HRVATSKI POSRTAJI PRI ISKORAKU

Premda su prosina�ki izbori (2011.) u Hrvatskoj prošli, prema izvješ�ima stranih novinara, sasvim ulju�eno, moramo se zamisliti nad postizbornom mr�njom koja ve� dvadesetak godina bjesni po Hrvatskoj i me�u iseljenim Hrvatima te potresa hrvatsko narodno bi�e u njegovoj dubini. Opasnost mr�nje se krije u tome što ona sijanjem raste i svojim rastom omogu�uje da se osile oni koji pustoše sve oko sebe. O strasti pojedina�ne i kolektivne mr�nje pisao je francuski filozof André Glucksmann u knjizi Mr�nja. U ovom �emo razmišljanju pokušati upozoriti na stvarne sija�e mr�nje i mogu�e posljedice po hrvatski narod i njegovu dr�avu.

Identitet
Identitet je tek u novije vrijeme postao temom psiholgije i socijalnih znanosti, ka�e Robert Spaemann. On je u starijoj filozofskoj tradiciji bio pojam logike i metafizike i to najmanje problemati�an. Svaka tvar je ono što jest. A �ovjek tradicionalno pripada tvari. �ovjek ostaje �ovjekom dok postoji. Ono što se mijenja su njegove osobine. A na posljedice mijenjanja osobina upozorio je ve� Musil u romanu �ovjek bez osobina. Da ne bi bilo nesporazuma: identitet ne pripada podru�ju �ovjekova bitka, nego njegove svijesti. On nam nije zauvijek dan, ve� se za njega moramo iz dana u dan izboriti.

Nastankom hrvatske dr�ave, hrvatska rije� narod obuhva�a ethnos (zajednica po rodu, istoga podrijetla), demos (autonomni savez dr�avljana koje ne ujedinjuje zajedni�ka geneti�ka pripadnost, nego zajedni�ko posjedovanje politi�kih prava; samo je on nositelj suvereniteta) i naciju (u današnjim znanstvenom diskursu jedni zastupaju etni�ki drugi politi�ki kriterij za pripadnost naciji). Iz navedenog je razvidno da je pri�a o hrvatskom identitetu u danom op�epriva�enom znanstvenom diskurzu slo�ena, da zahtijeva suptilnu refleksiju i diferenciranost. Ako ustvrdimo da se nacionalni identitet oblikuje temeljem sastavnica koje �ine jezik (logos), zajedni�ko sje�anje/povijest (epos), zemlja (topos) i kulturno naslje�e/vrijednosti (ethos), radi se o stajalištima koja ne pojednostavljuju stvarno stanje. Taj nedostatak, me�utim, ne bi trebao nikoga isklju�ivati iz narodne zajednice niti bi ga trebalo koristiti u manipulativne svrhe. Daleko ozbiljniji je problem na�i zajedni�ki jezik oko navedenih sastavnica. Hrvatski jezik je još uvijek upitan na najvišoj znanstvenoj i politi�koj razini u dr�avi, kontroverze oko hrvatske povijesti 20. stolje�a potrajat �e vjerojatno dulje vremena, dr�avne granice su utvr�ene, a (naslije�eni) eti�ki postulati su uglavnom prepušteni obi�nom puku.

