Gucom na Jankovac
Prvo moramo razjasniti – što i tko je „Guco“. „Guco“ je isto što i „�iro“, ali za Slavonce nije isto. „Guco“ je bilo slavonsko šinsko prometalo gotovo sto godina. To je uskotra�ni vlak Slavonske podravske �eljeznice u vlasništvu S.H. Gutmann Beliš�e i zato je u Slavoniji „naš Guco“, dok je u ostalim dijelovima bivše dr�ave to „�iro“.
Guco je prvotno zamišljen kao industrijska pruga za eksploataciju šuma i razvijao se na pravcima i lokacijama šumske sje�e. Ubrzo su se vlakom po�eli koristiti i putnici, pa su vlasnici po�eli nabavljati i putni�ke vagone. No, trebalo je vremena da komfor putnika bude u prioritetima vlasnika Guce.
Nasljednici Hendrika Salamona Gutmanna (oko 1875. godine): Edmund, Vilim i Isidor (slijeva sjede)
i Ladislav i Alfred (slijeva stoje). Ladislav i Vilim su bili me�u utemeljiteljima „Bršljana“
(slika iz monografije Milana Salaji�a: Staro Beliš�e)
Anegdota iz vremena po�etaka Guce, kada je prioritet bio prijevoz drveta, a putnici… Ka�u da je bilo vrlo sve�ano kada gospoda Gutmanni odlu�e i�i u posjet npr. grofu Majlahtu u Donji Miholjac. Za tu priliku priklju�uje se poseban putni�ki vagon vlasnika Guce, jasno opremljen „de lux“ za svoje doba. Kada „gazde“ stignu, Guco kre�e, vozi i staje u Donjem Miholjcu. Za ostale putnike muke po�inju tek po dolasku u Donji Miholjac, osim ako im Miholjac nije bio predvi�en kao izlazna postaja. Nitko ne zna, a ne smije niti pitati kada �e vlak nastaviti vo�nju.
No uz uobi�ajene „dje�je bolesti“ Guco se usavršavao i postao ki�ma gospodarskog razvoja Slavonije, prevoze�i teret, putnike na posao i u školu, ali i na izlete.
Povodom 25 godina rada na du�nosti direktora Slavonsko Podravske �eljeznice, �inovnici i namještenici su ing. Henriku Herzu poklonili mapu akvarela Ivana Rocha iz velja�e 1926. godine s motivima �eljezni�kih stanica kojima je prometovao Guco.
Drugi „lik“ ove pri�e je Jankovac. Jankovac je udolina na Papuku nedaleko Slatinskog Drenovca. Udolina se ukazala kada su po�etkom XIX. stolje�a staklari posjekli staru bukovu šumu, otišli u ste�aj i doveli u situaciju tadašnjeg vlasnika Josipa (I) pl. Jankovi�a od Pribira i Vo�ina da odlu�i što �e s Pustom Jankovac. I odlu�io je. Biti �e to mjesto za ladanje. Poduzeo je aktivnosti koje �e Jankovac proslaviti kao izuzetan kutak u slavonskom gorju. Gosti u njegovom lova�kom dvorcu – kuriji, bili su vi�ene osobe javnog, politi�kog, kulturnog i inog �ivota Slavonije i Hrvatske, ali i puno dalje. Bilo je pitanje presti�a sredinom XIX. stolje�a boraviti na Jankovcu.
Gutmanne i Jankovac, pored ostalog, pobli�e je povezao i Guco.
Krajem XIX. stolje�a Gutmanni otkupljuju Vo�insko vlastelinstvo, a time i Jankovac. Grupa uglednih osje�kih gra�ana na Duhove 13. lipnja 1895. odlazi na izlet na Jankovac, i u op�oj euforiji ugo�aja Jankovca odlu�uje osnovati prvo planinarsko društvo „Bršljan“ u Osijeku. Me�u osniva�ima i prvim �lanovima bili su i Ladislav i Vilim Gutmann de Gelse.
