O Dori Maar, zapravo Henriette Theodora Markovitch, ciji je otac bio arhitekt, Hrvat i zvao se Markovic, a majka Francuskinja, smo vec pisali na Hrvatskom internet-portalu (v. rubriku Kultura, Vizualna umjetnost). Povodom izlozbe u M�nchenu, koja traje do 13. sijecnja 2002., a zatim ce biti prikazana u Marseilleu od sijecnja do svibnja, te u Barceloni od svibnja do srpnja, prenosimo nekoliko zanimljivih zapazanja o ovoj medju Hrvatima malo poznatoj osobi.

" Sliku na kojoj se ona smije, ne bih mogao naslikati. Ona je za me placuca zena. Ranije sam je slikao u izoblicenim oblicima, ne zbog sadizma niti poradi zadovoljstva, nego sam samo slijedio jednu viziju koja mi se nametnula". Rijec je o Dori Maar (1907-1997), Picassovoj dugogodisnjoj muzi i ljubavnici. Kad egomanski slikar sfingu na svojoj strani ne secira s ekstravagantnim sesiricom na glavi, onda je predstavlja kao placucu cije asimetricno smjestene prevelike oci zbog jada doslovno prijete ispadanjem iz lica.

Pred sam kraj veze Picasso je uspio, prezasicen svojim klasicnim modelom nakon sedam godina, izraziti unutarnju rastrganost Dore Maar, sto je podsjecalo na graficke rucne crte izbrazdanog lica. Prema izvjescima suvremenika Maar je stvarno bila sjetna, mucena ekstremnim krizama i cudljiva. Kao "Femme qui pleure", ona je, zahvaljujuci Picassovom genijalnom daru parafraziranja, poput ikone usla u povijest umjetnosti. Dapace kod slavne slike "Guernica" kumovala je Maar jednoj modernoj verziji "mater dolorosa".

Da Dora Maar pored svoje inspirativne uloge za bol i sama moze napraviti zapazenu umjetnicku karijeru kao fotograf, dugo je vremena previdjano u sjeni Picassove karizmatske pojave. U tome nije ni ona sam bila bez krivice: Nakon traumatskog razlaska s Picassom godine 1943., gotovo se sasvim povlaci u osamu svoga pariskoga stana i jednu ljetnu rezidenciju u M�nerbesu, i uskracuje pristup svojim fotografskim radovima kako interesentima tako i svojim ranijim prijateljima. 1995, dakle jos za zivota umjetnice, pokazala je Fundacion Bancaixa u Valenciji prvu vecu izlozbu fotografija Dore Maar. Kuratorici Victoria Combalia je svojevremeno uspjelo uspostaviti kontakt, doduse samo telefonski, ali ipak pun povjerenja, sa sve sumnjicavijom umjetnicom.

Nakon njezine smrti, njezina je ostavina dospjela na drazbu i nekolicina fotografija se nasla u prometu na trzistu umjetnina, gdje su dosegle neocekivano visoku cijenu. I tako se postaje naravno radoznalim, vidjeti originale u vecem sklopu iz vremena relevantnog za njezino djelo, tridesetih godina dvadesetoga stoljeca. Victoria Combalia, osobno jako upucena u zivot i djelo umjetnice, priredila je sada bogatu retrospektivu u m�nchenskoj Kuci umjetnosti.

Jasno je naglasak izlozbe "Dora Maar & Picasso" na Dorinin suverenim surealisticnim svijetlim slikama. Iz njezinog atelijea proizisli kompleksi slika o modi, reklami, socijalnim reportazama samo su egzemplarno dotaknuti. Fotografsko djelo je obogaceno visokokaratnim Picassovim vizijama "Placuce" odnosno "Zene sa sesirom" i otrjeznjujuce epigonalnim slikama Maarove. Ova je konfrontacija prije svega utoliko nezgodna, sto je Picasso svoju ljubavnicu doslovno prisiljavao da se odrekne fotografije i posveti kraljevskoj disciplini - slikanju. Za nj je fotografijski medij bio cisto pomocno sredstvo u dokumentacijsku svrhu. Tako je Maar mogla jos fotografirati razlicite etape nastajanja slike "Guernica". Glede njezinog dirljivo diletantistickog slikarstva, moze se gotovo na bolan nacin shvatiti kako se ona mucila da bi zadovoljila visoke avangardisticke predodzbe svoga majstora. Pritom je vecinom imitirala ozloglasene strategije deformacije: Paradoksne perspektive su uvucene jedna u drugu, arhaicni i kubisticki elementi su zavareni, uporabljeni ostri kontrasti boja kao pojacanje izraza.

Kakav kvalitativno kvantni skok, nasuprot tome, fotoumjetnost Dore Maar! Hladno je eksperimentirala s razlicitim tehnikama "nove fotografije" kao sto su montaza, dvostruko osvjetljenje, solarizacija, blijedilo, pticja i zablja perspektiva - i pri tom je dosla do posve tvrdoglavih rezultata. Nakon kraceg izleta u novotvarnu fotografiju, osobito su je privukli bizarni efekti otudjenja. U smislu surealista, trebali su iz disparatnih objekata kombinirani svjetovi slika-kolaza uciniti vidljivim skrivene teritorije nesvjesnoga. Cesto je Maar slikala slijepce, spavace, ljubavnike, zamisljenike zatvorenih ociju, jer su joj odmetnici od realnoga svijeta vazili za istinite vidioce. Pogled upravljen unutra vodio je prema surealistickoj doktrini u misteriozne tajne komore duse. Paralelno s poezijom "�criture automatique" vazile su prije svega mehanicki proizvedene fotografije kao pouzdana zabiljezba neobicnih svakodnevnih fenomena.

Dora Maar je njegovala zivu razmjenu s mnogim znacajnim zastupnicima surealistickog pokreta. Jedno originalno izdanje surealistickog Manifesta iz godine 1930 posvetio joj je Andr� Breton s rijecima "ZA TEBE u ljubavi, koju ni dan ni noc ne poznaju. Andr�". A s Bretonovim intelektualnim suparnikom Georges Bataille-om Maar je bila cvrsto povezana izmedju 1933 i 1934. Prije svega fotoestetska tendencija Maarove, da razrijesi cvrste oblike, da razvije amorfne strukture, da rastopi aktove, da metaforicki zasjeni erotiku i rasulo, svodi se na Batailles-ovu bezgranicnu filozofiju. "Slika o Ubu" je naziv zacijelo za najpoznatiju i najskurilniju snimku Dore Maar. Blago je prikazano groteskno bice sa surlom kao glavom, sape s kandzama guraju tijelo reptila s tuznim, mrtvim ocima. Maar nije nikad htjela potvrditi, da se kod ovoga tajanstvenoga hermafrodita radi o fetusu nekoga oklopnika. "Ubu" je pokazan 1936. na medjunarodnoj surealistickoj izlozbi u Londonu. Monstruozna zivotinja koja jednako pobudjuje sucut i gadjenje sigurno je pogodila zivac vremena. Povrjedivost tijela i dusa u ratom potresenom svijetu utjelovila je Dora Maar u svom "Ubu" gotovo prorocki. Za Bretona slika je bila naprosto interpretirani "objet trouv�".

(Birgit Sonna u NZZ, 19.11.2001. Preveo T. Nuic)