Magdalena Dyras sa sveu�ilišta u Krakovu misli da „u hrvatskom slu�aju pozornost treba posvetiti interesu za prošlost kao potrazi za jezikom koji omogu�uje izra�avanje vlastita odnosa prema svijetu te pitanjima o vrijednostima. Zbog toga nastaje novi kôd koji pose�e za elementima iz riznice narodne tradicije i povijesti te iz narodne mitologije. Takav je izbor povezan s procesom selekcije koja prihva�a jedne elemente, a druge odbacuje. Odabrani se elementi uklju�uju u sustav društvene komunikacije oslonjene na sustav vrijednosti i simboli�ki univerzum priznat u hrvatskoj zajednici u devedesetim godinama. Sve je pridonijelo stvaranju novog identiteta.“ (UDK 930.85, 2011.). Problem je u odabiru i oblikovanju zajedni�ke povijesne svijesti. U Hrvatskoj nije, naime, samo ukorijenjena intenacionalisti�la komunisti�ka ideologija nego i hibridna jugoslavenska misao. U okolnostima postojanja hrvatske dr�ave, taj je jugoslavenski uteg prete�ak za nošenje. Teško je samom sebi opraštati, a odgovor na hibridizaciju je uvijek nemeza – osveta i mr�nja. Sve to vodi zaklju�ku da je današnji hrvatski identitet raznolik, pluralan i sporan. Hrvatom mo�e biti svatko tko to �eli biti i tko to svojim izborom jest. Postoji, me�utim, kulturološka i moralna ograda: biti Hrvatom zahtijeva nau�iti jezik, poznavati povijest i �initi odre�ene stvari jer su ispravne i op�ekorisne. (Jedna je mlada srednjoškolka u Sjedinjenim Ameri�kim dr�ava rodila 2009. dijete u tijeku školske godine. Kad su je upitali kako �e djetetu dati ime, odgovorila je „Croatia (Kroejša) prema imenu one dr�ave na Bliskom istoku“! Previše za Ugandu – tako se mama zvala, premalo za Hrvatsku.)

Kultura
Jezik, umjetnost i religija su sto�erna kulturna obilje�ja po kojima se �ovjek razlikuje od ostale prirode. �ovjek je �ovjekom kroz kulturu koja njegov �ivot konstituira u istoj mjeri kao i biološki elementi. Ljudska zajednica po�iva na �udore�u, obi�ajima, pravnim propisima i politi�kim pravilima igre kao plodovima kulture. Je li neka kultura visoka ili niska ne odlu�uje intelektualno ili estetsko vrjednovanje, nego eti�ko i spiritualno (duhovno). Neku kulturu mo�emo zvati visokom i kad se ne isti�e kakvom naro�itom tehnikom ili velikim kiparskim djelima, ali ne i onda ako joj nedostaje milosr�e, zapisuje nizozemski kulturolog Johann Huizinga 1935. u knjizi „U sjeni sutrašnjice“. Svaka kultura uklju�uje u sebi te�nju za idealom koji mo�e biti znanstvene, religiozne, društvene, ekonomske naravi. Taj je ideal, me�utim, uvijek ideal zajednice.

Tek je poratna Hrvatska, dakle nakon 1995., pravo lice kulturne nacije u kojoj je zajednica uzmaknula pred pojedincom a dobrota pred grabe�om. Poga�eno je osnovno eti�ko na�elo da se dobro ostvaruje te�njom za dobrim ili ljubavlju prema njemu, kako veli Spinoza. Da se tu radi o logici sustava koji ne poznaje mjeru, o tome šute nose�i stupovi kulture. Naknadno moraliziranje je svaljivanje krivnje na op�eg krivca. Nigdje raspre o magna questio est de mendacio (o velikom pitanju la�i) sv. Augustina. Njegova slavna definicija la�i glasi: mendacium est enuntiatio cum voluntate falsum enuntiandi (la� je iskaz s namjerom da se la�no iska�e). Ta je definicija napravila znanstvenu karijeru. Postoji li „pobo�na prijevara“? Posve�uje li svrha sredstva? Na to Nietzsche pronicavo odgovara: To sam u�inio, ka�e moje sje�anje. To nisam bio u�inio, ka�e moj ponos i ostaje neumoljiv. Na koncu – popušta sje�anje.