Dr. Vatroslav Igo Schwarz, ravnatelj Zakladne bolnice u Osijeku,
organizator izleta na Jankovac i predsjednik „Bršljana“
(Foto: Wiener Salonblatt)
Nakon ceste druga prometna komponenta pristupa Jankovcu je �eljezni�ki prijevoz koji omogu�uje prijevoz ve�eg broja ljudi. Ta vrsta prijevoza ljudi i roba nije realizirana izravno preko Jankovca, ali njen razvoj je razvijao i Jankovac.
U po�ecima razvoja �eljezni�kog prometa moramo razlikovati – pruge normalnog kolosijeka, vicinalne (periferne ) pruge, stalne industrijske pruge i povremene industrijske pruge.
Za razvoj Jankovca najva�nija destinacija je bila Osijek, grad sa najve�im brojem stanovnika, administrativni, industrijski, kulturni, obrazovni i ini centar, centar konkraljevine Slavonije. Cilj je bio �eljezni�kom prugom od Osijeka što bli�e pri�i Jankovcu.
Prvo je sagra�ena �eljezni�ka pruga normalnog kolosijeka, a za funkciju prijevoza ljudi iz Osijeku na Jankovac puštena je u promet 3.prosinca 1894. na pravcu Osijek-Našice-Batrina-Po�ega.
Kako je planinarima i izletnicima cijena prijevoza uvijek bila va�na, tako je bilo i u povojima planinarstva i izletništva, pa su radije koristili usluge Slavonske podravske �eljeznice u vlasništvu S. H. Gutmann Beliš�e, gdje je prijevoz bio jeftiniji, ali putovanje dulje.
�eljezni�ka pruga je do Slatinskog Drenovca puštena u pomet 2. sije�nja 1907. godine, ali je Guco iz Osijeka prvi put prometovao 29. studenog 1908. godine, i od tada je na tom pravcu �eljezni�ka pruga bila u funkciji do 21. lipnja 1967. godine. Tada su dionice prema Slatinskom Drenovcu, Vo�inu i Orahovici kao nerentabilne ukinute.
Koriste�i se crte�ima iz mape i drugim fotografijama mo�emo vidjeti što su prvi osje�ki planinari vidjeli putuju�i vlakom iz Osijeka na Jankovac, saznati o �emu su pri�ali i što su na putu saznavali. Kre�emo u avanturu Gucom na Jankovac.
�eljezni�ki kolodvor Osijek
Organizirani putnik prvo se interesira za vozni red:
Prema voznom redu najbolja veza iz Osijeka za Slatinski Drenovac je sa polaskom iz Osijeka u 13,05 sati preko Josipovca, Petrijevaca, Satnice, Ladimirevaca, Valpova, Beliš�a, Veliškovci-Gat, �rnkovaca, Podravskih Podgajaca, Donjeg Miholjca, pa dalje Glo��e, Blanje, Viljevo-Kapelna, Moslavina-Crnac, Breštanovci, Boljara, Grudnjak, Bare Slavonske, Mislavac i tako u 18,05 sati dolazak u �a�ince. U �a�incima pauza do 22,51 h kada uz presjedanje vlak kre�e u Humljane, Pušinu i u Slatinski Drenovac kamo sti�e (ako je po voznom redu) u 23,33 sati.
Pogledajmo na karti koliko obila�enja da se stigne na �eljeni Jankovac. Razlog je prozai�an: pruga je gra�ena za potrebe eksploatacije drveta, a putni�ki promet je kolateralna djelatnost.
U spomenici „Jankovac 1925 – 1975“ dr. Firinger piše: „Prvih godina nije bilo ni planinarskog popusta na �eljeznicama, a zbog konkurencije izme�u Gutmannove Slavonske podravske �eljeznice i dr�avnih �eljeznica pazilo se, da ne bude priklju�ka u �a�incima tako da Osje�ani budu prisiljeni u Drenovac i Vo�in, a i natrag, voziti se Gutmannovom malom �eljeznicom. To je zna�ilo voziti se zaobilazno preko Donjeg Miholjca oko 6 sati ili po dolini pješa�iti cestom 14 km od �a�inaca do Drenovca ako se putovalo dr�avnim �eljeznicama do �a�inaca.“
Gumannov �eljezni�ki kolodvor Osijek
13,05 h �eljezni�ki kolodvor Osijek - Vlak polazi na vrijeme.
