozorio posjetitelje na najpoznatijega Vukovarca Lavoslava Ruzicku, svicarskoga nobelovca.

Izlozba je pored podsjecanja na vukovarsku tragediju i poticaja na promisljanje o ratu, imala i humanitarnu dimenziju. Od prodaje svake slike, a cijene su se kretale uglavnom oko 425 CHF, u dobrotvorne svrhe je bilo namijenjeno 350 CHF po prodanoj fotografiji.

*****

Tjedan dana kasnije, 17. sijecnja, nastupio je dr. Peter Weibel, svicarski pjesnik, lijecnik i angazirani mirotvorac. Sama pojava g. Weibela upozorava na svjedoka. Njegova isposnicka figura, njegovo angazirano citanje i pripovijedanje, njegovi jasni proturatni stavovi, animirali su tridesetak slusatelja da sudjeluju u razgovoru. Dr. Weibel je procitao jedanaest svojih pjesama i jedan prozni tekst, koji je zapis o neprolaznoj tragediji. Kao sto je iz osjecaja europske i svoje nemoci, da zaustavi rat, krenuo u hrvatske ratom ugrozene predijele, tako su i njegovi tekstovi vapaji nemoci da tragediju ukloni. Ratovi nikad ne prestaju. Ratovi zive u svojim zrtvama dalje i pred tom cinjenicom stojimo bespomocni, svezanih ruku. Ali, ljudi ratom ugrozeni, dali su mu toliko topline, da se njome jos uvijek grije njegova dusa. Jedna zena ga je uvijek iznova darivala zbog njegove nazocnosti u tom strasnom trenutku i na koncu njegov odlazak popratila rijecima: " Ako i ne mogente vise doci medju nas, nemojte nas ipak zaboraviti"!

********

Tin Ujevic jednom zapisa da "umjetnost nikada ne prima svijet kakvog je nasla, niti ga ostavlja takvim, nego ga preobrazava". To je potvrdio nastup pjesnikinje Dragice Rajcic pred prepunom dvoranom Gradske knjiznice 24. sijecnja 2003. U svom nadahnutom nastupu, pjesnikinja je fascinirala svicarske i hrvatske nazocnike tankocutnoscu lirskog izricaja, koji je uvijek negdje na granici izmedju sarkazma i umiljenosti, ironije i ljubaznosti, bola i divljenja. Protuslovlje je jedini moguci opis zbilje, u kojoj postoje oni koji pitaju i oni koji znaju, oni koji imaju i oni koji nemaju, oni koji vladaju i oni koji slusaju, oni koji zlorabe jezik u vlastitu korist i oni kojima nedostaju rijeci za opis njihove nemoci. Izlozba o Vukovaru je time dobila dublju dimenziju svoje tragicnosti, jer poginuli i nestali borci za slobodu - svoju i onu svoga grada i naroda - vise ne mogu govoriti, vise ne mogu opravdaviti svoja stajalista, svoje poglede i svoje svjetonazore. Rusevine, doduse, govore takodjer, ali njihov nijemi jezik valja ozivjeti zivotom duha i na taj nacin uciniti suvremenim, razumljivim i shvatljivim. Upravo je to poslo za rukom pjesnikinji, koja svojim profenjim humorom, laganom ironijom, pokadkad sarkazmom, provocira na premisljanje svojih stavova, svoga znanja i svoje samouvjerenosti. Ne treba se nitko zavaravati svojom umisljenoscu, jer i takve zna stici zivotna kazna, premda zivjeli na "sigurnom mjestu".

Pisac ovih redaka je u kratkim crtama osvijetlio hrvatsko-svicarske veze i pokazao da je Svicarska pravo mjesto za pokazivanje jedne ovake izlozbe.

Tihomir Nuic