Upravo u samostalnoj Hrvatskoj interes se uvrije�io kao nadomjestak kulturi. Pojedinci komunisti�ke, jugoslavenske, pa i katoli�ke provenijencije, u vlasti i oko vlasti, stavili su osobni interes iznad dobra nacije i dr�ave i time nomadizirali Hrvatsku. Nomad „jami“ proizvodne pogone i pretvori ih u nekretnine, a vitalne gospodarske grane poput banaka, telekomunikacije i energetike predaje strancima na upravu (Ante �ovi�). On ne mo�e pojmiti da jedan kvalitetan hrvatski proizvod ne donosi samo korist zemlji zapošljavanjem, nego da je to ujedno najbolji na�in lobiranja za zemlju. Izme�u ekonomije i kulture postoji nutarnja povezanost i tko to ne vidi ignorira jezgru naše kulture. Zada�a ekonomije je stvaranje vrijednosti. Svi europski mo�ni centri imaju ekonomsku podlogu, a njihova privla�nost po�iva na kulturnoj podlozi. Zamislimo hrvatski brod koji bi svijet kupovao zbog njegove kvalitete. Brod je po sebi roba, ali njegove nematerijalne ili duhovne zna�ajke su da je u nj ulo�ena hrvatska pamet, kulturno podneblje i op�a društvena klima. Hrvatski nomad sli�i Hors-sol-raj�ici (koja raste bez dodira s tlom): iskorijenjen iz kulture koja hrani hrvatski identitet, našao je sveop�u zaštitu u residuumu od komunizma naslije�ene partijske dr�ave.

Ekskulpiranje jugoslavenstva
Posljedice demografskog gubitka u tri rata u dvadesetom stolje�u, Bleiburška tragedija i prekomjerno iseljavanje osakatili su biološku supstancu i prouzro�ile nestanak duhovne elite hrvatskog naroda. U �etrdesetpetgodišnjem jugokomunisti�kom okru�ju odrasle su generacije koje su u ve�em broju i s više empatije sanjale neku „bolju zemlju“ negoli samostalnu hrvatsku dr�avu. To je omogu�ilo bivšim komunistima i novoobra�enicima da se stave u slu�bu novoj stvari (Hrvatskoj), nakon što je stara propala (Jugoslavija). Svoju ulogu u javnom i politi�kom �ivotu legitimiraju jednostavno �injenicom novoobra�enja od svoje „bivše“ komunisti�ke prošlosti a ne kompetivitetom. Njihovi ciljevi i metode su uglavnom ostali isti. Na hrvatsko su društvo prenijeli mjeru utopijske marksisti�ke jednakosti. Dok je ispravno zastupati jednakost �ovjeka pred zakonom, pred Bogom, te u pru�anju šansi razvoja i napretka, ova utopijska jednakost zaboravlja na �injenicu da su ljudi po prirodi nejednaki i raznoliki. Upravo nametanjem utopijske jednakosti hrvatskom društvu, bivši komunisti ili desni novoobra�enici su poništili razlike izme�u onih koji su ulagali svoje umne, intelektualne i fizi�ke snage u samostalnu i demokratsku hrvatsku dr�avu i onih koji su se ugodno osje�ali u jugoslavenskom društvu. Narod nije podijeljen zbog razli�itih politika, ve� zbog jedne trajno va�e�e politike koja je ukinula vrijednosni sustav, kojoj ništa ne zna�e nacionalne, vjerske, kulturne i ine vrijednosti.

Ne samo bivši komunisti, nego i bivši Jugoslaveni pate od iste Marxove zablude da se povijest mo�e „�initi“ kao što se pravi neki stol (H. Arendt). Jedni su htjeli ostvariti „besklasno durštvo“, drugi „jedan“ harmoni�an narod pod beogradskom �izmom. Pošto je komunisti�ki san odsanjan, ostali su „pokatoli�eni“ Jugoslaveni na povijesnom poprištu za kona�ni obra�un s Hrvatskom. Oni imaju cilj od Republike Hrvatske u�initi svoju stvar koju samo oni mogu usavršiti. A Hrvatska uistinu nije savršena. kao što to nije ni jedna dr�ava na svijetu, iz jednostavnog razloga što kategorija savršenosti nije primjenjiva na dr�avu. Oni su svaki doga�aj ispolitizirali: od najobi�nijeg lopovluka do školskog ud�benika. „Za vrijeme rata u Jugoslaviji i Tu�manove ere bile su stare socijalisti�ke strukture u isto vrijeme privatizirane i konzervirane“ – zapisa Karl-Peter Schwarz (FAZ 4.1.2010.). Promjena nema, premda to protuslovi svim hrvatskim iskustvima i temeljnom politi�kom opredjeljenju za demokraciju. Prvenstveno „bivši“ Jugoslaveni, dakle, oni �ija je starost 1990. godine iznosila 30 i više godina, a do tada nisu stavili svoj potpis pod svoje hrvatstvo, i ako nisu bili branitelji, oblikuju hrvatski identitet nalik hrvatskom tradicionalnom jelu paprenjaku �iji su sastojci med, orasi i papar. Paprenja�ki identitet u dobrom dijelu javnih djelatnika i tradirani kompleksi manje vrijednosti periferije (Zagreba) prema središtu (Beogradu) ote�avaju proces stabiliziranja hrvatske dr�ave. To da postoje bivši Jugoslaveni koji se ponašaju lojalno prema hrvatskom društvu i u javnosti ne siju mr�nju proizvodnjom neprijatelja, samo je potvrda gornjem iskazu.