Dug put od Osijeka do Drenovca planinari su u vlaku su provodili spavaju�i, jedu�i i piju�i, u pjesmi, kartanju… Kako je to moglo biti saznajemo iz kra�eg razgovora essekera - planinara Vilima, Šaloma i Ivana koji putuju na Jankovac:
Šalom: Jedva sam stigo na cuk, Herr Povišl hot mi pold net vuln pustit.
Ivan: Kako je glup taj farplan. Kre�emo iz Osijeka u 13.05, a u Drenovcu smo tek u 23.33, a onda još sat i pol cipelcugom do Jankovca.
Vilim: Štel ta fua kolko �emo bit af Jankovac. U nedjelju ta cuk fun Drenovac kre�e u 14.04, unt in Essek iza, vons ta libe Got vil, u 19.20.
Šalom: Tko je za raki, a imam i špek fum flajša Janoška.
Ivan: Stvarno, 'ajdmo nešt ajnemovat pa odspavat.
Vilim: Špilma liba a kartnparti! �uj ten harmonikaš im vageina tonebn! Što dobro tut a špiln!
Šalom: Jeste vidjeli ti klani švoaci fun �a�inci vos ima putuje ovim cugom. Danas sam joj ponio prazne keable fum ploc pis cum cuk. Ka�e, si hast Julka.
Ivan: Ho�emo li kod Šnelera kad se vratimo? Ka�u ima novu pjevaljku.
13,26 h �eljezni�ki kolodvor Josipovac
Nismo razumjeli naše suputnike, jer su se me�usobno sporazumijevali na essekerskom dijalektu. Znati�eljni, kakvi ve� jesmo, zamolili smo uglednog prof. dr Velimira Petrovi�a, profesora njema�kog jezika u mirovini, stru�njaka za essekerski da nam prevede što su de�ki govorili. Profesor nam re�e;
Šalom: Jedva sam stigao na vlak, gazda Povišl me skoro nije pustio.
Ivan: Kako je glup taj vozni red. Kre�emo iz Osijeka u 13;05, a u Drenovcu smo tek u 23;33, pa još sat i pol pješke do Jankovca.
Vilim: Zamisli koliko �emo biti na Jankovcu. U nedjelju vlak iz Drenovca kre�e u 14;04 i u Osijeku je (ako Bog da) u 19;20.
Šalom: Tko je za rakijicu, a imam i slanine od mesara Janoške.
Ivan: Stvarno, 'ajdmo nešto pojest pa odspavati.
Vilim: Radije partiju šnapsa da bacimo. �uj onoga iz susjednog vagona što dobro svira.
Šalom: Jeste vidjeli onu malu crnu iz �a�inaca što uvijek putuje ovim vlakom. Danas sam joj ponio prazne košare od pijace do vlaka. Ka�e da se zove Julka.
Ivan: Ho�emo li kod Šnelera kad se vratimo. Ka�u ima novu pjevaljku
�eljezni�ki kolodvor Beliš�e
14,24 h �eljezni�ki kolodvor Beliš�e
Novo kretanje vlaka i nova pri�a. Kako je nastao Jankovac otkiva nam �upnik iz Vo�ina Franjo Pipini�:
„Ko od �itatelja „ Hrvatskog Lista“ nije bio na Jankovcu ili ko barem nije �uo za njegove prirodne ljepote u Slavoniji? Jer jedini Jankovac u cijeloj Slavoniji ima slap, pa špilje, planinsko jezero i onu prekrasnu vodu od koje i zubi trnu.
No malo je komu poznato i od onih, koji su bili na Jankovcu, ko je onaj, koji je Jankovac otkrio i uredio, a najposlije našao u njemu i svoje zadnje po�ivalište. Puni udivljenja stajali smo mnogi pred njegovom grobnicom i gledali na podno�ju oltara u kamenitoj udubini natpis Josip Jankovi�, pisan mad�arski i staroslavenski. Neki su podaci o njemu sa�uvani u �upskim knjigama vo�inskim, jer je taj Josip Jankovi� bio vo�inski vlastelin i kolator �upne crkve u Vo�inu. U matici umrlih i �upskoj spomenici piše, da je godine 1861. dana 31. srpnja umro oko pol 9 ujutro presvijetli gospodin Josip Jankovi� od Pribina i Vo�ina u dobi od 82 godine, ro�en u Be�u. Zato je valjda narodna predaja i dovela njegov porod u vezu s Habsburgovcima. Bio je c. kr. kamerarius senior, vitez slavnog Leopoldovog reda, vlasnik dobra Vo�in, koje je onda sezalo sve do Drave. Bio je, ka�e Spomenica, otac svojih podanika i obnovitelj cijeloga trgovišta Vo�ina, uveo je mnoge novotarije civiliziranoga svijeta, kao na pr. engleski vrt, vodoskok, kome nema para u monarhiji i tvornicu stakla.
Za razumijevanje toga moram spomenuti, da je taj vodoskok bio pod mostom ispod Jankova�kog slapa i još prije rata vidjeli su se njegovi ostaci. Staklanu je Jankovi� uredio na Jankovcu povrh slapa. Poslije je ta staklana prenesena u Duboku na putu Velika – Jankovac, gdje se još i sada vide njezine ruševine. Iz Duboke je preba�ena u Zve�evo i tamo je radila do 1912. kad je izgorjela i poslije više nikada nije obnovljena. Radila je ta staklana na razli�itim mjestima preko 100 godina. Na Jankovcu se još i danas vide zidine staklane, veliki kotlovi i staro groblje povrh Jankovca.“
15,26 h �eljezni�ki kolodvor Donji Miholjac
Nakon predaha u Miholjcu, nova pri�a. „Zanimljiva je i pri�a jednog vlakovo�e koji objašnjava kako su se nekada zimi grijali putnici u vagonima bez grijanja. Bilo je to vrijeme prvih godina rada Gutmannove pruge u re�imu javnog prijevoza putnika. Tada nije bilo dovoljno putni�kih vagona koji su se grijali parom. Grijanje je radilo tako da se iz lokomotive posebnim cijevima pušta para kroz vagone ispod sjedala �ime je zagrijavan vlak. Me�utim, bilo je dosta vagona bez ugra�enog grijanja ili je sustav bio u kvaru pa se za grijanje koristila ugrijana cigla. Zimi su se u lokomotivi i vagonima vozile pe�ene opeke ve�ih formata koje su se zagrijavale na posebnoj platformi iznad lo�išta ili kotla i tako zagrijane dijelile putnicima. Putnici bi ih postavljali pod noge ili sjedili na njima dok se ne ohlade. U usputnim kolodvorima bi mijenjali hladne opeke za ugrijane i tako se zimi putovalo u nekim vlakovima ove �eljeznice“.
Vlak ne staje na �eljezni�kom kolodvoru Kapelna- Viljevo
16,21 h �eljezni�ki kolodvor Moslavina- Crnac
�upnik Pipini� otkriva još malo povijesti Jankovca:
„U matici piše, da se taj Josip Jankovi� nije nikada �enio, da je umro od stara�ke slabosti, ispovije�en i pokopan ispo�etka u �upnoj crkvi vo�inskoj uz asistenciju osmorice sve�enika. Godine 1862. dana 30. srpnja, ka�e Spomenica, bilo je tijelo „pohvaljenoga presvijetloga gospodina „ Josipa Jankovi�a uz dozvolu Pre�asnog ordinata preba�eno na ve�er oko 7 sati iz �upne crkve vo�inske u planinu Jankovac u isklesanu pe�inu da tamo po�iva pod mramornim oltarom. Drugi je dan tu kapelu dozvolom Ordinarijata u �ast i štovanje sv. Josipa blagoslovio vl�. g. Zlatousti Gergesina, kotara viroviti�kog vicearhi�akon, uz asistenciju �upnika iz Sopja Mihajla Domca, Gustava Tompaka iz Luka�a i Josipa Feletara iz Vo�ina, koji je odr�ao i prigodnu propovijed. Prisutni su bili i veleu�eni gospodin Josip Stajnovi�, �upnik iz Marijanaca i mnoštvo plemenite gospode, kao i pokojnikovi sinovci Ladislav i Josip Jankovi�, grof Julije Jankovi�, daruvarski i više od 300 drugih osoba. Ujedno je za pokojnika slu�en i rekvijem. Sinovci su Jankovi�evi osnovali tom zgodom kod �upne crkve u Vo�inu i fundaciju, pa je �upnik morao svake godine na taj dan i jedno� u jesen do�i u 28 km daleki Jankovac i na grobu u toj kapeli �itati sv. misu za pokojnika. Uslijed rata propala je ta zadu�nica i zadnji sam puta �itao nad grobom misu godine 1924. Poslije se srušio i prilaz do grobnice, pa se sada teškom mukom mo�e i do�i do groba.“
16,53 h �eljezni�ki kolodvor Breštanovci
Pa tko je to dolazio na Jankovac pitaju se putnici koji još nisu došli ni do pola puta.