Ignoriranje Hrvatske
Kako rekosmo, „bivši“ Jugoslaveni, ljudi bez hrvatskog potpisa prije 1990. godine ili bez braniteljskog sta�a, ne mogu zbog svoje neuvjerljivosti biti nositelji i propovjednici valjanog hrvatstva. Oni ostaju, me�utim, proizvod jedne promašene prošlosti i onda kad je odbacuju i kad se „pokatoli�uju“ (a postoje i oni koji se nisu „pokatoli�ili“). Njihovo „dejugoslaviziranje“ je ustvari samo reaktualiziranje jugoslavenstva. Najo�igledniji primjer za to je što su unijeli u Hrvatsku one za jugoslavenstvo tako karakteristi�ne odrednice unifikacije politi�kog �ivota i divinizacije vo�e. Oni lukavo manipuliraju hrvatskom javnoš�u, izmišljaju�i rat izme�u partizana i ustaša, šire�i famu o jugosferi i zapadnom Balkanu, diviniziraju�i politi�kog vo�u, proizvoljno definiraju�i desnicu i ljevicu. I time dokazuju svoje „hrvatsvo“. Skupljaju potpise diljem svijeta za odgojem i uvjerenjem komunistkinju Hloverku Srzi� Novak da bi se zaštitili s javnog priop�ila. Za njih je, odani adlatus Stepin�eva tu�itelja Jakova Bla�evi�a, „obra�enik“ i navodni mrzitelj komunista, Zdravko Tomac, utjelovljenje hrvatstva. A krš�anin zna ili bi trebao znati, da iskreni obra�enik ljubi svoje progonitelje odnosne one koje prije obra�enja nije podnosio. Još se nije pro�ulo da su skupljani potpisi zbog ugro�avanja hrvatske dr�ave! Autoru ovih redaka je poznata jedna jedina peticija u re�enom smislu koju je Hrvatska unija mladih 10. sije�nja 2000. godine predala Saveznom uredu za strance u Bernu. U njoj se zahtijeva da se Hrvate naziva Hrvatima, a ne ex-Jugoslavenima, a potpisalo ju je preko 6000 Hrvata. Me�u potpisnicima nema ni jednog „pokatoli�enog“ i inog Jugoslavena, pošto u njihovim zamislima jednostavno nema mjesta za Hrvatsku, jer ih ona podsje�a na druk�iju osobnu prošlost, a to je bolno i izaziva osje�aj krivnje. Umjesto suo�enja sa svojom prošloš�u, tra�e se jugoslavenski surogati poput navedenih i time ekskulpira jugoslavenstvo. Po njihovim sredstvima �ete ih prepoznati. Svrha ili stvar kojoj oni tvrde da slu�e je od podre�enog interesa. Ne�asna sredstva ne vode �asnom cilju.