Gejza Rekette, u�itelj iz Cabune, objavio je u više brojeva Vjesnika �upanije Viroviti�ke iz 1899. godine podatke iz Knjige posjetitelja kurije na Jankovcu, tako da mo�emo djelomi�no saznati tko je u prvih nekoliko godina nakon gradnje kurije bio gost Jankovca.
„Tako znamo da je 16. rujna 1854. godine Josip (I.) pl. Jankovi� ugostio Adolfa grofa Jankovicha, Agatu groficu Jankovich-Schaffgotsch, Julija Jankovicha, conte Jankovi�-Moutel, Henrika grofa Khuena-Héderváriya, Otmara Stikaya, Ladislava grofa Pejacsevicha, Julia Nitzkya i Irenu Nitzky te Julija grofa Pejacsevicha. 24. lipnja 1858. godine na Jankovcu borave Gabriela grofica Pejacsevich-Döry, Amalia grofica Sigray, Irena de Nicky i Carolina Freiin v. Lederer. 18. rujna 1862. u gostima su Miroslav Broschan, kasniji osje�ki gradona�elnik, a listopadu Antun grof Khuen-Héderváry, Angelica Khuen-Héderváry, Alica Khuen-Héderváry, Khuea Karol, Helenschy gr. Wurmbrandt i Leo grof Wurmbrandt. 23. srpnja 1867. godine Maldina grof Bombelles, rodjena Draškovi�, i grof Mac. Bombelles, te mnogi drugi predstavnici plemstva.
Nedugo nakon prenošenja posmrtnih ostataka pl Jankovi�a iz Vo�ina u grobnicu na Jankovcu, 25. listopada 1862. godine na Jankovcu su i njegovi ne�aci i nasljednici Ladislav Jankovich i Aladar Jankovich s prijateljima Laszlom Borczyjem i Karlom Benakom.“
17,02 h �eljezni�ki kolodvor Boljara
Na pola puta postavilo se pitanje - tko su bili prvi Jankova�ki stanovnici, staklari? Vlasnik staklane na Jankovcu bio je Ivan Gastajger. Sklopio je ugovor (1801.) o zakupu zemljišta i eksploataciji drveta s Ivanom (IV.) Nepomukom Jankovi�em, vlastelinom Vo�inskoga vlastelinstva.
Radionice, skladišta, pe�i, stambene zgrade i drugi objekti izgra�eni su na platou povrh slapa – izme�u današnjega parkirališta i akumulacije prije slapa te dje�jeg igrališta i livade ispred planinarskog doma. Iznad doline, a pokraj ceste koja vodi preko Duboke do Velike, sagradili su staklari i kapelicu i podignuli groblje nedaleko nje.