Me�u iseljenim Hrvatima stanje nije nimalo druk�ije. Višeslojna i slozi nesklona politi�ka emigracija do 1990. godine borila se za neovisnu Hrvatsku, premda katkad neprimjerenim sredstvima ili na dilentatisti�ki na�in. Od 1990. su najglasniji od �ije se šutnje ili jugoslavenstva nije �ulo za Hrvatsku. Danas se za nju ne �uje zbog njihove galame kojom ju oni ho�e „stvoriti“. Sli�ni domovinski krugovi im pru�aju prostor obra�anja hrvatskoj javnosti poradi manipuliranja njome. Dovoljno je da se neki „pokatoli�eni“ Jugoslaven proglasi „ognjištarom“ pa da postane primjerom hrvatskog poklisarstva. Od brojnih epizoda ovog polusvijeta, s legitimacijom hadezeovskih struktura i nekih dr�avnih ustanova poput diplomacije i Hrvatske matice iseljenika, navedimo ovdje onu najsvje�iju. Kad su pisali 2009. „Protest“ (ne prosvjed!) švicarskim vlastima zbog zabrane koncerta Marka Perkovi�a Thompsona, hrvatskog branitelja i pjeva�a, nisu se uop�e osvrnuli na u�asnu re�enice iz Rješenja da pjeva� „slovi za predstavnika ultrancionalisti�kog dr�anja koje se nadovezuje na fašisti�ku prošlost Hrvatske“. Je li ta prošlost uistinu tako trajna? A na tvrdnju o „gra�anskom ratu“ su napisali onako usputno posljednju re�enicu: „Bila je to agresija Jugoslavije (Srbije) na internacionalno priznatu dr�avu“! Da su tim povodom u švicarskim medijima (autor je skupio dvadesetak �lanaka i zabilješki) poput gljiva nakon kiše ponovno iznikle crne legende o hrvatskoj dr�avi i narodu, to „protestante“ nije potaklo da švicarsku javnost upozore barem na neke elementarne �injenice. Da su kasnije dobili prostor za tu „hrabru“ akciju u „desni�arskim“ glasilima poput Hrvatskog slova i Hrvatskog lista, dokaz je više o skurilnosti „hrvatske desnice“ i njezinih glasila. Valja ipak naglasiti da je Thompson bio povodom svemu ovome, s pozamašnim osobnim doprinosom, uzrok le�i negdje drugdje. Ponajprije u onima i sli�nima koji su ga „protestom“ branili. Hrvatske iseljenike u Švicarskoj posje�uje iz godine u godinu više hrvatskih pjeva�a, me�u kojima ima i hrvatskih branitelja, �iji nastupi ne izazivaju skandale. Gdje je jugoslavenstvo prisutnije, tu je hrvatstvo odsutnije. Netko je jedanput duhovito primijetio o krugu povezanom s doti�nim „protestantima“ kako su tu radi o društvu uzajamnog divljenja!

Kao da je nobelovac Milosz negdje upoznao ove jugoslavenske neofite: “Govoriti da je nešto bijelo, a misliti da je crno; iznutra se smijati, a izvana iskazivati sve�anu gorljivost; mrziti, a iskazivati znakove ljubavi, znati, a glumiti neznanje; tako izigravaju�i protivnika (koji nas tako�er izigrava), po�inje se iznad svega cijeniti vlastita lukavost”. „Pokatoli�eni“ Jugsolaveni su danas najve�a prijetnja Hrvatskoj. Oni od hrvatske stvaraju novi Bizant kojega pisac Richard Wagner ovako opisuje: prvo, Bizantom su vladale korupcija i intrige, ali je postojao 1000 godina; drugo, Bizant je doduše postojao 1000 godina, ali njime su vladale korupcija i intrige. Njegove politi�ke strukture su ostale nepromijenjene od postanka do nestanka. Njegova povijest je dvorska epika.