U matici krštenih �upe Vo�in je za 1801. godinu zabilje�eno da se u „Staklani na Skakavcu“ rodio sin Petra Peri�a, došljaka iz Sigeta, a u matici umrlih nalazimo 14. kolovoza. 1802. godine po prvi put za Skakavac i naziv Jankovac („Iankovacz seu Skakavacz“). Posljednji upis u mati�nim knjigama je 7. o�ujka 1822. godine, no na staklarskom groblju na Jankovcu pokapa se do 1839. godine, što samo pokazuje da su vo�inske matice nepotpune. U vo�inskim (i veli�kim) maticama nalazimo imena jankova�kih staklara. O�ito su staklari stranci i došli su iz svih krajeva tadašnje Monarhije. Njihova prezimena su: Paitl, Fist, Krist, Majhnicek, Gut, Bok, Gais, Gosler, Peter, Mospaber, Knedl, Buchsbaum; Vaihtenau, Gasteiger, Florian, Esenhalter, Worbem, Polaj, Fortin, Eichler, Sauer, Majer, Worm, Sifcnonetti, Schulz, Marih, Kreps, Monc, Denk, Inhof, Pongrac, Fuks, Steiner, Fesl, Majer, Pelc, Stanek i Eberhard. Naj�eš�a su prezimena Gosler i Krist.“
18,05 h �eljezni�ki kolodvor �a�inci
Dulje stajanje i presjedanje iz vlaka u vlak je prilika da nam stari strojovo�a Ron�evi� nešto ispri�a, i to kako voze i odr�avaju vlakove.
"Naime, tada na lokomotivama nije bilo brzinomjera, ve� se brzina odre�ivala na osnovu iskustva i višegodišnje prakse. Bilo je i nekakvih pravila koji su pomagali u odre�ivanju brzine vo�nje. Jedan od na�ina bio je da se prati vrijeme vo�nje izme�u „hektometarskih" stupica pored pruge pa na osnovu tog vremena izra�una brzina. Drugi je na�in bila „odoka" procjena brzine promicanja objekata uz prugu koja je zahtijevala odre�eno iskustvo. Naj�eš�e se koristila metoda uskla�ivanja vremena dolaska u kolodvor i reda vo�nje. Ako bi strojovo�a uo�io pribli�avanje vlaka nekom kolodvoru prije vremena po redu vo�nje, tada bi smanjio brzinu, ili ako je vlak kasnio, pove�avao bi brzinu. Takvim se reguliranjem brzine moglo skra�ivati vrijeme vo�nje, a pove�avati vrijeme bavljenja u kolodvorima. Bilo je posebno va�no da vlak što du�e stoji u kolodvorima gdje ima gostionica, kako bi se „osvje�ili" putnici. Bilo je nepisano pravilo da se osoblje takvog vlaka osvje�iu gostionici besplatno, jer bi vlasnik gostionice du�im stajanjem vlaka u kolodvoru napravio ve�i promet.“
22,51 h �eljezni�ki kolodvor �a�inci
Napokon polazak. U „Hrvatskom listu“ od 25. prosinca 1939. Vo�inski �upnik Franjo Pipini� otkrio je još jednu tajnu „Jankovca“. On piše:
„Pokojni je Josip Jankovi� bio ne�enja, ali je imao u Vo�inu naravnoga sina, koji se zvao Josip Molnar. Vo�insko je dobro pripalo Jankovi�ima cabunskim, ali je njime upravljao sve do svoje smrti kao „kaznar“ taj Josip Molnar. Bila je to �elja pokojnoga Jankovi�a. Ka�u Vo�inci, da se ni taj Molnar po o�evoj �elji nije smio �eniti. Ro�en je od siromašne vo�inske seljanke, nije nikad zaboravio sirotinje, nego je svemu Vo�inu bio i otac i majka. Pripovijedaju vo�inski starci još i danas, kako su smjeli svuda da idu i kako je Vo�in bio onda pun svega. Pa i taj je plemeniti mu�, koji je svakom �inio dobro, zaglavio 12. prosinca 1890. Kad se na ve�er oko 9 sati vra�ao u vlastelinski dvor, do�ekali su ga njegovi vlastiti ljudi i lugari, kojima je u�inio mnogo dobra, te u društvu s nekim seljacima iz sela Koturi�a (kod Pakraca ) udavili. Makar je bio 63 godine star, dugo se borio s napada�ima, dok kona�no nije podlegao. Ubili su ga u njegovoj sobi i orobili. Izgledalo je da se ne�e prona�i ubojice, ali su se skoro i sami odali. Neki omastiše konopac, a drugi umriješe u tamnici. Šest godina poslije njegove smrti (9.IV.1896.) prodadoše Jankovi�i Vo�in, a s njime i Jankovac (44.000 rali šume i oranice) za 1 ½ milijuna forinti bra�i Gutmann, koji su i danas njegovi vlasnici.“
23,03 h �eljezni�ki kolodvor Humljani
Prilika da �ujemo još jednu pri�u Gucinog �eljezni�ara.