 

Posljedice „pokatoli�enog“ jugoslavenstva
Hrvatska je politi�ki podijeljena uzdu� i poprijeko. Slabo prosvije�eni i dobrim dijelom politi�ki i gospodarski neupu�eni narod lak je plijen pohlepnim „pokatoli�enim“ elitama izniklim na jugoslavenskom mizantropizmu koje mu obe�aju nacionalne, politi�ke i druge iracionalne strasti. Te „pokatoli�ene“ jugoelite su unijele u hrvatsko društvo, umjesto dijaloga, kategorije mr�nje i prijetvornosti kao nezaobilazne sastavnice politi�ke kulture. Jedni mrze „desne“ drugi mrze „lijeve“, a i jedni i drugi potje�u iz iste škole. Autoru nije poznato da je netko razlo�no dokazao razliku izme�u „desnoga“ jugokomunista Luke Bebi�a i „lijevoga“ jugokomunista Slavka Lini�a. S druge pak strane ostaje tajna zbog �ega jedan moj Hercegovac postaje „urbanim“ (naprednim) ako pristupi SDP-u ili HNS-u, a ostaje „ruralnim“ (zaostalim) ako pristupi HDZ-u ili HSP-u!

Desno i lijevo je povezano s iskustvom desne (spretnije) i lijeve (slabije) ruke. Politi�ki gledano, lijeva je strana strana progresivnih i revolucionarnih snaga koje se bore za slabe i nemo�ne, a desna stoji na strani konzervativnih i reakcionarnih „ja�ih“. Lijevoj je ideologiji lako biti „u pravu“ glede socijalne nejednakosti koja je djelomice stvar osobnih preferencija a djelomice uvjetovana sustavom. Na desnoj ideologiji le�i teret dokazivanja da uistinu �uva tradicionalne vrijednosti, štiti ih i promi�e prema op�em dobru i na korist svih, da njezino domoljublje nije kratkog daha i da njezina dr�avotvornost po�iva na stabilnim temeljima. U Hrvatskoj ima desno orijentiranih ljudi, ali ne postoji jedna organizirana parlamentarna desnica koja bi u Saboru artikulirala izvorne konzervativne pozicije i tako obra�unala s populisti�kim manipulacijama koje se pod krinkom „desnoga“ nude hrvatskom narodu. „Hrvatsku desnicu“ uglavnom hine „bivši“ komunisti odnosno Jugoslaveni. Oni su nakon demokratskih promjena me�usobno podijelili hrvatsku politi�ku scenu na desnu i lijevu. Me�u njima postoje samo razlike retori�ke naravi. U gospodarstvu se dr�e neoliberalizma, u politici su po pozivu Hrvati, u diplomaciji su anacionalni. Primjera za te tvrdnje ima dovoljno.

Djelomice ogrijezla u kriminalu, neupu�ena u nacionalno, ideološki dezorijentirana, organizacijski rascjepkana i pod dominacijom „pokatoli�enih“ Jugoslavena, hrvatska je „desnica“ protuslovlje samoj sebi. Ona je retori�ki protiv suradnje s Haaškim sudištem, ali joj ne smeta što je doti�nu odluku donio njezin prvi predsjednik i nametnuo Ustavni zakon niti joj smeta što su njegov sin, Miroslav Tu�man, i uredski faktotum, Ivi� Pašali�, s osmijehom ispratili skupinu Hrvata iz BiH u Den Haag; ona je protiv globalizacije, ali inzistira na globalnim glasovima i na globalnom turizmu, a i ne bje�i od globalnog novca; ona osu�uje zlo�in u Bleiburgu, ali joj ne smeta „Trg maršala Tita“ usred Zagreba; ona je za ispravak povijesnih krivotvorina, ali ništa nije poduzela da ih korigira dogovorom sa susjedima; ona se naziva dr�avotvornom, ali još nije riješila ni jedno grani�no pitanje sa susjednim dr�avama! Ona tvrdi da smo „oduvijek Europa“, ali prešu�uje da nije rije� o zemljopisu nego o uljudbi.

Razlog postojanja Hrvatske
Razlog postojanja Hrvatske le�i u njoj samoj. Nju je ostvario hrvatski narod, ona je demokratska dr�ava, povijesna zbilja, koju nitko ne mo�e više pretvarati u ideju i boriti se za nju poput „pokatoli�enih“ neofita. A upravo je demokratska i pravna dr�ava najviša civilizacijska razina koja omogu�uje narodu opstanak na njegovu prostoru, a pojedincu jam�i sva ljudska prava. Takva dr�ava mora prodrijeti u svijest ljudi kao nu�no sredstvo za odr�avanje zemlje i naroda. Dr�ava je, naime, cjelokupnost ustanova �ije zajedni�ko djelovanje jam�i trajan i sre�en zajedni�ki �ivot ljudi na doti�nom teritoriju – ka�e jedna mudra knjiga. Ona stvara red, osigurava uvjete za gospodarski i demografski rast, svojom politikom stvara okvire za razvoj, štiti vanjske granice da ne bi upao neprijatelj. O dr�avi kao povijesnoj veli�ini Ante Star�evi� je godine 1879. zavapio na uzbudljiv na�in: „Makar Hrvatska bila samo uru duga�ka i uru široka, makar bilo samo pet Hrvata – neka ih to pet bude slobodno i sretno“! Ovaj zanosni poklik dr�avi – ne bilo kakvoj, nego onoj u kojoj �e vladati sloboda i osje�aj sre�e, guši se u konstantnoj privremenosti hrvatske dr�ave koju joj name�e „pokatoli�eno“ jugoslavensko naslije�e.

Politi�ka odgovornost se ne ogleda samo u sposobnosti da se na�e izlaz iz bezizlazne situacije, nego da se u bezizlazno uop�e ne upada. �im Hrvatska spozna što je što, mo�i �e razlu�iti i tko je tko. Politika je samo pretpostavka za mogu�nost nepoliti�koga. Ono što je ekonomski, demografski i kulturno krivo, ne mo�e biti politi�ki ispravno. Ako u jednom desetlje�ima nestabilnom Libanonu, koji je suo�en s gotovo neprestanim unutarnjim i vanjskim sukobima, mo�e postojati 68 stabilnih banaka, koje su 2009. godine raspolagale nov�anim sredstvima u visini od oko 100 milijardi dolara (Neue Zürcher Zeitung, 31.5.2011.), onda je to krasna poruka hrvatskom narodu da se odva�i na promjenu sustava poradi opstanka. Hrvatska povijest je prepuna po�etaka (Pešta, Be�, Pešta, Beograd, NDH, pa opet Beograd) i svi su se pokazali kao posrtaji pri iskoraku. Ovaj posljednji po�etak mo�e biti i kona�ni iskorak samo i isklju�ivo hrvatskom voljom i snagom. Jednom valja shvatiti da se �ito ne sije suzama niti politi�ki kult ma�e na kruh. Hrvatskoj su potrebne dubinske upravlja�ke i duhovne promjene, koje mogu iznijeti samo dokazane nepotrošene i odgovorne osobe. Oslobodimo se zato�eništva „pokatoli�enog“ jugoslavenstva koje hrvatsko nacionalno bi�e razara mr�njom, a sakralizacijom oduzimlje zemlji njezinu najbitniju dimenziju da je zemaljska. Bivši njema�ki savezni sudac i uvjereni katolik opominje: Der sogenannte christliche Staat ist die christliche Verneinung des Staats, aber keineswegs die staatliche Verwirklichung des Christentums - takozvana krš�anska dr�ava je krš�anska negacija dr�ave, ali nipošto dr�avno ostvarenje krš�anstva (Ernst-Wolfgang Böckenförde u Neue Zürcher Zeitung, br. 130, 1992.).

I na koncu jedna anegdota kao pouka i poruka. Pripovijeda se da je u zaposjednutom Parizu neki �asnik njema�kog Wehrmachta posjetio Picassovu umjetni�ku radionicu. Zastao je pred slikom „Guernica“ i upitao Picassa: „Jeste li Vi ovo napravili?“ Picasso, sasvim miran, odgovara: „Ne, Vi“. Hrvatima na znanje koji tako olako prepuštaju drugima da budu krivi za njihove nezgode umjesto da preuzmu na se svoj dio odgovornosti.

Za portal: Tihomir Nui