„Posebno su zanimljive pri�e o ko�enju vlakova i ko�ni�arima kao vrlo va�nom zanimanju. Na SP� prugama nije bilo središnjeg sustava ko�enja vlakova, ve� su se vlakovi ko�ili lokomotivom koja je svojom ko�nicom i te�inom ko�ila cijeli vlak. Kako ta sila ko�enja nije bila dovoljna (posebno kod teretnih vlakova), na pojedinim vagonima su se vozili ko�ni�ari. Ti su radnici bili smješteni u posebnim ku�icama na vagonima gdje su se nalazile ru�ne ko�nice. Ovisno o du�ini i te�ini vlakova bio je raspored vagona s ko�ni�kim ku�icama i odre�en broj ko�ni�ara koji su po potrebi ru�no zatezali ili otpuštali ko�nice. Ko�nicama se rukovalo po signalnim znacima koje je davao strojovo�a piskom lokomotive, �ime se odre�ivala brzina vlaka ovisno o uzdu�nom profilu pruga. Poziv je ko�ni�ara bio vrlo te�ak jer su tijekom rada na vlaku bili izlo�eni surovim vremenskim prilikama. Zimi su bili zašti�eni vrlo toplim �eljezni�kim bundama koje su bile postavljene ov�jom ko�om s runom. Te su bunde sa�uvale zdravlje mnogim �eljezni�arima i bile su vrlo cijenjene. Za kišna su vremena korištene kabanice od impregniranog platna. Zahvaljuju�i uskla�enom rukovanju ru�nim ko�nicama po signalnim znacima strojovo�e, ovisila je sigurnost prometa. I pojedini su putni�ki vagoni imali ru�ne ko�nice kojima su rukovali kondukteri po signalnim znacima strojovo�e.“
U daljini �eljezni�ki kolodvor Slatinski Drenovac
23,33 h �eljezni�ki kolodvor Slatinski Drenovac
I sada na kraju puta Gucom još sat i pol do Jankovca.
„Prebiru�i po uspomenama“ Miro Matoševi� sje�a se obnove planinarskog doma na Jankovcu i piše: „Na obnovi doma radili su �lanovi društva dobrovoljno subotom i nedjeljom pod vrlo teškim uvjetima. Putovalo se subotom poslije podne iz Osijeka vlakom preko Donjeg Miholjca, stizalo u Slatinski Drenovac pred pono�, spavalo na štaglju Tome Ivkovi�a, mještanina i prijatelja društva. Nedjeljom, rano ujutro trebalo je do doma pješa�iti još sat vremena. �lanovi su obavljali teške fizi�ke poslove, uve�er silazili u selo, prespavali opet na štaglju, te rano ujutro u ponedjeljak krenuli na vlak, da bi u Osijek stigli u 7 sati na svoja radna mjesta.“
Posljednji Guco polazi iz Slatinskog Drenovca
Tako nekako su i Essekeri, Vilim, Šalom i Ivan provodili vrijeme prilikom vo�nje Gucom na vje�ni Jankovac.
Wasserfall bei Jankovatz
Slap kod Jankovca
LITERATURA:
�or�e Bali� – Jankovac: planinarska pri�a, Osijek 2015.
Milan Salaji�: Staro Beliš�e, Beliš�e 2013.
Zvonko �urak: Slavonsko - podravske �eljeznice, Osijek 2013.
Mapa akvarela Ivana Rocha iz 1926. godine u vlasništvu Josipa Hama iz Donjeg Miholjca
Tekst napisao i fotografije dostavio: �or�e Bali�
Za portal pripremio: Zvonimir Mitar, urednik@arhiva.croatia.ch
Vezani �lanak:
Otvaranje izlo�be "TRAGOM GUTMANNOVIH PRUGA"
